S obzirom na sam napad Darka Kovačevića zvanog Daruvarac i na ono što se tada događalo, ako je točno sve što je tijekom tih šest mjeseci napisano u novinama i na internetskim portalima, nevjerojatno zvuči da je Općinsko državno odvjetništvo u Zadru, taj napad pravno kvalificiralo kao kazneno djelo teške tjelesne ozljede, jer sve okolnosti koje su spominjane, bez ikakve dvojbe upućuju na počinjenje kaznenog djela - ubojstva u pokušaju...
Od 13. lipnja 2018. u sredstvima javnog priopćavanja u više navrata pisano je o napadu Darka Kovačevića zvanog Daruvarac na 18-godišnju djevojku iz Zadra. S obzirom na sam napad i na ono što se tada događalo, ako je točno sve što je tijekom tih šest mjeseci napisano u novinama i na internetskim portalima, nevjerojatno zvuči da je Općinsko državno odvjetništvo u Zadru, taj napad pravno kvalificiralo kao kazneno djelo teške tjelesne ozljede, jer sve okolnosti koje su spominjane, bez ikakve dvojbe upućuju na počinjenje kaznenog djela – ubojstva u pokušaju…
Uočljivo je da kroz cijelo to vrijeme, iako je pravna kvalifikacija djela po tim u javnosti spominjanim okolnostima, bila potpuno pogrešna, o tome se nije uopće oglasio glavni državni odvjetnik, Dražen Jelenić, da bi pojasnio kako je došlo do pogrešne pravne kvalifikacije, je li on bio upoznat s tim predmetom, te jel’ bi on nešto osobno u tom predmetu odlučio i na koji način…
I kada je nakon isteka vremena od 6 mjeseci provedenih u istražnom zatvoru, Darko Kovačević po sili zakona pušten iz pritvora, te kada je kroz nekoliko dana postalo jasno da je javnost zgranuta i ogorčena s optužnicom, tek tada se izrazito kratko oglasio Dražen Jelenić, navodeći samo kako smatra da je pravna kvalifikacija pravilna i da on stoji iza zamjenika Općinskog državnog odvjetništva u Zadru koji je radio na tom predmetu.
Također se tek tada počelo navoditi da su osnov za to bili nalaz i mišljenje liječnika vještaka (moguće i dvojice vještaka), koji su kod djevojke utvrdili određene ozljede, koje prema stavu Državnog odvjetništva ne bi opravdavale pravnu kvalifikaciju tog napada kao pokušaja ubojstva.
Što prešućuje Dražen Jelenić?
Međutim, javnost ne zna, a i glavni državni odvjetnik, Dražen Jelenić, očito namjerno prešućuje, da same ozljede (pa čak i izostanak bilo kakvih ozljeda) nisu jedine bitne za ocjenu je li nešto – kazneno djelo teške tjelesne ozljede ili ubojstvo u pokušaju… Presudna je bitna namjera počinitelja, koja se ne može i ne smije ocjenjivati samo na osnovu nanesenih ozljeda. To, međutim, Dražen Jelenić nije spomenuo, a osobito to nije jasno i određeno objasnio baš za ovaj događaj, kao što nije spomenuo niti čl. 28. Kaznenog zakona, koji propisuje upravo namjeru i koji će se nastavno citirati.
Kao prvo, trebamo navesti nekoliko primjera koji upravo zbog jasno izražene namjere, prema zakonu predstavljaju kazneno djelo ubojstva u pokušaju, iako napadnuta osoba nije zadobila nikakvu tjelesnu ozljedu:
– ako je u smjeru neke osobe došlo do ispaljenja jednog ili više metaka, koji niti jedan nije pogodio tu osobu nego su prošli blizu nje, radit će se o pokušaju ubojstva;
– ako je prema jednoj ili više osoba (osobito u zatvorenom prostoru) bačena ručna bomba, te pukom slučajnošću nitko nije ozlijeđen, radit će se o pokušaju ubojstva;
– ako se prema nekoj osobi zamahuje nožem prema njenom vratu, prsnom košu ili trbuhu, ili primjerice sjekirom ili drugim podobnim predmetom prema glavi, pri čemu se ista osoba uspije izmaknuti upućenim zamasima, te zbog toga nema nikakve ozljede, i ovdje će se raditi o pokušaju ubojstva.
Kazneni zakon propisuje:
Namjera – članak 28.
(1) Kazneno djelo može se počiniti s izravnom ili neizravnom namjerom;
(2) Počinitelj postupa s izravnom namjerom kad je svjestan obilježja kaznenog djela i hoće ili je siguran u njihovo ostvarenje;
(3) Počinitelj postupa s neizravnom namjerom kad je svjestan da može ostvariti obilježja kaznenog djela pa na to pristaje.
Ovdje je bitno istaknuti da pored izravne namjere postoji i neizravna namjera, a to je kada počinitelj pristaje na počinjenje kaznenog djela, što u ovom slučaju znači da pristaje ubiti drugu osobu.
Glavni državni odvjetnik RH, Dražen Jelenić, ovo nikada nije javno pojasnio, osobito nije pojasnio kako je moguće da tijekom tog događaja (napad na znatno slabiju tek punoljetnu djevojku) nije utvrđeno postojanje barem neizravne namjere…
Ne postoji niti najmanje mogućnost da bi ovdje kod Dražena Jelenića bilo nešto slučajno, ili rezultat njegovog neznanja ili bilo kakvog propusta, obzirom da se radi o osobi koja vodi cijeli sustav Državnog odvjetništva (sva općinska državna odvjetništva, sva županijska državna odvjetništva, Državno odvjetništvo Republike Hrvatske i Ured za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta kao posebno državno odvjetništvo), zbog čega je jasno da se ne može (i ne smije) raditi o nečemu što njemu nije poznato.
Ukoliko bi se pokazalo da Dražen Jelenić ne zna ništa o izravnoj i neizravnoj namjeri, kao niti o gore iznesenim primjerima nedvojbenog pokušaja ubojstva kada nema bilo kakvih ozljeda, onda bi to bilo nešto nevjerojatno za osobu s više od 25 godina radnog staža upravo u Državnom odvjetništvu.
Pravilno postupnje unutar sustava DORH-a
Stoga bi glavni državni odvjetnik RH, Dražen Jelenić, trebao javno pojasniti, ne samo nanesene ozljede, nego sve što je bitno za ocjenu namjere, te osobito pojasniti sve što je za ovaj događaj potrebno za ocjenu kako izravne, tako i neizravne namjere, što on do sada nije učinio.
Također bi on trebao pojasniti i odnose između Općinskog državnog odvjetništva u Zadru, Županijskog državnog odvjetništva u Zadru i Državnog odvjetništva RH (u kojem je upravo on glavni državni odvjetnik), tijekom postupanja po ovom predmetu, o čemu on do sada očito namjerno ništa nije rekao…
I to iz razloga jer je Općinsko državno odvjetništvo u Zadru obavezno isti predmet (obzirom na sve u javnosti navedene okolnosti događaja) moglo i moralo ustupiti na nadležno postupanje Županijskom državnom odvjetništvu u Zadru koje je stvarno nadležno za procesuiranje kaznenog djela ubojstva u pokušaju.
Ukoliko Općinsko državno odvjetništvo u Zadru to ne bi samo učinilo, Županijsko državno odvjetništvo u Zadru imalo je mogućnost (i obavezu, obzirom na činjenično stanje) zatražiti da se njima spis ustupi na postupanje kao stvarno nadležnom državnom odvjetništvu za kazneno djelo pokušaja ubojstva.
Obzirom da je, ipak, optužnicu podiglo Općinsko državno odvjetništvo u Zadru za potpuno pogrešnu pravnu kvalifikaciju teške tjelesne ozljede, to se može zaključiti da ovako nešto, unatoč zakonom propisanoj mogućnosti, nije učinjeno (ustupanje spisa Županijskom državnom odvjetništvu u Zadru).
Stoga ćemo ovdje po prvi put javnosti pojasniti što je zakonom propisano, upravo iz razloga da bi se ovakve situcije izbjegle…
Da bi se osigurala mogućnost da se unutar sustava Državnog odvjetništva postupa pravilno i na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja donose pravilne državno odvjetničke odluke, postoji više odredaba Zakona o državnom odvjetništvu:
3. Posebna izvješća – članak 74.
(1) U predmetima od posebnoga državnoodvjetničkog interesa ili u kojima se pojavljuju složena činjenična i pravna pitanja, državni odvjetnik nižeg državnog odvjetništva dužan je izvijestiti državnog odvjetnika višeg državnog odvjetništva o već poduzetim radnjama, kao i o radnjama koje se namjeravaju poduzeti u tim predmetima.
To znači da je Općinsko državno odvjetništvo u Zadru o ovom predmetu koji je obzirom na sve okolnosti izrazito odstupao od svega prije viđenog, moralo obavezno izvijestiti Županijsko državno odvjetništvo u Zadru, koje je potom o istom moralo izvijestititi Državno odvjetništvo Republike Hrvatske – glavnog državnog odvjetnika RH, Dražena Jelenića.
Je li tako postupano, glavni državni odvjetnik RH do sada o tome ništa nije javno rekao.
Izostalo Jelenićevo očitovanje Saboru…
Zakon o državnom odvjetništvu propisuje i:
Obvezna uputa – članak 84.
(1) Državni odvjetnik ovlašten je svom zamjeniku ili nižem državnom odvjetniku dati obrazloženu pisanu obveznu uputu za donošenje odluke u pojedinačnom predmetu, koju će dostaviti na znanje neposredno višem državnom odvjetniku.
To znači da je glavni državni odvjetnik RH, Dražen Jelenić, (kao i županijski državni odvjetnik u Zadru) imao mogućnost da putem pisane obvezne upute odredi kakva odluka treba biti donesena u ovom predmetu, osobito kakva pravna kvalifikacija mora biti postavljena i kako mora glasiti činjenični opis radnje uz takvu pravnu kvalifikaciju (pravna kvalifikacija ubojstva u pokušaju).
Također, Zakon o Državnom odvjetništvu propisuje i:
3. Nadzor nad radom – članak 87.
(1) Državno odvjetništvo ovlašteno je i dužno nadzirati rad nižih državnih odvjetništava.
(2) Državno odvjetništvo Republike Hrvatske u obavljanju nadzora nad radom državnih odvjetništava poduzima odgovarajuće mjere, posebno pregled rada i poslovanja županijskog i posebnog državnog odvjetništva, a ako to ocijeni potrebnim, i pojedinog općinskog državnog odvjetništva.
Ova odredba dodatno pojašnjava odgovornost i obavezu Državnog odvjetništva Republike Hrvatske – glavnog državnog odvjetnika RH, Dražena Jelenića, za rad nižih državnih odvjetništava (ovdje Općinsko i Županijsko državno odvjetništvo u Zadru).
Stoga je očito da bi se glavni državni odvjetnik RH, Dražen Jelenić, trebao jasno i određeno očitovati o svemu ovome (što do sada očito namjerno nije učinio…), primjerice – Saboru RH koji ga je i imenovao za glavnog državnog odvjetnika RH i koji bi i trebao razmotriti i njegovu odgovornost, bilo u smislu – može li nakon ovoga i dalje obnašati dužnost glavnog državnog odvjetnika RH, bilo u smislu – postoje li naznake da je ovdje bilo propusta koji bi upućivali i na potrebu ocjene i kaznene odgovornosti (kazneno djelo može biti počinjeno, bilo činjenjem, bilo nečinjenjem, primjerice, kazneno djelo – zlouporabe položaja i ovlasti).
Ovo tim više, jer se iz pisanja u sredstvima javnog prioćavanja pojavljuje i okolnost da je protiv Darka Kovačevića do sada podnesen veći broj kaznenih i prekršajnih prijava, pri čemu je više nego upitno kako se je i je li se uopće prema njima postupalo. Niti o tome se do sada glavni državni odvjetnik RH Dražen Jelenić nije jasno i nedvojbeno očitovao…
Stoga je i to potrebno obavezno uzeti u obzir kod razmatranja i ocjene – je li kod bilo koga u sustavu Državnog odvjetništva, pa tako i kod glavnog državnog odvjetnika RH, Dražena Jelenića, došlo do propusta u radu, a moguće i do počinjenja kaznenog djela.
U čemu je pogriješio Dražen Bošnjaković?
Zaključno – ili su općinski i županijski državni odvjetnik u Zadru postupali bez da su o svemu što je potrebno izvijestili glavnog državnog odvjetnika RH, Dražena Jelenića, u kojem se slučaju postavlja pitanje njihove odgovornosti (to pitanje njihove odgovornosti treba postaviti upravo Dražen Jelenić kao glavni državni odvjetnik RH), ili su o svemu pravodobno izvijestili glavnog državnog odvjetnika RH, koji je upravo zbog toga moguće znao za sve okolnosti slučaja, kao i za odluku koja će biti donesena (osobito pravnu kvalifikaciju koja će biti postavljena), te se tada u najvećoj mjeri postavlja pitanje odgovornosti upravo glavnog državnog odvjetnika RH, Dražena Jelenića (osobito ako je on bilo što u tom predmetu odlučio).
Na ovakvo postupanje glavnog državnog odvjetnika RH, nadovezalo se i postupanje ministra pravosuđa, Dražena Bošnjakovića. Naime, iz pisanja novina proizlazi da je Dražen Bošnjaković, upravo kao ministar pravosuđa, tražio od općinskog i županijskog državnog odvjetnika u Zadru i predsjednika općinskog i županijskog suda u Zadru, da mu objasne zašto je postavljena pravna kvalifikacija teške tjelesne ozljede, a ne pravna kvalifikacija ubojstva u pokušaju, te su mu oni to objašnjavali, pozivajući se na nalaz i mišljenje liječnika vještaka.
Ukoliko je to točno, tada se ministar pravosuđa umiješao u sam državnoodvjetnički i sudski predmet i to upravo u činjenično stanje i pravnu kvalifikaciju u tom predmetu, dakle upravo u ono u što se on kao ministar pravosuđa – ne može i ne smije miješati… To iz razloga, jer je Dražen Bošnjaković, kao ministar pravosuđa, dio izvršne vlasti, dok su sudovi sudbena vlast, a Državno odvjetništvo je samostalno i neovisno pravosudno tijelo.
Upravo to propisuje i Ustav Republike Hrvatske, koji je svojim ponašanjem ministar pravosuđa, Dražen Bošnjaković grubo povrijedio:
Članak 4.
U Republici Hrvatskoj državna je vlast ustrojena na načelu diobe vlasti na zakonodavnu, izvršnu i sudbenu, a ograničena je Ustavom zajamčenim pravom na lokalnu i područnu (regionalnu) samoupravu.
Sudbenu vlast obavljaju sudovi.
Sudbena vlast je samostalna i neovisna.
Sudovi sude na temelju Ustava, zakona, međunarodnih ugovora i drugih važećih izvora prava.
Ujedno, ako je zaista Dražen Bošnjaković izjavio bilo što o postupanju odvjetnika koji je bio branitelja Darka Kovačevića i to osobito tijekom sudskog postupka, tada je ministar pravosuđa povrijedio i odredbu Ustava Republike Hrvatske koja se odnosi na rad odvjetnika:
Članak 27.
Odvjetništvo, kao samostalna i neovisna služba, osigurava svakome pravnu pomoć, u skladu sa zakonom.
Ujedno i Zakon o odvjetništvu propisuje:
I. Temeljne odredbe – sadržaj zakona – članak 1.
Ovim se zakonom uređuju ustrojstvo i djelovanje odvjetništva kao neovisne i samostalne službe koja osigurava pružanje pravne pomoći fizičkim i pravnim osobama u ostvarivanju i zaštiti njihovih prava i pravnih interesa.
Samostalnost i neovisnost odvjetništva – članak 2.
Samostalnost i neovisnost odvjetništva ostvaruje se osobito:
samostalnim i neovisnim obavljanjem odvjetničkog posla kao slobodne djelatnosti;
Jelenić i Bošnjaković u više spornih situacija…
Dražen Bošnjaković osobito nije smio bilo što izjaviti o radu odvjetnika, jer je jedino sud koji vodi raspravu ovlašten ocijeniti je li odvjetnik postupao u sudskom postupku u skladu sa zakonom ili ne, te odlučiti treba li ga za to kazniti. To je ovlast samo i jedino suda (sudskog vijeća ili predsjednika vijeća) koji vodi postupak, te takvo miješanje ministra pravosuđa, Dražena Bošnjakovića, uz narušavanje ustavne pozicije odvjetništva kao samostalne i neovisne službe, dodatno narušava i položaj sudbene vlasti kao samostalne i neovisne kako to propisuje Ustav Republike Hrvatske.
Stoga bi i za Dražena Bošnjakovića, Sabor RH trebao ocijeniti od kakvog je značenja ovakvo njegovo postupanje, koje je u očitoj suprotnosti s Ustavom Republike Hrvatske.
Ovo nije jedina sporna situacija u kojoj se pojavljuju glavni državni odvjetnik RH, Dražen Jelenić, i ministar pravosuđa, Dražen Bošnjaković. Naime, tijekom postupka imenovanja Dražena Jelenića na mjesto glavnog državnog odvjetnika RH, saborski zastupnik Branimir Bunjac postavio je određeno pitanje u odnosu na prijavu prebivališta Dražena Jelenića izvan Zagreba, iako je on u to vrijeme radio (moguće i živio) u Zagrebu.
Dražen Jelenić je dana 28. travnja 2018. dao intervju u novinama, te je u posebno izdvojenom odjeljku novinar postavio pitanje i o tome, te je Dražen Jelenić odgovorio: “Nisam uzimao nikakve putne troškove. Naravno, niti se ne sjećam što je bilo 2003. godine. Na sadašnjoj adresi u Zagrebu prijavljen sam od, mislim, ožujka 2004., kada smo konačno kao četveročlana obitelj kupili stan koji po svojim mjerama ima nekih 85 m2. Do tada smo imali stan od 34 m2. Malo smo bili u njemu, malo kod roditelja moje supruge, malo ja kod svojih … Iako sam bio uvjeren da nisam primao putne troškove, jer se nisam mogao svega sjetiti, zamolio sam gospođe iz računovodstva DORH-a da provjere u arhivi. Pogledale su moje platne liste iz tog razdoblja i pored place, drugih isplata nije bilo, niti sam bio na popisu osoba kojima su isplaćivani putni troškovi.”
Kada se pažljivije pogleda sadržaj danog odgovora, može se uočiti nekoliko bitnih stvari:
– vidi se da Dražen Jelenić ne govori o razdoblju od početka ili sredine 90-ih godina kada je on počeo raditi u Državnom odvjetništvu, te je očito da on namjerno preskače vrijeme od gotovo 10 godina (sve prije 2003. godine), te se postavlja pitanje – zašto se ne osvrće i na to razdoblje?;
– Dražen Jelenić se osvrće samo na putne troškove, ali se ne osvrće na to je li zbog prijave prebivališta izvan Zagreba, iako je radio (moguće i stanovao) u Zagrebu, plaćao manji prirez od prireza koji se plaća u Zagrebu, a upravo je njemu kao osobi koja radi u Državnom odvjetništvu poznato da su druge osobe optuživane (moguće i oglašene krivima) upravo zbog te razlike u prirezu, a ne samo zbog putnih troškova;
– Dražen Jelenić očito namjerno izbjegava spomenuti pri tome i svoju suprugu, te je upitno j li i ona bila prijavljena izvan Zagreba, kao i kakav je prirez i ona plaćala od dana kada su oni stupili u brak (možda i prije toga);
– Dražen Jelenić također samo za sebe kaže: “Pogledale su moje platne liste iz tog razdoblja i pored place, drugih isplata nije bilo, niti sam bio na popisu osoba kojima su isplaćivani putni troškovi”, dok ništa ne govori za svoju suprugu – jesu li njoj isplaćeni putni troškovi, odnosno je li, možda, baš ona bila na popisu osoba kojima su isplaćivani putni troškovi;
– Dražen Jelenić ne navodi kada je kupljen prvi stan od 34 m2, je li to bilo u Zagrebu i gdje su od tada, pa do kupnje drugog većeg stana, kao i nakon toga, on i njegova supruga imali prijavljeno prebivalište, a gdje su stvarno živjeli;
– nastavno na sve to, Dražen Jelenić navodi: “Na sadašnjoj adresi u Zagrebu prijavljen sam od, mislim, ožujka 2004.”, a da očito namjerno ne pojašnjava na kojoj je adresi zajedno sa suprugom i djecom bio prijavljen do tog ožujka 2004.;
Slučajnost ili namjerno (ne)postupanje po zakonu?
– na kraju, Dražen Jelenić navodi da je sam zatražio od određenih zaposlenica da izvrše provjeru za njega u arhivu, što je nevjerojatno, jer ako se ovdje radilo o kaznenom djelu, bilo vezanom za putne troškove, bilo za plaćanje manjeg prireza, tada je upravo Dražen Jelenić bio osoba koja nije smjela izvršiti nikakvu provjeru vezano za to (bilo za sebe, bilo za svoju suprugu), jer je on istog trena morao biti izuzet od bilo kakvog postupanja po tome, što je on ipak učinio, te je potpuno protivno zakonu sam za sebe utvrdio da nema ničega spornoga…
Takvu provjeru je obavezno morao učiniti netko drugi, te bi u sustavu Državnog odvjetništva za to stvarno i mjesno nadležno bilo Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu. Kako Dražen Jelenić ne spominje da je upravo to državno odvjetništvo izvršilo provjeru za njega i njegovu surugu, kako za putne toškove, tako i za mogući obračun manjeg prireza, to je očito da Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu nije učinilo ono što je po službenoj dužnosti, dosljedno primjenjujući zakon, bilo obavezno učiniti.
Pri tome je uočljivo da glavni državni odvjetnik RH, Dražen Jelenić, ne navodi (jer to niti ne postoji) koji bi zakon i koja točna odredba tog zakona upravo njemu osobno davala mogućnost da on sam za sebe (moguće i za svoju suprugu) ipak izvrši opisanu provjeru, a da pri tome on to ne prepusti jedinom stvarno i mjestno nadležnom Općinskom državnom odvjetništvu u Zagrebu.
Ujedno se pojašnjava da i Ministarstvo pravosuđa RH (ministar Dražen Bošnjaković) ima ovlast da provodi nadzor nad državnoodvjetničkom upravom, koja obuhvaća upravo i financijsko poslovanje, što propisuje Zakon o Državnom odvjetništvu:
Pravosudna inspekcija – članak 70.
(1) Poslove nadzora nad pravilnim i zakonitim obavljanjem poslova državnoodvjetničke uprave u državnim odvjetništvima obavljaju pravosudni inspektori ministarstva nadležnog za poslove pravosuđa.
Međutim, ministar pravosuđa RH Dražen Bošnjaković, iako je javno bilo postavljeno pitanje koje se odnosi upravo na ono što on ima ovlast, ali i obavezu provjeriti putem pravosudne inspekcije, tako nešto očito namjerno nije učinio.
Neizbježno se postavlja pitanje – zašto? Odgovor bi od Dražena Jelenića i Dražena Bošnjakovića mogao zatražiti Hrvatski sabor! Tek bi tada postalo jasno je li sve ovo samo slučajnost ili namjerno postupanje (odnosno nepostupanje po zakonu…).
Kako se unutar Državnog odvjetništva Republike Hrvatske i USKOK-a shvaća postupanje (nepostupanje) po zakonu, uz ovdje opisanu provjeru koju je sam za sebe (moguće i svoju suprugu) izvršio glavni državni odvjetnik Dražen Jelenić, pokazuju još dva predmeta za koja su znali svi u Državnom odvjetništvu, osobito u DORH-u i USKOK-u.
U pitanju su dva izrazito društveno važna kaznena predmeta gdje nije primijenjeno prošireno oduzimanje imovinske koristi od kaznenog djela za koje je nadležan USKOK, te nije provjeravana imovina, niti počinitelja niti njegove obitelji.
Riječ je o policajcu Davoru Novoselu, koji je sin Dragana Novosela, tadašnjeg zamjenika glavnog državnog odvjetnika RH, koji policajac je osuđen zbog mita. Ujedno, muška osoba po imenu također Dragan Novosel (moguće sin Dragana Novosela i brat Davora Novosela, ili član obitelji Novosel) radi (ili je radila) u Općinskom državnom odvjetništvu u Karlovcu.
Hrvatskom saboru čekaju odgovore…
Radi se i o Boži i Hrvoju Lončar, koji su suprug i sin Višnje Lončar, u vrijeme pokretanja postupka protiv njih, zamjenice glavnog državnog odvjetnika RH.
Takvim postupanjem USKOK-a i DORH-a došlo je do toga, da očito namjerno nije provjeravana cjelokupna imovina obitelji Dragana Novosela i Višnje Lončar, zamjenika glavnog državnog odvjetnika RH, iako je jasno da oni, kao niti njihove obitelji nisu i ne smiju biti izuzeti od primjene zakona.
Jasno je da su ovi predmeti poznati ne samo glavnom državnom odvjetniku RH i ravnateljici USKOK-a, nego i svakom njihovom zamjeniku.
Ujedno se neizbježno postavlja pitanje – je li, možda, imovina obitelji Dragana Novosela i Višnje Lončar toliko velika da je bilo bolje da se o tome nikada ništa nije ispitivalo u sudskom postupku, te potom kroz taj postupak koji je javan postalo dostupno i javnosti?
I o tome bi trebalo dati odgovore Hrvatskom saboru…
Dok se na ovakav način USKOK i DORH odnose prema svojim tadašnjim zamjenicima glavnog državnog odvjetnika RH i njihovim obiteljima, na bitno drukčiji način se odnose prema brodogradilištima Uljanik i 3. maj (stečaj), kao i prema INA-i, gdje je najavljeno zatvaranje rafinerije u Sisku. Sve to će koštati Republiku Hrvatsku nekoliko milijardi kuna, što se i može i mora izbjeći…
U odnosu na postupanje uprava i nadzornih odbora tih dvaju brodogradilišta, a tako i INA-e, treba primijeniti odredbu Kaznenog zakona koja se nastavno citira i koja daje osnov za utvrđivanje njihove kako kaznene, tako i materijane odgovornosti.
Kaznena djela protiv gospodarstva – članak 246.
(1) Tko u gospodarskom poslovanju povrijedi dužnost zaštite tuđih imovinskih interesa koja se temelje na zakonu, odluci upravne ili sudbene vlasti, pravnom poslu ili odnosu povjerenja i na taj način pribavi sebi ili drugoj osobi protupravnu imovinsku korist, te time ili na drugi način onome o čijim se imovinskim interesima dužan brinuti, prouzroči štetu, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina;
(2) Ako je kaznenim djelom iz stavka 1. ovoga članka pribavljena znatna imovinska korist ili prouzročena znatna šteta, počinitelj će se kazniti kaznom zatvora od jedne do deset godina.
DORH i USKOK nikako da primijene ovu zakonsku odredbu. Pitanje je – zašto? Pritom je posve jasno, da ni u čemu ovdje navedenom – nema nikakve slučajnosti…!