(FOTO) Vojna intervencija srpskih trupa u ruskom građanskom ratu 1918.

0
586

Zapadni saveznici se ne ponose tom intervencijom kojom su željeli preuzeti dijelove Ruskoga carstva u rasulu - nema svečanih obilježavanja godišnjica i podsjećanja na junačka djela. To je zato, što intervencija jednostavno nije uspjela i što su se iz nove države s teritorija nekadašnjeg Ruskog carstva, do 1920. godine morali povući zbog neusklađenih vojnih djelovanja i nemogućnosti prilagodbe anarhičnim ruskim prilikama

Postoje vojni sukobi i ratovi koje se ni jedne od zaraćenih strana ne žele prisjećati. To su one ratne operacije koje su duboko potisnute u nacionalni zaborav. Ponekad zbog sramotnog poraza, a najčešće zbog kasnijih političkih i diplomatskih odnosa zaraćenih država.

Jedan od takvih ratnih zbivanja je saveznička intervencija 1918. godine na teritoriju nekadašnje carske Rusije nakon boljševičke revolucije. Sile Antante, Velika Britanija i Francuska, uz sudjelovanje američkih, kanadskih, japanskih i postrojbi drugih država, u skladu sa svojim geoekonomskim i geopolitičkim interesima, krenule su vojnom silom preuzeti dijelove Ruskoga carstva koje se nalazilo u rasulu, na identičan način kako su to učinile s Osmanskim carstvom. Nominalno opravdavajući vojnu intervenciju potrebom sprječavanja mogućnosti da se Njemačka domogne vojnog materijala propale carske ruske vojske i tobožnje potrebe zaustavljanja širenja komunizma na Europu, krenuli su, gle čuda, ne na Moskvu gdje je bilo središte boljševičke vlasti i čijim zauzimanjem bi se komunistička revolucija centralizirano vođena, najvjerojatnije, razvukla po enklavama i po periferiji Carstva – nego na geoekonomski i geopolitički strateški važna područja Ruskoga carstva.

Loading...

Formiranje marionetske države

Prema američkom povjesničaru i dopisniku The Christian Science Monitora iz tadašnje Rusije, Williamu Henryju Chamberlinu, Velika Britanija je i prije potpisivanja rusko-njemačkog mirovnog sporazuma iz Brest-Litovska u ožujku 1918. godine, predviđajući propast Ruskog carstva i nastanak političke anarhije, namjeravala iskoristiti priliku i uspostaviti svoj protektorat nad Kavkazom, ključnim energetskim bazenom i pravcem povezivanja s britanskim kolonijama u Aziji. Francuska je, pak, planirala dokopati se Krima i cijele Ukrajine, te Besarabije i uistinu dana 18. prosinca 1918. godine francuske trupe su okupirale Odesu na Krimu i započele intervenciju na teritoriju Ukrajine. Britanci su još 1917. godine na teritoriju Perzije prema Rusiji formirali operativnu grupu Dunsterforce, nazvanu po zapovjedniku generalu Lionelu Dunsterwilleu. Formacija se sastojala od tisuću australskih, britanskih i kanadskih vojnika kje su podržavale oklopne postrojbe. Slijedeće godine Dunsterwille je s ojačanim snagama krenuo u vojno zauzimanje naftnih izvora kaspijskoga nergetskoga bazena, što je završilo nakon što je 5000 britanskih vojnika zauzelo Baku, 17. studenoga 1918. godine.

Istodobno, savezničke trupe, uključujući i Amerikance, iskrcale su se i na krajnjem sjeveru Rusije u Murmansku i Arhangelsku, te Vladivostoku na Dalekom istoku. Japanci su, pak, sa oko 70 tisuća vojnika zauzeli dijelove Sibira, a do studenoga 1918. godine okupirali su sve luke i glavne gradove Sibira istočno od grada Čite, na kojem su području formirali marionetsku državu.

Zapadni saveznici pretjerano se ne ponose tom intervencijom, nema svečanih obilježavanja godišnjica i podsjećanja na junačka djela. U njihovom slučaju je to je stoga što intervencija jednostavno nije uspjela i što su se iz nove države s teritorija nekadašnjeg Ruskog carstva do 1920. godine morali povući zbog neusklađenih vojnih djelovanja i nemogućnosti prilagodbe anarhičnim ruskim prilikama – pojedini generali bivše carske vojske imali su svoje vojske i vodili svoje ratove, boljševici su okrutno i krvavo gurali svoje, Kozaci harali gdje god su mogli pljačkajući i ubijajući. O kaosu koji je vladao svjedoči i činjenica da se gotovo oko 50 tisuća bivših austrougarskih zarobljenika iz Češke uspjelo ponovo naoružati na ruskom teritoriju i formirati svoj korpus koji je držao gotovo cijelu rutu Transibirske željeznice.

Među državama koje su na strani sile Antante i SAD-a vojno intervenirale u Rusiji bila je i Srbija. No, ni ruska ni srpska povjesnica ne iskazuje previše oduševljenja uspomenama na taj povijesni trenutak međusobnih odnosa, za vrijeme komunizma, zbog komunističke solidarnosti i prebacivanja krivnje za međusobni sukob koji je faktički postojao, na buržoaziju obiju strana, a potom zbog međusobnih bliskih političkih veza na kojima posebice inzistira srpska strana. Uporno se gradi mit o bratskim vezama s Rusijom, iako povijesne činjenice jasno ukazuju da Srbija nikada nije imala značajnije koristi od suradnje s Rusijom. Te države jednostavno nemaju teritorijalni kontakt, pa veze između Rusa i Srba više podsjećaju na neku platonsku ljubav na daljinu razdvojenih partnera, nego konkretni interaktivni odnos. Sve to podsjeća na Castrovu pomoć afričkim državama koja je uključivala i vojne intervencije kubanske vojske, posebice u Angoli. Na kraju priče – Kubanci došli, Kubanci otišli – a politička dinamikla Afrike je nastavila svojim putevima. Bliskost bez teritorijalnog kontakta jednostavno nema velikog učinka.

Regularna srpska vojska

To je zacijelo ključni razlog što je ratovanje Srbije na strani Britanaca, Francuza i Amerikanaca u vojnoj intervenciji protiv Rusije potisnuto u povijesnu izmaglicu. Sudjelovanje srpskih postrojbi u borbama u Rusiji tijekom 1918. i 1919. godine objašnjava se stvaranjem posebnih srpskih formacija od austrougarskih zarobljenika koje su bile stavljene pod zapovjedništvo ruske carske vojske. One su se nakon raspada carskog režima našle u političkom i vojnom vakuumu, pa je dio pripadnika tih postrojbi, kako se navodi u srpskim i ruskim izvorima, krenuo prema lukama Murmansk i Arhangelsk, a dio prema dalekoistočnom Vladivostoku kako bi se odande pokušali prebaciti prema položajima srpske vojske u Grčkoj. Ratovanje Srba na strani antiboljševičkih snaga na ruskom Dalekom istoku, posebice sa snagama admirala Kolčaka, koji se proglasio vrhovnim vladarom Rusije i čiju vladu su priznale države Antante, Finska i Poljska, uistinu se može pripisati srpskim dobrovoljačkim odredima koji su nastali od bivših austrougarskih ratnih zarobljenika.

No, u savezničkoj intervenciji u proljeće 1918. godine na sjeveru Rusije u Murmansku i Arhangelsku, zajedno s britanskim i francuskim snagama, gotovo je sigurno da su djelovali, ne razni odredi nastali od bivših zarobljenika, nego regularna srpska vojska. Srpski povijesni izvori tvrde da su sile Antante uistinu tražile kontigent srpskih postrojbi za tu operaciju, ali da je to srpska vlada u izbjeglištvu izričito odbila, a da su s britanskim i francuskim snagama u Murmansku i Arhangelsku na kraju djelovali srpski odredi nastali od bivših zarobljenika koji su se pokušali probiti iz Rusije.

Cijela konstrukcija je krajnje dvojbena. Prije svega, srpska vlada nije bila u poziciji odbijati zahtjeve britanskog i francuskog političkog i vojnog vrha jer je o njima životno ovisila. Nadalje, zapadni povijesni izvori tih istih sila koji su tražili sudjelovanje regularne srpske vojske, ukazuju da je Srbija, ipak, dala kontignet svojih snaga za operaciju u Murmansku i Arhangelsku.

Na kraju krajeva i fotografije koje se teškom mukom mogu pronaći na internetu pokazuju srpske vojnike koji djeluju svježe i uredno opremljeni, kako ni u kojem slučaju ne bi mogli izgledati odredi bivših ratnih zarobljenika koji, pokušavajaću pronaći put do svojih odredišta, tumaraju diljem Rusije. Teško da bi u ruskom zarobljeništvu srpski vojnici i oficiri bili tako dobro uhranjeni kako se vidi na objavljenim fotografijama. I zaključno, odakle im uredne uniforme srpske vojske kada su bili zarobljeni u austrougarskim uniformama?

Fotografije koje ukazuju da su regularne postrojbe srpske vojske zajedno s Britancima iskrcane u proljeće 1918. godine u Murmansku mogu se pronaći ovdje.

Fotografije prikazuju srpske oficire i vojnike zajedno s britanskim vojnicima na području Medvedje-Gore jugozapadno od Arghangelska.

Iskrcavanje u Murmansku

Prema Encyclopedia Britannica – Volume-19-Raynal-Sarreguemines/Campaign-in-North-Russia, iskrcavanje na sjeveru Rusije u Murmansku u travnju 1918. godine, izvršile su „snage sačinjene od kontingenata poslanih iz Velike Britanije, SAD-a, Francuske, Italije i Srbije.“ Operacija je započela iskrcavanjem 150 britanskih marinaca nakon čega je u svibnju iskrcano još 370 britanskih vojnika, a 23. lipnja iskrcano je još 600 Britanca iz sastava pješačkih postrojbi i postrojbi strojničara. Postupno je iskrcano u Murmansku 18.400 britanskih, 5100 američkih, 1800 francuskih, 1200 talijanskih i 1000 srpskih vojnika. Sve snage su stavljene pod zapovjedništvo britanskoga general-bojnika F.C. Poolea koji je postao vrhovni zapovjednik savezničkih snaga u sjevernoj Rusiji.

General Poole je stigao u Murmansk 24. svibnja 1918. godine, osigurao Murmansk i potom pokrenuo ofenzivu iskrcanih savezničkih snaga prema jugu u cilju osiguranja pruge Murmansk-Petrovgrad i zauzimanja luke Arhangelsk. Arhangelsk je zauzet 3. kolovoza 1918. godine sa 1500 vojnika koje su podržavali britanski i francuski ratni brodovi. Pod zapovjedništvom pukovnika Thornhilla, srpske snage u suradnji s britanskima, probile su se potom jugoistočno sve do jezera Onega.

Na području koje su zauzele savezničke snage, vladu Sjeverne Rusije formirale su antiboljševičke snage koje su pokrenule masovnu mobilizaciju i obuku novih vojnika. Savezničke snage osiguravale su Murmansk i Arhangelsk i vršile pritisak prema Petrovgradu i položajima boljševičkih postrojbi. Pokušano je uspostavljanje kontakta sa Češkom legijom, bivšim zarobljenicima koji su držali Transibirsku prugu i sa snagama admirala Kolčaka. Ti pokušaji nisu uspjeli, pa je donešena odluka da se savezničke snage, u kontekstu neuspjeha i ostalih kampanja intervencije, postupno evakuiraju sa sjevera Rusije. Evakuacija je izvršena prije nadolazeće zime 1919. godine uz pomoć britanskih brodova. Pod zapovjedništvom generala Rawlinsona, izvršena je evakuacija Arhangelska i snaga sa 13 borbenih pozicija, što je dovršeno do 27. rujna 1919. godine, kada je posljednjih 5000 vojnika napustilo sjevernu Rusiju. Evakuacija iz zone Murmanska završena je 20. rujna 1919. godine pod zapovjedništvom brigadnog generala H.C. Jacksona.

Prema ruskom povjesničaru Mihailu Vaščenku, srpske snage u sjevernoj Rusiji bile su sastavljene od jedne topničke bitnice i jedne pješačke , a evakuirane su iz Arhangelska zajedno s ostalim stranim interventnim trupama. Nakon svega, na traženje srpskog vojnog i političkog vrha, pukovnik Dragutin Milutinović, zapovjednik jedne srpske dobrovoljačke divizije koja je ratovala u Rusiji, sačinio je „Memorandum o učešću Srba u intervenciji u Rusiji“ u kojem je navedeno – „…nama je bilo žao što smo se upleli u borbu protiv Rusa jer su i u Crvenoj gardi također služili Rusi.“

Nakon formiranja Kraljevine SHS pod dominacijom Srbije, vlada nove države je i formalno pravno potvrdila sudjelovanje srpskih snaga u intervenciji stranih trupa. To je učinila odlukom da se sve srpske dobrovoljačke postrojbe u Sibiru stavljaju pod zapovjedništvo francuskog generala Pierrea-Thiebauta-Charlesa-Mauricea Janina, koji je zapovjedao interventnim snagama Antante u Rusiji.

Iako to ni jedna strana ne želi direktno priznati, sasvim je izgledno da su regularne srpske trupe sudjelovale u savezničkoj vojnoj intervenciji u Rusiji tijekom ruskog građanskog rata.