HNES osudio Bandića i Budimira Lončara: Pročitajte brutalno iskrenu optužnicu!

1
2325

Hrvatsko nacionalno etičko sudište (HNES) na sjednici svog proširenog Predsjedništva održanoj 2. veljače 2019. godine donijelo je svoju Etičku osudu Milana Bandića za odluku o dodjeli Medalje Grada Zagreba Budimiru Lončaru.

Etički osuđujemo Milana Bandića, gradonačelnika Grada Zagreba za njegovu skandaloznu odluku, javno objavljenu 31. siječnja 2019. godine, da će Medalju grada Zagreba dodijeliti Budimiru Lončaru „za izuzetna postignuća i značajan doprinos međunarodnoj suradnji Republike Hrvatske i ostalih zemalja članica EU.“

Apsurdno je da bi se najveće priznanje glavnog grada Republike Hrvatske dodijelilo osobi koja je bila najžešći protivnik osamostaljenja i suverenosti Republike Hrvatske. Za svoja nedjela etički je osuđen od Hrvatskog nacionalnog etičkog sudišta 18. travnja 2015. godine i to :

  1. Što je izjavivši da je on za Jugoslaviju, a ne za Hrvatsku, ostao služiti Miloševićevu režimu sve do poslije razaranja Vukovara,
  2. Što je prema tvrdnjama mještana Preka na otoku Ugljanu, kao šef OZN-e, bio „gospodar života i smrti“ i bio je odgovoran za mnoge zločine,
  3. Što je u diplomatskoj službi nastavio obavljati udbaške dužnosti – rukovodio odjelom za vanjske poslove za „praćenje neprijateljske djelatnosti u inozemstvu“, službe koja je naručivala ubojstva u čemu je pobijeno najmanje 80 Hrvata u svijetu,
  4. Što je u svojoj „Izjavi o Jugoslaviji“ proglasio republike koje traže odcjepljenje “nesposobnim za demokraciju i bilo kakav civilizacijski pomak“ prikazujući Jugoslaviju kao održivu,
  5. Što je branio vojnu agresiju JNA na Hrvatsku tvrdeći da je kretanje JNA po Hrvatskoj „bilo normalno razmještanje snaga“,
  6. Što je 25. rujna 1991. godine, u vrijeme najžešće agresije Srbije i JNA na Hrvatsku, na poticaj Britanske vlade ishodio da Vijeće sigurnosti UN donese rezoluciju 713 o embargu na oružje za Jugoslaviju, koji je štetio isključivo Hrvatskoj,

 

  1. Što je kao savjetnik dvojice predsjednika RH Stjepana Mesića i Ive Josipovića, usmjeravao vanjsku politiku Hrvatske prema Beogradu i Londonu, nesvrstanima i Balkanskoj regiji, protivno hrvatskim nacionalnim interesima,

pa se zbog svega toga Budimir Lončar etički optužuje za veleizdaju hrvatskih nacionalnih interesa“.

Ova je etička optužba dostavljena organima gonjenja RH ali bez učinka. Bila je objavljena i u knjizi: „Etička osuda Tita i njegovih sljedbenika“, HNES, Zagreb, 2015.

U našim naporima da postignemo obranu i međunarodno priznanje najžešći je protivnik bio Budimir Lončar. On je uvijek bio na drugoj strani, na onoj Miloševića. Njegov je najveći krimen uvođenje embarga na oružje. Za svaku smrt i ranu do koje je došlo u obrani zemlje, u Domovinskom ratu, a stoga što nismo imali adekvatno oružje za obranu, predstavlja ratni zločin.

Lončar se nikada nije pokajao i molio oprost, naprotiv, nastavio je s arogantnim projugoslavenskim ponašanjem.

Zbog svega ovoga izjavljujemo da je Milan Bandić u ovoj svojoj odluci izazvao bijes, razočaranje i užasnutost hrvatske javnosti.

Pozivamo razumne vijećnike Skupštine Grada Zagreba i našu javnost da spriječe ovu nerazboritu i opasnu odluku gradonačelnika Milana Bandića.


Etičko optužno vijeće Hrvatskog nacionalnog etičkog sudišta,u sastavu: Zvonimir Šeparović, predsjednik, Zdravko Vladanović, tajnik, Ante Beljo, Nikola Debelić, Vladimir Iljkić, Josip Jurčević, Zvonimir Hodak, Nevenka Nekić, Željko Olujić, Josip Pečarić, Zdravko Tomac, Đuro Vidmarović, nakon provedenog istraživanja, jednoglasno je donijelo

ETIČKU OPTUŽBU ZA VELEIZDAJU

protiv BUDIMIRA LONČARA, rođenog 1. travnja 1924. u Prijeku, posljednjeg ministra vanjskih poslova Jugoslavije, predsjednika Savjeta za vanjsku politiku predsjednika Stjepana Mesića (2000.-2010.) i Ive Josipovića (2010.-2015.),

ETIČKI JE ODGOVORAN

  1. što je na poziv Domovine 1991. godine izjavio „Ja sam za Jugoslaviju, a ne za Hrvatsku“ , što je njegovo građansko pravo, ali je pokazao veleizdajnički odnos prema zemlji u kojoj je rođen i opredijelio se za Jugoslaviju i onda kada je tu zemlju vodio Milošević i ostao mu je služiti sve do razaranja Vukovara, Dubrovnika i Škabrnje;
  2. što je, prema tvrdnjama mještana Preka na otoku Ugljanu, kao šef OZN-e, bio „gospodar života i smrti“ – odgovoran za brojna pogubljenja na otoku neposredno nakon rata, da je bio naredbodavac likvidacija nedužnih građana, koji su kamenovani, ustrijeljeni ili utapani s kamenom oko vrata, navode se i imena tako ubijenih: Nikola Dundov, Kristina Ricov, Petar Kolega, Božo Juras, Joso Franov i drugi, što nikada nije demantirao, i u peticiji koju je potpisalo više od devetsto stanovnika Prijeka je rečeno da je nepoželjan u svom rodnom mjestu, jer „zastupa interese velikosrpske Miloševićeve politike, čime je izdao interese svog hrvatskog naroda iz kojeg je poniknuo“;
  3. što je u ratu i do 1950. obavljao odgovorne zadatke u tijelima totalitarne zločinačke komunističke vlasti u JNA i službi sigurnosti, što je od 1950. u diplomatskoj službi nastavio obavljati udbaške dužnosti, što je utemeljio i godinama rukovodio posebnim odjelom ministarstva vanjskih poslova SFRJ za praćenje „neprijateljske djelatnosti u inozemstvu“, službe koja je slala ubojice u svijet, naručivala ubojstva i pobila najmanje 80 Hrvata u svijetu;
  4. što je u svojim istupima zagovarao cjelovitu Jugoslaviju, a protiv samostalnosti Hrvatske, Slovenije i drugih republika, što je u svojoj „Izjavi o Jugoslaviji“ proglasio te republike „nesposobnim za demokraciju i bilo kakav civilizacijski pomak“, što je Jugoslaviju uporno na svim stranama svijeta  prikazivao kao održivu i pozitivnu tvorbu, što je u skladu s miloševićevom agresivnom politikom negirao teror i nasilje nad Albancima na Kosovu tvrdeći „kako Albanci na Kosovu uživaju sva prava i kako nimalo nisu ugroženi“, da su Albanci „došli na Kosovo uglavnom u prošlom stoljeću, da su Srbi i Crnogorci na Kosovu diskriminirani“;
  5. što je branio vojnu agresiju JNA na Hrvatsku izjavivši, na prigovor State Departmenta oko dodatnog upućivanja vojske JNA 1991. u Hrvatsku, da je „doduše bilo upućivanja vojske u sjeverne republike, ali se tu radilo o normalnom razmještaju snaga“, čime je onemogućio pravo žrtve na obranu Hrvatske, i izazvao smrt i ranjavanja tisuće branitelja, pa je time postao ratni zločinac u Domovinskom obrambenom ratu;
  6. što je 25. rujna 1991. na poticaj britanske vlade, za vrijeme najžešće agresije Srbije, Crne Gore i JNA na Hrvatsku, ishodio da Vijeće sigurnosti UN donese Rezoluciju 713, o embargu na oružje za Jugoslaviju, koji je štetio isključivo Hrvatskoj;
  7. što je kao savjetnik dvojice predsjednika Republike Hrvatske, Stjepana Mesića i Ive Josipovića, usmjeravao vanjsku politiku Hrvatske prema Beogradu i Londonu, prema pokretu nesvrstanih, prema regiji, protivno hrvatskim nacionalnim interesima

 

pa se zbog svega toga BUDIMIR LONČAR ETIČKI OPTUŽUJE ZA VELEIZDAJU HRVATSKIH NACIONALNIH INTERESA.  

OBRAZLOŽENJE

Budimir Lončar je elementarna nepogoda moderne Hrvatske. Cijelog je života služio jugoslavenskim tajnim službama i komunističkom sustavu. On je među najžešćim protivnicima samostalne Republike Hrvatske, koji ne može prežaliti raspad Jugoslavije i uspostavu samostalne Hrvatske. Ostat će zapamćen po uvođenju embarga na naoružavanje Hrvatske tijekom srbijanske agresije 91. godine.

S dvadesetak godina je šef zadarske OZN-e, odgovoran za ratne i poslijeratne likvidacije. Lončar je bio 1945. načelnik okružnog odjeljenja Ozne za Zadar. Dva dokumenta objavljena u knjizi „Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944.-1946.“, četvrta knjiga Dalmacija, u izdanju Instituta za  povijest (priređivači: V. Geiger i M. Rupić) pokazuju ulogu tadašnjeg šefa tajne zloglasne komunističke policije Ozne za okrug Zadar. U studiji o Lončaru piše:“ OZNA je i u Dalmaciji sve one koji su se ogriješili o NOB ili pak zamjerili novim komunističkim vlastima, pa i pojedincima iz novih vlasti, ili kratkim putem likvidirala ili nakon „obrade“ upućivala „na daljnji postupak“ sudovima, sa svojstvenim tumačenjem njihovih grijeha i krivnje.“ U knjizi se navode dva dopisa s potpisom Budimira Lončara, načelnika OZN-e za okrug Zadar, upućena 27. travnja 1945. Vojnom sudu oblasti za Dalmaciju, s preporukom za kaznu Vite Santinija iz Biograda i pismo od 5. prosinca 1945. kojim se uz preporuku „na nadležni sudski postupak“ upućuje Antu Veršića. Pismo završava ovako: „Mišljenja smo da ga se kazni odgovarajućom kaznom.“

Mediji su ga povezivali s brojnim komunističkim zločinima. Njegov sumještanin iz Preka, ugledni svećenik don Ante Matacin koji je dugo djelovao u inozemstvu i mnogo pomagao Hrvatima koji su bježali od komunističkog režima, opisao je mladog oznaša Lončara kao dječaka iz Preka, koji potječe iz orjunaške i švercerske obitelji , koja je zbog svojih veza s Beogradom uvijek loše gledana među mještanima. Mladi Lončar je nakon talijanske okupacije otoka 1941., pobjegao u Zagreb i prema don Matacinu navodno se za posjeta samostanu časnih sestara u Šestinama upisao u knjigu posjeta kao „Budi Lončar – ustaša“. No njegov veliki uspon počinje kada se, nakon kapitulacije Italije, 1943. god. vraća u Preko kao partizanski ilegalac. Prema zapisanom svjedočanstvu njegova drugog sumještanina Brune Mašine, Lončar je predvodio akciju u kojoj je bio odbijen prvi napad njemačkih fašista na Preko. 15. rujna 1943. Preko je zavijeno u crno. Nakon što su mladi partizani pod zapovijedanjem Budimira Lončara pripucali na njemački torpedni čamac, koji se približavao mjestu i pobjegli, njemačko ratno zrakoplovstvo je u znak odmazde dva i pol sata bombardiralo Preko, pri čemu je ubijeno 27 mještana, a mjesto razoreno. Sumještani iz Preka i šira zadarska okolica bolje su upoznali Lončara poslije rata – kao nemilosrdnog oficira Ozne. Don Ante Matacin je ovako zapisao o tom vremenu i o Lončaru: „Po svršetku rata Lončar se uspio plasirati i dosegnuti visoke položaje u državnom aparatu. Držao sam potrebitim ovo istaknuti jer mi je on u crnoj uspomeni, ne zbog toga što je tražio moju glavu bez suđenja, već što je ucvilio toliko naših majki, žena i sestara.“ Na drugoj strani su ga hvalili: „Budo je zbog okrutnosti bio slavan među partizanima“ (Hrvatski list, 2008.).

Najbolji sud o Lončaru dali su njegovu sumještani iz Preka potpisivanjem od 1. do 3. kolovoza 1991., godinu peticiju u kojoj između ostalog stoji:

Zastupajući interese velikosrpske Miloševićeve politike, Budimir Lončar izdao je interese svog hrvatskog naroda iz kojega je poniknuo, a time i volju pučanstva Preka. Poradi tih činjenica izjavljujemo da Budimir Lončar svojim djelovanjem šteti svome rodnom mjestu i čitavoj Hrvatskoj te je kao takva osoba nepoželjan u svom rodnom Preku“.

Postoje svjedočanstva da je Lončar kao oficir Ozne 1949. godine u Rimu osobno sudjelovao u otmici hrvatskog emigranta Drage Jileka, koji je prevezen u Beograd gdje je ubijen bez sudskog postupka. Svjedok Ivica Krilić: “Mogu reći da je jedan od trojice oznaša koji su oteli Jileka bio Budimir Lončar, poslije ministar vanjskih poslova Jugoslavije.“ (Globus, 13.1.1995.) Lončar prelazi iz Ozne u vanjske poslove. Prva je stepenica bila generalni konzul u New Yorku, što je podrazumijevalo špijunske aktivnosti preko obavještajne službe Sekretarijata za inostrane poslove SFRJ, tzv. SID-a. Spominje se da je, u vrijeme Hrvatskog proljeća, bio ubačeni udbin agent među zadarskim intelektualcima, koji su kasnije pohapšeni i završili po zatvorima. Lončar je napredovao – postao je ambasador u Bonu. Za vrijeme njegova mandata u Njemačkoj, Udba je ubila najmanje pet hrvatska emigranta (Josip Buljan – Mikulić, Mate Jozić, Ivica Miočević, Nikola Penava i Ilija Vučić).

Kada je došlo do demonstracija ispred jugoslavenskog konzulata u Sydneyu, nekolicina mladića je preskočila ogradu da bi strgali jugoslavensku zastavu. Službenik osiguranja konzulata Zoran Matijaš pucao je iz službenog pištolja i teško ranio australskog Hrvata Joea Tokića. Nakon toga australska vlada je tražila da se počinitelja zločina preda australskim vlastima. Međutim nedugo nakon toga, kompletno osoblje konzulata u Sydneyu napušta Australiju. Prilikom dolaska u Beograd svečano ih je dočekao Budimir Lončar koji je tom prigodom Zoranu Matijašu uručio posebno priznanje, etiketirajući istodobno hrvatsko iseljeništvo i australsku vladu.

Budimir Lončar je jedan od najžešćih protivnika osamostaljenja hrvatske države. On je još u ljeto i jesen 1991. branio integritet SFRJ u međunarodnoj javnosti, iako se Jugoslavija tada već raspadala. Nije podržao odcjepljenje Slovenije i Hrvatske od Beograda. Tako je na sastanku Konferencije za Europsku sigurnost i suradnju u lipnju 1991. u Berlinu, govorio o mogućnosti raspada SFRJ: „Što bi se dogodilo u slučaju raspada Jugoslavije? Osnovna hipoteza je da bi nastale države koje bi bile ne samo u stalnom međusobnom konfliktu, već bi svaka od njih bila etnički potrošena. Svaka bi bila onesposobljena da bude istinski demokratska i europski kvalificirana. Sve zajedno bile bi tempirana bomba u srcu Europe, ako već prije toga ne bi pokrenule lančanu reakciju na kontinentu na kojem već tinja 46 potencijalno opasnih etničkih sukoba. Treba očuvati cjelovitost Jugoslavije, jer je to preduslov demokratskog razvoja, u istoj mjeri u kojoj je demokracija imperativ cjelovitosti“. Nakon tih je riječi koje su u Hrvatskoj, gdje se upravo donosila Saborska deklaracija o državnoj neovisnosti, postalo  jasno kako je Lončar među onim „kadrovima“ koji su beskompromisno za očuvanje Jugoslavije. Dakle u društvu s Veljkom Kadijevićem, tadašnjim saveznim ministrom obrane, ili Zvonimirom Jurjevićem, zapovjednikom Jugoslavenskog ratnog zrakoplovstva. Da se nije zabunio potvrdio je Lončar 27. lipnja 1991. u intervjuu Borbi kada je ustvrdio kako „ne odstupa niti od jedne svoje riječi. Deklaracija Sabora nikako ne može dovesti u pitanje međunarodni subjektivitet i suverenitet Jugoslavije“. Budimir Lončar na traženje da se kao i drugi hrvatski kadrovi u saveznim organima vrati u Hrvatsku odbio je rekavši: „Ja sam za Jugoslaviju, a ne za Hrvatsku.“

Najteži grijeh prema narodu iz kojeg je potekao bilo je Lončarevo sudjelovanje za uvođenjem embarga na oružje. Zbog embarga, kojeg je ishodio Lončar, Hrvatska je krvarila. Engleska povjesničarka Carol Hodge u knjizi: „Britain and the Balkans“/ „Britanija i Balkan“ navodi da se Budimir Lončar zalagao za embargo na uvoz oružja u doba kada je agresorska JNA imala ogroman arsenal oružja, čemu se Hrvatska tada zbog nedostatne opremljenosti nije mogla oduprijeti. Tada je uveden embargo na isporuku oružja kao jedna od glavnih poluga politike međunarodne zajednice i onemogućen svaki značajniji pokušaj Hrvatske kao i BiH na pravo na samoobranu. Rezolucija broj 713 Vijeća sigurnosti UN-a od 25. rujna 1991. donosi odluku o embargu na oružje za područje SFRJ. Argumentacija te odluke temelji se na „činjenici da je Jugoslavija pozdravila namjeru Vijeća sigurnosti, u pismu upućenom od njezina predstavnika i nakon što je saslušana izjava ministra vanjskih poslova Jugoslavije.“ U arhivu UN-a, dakle, ostalo je zapisano da je Budimir Lončar, tadašnji ministar vanjskih poslova Jugoslavije, presudno utjecao da se uvede embargo na nabavu oružja, u trenutku kad je Hrvatska bila u najgoroj vojnoj situaciji. Zbog toga Hrvatska nije mogla nabavljati oružje na legalan način. Međunarodna je politika, predvođena SAD-om (G. Bush stariji protivio se raspadu SFRJ) i Britanijom, računala da će Tuđmanova Hrvatska ubrzo biti prisiljena na kapitulaciju. Administracija predsjednika Clintona izmijenila je američku politiku, zaključuje kako je embargo na oružje Hrvatima i Muslimanima nepošten i počinje gledati kroz prste. Bivši američki veleposlanik u Hrvatskoj Peter Galbriht izjavio je kao svjedok pred Haaškim tribunalom da je to bio štetan postupak UN-a i složio se s tvrdnjom Slobodana Praljka da je taj čin bio fašistički.

U Hrvatskoj je takvo ponašanje Budimira Lončara osuđeno od strane Vlade koja je ustanovila da Budimir Lončar „kontinuirano zastupa politiku izjednačavanja agresora Srbiju i JNA i napadnutu Republiku Hrvatsku“, Vlada odriče pravo Budimiru Lončaru, saveznom sekretaru za vanjske poslove, da „djeluje i nastupa u ime Republike Hrvatske. Budimir Lončar je propustio izraziti lojalnost Republici Hrvatskoj, za razliku od drugih ministara iz Hrvatske, čime se stavio na stranu protivnika mirnog demokratskog i pravednog rješenja jugoslavenske političke krize. Neprihvatljivo je i žalosno da stanje u Jugoslaviji i napadnutoj Hrvatskoj bolje od Budimira Lončara poznaju, razumiju i tumače diplomati stranih zemalja, što je posebno došlo do izražaja u nastupu američkog državnog sekretara Jamesa Bakera na sjednici Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija“, rečeno je, između ostalog, u izjavi Vlade RH od 27. rujna 1991. godine.

Hrvatski centar za istraživanje komunističkih zločina zahtijevao je trenutnu lustraciju Budimira Lončara „koji je Republiku Hrvatsku 1991. osudio na smrt!“.

Njegovi prijatelji su poricali štetan utjecaj Lončareve rezolucije 713. Stjepan Mesić, koji ga je 1991. optužio zbog embarga, kasnije, kao predsjednik Republike Hrvatske izjavljuje da su Lončareve usluge grandiozne. Vesna Pusić je na istoj liniji: „Nikakve sankcije ne bi trebao podnijeti Lončar zbog svog govora u Vijeću sigurnosti 1991. Jasno je da je njegovo zauzimanje išlo u pravcu sprečavanja daljnjeg naoružavanja JNA“.

Apsurdno je da je takav čovjek dobio položaj savjetnika dvojice predsjednika Republike Hrvatske, Mesića i Josipovića. U nekoj drugoj bivšoj komunističkoj zemlji, zbog lustracije (bio je i obavještajac), bila bi mu zabranjena javna funkcija. U Hrvatskoj je, umjesto lustracije, dobio najviša priznanja s kojima je on produžio svoj otrovni utjecaj jugoslavenskog udbaša i diplomata u službi Jugoslavije i u vrijeme kada je Milošević krenuo u stvaranje Velike Srbije. Utjecaj savjetnika Lončara na Mesića je prepoznatljiv, primjerice, u njegovim putovanjima u Libiju i na Kubu, na summit politički ocvalog pokreta nesvrstanih, i tvrdokornu politiku smještanja Hrvatske u „region Zapadnog Balkana“. Ne manje otrovan je utjecaj savjetnika Lončara na izrazito prosrpsku politiku Ive Josipovića, koji se nikada nije umorio u širenju bratstva i jedinstva sa srpskim kolegom Tadićem i u njegovu nastojanju da se povuče hrvatsku tužbu protiv Jugoslavije (Srbije i Crne Gore) za genocid izvršen protiv Hrvatske.

Budimir Lončar je očigledan dokaz Mesićeve i Josipovićeve izdaje hrvatskih nacionalnih interesa. Bio je uvijek protiv Hrvatske u kojoj je rođen. Bio je kolaboracionist Slobodana Miloševića. Služio je Beogradu, Moskvi, Londonu i nesvrstanima protiv Hrvatske. Na Mirovnoj konferenciji o Jugoslaviji, lord Peter Carrington bio je neobjektivan i prosrpski usmjeren, ali, glavni protiv bio je Budimir Lončar koji je zastupao tezu da se u Jugoslaviji radi o građanskom ratu, da su svi krivi i da nije izvršena agresija na Hrvatsku.

Budimira Lončara su, Mesić i Josipović, potpuno abolirali. Dali su mu najviše položaje posebnog savjetnika za vanjsku politiku. Izabran je za predsjednika Diplomatskog vijeća Visoke škole međunarodnih odnosa i diplomacije Dag Hammarskjöld u Zagrebu. Predsjednik je Međunarodnog instituta za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES) u Ljubljani, kojeg je počasni predsjednik Stipe Mesić, potpredsjednica Jadranka Kosor, a istaknuti član general JNA Blagoje Grahovac. Taj Institut uopće ne provodi istraživanje javnog mišljenja, nego samo objavljuje rezultate prema potrebi i želji naručitelja.

Nije bez razloga dr. Andrija Hebrang nedavno izjavio da je „Josipovićev savjetnik Budimir Lončar simbol zla u Hrvatskoj.“

 

ZAKLJUČAK

 

Hrvatsko nacionalno etičko sudište, na prijedlog Etičkog optužnog vijeća, jednoglasno je odlučilo da se Budimira Lončara etički optuži kao veleizdajnika hrvatskih nacionalnih interesa.

Etičko optužno vijeće HNES

Loading...
  • Krešimir Krišto

    Pridružujem se ovoj osudi namjere koju je iskazao Milan Bandić, gradonačelnik grada Zagreba. Bandićeva namjera nema nikakve podrške građana koji su ga izabrali niti ima ikakvog temelja u razlozima da se takvo priznanje dodjeli spomenutoj osobi. Naprotiv, sudeći po svemu što je do sada objavljeno o djelatnostima gosp. Lončara, Bandić i državni predstavnici su se trebali pobrinuti da se Lončaru zabrani povratak iz Beograda, a ne da se ovdje uhljebljuje kao državni savjetnik i da ga se sada nagrađuje za zločinačku politiku prema RH. Na žalost, u RH ima skandala, ali je ovaj prevršuje mjeru i onih kojima ovo ništa ne znači u viđenju hrvatske politike.