HDZ – politički pokrovitelj usmjerenog vladanja

0
437
hdz.hr

Pretvoren u političkog pokrovitelja koji ne može kontrolirati koalicijske partnere, niti postaviti nacionalne interese nasuprot širim, HDZ je počeo gubiti početnu ulogu u izgradnji Hrvatske. Zato više i nema snagu odgovoriti hrvatskim 'naprednim snagama' čiji se izričaji i napadi nimalo ne razlikuju od napada na hrvatsku simboliku iz 'liberalnog' susjedstva, a ne može prekinuti ni financiranje protuhrvatskog djelovanja.

Opći je dojam najvećeg broja ljudi u Hrvatskoj, koji iole prate javno političko djelovanje stranaka i njihovih istaknutih pojedinaca, kako hrvatska, trenutna koalicijska vlast i najveća stranka u njoj, teško ili nikako donose odluke, pogotovo one koje bi trebale jasno profilirati prepoznatljivu nacionalnu političku platformu. Ne iznenađuju stoga rezultati istraživanja javnog mnijenja prema kojima 72 posto ispitanika smatra put Hrvatske krivim, a čelne ljude Vlade i Sabora – najmanje prihvatljivim političkim akterima.
Pažljiviji bi analitičar političkih događanja u Hrvatskoj, otišao i korak dalje, tvrdeći kako se ne radi o autonomnom političkom djelovanju, već usmjeravanom s europske razine ili, pak, koalicijske, u kojem također nema hrvatske prepoznatljivosti. Povratno djelovanje takvog političkog pokroviteljstva na sve segmente hrvatskog društva djeluje poprilično razarajuće i formira opće nezadovoljstvo kojem se može suprotstaviti samo jasnim i čvrstim odlukama, koje bi, vrlo vjerojatno, i uslijedile kad HDZ danas ne bi imao samo – pokroviteljsku ulogu. Prelazeći pritom put od stožerne hrvatske stranke u ključnim vremenima bliže povijesti, do idealnog političkog okvira kontroliranja hrvatskih emocija i podržavanja svakog oblika nasrtaja na hrvatski iskazivani simbolizam i njegovo apriorno pripajanje nazadnim vremenima.

Financiranje protuhrvatskog djelovanja

Loading...

Nije to bilo moguće postići spontano, već, naravno, programiranom politikom kakvu ozbiljne nacionalne vlade i stranke nikad ne bi slijedile, usprkos razini i intenzitetu vanjskih i unutrašnjih pritisaka. Pretvarajući se u fazama u političkog pokrovitelja koji ne može kontrolirati koalicijske partnere, niti postaviti nacionalne interese nasuprot širim, HDZ je počeo polako i sigurno gubiti svoju početnu ulogu izgradnje Hrvatske i njezinog društva. Pritom, ovom prigodom, preskočimo sve negativnosti koje su stranku pratile na tom putu i velike ostavljene negativne tragove u samoj vrijednosnoj strukturi hrvatskog društva.
Zato više i nema snagu odgovoriti hrvatskim tzv. naprednim snagama čiji se izričaji, napadi i kvalifikacije niti malo ne razlikuju od eksplicitnih napada na svaku hrvatsku simboliku iz „liberalnog” susjedstva. Ne samo da nema snagu odgovoriti, nego nema snagu niti prekinuti financiranje iz proračuna unutrašnjim naprednjacima izravnog protuhrvatskog djelovanja. Nakon toga nema mjestu čuđenja pomanjkanju pozitivizma, napuštanju Hrvatske i otklonu mladih od političkog sustava kojeg ne mogu doživljavati svojim. Najveću krivicu snosi sam HDZ, naviknut na – faraonsko poklonstvo čelnom čovjeku stranke.
Brojno članstvo HDZ-a teško da bi ikad izravno biralo sadašnje nametnute kadrove u Vladi i Saboru, usprkos već dugom načinu stranačkog funkcioniranja i biranja bez kriterija. Zaobilaznica stranačkim odborima, javnim očekivanjima, kriterijima ideološke pripadnosti i sličnim uvjetnicama stranačke hijerarhije pri izboru operativnih i potpornih kadrova, HDZ-u je donijela samo prosječnost, s kojom se ne može ništa više biti od pokrovitelja tuđih ideja. Svi su toga svjesni, ali iskazuju stranačku nemoć i pomanjkanje elementarne hrabrosti koja rastužuje u najvećem broju članstvo, ali i sve one čija su očekivanja s ovakvim, navodno reformiranim HDZ-om, bila velika.
Ipak, najveća je zabluda u stranačkoj elitnoj pozicijskoj nasljednoj mladeži, kao budućim nositeljima iste političke ideje i izdvojenoj briselskoj mladosti samo prema jednom kriteriju, u osnovi bez mladalačkog propitkivanja pokroviteljskih odluka i udruživanja. Teško je igdje registrirati i mali oblik nezadovoljstva stranačke mladeži koalicijskim partnerstvom ili, pak, izborom osoba za koje uglavnom svi znaju kako iskreno i ideološki ne pripadaju HDZ-u…

Promjene u Hrvatskoj, promjene u HDZ-u

Ispada kako je u Hrvatskoj najjednostavnije politički, organizacijski i tehnički osvojiti HDZ s različitih političkih pozicija, prihvatiti njegovu formalnu simboliku, organizirati se s drugima i vladati s Hrvatskom, ponajmanje zadovoljavajući želje i traženja hrvatske većinske populacije. Takvim se pristupom u velikoj mjeri poništava i uloga glavne političke opozicije, jer su im razlikovnosti oko ključnih ideoloških tema vezanih za prošlost, rat i slično – vrlo male ili gotovo nikakve.
Poprilično to zbunjuje birače, pa ne iznenađuju rezultati anketa u kojima nema ozbiljnijih pomaka, usprkos općem nezadovoljstvu vladanja Hrvatskom. Manji je problem, izborom zahvatiti sve naglašenije različitosti u stranci, kad bi postojali opći kriteriji koji vrijede u cijelom hrvatskom društvu, a puno veći izbor osrednjosti s kojom lomiš stranku i Hrvatsku. Nije ovom prilikom uopće potrebno navoditi imena osrednjih zastupnika i ministara, čija prosječnost može samo značiti slijepu pokornost, interesno postupanje i primjereno vladanje bez stava, hrabrosti i sposobnosti. Kao u prošla zajednička zlatna vremena, kako bi rekli naši hrvatski unutrašnji naprednjaci, kojima je sve drukčije od te prošlosti u Hrvatskoj – nazadno.
Zato su mnogi skloni pojašnjavati put prema promjenama u Hrvatskoj s promjenama u HDZ-u, iako se s današnjeg gledišta to čini kao put kroz neistražen prostor. Borba za demokratizaciju stranke puno je teža, ona će se morati dogoditi i HDZ će, ne želi li i dalje izvršavati ulogu političkog pokrovitelja drugima, morati početi funkcionirati kao – hrvatska temeljna nacionalna stranka. Svakom odlukom i postupanjem suprotnim tomu, raskol će u hrvatskom društvu biti sve veći, budućnost neizvjesnija, odlazak sve intenzivniji i odvojenost od većinske hrvatske populacije sve veća. Kome takvo političko djelovanje ima smisla, osim unutrašnjim i vanjskim željama apsolutne kontrole Hrvatske…
Toliko puta naglašavano nezadovoljstvo unutar stranke, odnosno bolje reći – unutar stranačkog vrha, jer ionako šire stranačko članstvo nema upliva ni na što, niti je političkom vrhu bitno, gotovo i ne postoji. Prilagodba novom lideru, tehničko je pitanje i provede se preko noći već nakon prvog dana njegovog ustoličenja, a suglasje se postiže pozicijskim zbrinjavanjem nezavisno od propisanih i postojećih uvjeta obrazovanja, iskustva i sličnih trivijalnosti.
Prenoseći unutarstranački način funkcioniranja na državnu razinu, brzo se formira obrazac preskakanja uz velike posljedice na ukupno hrvatsko stanovništvo, a pogotovo na hrvatsku mladost koja teško ili nikako prihvaća ustoličeni stranački model funkcioniranja. Pritom je potpuno nebitna ideološka podloga u okruženju, pa je stoga i moguće prihvatiti i standardnog političkog protivnika za partnera u pokrivanju interesa.

Živi zid – politički protivnik…

Opravdanja, kako se ustupci izborom ljudi čine zbog unutarstranačkog nezadovoljstva i pozicijskih borbi, nemaju nikakvog uporišta, pa su i očekivane i poželjne promjene u budućnosti unutar stranke – čista utopija. Upravljanje HDZ-om, svi su njegovi šefovi imali poželjnu situaciju kao na dlanu i uvijek su izborom ljudi, listanjem (sastavljanje listi), postupanjem i dovođenjem prosječnosti, činili velike greške i propuste s ostavljenim negativnim tragovima unutar HDZ-a, a još više unutar Hrvatske. Stranka se nikad nije demokratski profilirala niti su uopće mogla postojati mišljenja zasnovana na znanstvenim spoznajama ako su, kojim slučajem, odudarala od političkih, u pravilu ad hoc dogovora užeg kruga, u kojem su mogli biti samo osobno izabrani po lojalnosti (otuda pojam vojnik stranke). Savršeni politički stroj za pokrivanje vladanja izvan stranke, a vjerojatno i izvan Hrvatske.
Političke se protivnike unutar Hrvatske zato samostalno i bira, nezavisno od njihovog rejtinga, pa se prema njima i usmjerava frizirano javno komunikacijsko djelovanje uslužnog novinarstva. Pravi protivnik nije SDP, jer će uvijek barem jedan njegov dio uskočiti prilikom potrebe saborskog usvajanja svjetonazorskih prijedloga, a vrlo će vjerojatno biti i poželjan partner, ili čak jedino mogući interesnom produženju vladanja nad Hrvatskom. Takvim slaganjem političkog mozaika, samo prolazi vrijeme u kojem ta ista Hrvatska demografski nestaje, a kako ozbiljnijih pomaka nema, veliki financijski kontrolori Hrvatske mogu raditi što hoće. Mali ministri bez stranačkog čvrstog uporišta, ključne resorne odluke ne mogu niti pripremati, niti donositi, samozadovoljni i zahvalni uopće na vlastitom izboru bez kriterija…
Izbor pravog političkog protivnika pao je na Živi zid i to ne bez razloga. Mladi, tvrdoglavi, željni promjena i nekontrolirani moćnicima predstavljaju hrvatsku buntovnu mladost s kojom nije moguće upravljati. Nije to mladež, niti su to forumski poslušnici, a nisu niti nesposobni anarhisti, kako ih vazalno novinarstvo krsti. Oni su opasnost za ustaljeni stranačko-najamni-usmjeravani obrazac vladanja u Hrvatskoj i stvarni razlog konačnog formalnog jedinstva razdvojene svjetonazorske političke grupacije, koje se izmjenjuju na vlasti bez ozbiljnijih promjena za hrvatski puk.
Naručeni novinarski progon i odstrijel bio je potpuno razumljiv i primarno je krenuo prema izmišljenoj anacionalno-anarhističkoj varijanti, jer se shvatilo kako je njihovo temeljno djelovanje vezano za neku novu i pravedniju Hrvatsku. Ili, kako su puštali na svojem glavnom skupu: Mojoj lijepoj zemlji Hrvatskoj. Totalna inverzija u javnom formiranju protivnika, iako si u okruženju, partnerstvu i suglasju sa stvarnim protivnicima promjena u Hrvatskoj i vraćanja hrvatskih emocija kakve su se spontano i iskreno pojavile potaknute nogometnim povratkom hrvatske simbolike svjetski priznate u Hrvatsku.

Početak nužnih promjena…

Problem je stranačkih vojski u teškom shvaćanju da izvan njihova ustroja postoje i drugi ili u tome, što drukčiju osobnost ne procjenjuju prema postupanju, nego prema naručenoj slici koja im odgovara. Kako god gledali na stvari, arhaična stranačka mreža u konačnici će biti raspletena, samo je pitanje koliko će do tada vremena proći i kakve će to vrijeme ostaviti tragove na hrvatski puk.
Podignute emocije i ponos hrvatske simbolike i ideje prenesene na svjetsku razinu novi su oblici javnog djelovanja poprilično iznenađujući za političke pokrovitelje usmjerenog vladanja Hrvatskom. Referendumi, traženja, glas Hrvatske s ulica i trgova, spontanost u vrijednostima, živozidska tvrdoglavost, nepopustljivost i ukupno nezadovoljstvo izražavano anketnim ispitivanjima, najava su ili početak nužnih promjena u Hrvatskoj, kako je god to etabliranim vladarima Hrvatske – teško prihvatiti…