U vrijeme najveće krize oko Agrokora, nakon izbijanja afere sa savjetnicima šef Sabora Gordan Jandroković jasno je demonstrirao da zna kako upravljati u kriznim situacijma, glasno poručivši da ako je netko činio ono što nije smio mora odgovarati, a predsjednica RH Kolinda Grabar Kitarović nedvosmisleno je poručivala da je Ramljakova pozicija neodrživa, a honorari savjetnika pretjerani, duboko nemoralni i u konačnici riječ je o sukobu interesa. Za to je vrijeme premijer Andrej Plenković šutio. Šutio je kao zaliven nadobudno misleći da će narod tu njegovu šutnju shvatiti kako ju je shvaćao francuski pjesnik iz 19. stoljeća Alfred de Vigny, koji je pisao da je samo šutnja velika a sve ostalo je slabost. No, Plenković je šutio upravo zbog svoje slabosti, nesposobnosti, neznanja, nesnalaženja, a ne zato što je šutnja velika. Dakle, šutio je samo zato što nije imao što suvislog za reći.
Premijer Andrej Plenković ovih je dana pred očima cjelokupne hrvatske javnosti demonstrirao svu svoju nemoć, političku anemiju i totalnu nesposobnost upravljanja kriznom situacijom u zemlji, što je počelo ići na živce i nekim njegovim najbližim suradnicima. Prije svega, predsjedniku Sabora i političkom tajniku HDZ-a Gordanu Jandrokoviću koji je prije nego li je Vladin povjerenik Ante Ramljak podnio neopozivu ostavku i dobro potresao temelje Banskih dvora, na HDZ-ovu skupu u Slavonskom Brodu komentirajući dramatičnu situaciju u Agrokoru rekao :’Ako je bilo nekakvih propusta, ako je netko činio što nije smio, morat će odgovarati’, bio je rezolutan Jandroković. ‘Ne možemo mi kao HDZ, koji smo uložili veliki politički kapital kako bismo spasili Agrokor, da bismo spasili hrvatsko gospodarstvo, pretrpjeti političku štetu zato što su neki pojedinci mislili da ovdje mogu imati nešto za sebe’, poslao je oštru poruku Ramljaku, ali i potpredsjednici Vlade Martini Dalić, glavni tajnik HDZ-a i predsjednik Sabora Gordan Jandroković.
Mediji su odmah konstatirali da je Jandrokovićev komentar tim zanimljiviji jer je izrečen nakon što su u javnosti isplivali dokumenti koji pokazuju da je izvanredni povjerenik Agrokora Ante Ramljak bio zaposlen u tvrtki Texo Management sve do 30. travnja prošle godine. Dakle 20 dana nakon što je preuzeo dužnost u koncernu. Za to vrijeme dok je Jandroković jasno demonstrirao da zna kako upravljati u kriznim situacijma, a predsjednica RH Kolinda Grabar Kitarović nedvosmisleno poručivala da je Ramljakova pozicija neodrživa, a honorari savjetnika pretjerani, duboko nemoralni i u konačnici riječ je o sukobu interesa, dotle je premijer Plenković šutio. Šutio je kao zaliven nadobudno misleći da će narod tu njegovu šutnju shvatiti kako ju je shvaćao francuski pjesnik iz 19-stog stoljeća Alfred de Vigny, koji je pisao da je samo šutnja velika a sve ostalo je slabost. No, Plenković je šutio upravo zbog svoje slabosti, nesposobnosti, neznanja, nesnalaženja, a ne zato što je šutnja velika. Dakle, šutio je samo zato što nije imao što suvislog za reći. A u tom trenutku bilo je prošlo više od dva tjedna od kada je Plenković zaprimio dokumente o aferi savjetnici i nije bio sposoban u tom periodu naći nasljednika za poziciju Ante Ramljaka u Agrokoru.
Premijer izgubljen u prostoru i vremenu
Tu svoju nesposobnost i nesnalaženje Plenković je demonstrirao i na dugoočekivanoj konferenciji za tisak u Vladi RH, koja je održana nekoliko sati nakon Ramljakove neopozive ostavke, da bi blijedunjav u licu i hladnošpricerskim glasom poručio novinarima i hrvatskoj javnosti da nema drame. Mnogi su u tom trenutku posumnjali da je upravo Plenković autor scenarija za film ‘Selo gori a baba se češlja’, samo što je ulogu babe koja se češlja, dok plamteće buktinje lete oko nje, na svoja pleća preuzeo Andrej Plenković.
I umjesto dugo očekivane rekonstrukcije vlade ili imena novog povjerenika, od Plenkovića smo dobili potvrdu da će Ramljak ostati u Agrokoru dok se ne pronađe njegov nasljednik. Ramljak, čiju je ostavku prihvatio zbog neetičnih poslova, dovoljno je etičan da pričeka nasljednika, odmah su tu činjenicu komentirali pojedini mediji. I ne samo mediji, nego i cjelokupna javnost jasno je vidjela da je premijer Plenković na toj konferenciji za tisak, na kojoj su svi od čelnog čovjeka u državi očekivali konkretne i odlučne poteze bio više nego izgubljen u prostoru i vremenu, jer je potpuno nepripremljen za rješavanje krize u Agrokoru i totalno neupućen u stanje u toj kompaniji izašao pred novinare i govorio nesuvislosti od kojih su mnogi usljed mučnine, mogli doživjeti perforaciju čira na želucu. No, ono što je najtragičnije Plenković je u svoj svojoj punini, jer se u zadnje vrijeme zbog dobre hrane i pića prilično zaoblio, demonstrirao nezainteresiranost za stvarno raščišćavanje stvari. A Ramljakov krimen, u kojem je 12 milijuna kuna osigurano u njegovoj bivšoj tvrtki za vrijeme njegova vladanja Agrokorom, sveo je na nesmotrenost.
Potom nije bio ni siguran je li to slučaj za DORH. “Doživio sam to kao pogrešku koja je bacila sjenu… Moja uloga nije da propitujem probleme, nego da ih rješavam…”, govorio je Plenković i do suza nasmijao prisutne. Jer su mnogi od njih njegovu rečenicu da je njegova uloga da riješava probleme a ne da ih propitkuje shvatili kao dobar vic, upravo iz razloga što Plenki do sada nije riješio niti jedan ozbiljniji problem u državi
‘Nije meni lako, ne dao Bog nikome ovako’
No, Plenković je na toj, za njega neslavnoj konferenciji za tisak, ipak uspio izazvati sućut kod nekih novinara kada je kao u svakidašnjoj jadikovki izustio pred sedmom silom:’
“A što mislite kako je meni”! Njemu zasigurno nije lako, samo što Plenković toga duboko nije svjestan. On nije svjestan, kao što je to u emisiji ‘Otvoreno’ dobro primjetio SDP-ovac Ivo Jelušić da je njegova Vlada de facto pala, kao što nije svjestan da je njegovo neodgovorno ponašanje čiji je glavni zadatak, kada je u Hrvatskoj a ne u Bruxellesu, prepucavati se s predsjednicom RH Kolindom Grabar Kitarović, dovelo našu zemlju u dramatično tešku situaciju.
I ne samo da nije svjestan nego je i nedogovoran, jer da to nije tako on bi odmah nakon izbijanja afere sa savjetnicima u Agrokoru i nakon ostavke Ante Ramljaka, smijenio i potpredsjednicu Martinu Dalić, a ne je nastavio štititi iako je dobro znao da je ona direktno bila nadređena nadzirati povjerenikov rad. No, ono što Plenković nije propustio na spomenutoj konferenciji jeste nahvaliti vlastito poštenje (Tko o čemu k…. o poštenju), a to nikada ne zvuči dobro, pogotovo dok istovremeno pokušava relativizirati najgoru vladinu aferu. Na ovom mjestu valja spomenuti da je Plenković prvi put vezao svoju sudbinu uz Martinu Dalić (koja će ga po mišljenju mnogih relevantnih analitičara ‘probosti’ na kraju balade), kada je prihvatio ideju da Lexom preuzmu Todorićevu kompaniju, pristajući na njene uvjete, netransparentnost koja je cijeli proces pratila od početka. I nakon svega on kao da ima proširene zjenice, i dalje ne vidi dalje od svoga nosa ili se pravi da ne vidi, te zapanjenim novinarima kaže da je njegov odnos s Martinom Dalić jako dobar te da ona nastavlja raditi svoj posao.
Dakle, on se ne odriče Daličke iako se ona olako odrekla svog ‘svetog’ Ante Ramljaka, i što je najtragičnije, politički preživjela. Nadajmo se, ne zadugo.
A Plenković, koji zapravo ne zna što bi s Agrokorom, on ne zna, zapravo ni što bi sa samim sobom, sada se još čvršće vezao uz nju – nezamjenjivu Martinu Dalić, dok svi njegovi politički oponenti u HDZ-u i šire, kako duhovito primjećuju neki mediji, sada mogu mirno ispeći kokice i čekati veliko finale.
Da je više Martina Strmota
A na njega se neće dugo čekati. Jer situacija je takva da narod koji na čelu Vlade ima takvoga premijera za svoju sudbinu itekako treba brinuti. Da je tomu tako potvrđuju i sve češći komentari na društvenim mrežama koji se otprilike svode na jedno: ‘Murganićka, Ramljak, Dalićka i sada Plenković, najzornije do sada su demonstrirali svu mizeriju, jad i bijedu aktualne političke scene u našoj zemlji. Ipak jed(i)no svjetlo na kraju ovoga opskurnog političkog tunela nazire se u liku i djelu Marina Strmote, državnog tajnika u Ministarstvu za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku koje su neki znali posprdno nazivati “Ministarstvo omladine”, koji je usred konferencije za novinare podnio ostavku, nakon što je shvatio da su mjere njegova ministarstva beskorisne.
‘Nakon godinu i četiri mjeseca u Vladi, kao demograf i mladi čovjek smatram da ovo nije dovoljno ozbiljno i današnjim danom ja dajem ostavku. Jer država izumire, ovo je najgore stanje otkad postoji država i pričati ovako neozbiljno o ovome… Ja kao mladi čovjek, građanin Hrvatske, otac dvoje djece, nezaposlene supruge, nezaposlenih roditelja, ne vjerujem da će se išta riješiti ovakvim pristupom – poručio je Strmota, zahvalio i izašao iz dvorane.
Strmota je, inače, član HDZ-a. I nije nikakvo čudo što je nakon ovoga ministrica Nada Murganić, za koju se u javnosti inače čuje samo kada se pojave neki skandali, rekla da nije znala da će Strmota podnijeti ostavku, ali je čudno da premijer Plenković i ovom prigodom odabrao šutnju i nečinjenje, premda bi svaki odgovoran premijer odmah od ministrice Nade Murganić žurno zatražio njezinu ostavku, a Strmotu preklinjao da ne podnosi ostavku jer da bi on trebao sjesti u fotelju nesposobne ministrice.
A mediji su takav, kako ga je ugledni kolumnist našeg tjednika dr.Stjepan Šterc nazvao herojskim činom, komentirali na način da bi svi ako bi se poveli za Strmotom, brzo ostali bez ministara i državnih tajnika.
Kad Pupi postavi ultimatum
A da je nešto trulo u ‘državi Danskoj’, odnosno da nešto opasno ne štima u Plenkovićevoj vladi ali i vladajućoj koaliciji dalo se naslutiti još prije nego li je Ramljak podnio ostavku, a Plenković se snebivao, kada je njegov najvažniji koalicijski partner Milorad Pupovac postavio ultimatum Vladi? SNV naime zahtijeva da mu se prizna status manjinske samouprave. Bila to Pupovčeva provokacija ili nešto drugo manje je važno od činjenica da kod Pupovca ništa nije slučajno pa ni tajming postavljenog ultimatuma.
Za divno čudo, Plenković se nije usudio odgovoriti ni na takve Pupijeve provokacije nego je opet ‘sudbinu u svoje ruke’ preuzeo predsjednik Sabora Gordan Jandroković koji je tim povodom izjavio da oni mogu slati zahtjeve kakve žele, ali parlamentarna većina će odlučiti o tome što je ispravno, a što ne. Upućeni pak tvrde da nije slučajno da baš Gordan Jandroković postaje ključna figura ne samo u HDZ-u nego i u vladajućoj koaliciji, jer bi upravo on trebao na mjestu predsjednika Vlade zamjeniti svog aktualnog šefa Andreja Plenkovića. Takav scenarij očekuje i većina u HDZ-u koji s anemičnim i samoljubivim Plenkovićem ne vide nikakav napredak. No, pouzdani izvori tvrde da i jaki gay loby u Europi vrši pritisak da nesposobnog ali simpatičnog Plenkovića na čelnoj poziciji u hrvatskoj Vladi zamjeni, također njihov miljenik Gordan Jandroković koji se do sada pokazao puno sposobnijim političarem i liderom od Andreja Plenkovića, izgubljenog u prostoru i vremenu. Spomenuti lobi bi Plenkovića vratio u Bruxelles, gdje mu je i mjesto i odakle ruku na srce nije trebao ni dolaziti. U Bruxellesu se Plenković osjeća puno bolje nego u Hrvatskoj, što je demonstrirao i prethodnih dana kada je u zemlji plamsala afera s Agrokorovim savjetnicima. Plenković je tada samozadovoljan govorio da po tom pitanju, nije smatrao da situacija zahtijeva nekakvo trenutno djelovanje. Potom je Plenković krenuo u nabrajanje važnijih poslova u Europskom parlamentu, u NATO-u, općenito u Bruxellesu koji po vlastitim riječima, smatra domom. Drama oko Agrokora je njegovom briselskom šepurenju bila smetnja, nije mu se žurilo oko proučavanja dokumenata i donošenja odluka u vezi koncerna koji zapošljava desetke tisuća ljudi i zbog kojega je njegova vlada svojedobno donijela i posebni zakon.
Plenki vrati se, junckeri tvoji ne mogu bez tebe!
A i kako bi mu se žurilo kada je njemu u Bruxellesu, narodski rečeno, upala žlica u med. Ma kakva žlica. Čitav beštek. Prisjetimo se samo one romantične štorije kada je predsjednik Europske komisije Jean Claude Juncker poznat je po izljevima nježnosti i prisnim pozdravima s europskim čelnicima u listopadu prošle godine ugodno iznenadio i našeg premijera. Naime, dok je Plenković odgovarao na novinarske upite, Juncker mu je prišao s leđa, uštipnuo ga i rukom poslao poljubac.”On se inače voli grliti i ljubiti stalno tako da je to simpatično s njegove strane”, kratko je prokomentirao premijer ovu neobičnu epizodu. A takvih ‘neobičnih’ epizoda zasigirno će biti još puno, ukoliko se Plenković vrati u svoje briselsko jato i prepusti kormilo Vlade sposobnijem od sebe – Gordanu Jandrokoviću. Naravno i HDZ treba novog i boljeg predsjednika jer radi se o najvećoj i najjačoj stranci u Hrvatskoj.
A stranka koja je crpila svoju energiju iz strogo postavljenje hijerarhije i uloge vođe definitivno se dramatično promijenila i ostaje tek za vidjeti što će činjenica da HDZ vodi slab lider značiti za budući razvoj te stranke, pa i demokracije u Hrvatskoj. Jer, kako su do sada nebrojeno puta konstatirali brojni mediji i Franjo Tuđman i Ivo Sanader i Jadranka Kosor i Tomislav Karamarko su bili oni koje se sluša, čak i onda kad to izaziva gunđanje. Nitko od njih, pa ni Tuđman, nije pritom imao baš potpunu vlast i svi su plivali, kao i lideri bilo koje stranke na svijetu, među stranačkim frakcijama, no kad bi donijeli odluku priča bi bila završena. I to ne na način koji bi njih činio gubitnicima, konstatirali su mediji. Što se pak Plenkovića tiče on nije kadar donijeti bilo kakvu važniju odluku. Obično bi čekao da se problemi sami od sebe riješe, kao što je čekao rasplet u Agrokoru oko Vladina povjerenika Ramljaka kao da čeka Godota. Zato bi bilo nužno da nas Plenković sve skupa spasi svojim odlaskom u njegov drugi dom Bruxelles gdje će njegov eurokratski govor gotovo svi razumjeti. Pa će svi razumijeti što je Plenki htio kazati kada kaže da on ne donosi ‘abruptne odluke’. A za to vrijeme mogao bi se oglasiti i bivši gazda Agrokora iz Londona s ushitnom rečenicom: ‘Sve troje, sve troje je palo’, misleći na Plenkovića, Martinu Dalić i Antu Ramljaka.
Nismo te sreće da i mi dobijemo svog Orbana!
U Hrvatskoj među suverenistima omiljeni mađarski predsjednik – Viktor Orban – obratio se u subotu svome narodu, sumirajući događanja iz prošle godine. U svome je stilu, otvoreno i jasno rekao da je politika primanja izbjeglica iz Azije i Afrike bila kobna za Europu, a da je njegova politika – gradnje zida i zaštite Mađarske od useljavanja – tek sad jasno shvaćena kao spasonosna.George Soros i njegovi napori da useli milijune izbjeglica u Mađarsku i EU su, ponovio je, neprihvatljivi. Isto stanovište dijele i zemlje Višegradske skupine – Slovačka, Češka i Poljska. ‘Naša borba ne samo što nije bez nade, kao što su nam mnogi govorili – već mi pobjeđujemo! Četiri države Višegrada su i čvrste u zajedništvu, a čini se da se urazumila i Hrvatska, dok su u Austriji pobjedile domoljubne i kršćanske snage, jednake kao i u Bavarskoj. Nadajmo se, ne prekasno. Čekamo i rezultate izbora u Italiji, gdje bi se naš prijatelj Silvio Berlusconi mogao opet vratiti na vlast. Forza Italia! – rekao je Orban.
Međutim, najzanimljivije je to što se Orban osvrnuo i na zlu sudbinu svojih neprijatelja, koji su ga proglašavali najvećim državnikom Europe, sramotom i manijakom. Među njima je i bivši premijer Hrvatske, Zoran Milanović.
‘Sjetimo se europskih političara koji su nas u prošlim godinama probali napasti, zagristi u naše meso – ali su polomili zube. Gdje su sad bivši austrijski kancelari Werner Faymann i Christian Kern, premijer Italije Matteo Renzi i neslavni hrvatski premijer Zoran Milanović te naravno Martin Shultz – oni su htjeli biti sve, a sad su ništa i nigdje – trijumfirao je Orban.
Doista, Zoran Milanović koji se žestio prema Mađarskoj, slao neautoriziran vlak s policajcima, primao izbjeglice bez provjere i pokušavao ih poslati preko granice – sada je ništa i nigdje, a nakon što se otkrio milijunski dug kojeg je ostavio prema Slobodanu Ljubičiću, ostao je i bez zadnjih pristalica u SDP-u. Internacionalist se tako uzaludno penje na Dinaru i najavljuje svoj povratak – a suverenist Orban je premijer i tako će, po svemu sudeći i ostati nakon novih izbora u susjednoj Mađarskoj. No, Milanović je prošlost, no, oni koji su zasjeli u Vladu poslije njega, ne da nisu ništa bolji, nego su po svemu sudeće i puno gori od Zokija i njegovih bivših trabanata. A mnogi su čak i uvjereni da poslije Plenkovića, gore ne može.
Cvitanu istječe mandat, HDZ o tome šuti, korupcija cvijeta,a jedino se još Sanaderu sudi!
U trenutku kada je vladajuća većina odlučila ukloniti Daliju Orešković s mjesta predsjednice Povjerenstva za sprečavanje sukoba interesa, i kada je ona shvatila da nema većinu u Saboru sama je povukla kandidaturu i izjavila da se tu ne radi o njenom osobnom razočaranju i ogorčenosti.
‘Trendovi zadnjih godinu dana su najavljivali kako će se priča rasplesti. A ako ono što sam ja u javnom prostoru predstavljala svih ovih godina, trenutnoj političkoj garnituri predstavlja problem, onda to meni nije razočaranje nego kompliment. Sve maske su pale, a kako će ovo javnosti objasniti politička elita to je njihov problem’, kazala je Orešković. Očigledno je zasmetala mnogima jer je hrabro čačkala mečku oko velikih zvjerki. I dok se bitka vodi tko će naslijediti Daliju Orešković nitko se od vladajućih prije svega HDZ i ne oglašava po pitanju novog glavnog državnog odvjetnika jer aktualnom Dinku Cvitanu u travnju istječe mandat. Koga briga za DORH u zemlji cvjetajuće korupcije i kriminala. Pa oni imaju svoga Pedra Ivu Sanadera protiv kojeg svako malo se podižu nove optužnice. Tako je velika je većina hrvatskih medija slavodobitno donijela vijest o tome da se nastavlja suđenje Sanaderu, za slučaj posredovanja u kreditnom poslu 1997. godine, koji je klasificiran kao ratno profiterstvo.
Bilo bi smiješno, da nije žalosno, čitati najave o tome da će bivši premijer ovaj put konačno biti osuđen kao ratni profiter. Nesumnjivo je da je Sanader hrvatski ‘Sir Oliver’, i da je je njegov mandat bio prepun afera. Ali zar se njegov sudski progon nije mogao koncentrirati na ono gdje ima dokaza – a to je FIMI medija i slučaj Planinska? U slučaju Hypo banka iz 1997. godine, javnost, suci i porota bi morali, 20 godina nakon, povjerovati da je tada znatno mlađi Sanader – kao drugi čovjek Ministarstva vanjskih poslova – uspio pred očima svog šefa, tada gotovo svemoćnog Mate Granića, naplatiti proviziju Hypo banku i to sakriti od Očenašeka Mate. Kao dokaz za tu operaciju na rubu mogućeg, navodi se zapis na salveti masona 33 stupnja iz Rio De Janieira, Laxe, koji je odavno umro.Teško se oteti pomisli da je to suđenje i pokrenuto kako bi se cijeli postupak protiv Sanadera učinio smiješnim. Da je slučaj ozbiljan, zar ne bi u njemu glavnu ulogu imao ministar Mate Granić, koji sjedi na Pantovčaku i dalje sklapa poslove, dijeleći profite na tri polovice? Pola meni – pola tebi – pola Bagi…Suđenje za Hypo na osnovu svjedočenja mrtvog masona, kao i zlosretno suđenje Sanaderu zbog MOL-a koje je propalo na arbitraži u Švicarskoj, mogle bi ostati upamćene kao najbizarnije epizode u pravnom i političkom životu neovisne Hrvatske. Prava je sreća što je Hypo u međuvremenu propao i prekupljen, inače bi se i u ovom suđenju mogla izroditi šteta od nekoliko milijardi – kao u slučaju lažnog dokazivanja krivice u slučaju Hernadija i MOL-a.