Međunarodno zajednica je u Bosni i Hercegovini dopustila da se održe izbori po Izbornom zakonu koji je odlukom Ustavnog suda Bosne i Hercegovine proglašen neustavnim, koji je također potpuno suprotan Daytonskom mirovnom sporazumu i koji objektivno, htjeli to priznati ili ne, pretvara Hrvate od demokratskog ravnopravnog naroda u političko roblje većinskih Bošnjaka
U Bosni i Hercegovini, međunarodna zajednica je dopustila da se održe izbori po izbornom zakonu koji je odlukom Ustavnog suda Bosne i Hercegovine proglašen neustavnim, koji je također potpuno suprotan Daytonskom mirovnom sporazumu i koji objektivno, htjeli to priznati ili ne, pretvara Hrvate od demokratskog ravnopravnog naroda u političko roblje većinskih Bošnjaka. Dakle, po treći put, prijevarom, uzurpacijom, a može se reći i pravom političkom zavjerom, uz pomoć međunarodne zajednice, Hrvati su pretvoreni u političko roblje.
Po treći put je izabran Željko Komšić, jedan od najvećih političkih prevaranata u 21. stoljeću, koji nema srama, ni morala, koji se hvali sa svojom prijevarom i koji se otvoreno ruga i govori Hrvatima: „Bez obzira što me niste izabrali, ja sam vaš predstavnik!“
Američka politika i politika Europske unije i visokih predstavnika koji imaju veliku vlast u Bosni i Hercegovini, glavni su krivci jer su oni donosili odluke s kojima su Hrvati izgubili sva prava koja su imali Daytonskim mirovnim ugovorom. Počelo je s gospodinom Robertom Berryjem, koji je nametnuo sadašnji Izborni zakon. Taj Izborni zakon se ne bi održao, usprkos sramotne podrške međunarodne zajednice, da su Hrvati bili složni i odlučni…
Komšići – dobre sluge bošnjačke politike
Poznato je da u hrvatskom narodu, kako u Hrvatskoj, tako i u Bosni i Hercegovini, postoji moćna, jaka peta kolona. Zaprepastio sam se kada je Vesna Pusić, koja je u Saboru optužila Hrvatsku da je agresor na Bosnu i Hercegovinu, čestitala Željku Komšiću, a onda sam shvatio da je to normalno i očekivano da su predstavnici pete kolone sretni što su HDZ i njegov predstavnik izgubili izbore. Ali ne samo u Hrvatskoj, nego i u dijelu hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini postoji brojna i moćna peta kolona koja je sukrivac za sadašnje stanje. O tome sam mnogo pisao i govorio, borio sam se da ukažem na istinu o tom djelovanju, ali, nažalost, nisam uspio.
Nije samo Željko Komšić prodana duša koji kao vrhunski prevarant i lažni Hrvat služi protuhrvatskoj ekstremnoj muslimanskoj politici. Tu je još jedan Komšić, Ivo Komšić, koji je, zamislite, bio gradonačelnik Sarajeva, grada u kojem nema Hrvata i kojeg su izabrali Bošnjaci kao njihovog dobrog slugu. Moram reći da su i jedan i drugi Komšić nanijeli veliku štetu hrvatskom narodu i da trebaju Hrvati s njima prestati komunicirati; treba ih prestati tretirati kao Hrvate, čak prestati komunicirati na bilo koji način.
Nažalost, i u crkvenim strukturama ima dosta onih koji su bili protiv promjene Izbornog zakona, koji su tvrdili da predloženi Izborni zakon iza kojeg je stala većina hrvatskog naroda, ne samo da nije dobar i da ga ne treba podržati, nego da uvodi novu diskriminaciju na štetu bosanskih Hrvata, a u korist hercegovačkih Hrvata. Oko toga sam se oštro sukobio s uredništvom Katoličkog tjednika u Sarajevu. Bio sam sedam godina stalni kolumnist tjednika, međutim, kada mi je urednik odbio objaviti tekst u kojem kritiziram one iz hrvatskog naroda koji ne podržavaju promjenu Izbornog zakona, koji optužuju da on uvodi novu diskriminaciju i koji su krenuli u stvaranje podjele između bosanskih i hercegovačkih Hrvata, prestao sam s njima surađivati…
Predlagao sam da se ne priznaju izbori…
Želim podsjetiti javnost da sam nakon što je Komšić drugi put izabran za lažnog predstavnika hrvatskog naroda u Predsjedništvo Bosne i Hercegovine, predložio i obrazložio koncepciju bojkota političara prevaranta, lažnog Hrvata i prodane duše. Predložio sam da ga se bojkotira na sličan način kako su to napravili Indijci kada su se borili protiv britanskih gospodara za slobodu svog naroda i svoje države. Što su Indijci napravili? Oni su u gandhijevskom duhu, bez nasilja, bez ispaljenog metka, srušili moćne Britance na sljedeći način: tretirali su ih kao zrak, kao duhove, kao nevidljive, tako da su prekinuli s njima komunicirati ne samo na vlasti, u institucijama, nego i na ulici i u privatnom životu. Jednostavno su se ponašali prema britanskim gospodarima kao da su zrak, kao da ih ne vide, kao da ne postoje.
Predlagao sam da se ne priznaju izbori. Međutim, ostao sam usamljen u svojoj borbi. Tadašnja hrvatska vlast je prihvatila Komšića i s njim komunicirala kao da je legalni i legitimni predstavnik hrvatskog naroda. Prihvatili su ga i Hrvati u BiH, uz male otpore. Tada nije bilo odluke Ustavnog suda da je Izborni zakon protuustavan i da se mora mijenjati.
Danas, nakon što je Komšić po treći put izabran, protuustavno i na prijevaru, situacija je puno povoljnija jer postoji odluka Ustavnog suda koja je proglasila Izborni zakon neustavnim i koja je zahtijevala da se raspišu izbori tek kada se donese novi Izborni zakon.
Međutim, Bošnjaci su spriječili promjenu Izbornog zakona uz tihu suglasnost i američke i europske politike, a na neki način i hrvatske politike, jer su naivni Hrvati vjerovali da će pobijediti Dragan Čović, bez obzira na neustavni Izborni zakon. To je bila velika pogreška. Jer, svi ozbiljni analitičari su upozoravali da, čak kada bi svi Hrvati glasali jedinstveno za svog predstavnika, Bošnjaci bi, s obzirom da imaju veliku većinu, izabrali svog kandidata kao lažnog predstavnika Hrvata. To se i dogodilo – Komšić je dobio preko 200 tisuća glasova, tako da bi pobijedio Čovića i da su svi Hrvati izašli na izbore i glasali.
Navodni predstavnik hrvatskog naroda
Međunarodna zajednica je to tolerirala, pa čak i pomagala. I peta hrvatska kolona u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini tome se veselila. Tu je napravljena ogromna politička pogreška. I politika hrvatske države, posebno Hrvata Bosne i Hercegovine, trebala je odlučno reći da neće ići na izbore na temelju neustavnog Izbornog zakona. Dobro, kada se već napravila ta pogreška, sada se ne smije napraviti nova pogreška.
Jer, međunarodna zajednica ponovno tjera Hrvate da naprave novu pogrešku. Tjera ih da priznaju rezultat izbora koji je protuustavan i da sudjeluju u pregovorima za konstituiranje vlasti na svim razinama u Bosni i Hercegovini, odnosno oštro kritizira ideju najavljenog bojkota i nesudjelovanja u procesu konstituiranja vlasti dok se ne donese odluka o promjeni Izbornog zakona i odluka o raspisivanju izbora po novom izbornom zakonu.
I politika Hrvatske kao države i vodstva države tu se ponaša oportunistički. U stvari neće jasno reći, a to moraju reći, da ne priznaju rezultat izbora u Bosni i Hercegovini jer je na neustavan način pretvorio Hrvate u Bosni i Hercegovini u političko roblje Bošnjaka, koji su svjesno, organizirano i nemoralno nametnuli Hrvatima svog predstavnika kao navodnog predstavnika hrvatskog naroda.
Tu se radi i o ponosu i dostojanstvu hrvatskog naroda. Konstituiranje i sudjelovanje Hrvata u vlasti koja je izabrana prijevarom hrvatskog naroda, koja je nametnuta suprotno volji hrvatskog naroda, značilo bi definitivno kapitulaciju, usudim se reći i početak kraja hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini. To bi značilo da su Hrvati prihvatili da ne budu ravnopravan narod, da su prihvatili da su manje vrijedni, da su prihvatili da politički tutori umjesto njih odlučuju o njihovoj sudbini…
Sve je poznato, sve karte su na stolu. Pitanje je hrabrosti, pitanje je odlučnosti, pitanje je volje – jesmo li spremni za odlučujuću političku bitku? Jesmo li spremni pobijediti jer bez pobjede nestajemo kao narod u Bosni i Hercegovini ili smo spremni na kapitulaciju, na tiho umiranje i nestajanje?
Kažu mi, treba biti realan. Svi su protiv Hrvata. Položaj Hrvata u Bosni i Hercegovini je očajan. Nemamo saveznika, slabi smo i šanse da pobijedimo su minimalne. Zato mi savjetuju – budi realan, prihvati da je potreban kompromis, odnosno da Hrvati, s obzirom da su pobijedili na mnogim razinama, trebaju održati tu vlast, odnosno da će imati veće šanse da se promijeni Izborni zakon ako su u vlasti, nego ako se odreknu vlasti tamo gdje ju mogu imati legalno i legitimno.
I danas treba jedinstvena strategija…
Priznajem da je odluka teška. Priznajem da se teško odreći vlasti u županijama, gradovima i drugdje radi jedinstva i jačanja izgleda u borbi za nove izbore po novom izbornom zakonu.
Dakle, jedna je mogućnost ići u kompromis, čuvati stečene pozicije i boriti se dalje bez radikalnih zahtjeva. Kako mi se čini, za tu opciju se odlučuje HDZ BiH, ali i HDZ Hrvatske. Tako da će, uzimajući u obzir i pritisak međunarodne zajednice, Hrvati na kraju odustati od bojkota koji je počeo u Usori i širi se na hrvatske županije, odnosno da Hrvatska neće Komšića proglasiti personom non grata, niti će uvjetovati oštro svoju pomoć Bosni i Hercegovini u međunarodnim institucijama promjenom Izbornog zakona i vraćanjem neotuđivih nacionalnih prava na ravnopravnost hrvatskog naroda.
Ja sam protiv takve politike – za politiku sam koju smo vodili 1991. godine na čelu s dr. Franjom Tuđmanom. Tada su svi bili protiv samostalnosti Hrvatske. Tada smo protiv sebe imali, kažu, treću najjaču Armiju u Europi. Tada smo bili razoružani i nismo imali svoju vojsku, ali smo ipak odlučili boriti se i ne samo da smo se borili, nego smo se i izborili za samostalnu državu koju nitko nije želio. Pobijedili smo moćnu Armiju. Pobijedili smo i u sukobu s Muslimanima. A zašto smo pobijedili? Zato što smo bili složni. Zato što smo željeli pobjedu. Zato što nismo htjeli nikakvu novu konfederaciju Jugoslaviju, nego svoju državu.
Tuđman je pregovarao, kupovao vrijeme, prihvaćao međunarodne sporazume, davao ustupke da bi dobio vremena da stvori svoju vojsku, da se naoruža i da pobijedi. Ali nikada nije, kada je davao ustupke, odustao, kao i većina hrvatskog naroda, od konačnog cilja – da stvori samostalnu i suverenu hrvatsku državu.
Danas je u Bosni i Hercegovini hrvatski narod u sličnoj situaciji u kojoj je bio hrvatski narod 1991. godine. Dakle i danas treba jedinstvena strategija. Ne smije biti kolebanja oko konačnog cilja. Hrvatski narod u cjelini priznaje samo Bosnu i Hercegovinu u kojoj su Hrvati potpuno ravnopravni s druga dva naroda. Hrvatski narod mora jedinstveno odbaciti ideje o nekoj građanskoj Bosni i Hercegovini, koja će biti organizirana na načelima – jedan čovjek jedan glas – bez garantiranja nacionalne ravnopravnosti…
Hrvati nikada neće biti političko roblje…
Međunarodnu zajednicu treba „prisiliti”, kao što smo to učinili 90-ih godina, da shvati da Hrvati nikada neće biti ničije političko roblje i da neće prihvatiti Bosnu i Hercegovinu u kojoj ili nema Hrvata ili su oni političko roblje Bošnjaka i Srba. Zato me vesele svojim postupcima studenti i mladi ljudi u Bosni i Hercegovini, koji su prvi, javno i demokratski pokazali da neće prihvatiti vlast koju nisu izabrali, da će se boriti svim demokratskim sredstvima za svoja ljudska i nacionalna prava.
Vlast Republike Hrvatske je također na povijesnom ispitu. Mora se jasno reći pod kojim uvjetima i Hrvatska, kao članica Europske unije i NATO-a, odnosno kao demokratska država, podržava Bosnu i Hercegovinu. Hrvati nemaju nikakvog razloga da podržavaju Bosnu i Hercegovinu u kojoj se sustavno Hrvati pretvaraju u političko roblje, u kojoj se vodi politika diskriminacije i iseljavanja Hrvata.
Hrvati su u Hrvatskoj zahvalni Bošnjacima koji su se borili u obrani hrvatske države i pokazuju na djelu kako se rješavaju međunacionalni odnosi između Hrvata i Bošnjaka, između kršćana i Muslimana. Zato imamo pravo tražiti da se na istim načelima rješavaju i odnosi između Bošnjaka i Hrvata, Muslimana i katolika u Bosni i Hercegovini. Neprijatelje hrvatskog naroda, a neprijatelji su svi oni koji glasuju kako bi nametnuli lažnog Hrvata mimo volje hrvatskog naroda za njihovog predstavnika, ne mogu biti tretirani kao prijatelji.
Bošnjačka politika koja provodi diskriminaciju protiv Hrvata, ne može biti prijateljska politika. Zato hrvatska službena, državna politika mora, ne samo reći nego i tako djelovati, da ne priznaje prevaranta, lažnog Hrvata Komšića, koji je izabran na neustavan način za predstavnika hrvatskog naroda, da ne priznaje izbore koji su provedeni na nezakonit način, te da traži odlučno i beskompromisno promjenu Izbornog zakona, a onda i nove izbore.
Dakle, ne tražim ništa novo. Tražim da se ponašamo kako smo se ponašali 90-ih godina kada smo uzeli sudbinu u vlastite ruke i kada nismo slušali bilo čiji diktat, nego smo postupali u skladu s našim nacionalnim interesima.
Zaključit ću sa jednim paradoksalnim mišljenjem. Mislim da je dobro što se dogodio Željko Komšić, jer to dovodi do vrhunca krize u Bosni i Hercegovini, kada se mora naći rješenje. Jer, poznato je i iz medicine, da je kriza stanje kada se odlučuje – smrt ili život. Ako prebrodiš krizu, onda si zdrav, ako ne – onda si mrtav. Tako i ovdje. Ova kriza, metaforički rečeno, dovela je hrvatski narod u stanje totalne krize, kada se odlučuje – hoće li Hrvati umrijeti (nestati) u Bosni i Hercegovini ili se održati i pobijediti i postati ravnopravan narod…
U svakoj krizi najvažnija je snaga bolesnika, snaga čovjeka koji je u krizi. Tako su i u ovoj krizi hrvatskog naroda važni razni moćnici, ali najvažnija je snaga i otpornost hrvatskog naroda. Zato vjerujem da će hrvatski narod u Bosni i Hercegovini, usprkos svih problema, pobijediti, preživjeti i postati i ostati svoj na svome!