Hitler, Goebbels, Milošević, Vučić…

1
4431
ilustracija/screenshot

Osvajanje tuđih teritorija i stvaranje etnički čiste države kao cilj koji svim sredstvima velikosrbi nastoje ostvariti, podmeću se kao cilj žrtvama zbog kojeg velikosrbi, kao i nacisti, u navodnoj zaštiti vlastitog naroda moraju prijeći u napad. Izmišljeni zločini, ako nema stvarnih zločina naroda žrtve, tretiraju se kao još jedan krunski dokaz genocidnosti i pokvarenosti. A stvarni zločini vlastitog naroda tretiraju se kao opravdana reakcija, kao obrana, kao nužnost...

Sve ono za što su Slobodan Milošević, a danas Slobodan Vučić i njegovi suradnici, optuživali i optužuju Hrvatsku i Hrvate, u stvari već 150 godina je bitna karakteristika velikosrpske politike. U srpskoj politici već cijelo stoljeće postoji kontinuitet fašističkih i nacističkih ideja i prakse i od balkanskih ratova do danas Srbi su nastojali uništiti Albance i Hrvate jer je karakteristika njihove politike, borba do naše, odnosno Vaše istrage, znači do uništenja naroda. Zato je karakteristika velikosrpske politike kontinuitet genocida, posebno nad Albancima, upravo ono što oni podmeću bez ikakvih argumenata Hrvatima.
Dakle, velikosrpska politika već više od 120 godina, od Garašanina, Moljevića, Vuka Karadžića do danas, temelji se na svjesnim lažima, lažnim optužbama i provođenju genocida. Kao ilustraciju navest ću nekoliko podataka. Navest ćemo nekoliko citata, navoda, iz srpskog tiska o genocidu nad Albancima i iz drugih izvora. Evo tih nekoliko izabranih dokaza o genocidnosti velikosrpske politike:
Radničke novine u Beogradu od 22. listopada 1913. – objavljuju pismo srpskog vojnika koji je bio užasnut grozotama počinjenim u albanskoj oblasti Ljumi: „Posvuda trupla i pepeo, Ljuma više ne postoji. Ima sela od po sto ili dvjesto kuća u kojima doslovno ni jedan čovjek nije preživio. Skupljali smo ih u grupe od po trideset ili četrdeset i onda smo ih probadali bajunetima.“
O pokolju u Ljumi užasnuto piše i sudionik rata, Dimitrije Tucović:
„Rezervni oficiri, koji su dobili naređenje da selo zapale i sve što u njemu zateknu stave pod nož, uzaman su se opirali, uzaman su ponavljali reči “zar sve”, uzaman su po nekoliko puta izveštavali komandanta da u selu nema nikog više osim žena i dece. “Sve!”, to je bio odgovor nekog kapetana Jurišića koji je radio u sporazumu s potpukovnikom Miličevićem. Za dva sata selo je bilo potamanjeno uz scene koje je teško reći. Plotuni su poobarali žene koje su držale odojčad u naručju, pokraj mrtvih matera drala su se njihova dečica koja su slučajno bila pošteđena kuršuma… žene su porađale od straha. Za dva sata potamanjeno je 500 duša.“

Čubrilovićevo istjerivanje Albanaca

Daily Cronicle javlja 12. studenog 1912. da je blizu Skopja poklano dvije tisuće, a blizu Prizrena pet tisuća Albanaca.
Dopisnik danskog časopisa Riget javlja: „…vojska vodi užasan rat istrebljenja. Prema iskazima oficira i vojnika ubijeno je između Kumanova i Skoplja 3000, a kod Prištine 5000 Albanaca. Albanska su sela opkoljavana i paljena, stanovnici su istjerivani iz kuća i zatim kao štakori pobijeni.“
Specijalni dopisnik Daily Telegrapha piše da su prolazeći kroz Albaniju trupe generala Jankovića „prevazišle sve užase svjetske historije“, ubijajući starce, žene i djecu, pa čak i dojenčad. Dopisnik nastavlja: „Srpski oficiri u svojoj opijenosti pobjedom izbacili su parolu da je najdjelotvorniji način da se Albanija pacifizira – potpuno istrebljenje Albanaca.“
Usprkos terora i zločina, politika Albanaca i kolonizacija Srba i Crnogoraca, za velikosrbe ne daje zadovoljavajuće rezultate zbog velikog nataliteta Albanaca. Zato velikosrbi pred Drugi svjetski rat prave nove planove. Jedan od eksponenata velikosrpske politike, Vasa Čubrilović, o tome 1937. piše: „Nekada su Karađorđe, Miloš, Mihajlo i Jovan Ristić očistili Srbiju od stranog elementa, naselili je svojim narodom, što sad nije urađeno.“
Zato Čubrilović tvrdi da je jedino pravo rješenje iseljavanje, te predlaže: „Treba do krajnosti iskoristiti zakone da bi se što više zagorčio opstanak Arnauta, da treba koristiti: globe, hapšenja, nemilosrdno primenjivanje svih policijskih propisa, gonjenje na kulak i sva ona druga sredstva koja je u stanju da iznađe jedna praktična policija.“ Čubrilović tvrdi da treba „nemilosrdno uterivanje poreza i svih javnih i privatnih dugova; oduzimanje državnih ispaša, opštinskih ispaša, ukidanje koncesija, poslovnih dozvola za kafane, trgovine, zanate… isterivanje iz državne, privatne i samoupravne službe itd.“ Čubrilović traži „jer su Arnauti najosjetljiviji u verskim pitanjima“, da se i tu udari. Traži da se kolonistima podijeli oružje. Sugerira da se izazovu lokalne bune kako bi bile krvavo ugušene. Sugerira i paljenje sela i arnautskih četvrti po gradovima.
Aleksandar Ranković provodi politiku Vase Čubrilovića, Albanci se ponovno bune i ponovno se njihove pobune krvavo ugušuju. Godine 1971. ipak stječu autonomiju, koju Milošević ukida i ponovno uspostavlja teror. Nakon što je proveo etničko čišćenje u Bosni i Hercegovini i nakon što mu je međunarodna zajednica priznala pravo na etnički čistu Republiku Srpsku na 49 posto teritorija BiH, Milošević je bio uvjeren da će uspjeti radikalnim rješenjem – istjerivanjem Albanaca s Kosova – pravim balkanskim ratom uništiti za sva vremena Albance i učiniti isto ono što su nekada radili Karađorđe, Miloš, Mihajlo i Jovan Ristić, te stvoriti etnički čistu Veliku Srbiju.
Velikosrpska politika na sličan način odnosi se i prema Hrvatima. Već više od sto godina velikosrpska politika prema Hrvatima temelji se na izmišljenom, navodnom, nizu genocida nad Srbima kroz povijest.

Nacističke ideje – temelj mitova i velikosrpske politike

Cijelo vrijeme Srbi optužuju Hrvate da su fašisti i nacisti, da su genocidan narod i da su kroz povijest proveli niz genocida nad srpskim narodom, koji se i danas nastavlja, odnosno da i danas srpskom narodu prijeti genocid od ustaške i nacističke Hrvatske. U stvari, sve ono za što lažno optužuju hrvatski narod, stalna je konstanta velikosrpske politike i prakse, tako da se može reći da su fašističke i nacističke ideje već više od stotinu i dvadeset godina temelj, ne samo velikosrpskih mitova, nego i velikosrpske politike. Ta ideologija velikosrpskog nacionalizma se ne mijenja i slična je nekim zlatnim pravilima nacizma koju su sjajno, ne samo opisali, nego i u praksi ostvarili Hitler i Goebbels.
U velikosrpskoj promidžbi i srpski narod uvijek je nevin, kao što je u nacističkoj propagandi uvijek njemački narod bio nevin, žrtve se lažno prikazuju, ne samo kao agresori, nego kao sadistički genocidni grubijani. I u velikosrpskoj promidžbi, kao i u nacističkoj, žrtve se optužuju da žele provesti ono što su u stvari – ciljevi velikosrpske politike. Osvajanje tuđih teritorija i stvaranje etnički čiste države kao cilj koji svim sredstvima velikosrbi nastoje ostvariti, podmeću se kao cilj žrtvama zbog kojeg velikosrbi, kao i nacisti, u navodnoj zaštiti vlastitog naroda moraju prijeći u napad. Izmišljeni zločini, ako nema stvarnih zločina naroda žrtve, tretiraju se kao još jedan krunski dokaz genocidnosti i pokvarenosti. A stvarni zločini vlastitog naroda tretiraju se kao opravdana reakcija, kao obrana, kao nužnost.
Podređivanje čovjeka velikim ciljevima nacije, pa i žrtvovanje čovjeka, smatra se opravdanim i nužnim. Svatko tko nije spreman podržati zločinačku politiku proglašava se, ne samo izdajicom, nego i neprijateljem prema kojem se ne smije imati milosti.
Hitler je svoju vlast poistovjetio s Njemačkom i svaku kritiku nacističke vlasti proglašavao izdajom domovine. Na sličan način to je radio i Milošević, a danas radi Aleksandar Vučić, koji svoju vlast poistovjećuje s državom i srpskim narodom, te svako protivljenje njemu i njegovoj vlasti tretira kao protivljenje Srbiji i srpskom narodu.
Politiku Slobodana Miloševića i Aleksandra Vučića nije moguće razumjeti bez uvida u srpske mitove, koji traju i obnavljaju se stotinu godina. Oni stvaraju svijest o nadmoćnosti Srbina nad svim drugim ljudima i o njihovoj povijesnoj misiji, a zasnivaju se na nizu laži. Mitovi su se počeli stvarati još krajem 19. stoljeća. Evo primjera:
Prosvetni glasnik, službeni list Ministarstva prosvete i crkvenih poslova Kraljevine Srbije, kao prilog svesku za siječanj 1892. objavljuje kartu sljedećih “srpskih zemalja”: 1. iztočna polovina Istre, 2. Hrvatska, 3. Slavonija, 4. znatan dio južne Ugarske, 5. Srbija, 6. Bosna i Hercegovina, 7. Dalmacija, 8. Crna Gora, 9. Makedonija, 10. zapadni dio Bugarske. Krajevi Dragomana i Slivnice, pa i glavni grad Kneževine Bugarske, Sofija, čista je srpska zemlja: te Sofiji na iztoku počinju se Srbi miešati s Bugari, a čisti Bugari počinju tekar na desnom briegu rieke Iskra.

…svojataju sve ono što je Hrvatu milo i sveto…

Vuk Karadžić, velikosrpsku politiku izražava krilaticom – Srbi svi i svuda. Čuveni Ilija Garašanin, neko vrijeme i ministar predsjednik, desna ruka kralja Milana, na tim lažima formulira velikosrpsku politiku koju obnavlja Memorandum Srpske akademije nauka i umetnosti, a Milošević ga pretvara u politički pokret koji završava agresivnim ratom. Jasno je da je Milošević samo nastavljač one ideologije u srpskom narodu koja se odgojem desetljećima usađuje u ljude. Još u prošlome stoljeću, glavni cilj velikosrpske politike bio je da u Bosni i Hercegovini na svaki način raširi srpstvo. Još u prošlome stoljeću odgajani su Srbi u Hrvatskoj i financijski pomagani da fanatičnim napadima na Hrvate svojataju sve ono što je Hrvatu milo i sveto…
Tu velikosrpsku ideologiju pregnantno je izrazio ne samo Memoradum SANU iz 1986., nego i Memorandum o kršenju ljudskih i građanskih prava srpskog naroda u Republici Hrvatskoj koji je izradilo Savezno ministarstvo za inostrane poslove Savezne Republike Jugoslavije i kao zvaničan dokument razaslalo širom svijeta, ali i na mnoge adrese u Hrvatskoj.
U popratnom pismu piše da se ovaj dokument dostavlja „u želji da ga koristite kao informaciju o stavovima i gledanjima Savezne Republike Jugoslavije (Srbije i Crne Gore) na pitanja o položaju srpskog naroda u Republici Hrvatskoj.
Svrha je ovog Memoranduma da se ospori pravo Hrvatima na vlastitu državu i na teritorije koje je međunarodna zajednica priznala kao teritorije suverene i samostalne hrvatske države.
U dokumentu pokušava se osporiti, opet falsifikatima i monstruoznim optužbama, pravo Hrvatima na vlastitu državu, te se želi dokazati da Hrvatska može postojati samo kao Srbo-Hrvatska, kao država dvaju ravnopravnih konstitutivnih naroda.
Drugi cilj ovog navodnog dokumenta da se, na osnovi optužbi kako su Hrvati uvijek u prošlosti bili genocidan narod, sadašnja demokratska Hrvatska prikaže kao kontinuitet i proizvod militantnoga katolicizma i ideje o rasnoj, nacionalnoj i religijskoj superiornosti Hrvata nad Srbima.
Sve te laži i danas su temelj četničke velikosrpske politike na čelu s Aleksandrom Vučićem.
U sklopu takvoga prokazivanja Hrvata kao genocidnog naroda, tretira se sadašnja Hrvatska kao ustaška, rasistička i fašistička, pa se, osim ostaloga, piše:
„Treći pokušaj genocida nad Srbima odvija se danas u okvirima međunarodno priznate države Republike Hrvatske pod vodstvom Franje Tuđmana. Između te države i NDH postoji kontinuitet, kako je to istakao na prvom saboru Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) sam F. Tuđman: ‘NDH nije bila samo puka kvislinška tvorba i fašistički zločin, nego izraz povijesnih težnji hrvatskog naroda za svojom samostalnom državom i spoznaja međunarodnih čimbenika. Prema tome, NDH nije predstavljala samo puki hir osovinskih sila, već je bila i posljedica određenih povijesnih okolnosti.’
Pripremom na nasilnu secesiju i nasilnom secesijom od ranije Jugoslavije, nastavljena je i politika genocida nad srpskim narodom, čije temelje je postavio A. Starčević 1861. g. (R. Hrvatska ga je proglasila ocem hrvatske nacije) i A. Pavelić 1941. do 1945. godine.“
Zatim se konstatira da se Srbima ne jamče ni osnovna građanska ni nacionalna prava.

Proizvodi beogradske tvornice laži i mržnje…

Dakle, cilj je jasan. Falsifikatima, sadašnju demokratsku Hrvatsku proglasiti fašističkom i genocidnom državom, koja nastavlja s uništenjem srpskog naroda, što su navodno Hrvati radili uvijek. Da bi to bilo kako-tako za neupućene u inozemstvu barem djelomično prihvatljivo, i cijela povijest hrvatskoga naroda kvalificira se kao kontinuitet genocidnosti, rasizma i fašizma.
Sve je to potrebno ideolozima Velike Srbije kako bi se pokušala izvršiti gigantska prijevara, kako bi krvnici postali žrtve, a žrtve krvnici, kako bi zločinci postali nevini, a nevini krivci, kako bi se genocid nad hrvatskim narodom, koji je izvršen u Vukovaru i na cijelom okupiranom području Hrvatske, lažima pretvorio u navodni genocid nad Srbima u Hrvatskoj.
O kakvom se “dokumentu” radi, pokazuje sljedeći tekst:
“Prema još nepotpunim podacima na teritoriji Republike Hrvatske registrovano je 95 logora za zarobljene Srbe, civile i vojna lica. Ne mali deo tih logora bio je u pravom smislu reči koncentracioni kamp Pavelićevog tipa gde su vršena masovna mučenja i ubijanja Srba.“ Zatim se navode 95 logora.
Nije slučajno što je najviše izmišljenih logora smješteno u Vukovaru. Time se pokušavaju opravdati stvarni logori i stvarni genocid kojeg su četnici u Vukovaru učinili nad Hrvatima. O kakvu se bezobrazluku radi, mogu znati samo građani Hrvatske koji poznaju mjesta koja se navode kao logori u kojima su se, navodno, masovno ubijali Srbi.
U navodnom dokumentu piše da je s teritorija Hrvatske izvan tzv. Krajine „proterano više od 350.000 Srba.“ Kada bi to bila istina, onda više ne bi bilo ni jednog jedinog Srbina na slobodnom teritoriju Hrvatske, onda čak više ne bi postojao ni Pupovac, jer bi po toj statistici – svi Srbi bili istjerani.
Kad bi toliko Srba, kao što se tvrdi u “dokumentu”, bilo istjerano, onda ne bi bilo moguće, što se također tvrdi, da „je čak 14.000 dece Srba pokršteno, opet pod pritiskom i ucenom.“ Kako se mogu pokrštavati oni kojih nema? A nema ih jer su, prema navodima toga istoga “dokumenta”, svi istjerani iz Hrvatske.
I u ovom “dokumentu”, kao i u brojnim proizvodima beogradske tvornice laži i mržnje, Hrvati se kao narod u prošlosti i danas pokušavaju prikazati neljudima, genetskim zločincima, koji su bili i koji ostaju trajna opasnost za Srbe, koji su uvijek, kao i danas, željeli uništiti Srbe. Sve je to potrebno da bi se opravdalo ono što su Srbi učinili i da bi se stvorila atmosfera kako imaju pravo ubijati i uništavati bez grižnje savjesti i svake krivnje, jer se, navodno, samo brane od uništenja.
Zato se borba za nacionalnu ravnopravnost i ostvarivanje prava hrvatskoga naroda na vlastitu državu nastoji prikazati kao obnova rasizma, ustaštva i fašizma, s nakanom istrebljenja Srba u Hrvatskoj.
Zato srpske žrtve u prošlosti, stalno izmišljanje i preuveličavanje zločina iz Drugog svjetskoga rata – ovdje se govori o više od devetsto tisuća srpskih žrtava u Hrvatskoj – u funkciji su stvaranja agresivne histerije kod Srba i stvaranja atmosfere da će se ti zločini ponoviti, te da je sveto pravo Srba da unište protivnike, kako bi se spasili.

Nastavak agresivne velikosrpske politike…

Godine 2011. nastaje novi velikosrpski memorandum nazvan Memorandum 2, koji formulira velikosrpsku politiku u novim uvjetima i na temelju koje i danas djeluju sustavno Aleksandar Vučić i suradnici.
Sve ove lažne optužbe, koje i danas čujemo vezano za Oluju, i sve ove navedene u ovom članku, ponovljene su u protutužbi Srbije preda Međunarodnim sudom pravde. Dakle, i danas jedine ideje fašizma i nacizma na Balkanu žive u Srbiji. U Srbiji nema ništa novo, a izgleda da dugo neće ni biti. Zato je opasno podcjenjivanje dubine velikosrpske nacističke politike. Opasno je i prihvaćanje da takva Srbija dobije podršku za ulazak u Europsku uniju.
Mnogi filozofi u svijetu postepeno uviđaju i spoznaju istinu o velikosrpskoj politici. Tako na primjer, francuski filozof Bruckner piše: „Postoji u toj velikosrpskoj propagandi jedan posmrtni ton, kult mučenika, kostura, kosturnica, jedna prikrivena nekrofilija koja na taj način tumači poznatu lozinku: tamo gdje je umro jedan Srbin, tamo je Srbija.“
Ima još mnogo sličnosti između Miloševićeve antibirokratske revolucije, koju dosljedno nastavlja Aleksandar Vučić i Hitlerovog i Goebbelsovog nacizma. Miloševićeva izreka, “Srbija i Crna Gora su dva oka u glavi”, je parafraza Hitlerove izjave – “Njemačka i Austrija su dva oka u glavi”. Miloševićeva izjava, “Srbija će biti država ili je neće biti”, također je parafraza čuvene Hitlerove izjave – “Njemačka mora biti velika sila ili je neće biti”.
Zajedničke karakteristike velikosrpske ideologije su: idolopoklonstvo prošlosti, opsjednutost mitovima i sklonost nekrofiliji, sklonost svemu što je mrtvo, strast u pretvaranju živog u neživo, destrukcija radi destrukcije.
Postavlja se i pitanje odgovornosti običnog građanina u Srbiji i Srbina u Hrvatskoj i BiH, koji su u atmosferi nacionalističke velikosrpske politike prihvatili tu politiku, podržavali i provodili tu politiku, a podržavaju je i danas. Stvorena je atmosfera, ne samo da je pravo, nego da je i dužnost svakog srpskog patriota ako treba i ubijati Hrvate, Bošnjake i Albance i silom ih istjerati iz srpske zemlje, jer su oni genocidni narodi i da ih zato treba uništiti. Ako ih Srbi ne unište, oni će napraviti genocid nad srpskim narodom.
I neki inozemni intelektualci uočili su da velikosrpska propaganda i mit o stvaranju Velike Srbije, koji traje 150 godina, dovode do toga da su mnogi Srbi uvjereni kako su u pravu, da imaju pravo ubijati Albance, Hrvate i Muslimane, jer su oni smrtni neprijatelji srpskog naroda i ako se njih ne uništi, oni će uništiti Srbe. Stvorena je svijest kod običnog čovjeka da je borba za ideju Velike Srbije pravedna i moralna borba, da je to borba za dobro, a protiv zla.
Zbog tih i mnogih drugih razloga hrvatski političari čine povijesnu pogrešku kada optužuju samo Miloševićev režim ili samo Slobodana Miloševića, previđajući činjenice da kontinuitet velikosrpske politike traje više od jednog stoljeća i da danas, Aleksandar Vučić i njegovi suradnici, nastavljaju agresivnu velikosrpsku politiku i da će ju nastaviti.
Dakle, zato je potrebno podsjećati na kontinuitet velikosrpske politike. Zato je potrebno navesti činjenice iz kojih je vidljivo da je već više od stotinu godina jedan od temelja velikosrpske politike – uništenje albanskog, hrvatskog i bošnjačkog naroda i da se spremaju nove agresije.
Ideje fašizma u Hrvatskoj su bile prolazne i kratko su trajale, a ideje nacizma i fašizma u srpskom narodu traju više od stotina godina i danas su ponovno temelj srpske državne politike. Zato je korisno i usporediti ideje Miloševića i Vučića s idejama Hitlera i Goebbelsa…

  • Mario

    E to su ti brale Srbi Svetosavci i njihova ideologija!