Hrvatska kultura je i dalje nepoželjna u Hrvatskoj, jer je ‘ustašoidna’!

wikipedia.org

Skandinavska Hrvatska

Ljevica, nazovimo je benevolentno „hrvatskom”, uvijek nariče za boljom prošlošću, za osamdesetima, kad smo imali venezuelansku inflaciju i nestašice, i kad je prosječna radnička plaća bila stotinjak dolara. Zašto ne za sedamdesetima, kad se razmjerno dobro živjelo? To baš nije jasno.  No, tada, osamdesetih, se uvijek govorilo kako nam treba „socijalizam skandinavskog tipa”, onaj ruski realni nećemo, to je fuj, a onaj naš je ionako do tada već bio propao, pa se po sve moralo u Trst ili se nabavljalo preko veze i šverca.  Stvar je, naravno, u tome što u Švedskoj nikad nije bilo socijalizma, jest socijalne države, ali ne i socijalizma. Švedska je bila mokri san svakog socijalističkog pregaoca, neradnika u društvenoj firmi koji je pola godine provodio na bolovanju, a za invalidsku mirovinu se spremao s pedesetak godina. „U Švedskoj je dobra socijala, ne moraš ništa radit’, mislim može radit’ ko ‘oće”, bila je socijalistička mantra.  A sad nas u blažene osamdesete vraća nova zvijezda ljevice, Dalija Orešković, koja u velikom intervjuu za „Jutarnji” kaže: „I u ideološkom i u ekonomskom smislu težimo skandinavskom modelu socijaldemokracije”.

S tom težnjom postoji nekoliko problema.  Prvo, skandinavskoj socijaldemokraciji je prethodilo stoljeće klasičnog liberalizma, u kom se Švedska obogatila na čeliku, a Norveška na nafti. Drugo, skandinavski model socijademokracije više ni u Skandinaviji ne funkcionira otkad su se tamo naselili Balkanci i Arapi, jer je on bio produkt protestantske, sjevernjačke radne etike. Skandinavski model socijaldemokracije je temeljen na tome da u Skandinaviji nema baš puno onih koji su spremni zloupotrebljavati socijalna prava, pa su zato socijalna prava mogla biti vrlo široka i lako dostupna. U Skandinaviji je, tradicionalno, nezamislivo da bi netko odbijao raditi, ako je radno sposoban i da bi živio na teret društva ili roditelja, ako ikako može sam zarađivati za život. Sad se, pak, preostala socijalna prava polako ograničavaju ili ukidaju pod pritiskom „migranata”, koji nemaju takvih moralnih skrupula.

S prosječnim Hrvatom, koji gleda besplatno studirati do 40. i otići u mirovinu s 50, a da ne govorim da smo svjetski rekorderi po čuvanjima trudnoće i koječemu drugom, stvari stoje malo drukčije. Dati Hrvatima široka socijalna prava, znači suočiti se s masovnom zloporabom istih.

Nadalje, skandinavski model socijaldemokracije je, vidljivo iz rezultata izbora u Švedskoj, propao i u Skandinaviji. Od visokih poreza na bogate i na nasljedstvo se odustalo još osamdesetih, jer su im sve bolje firme zbrisale iz zemlje tamo gdje je manji porez. I ne samo firme, nego i bendovi poput ABBE, svi su tražili porezni egzil.  I, u konačnici, u Švedskoj su socijaldemokrati po prvi put u četrdesetak godina izgubili kontrolu nad parlamentom, a istovremeno snažno rastu alternativne desne stranke. Kod nas, pak, Dalija Orešković i dalje smatra da trebamo težiti propaloj i od Šveđana de facto odbačenoj švedskoj socijaldemokraciji. Zanemarujući pritom u potpunosti jednu vrlo očitu činjenicu, a to je da Hrvati nisu Šveđani. I da politike koje su jučer bile uspješne u Švedskoj, neće nužno sutra biti uspješne u Hrvatskoj. Jedna od glupljih stvari koju je moguće napraviti u politici je preslikati rješenja iz druge i drukčije sredine i očekivati jednak ishod. Tim više što ta rješenja ni tamo odakle potiču, nisu bila od neke koristi.

Nepostojeći Sanaderovi milijuni

Suđenje Sanaderu se prometnulo u trakavicu dulju od Gradića Peytona i Santa Barbare, zajedno. I jedna se stvar provlači kroz sve epizode: Pet milijuna eura. Pet milijuna koji su bili, navodno, namijenjeni Sanaderu, kao mito za prepuštanje upravljačkih prava u INA-i MOL-u.  Problem je što taj novac, dokazni materijal, nitko nikad nije vidio. A isto tako, taj novac nikad nije završio kod Sanadera. Jedini koji „zna” porijeklo novca je Robert Ježić, koji tvrdi da mu je MOL isplatio taj novac. Navodno za Sanadera. Odakle Ježić zna da je to za upravljačka prava? Ne zna, čuo je na TV da je takav ugovor potpisan, pa zaključio da je taj novac za to.



A sad je novac k tome i ispario. „Taj novac postoji u stvarnosti, ali u potraživanjima koja Dioki ima prema trećim stranama. U ovom času taj novac fizički u cijelom iznosu ne postoji, ali bi se mogao prikupiti. Postoji neki iznos, ali cijeli iznos ne. Dakle, danas na računu Dioki Holdinga ne postoji iznos od pet milijuna eura”, rekao je Ježić na ovotjednom suđenju.

„Taj novac, kada je ušao u Xenoplast, na njega je plaćen porez. Novac je korišten za isplatu kredita koji je imao Dioki Holding. Firme su spojene. Slijedilo je njihovo računovodstveno knjiženje. Vidi se gdje je novac”, tvrdi Ježić.  Dakle, imamo krunski dokaz kojeg nitko nije vidio i koji navodno više ne postoji, krunskog svjedoka koji bi trebao biti krunski optuženik, jer je novac završio kod njega i optuženika koji novac za mito nikad nije vidio, niti je od Ježića ikad tražio da mu taj novac uplati. Ne znam kako vama, ali meni se to čini kao farsa i namještaljka. Što je Sanader mutio s Hernadyjem, ne znam, ali znam da je Sanader posve u pravu kad kaže da bi Ježić, ukoliko su njegove tvrdnje točne, trebao biti suoptuženik, a ne svjedok. Što je nešto što sam više puta isticao. Jer, da biste bili svjedok-pokajnik, prvo se morate pokajati, a to znači vratiti novac koji ste zaradili kriminalnim radnjama. Sam paušalni odnos suca na prvom suđenju, koji je rekao otprilike da će Ježić uplatiti taj novac kad mu bude zgodno, upućuje na to da je cijelo suđenje Sanaderu, zapravo, čista magla.

Milijarde za druga Petrova

Nešto manje od milijardu eura, okruglo milijardu dolara – to je odštetni zahtjev kojeg MOL postavlja pred Hrvatsku. Dok se Sanaderu sudi jer je, navodno, pristao na to da MOL izdvoji plinski biznis iz svog poslovanja – i za to uzeo mito – Mađari nas tuže da to nismo uradili, iako smo po ugovoru s njima bili dužni. Uvijek nekako promiče i druga strana priče: Mađari su se za uzvrat obvezali uložiti novac u obnovu rafinerija, pri čemu Hrvatska kao suvlasnik 42 posto INE u tome ne bi financijski morala sudjelovati.

Naravno, kako mi nismo izvršili svoj dio ugovora, nisu ni Mađari svoj. Podsjetimo: na mađarsku tužbu Hrvatska je – konkretno Milanovićeva vlada – odgovorila protutužbom, odnosno pokretanjem druge arbitraže. Jer, zašto bismo izgubili samo milijardu dolara, kad možemo i koji milijun preko? Tako smo tu protutužbu koju smo sami pokrenuli, onu u Ženevi, maestralno izgubili, i to tako da niti jedan arbitar po niti jednoj točki nije dao za pravo Hrvatskoj. Što će onda biti s postupkom kojeg su sami Mađari pokrenuli?

I ne, za gubitak arbitraže nije krivo „pravosuđe koje je oslobodilo Sanadera”, jer se međunarodne arbitre ni najmanje ne tiče koga je i za što hrvatsko pravosuđe osudilo, a koga ne; oni se po tome ne ravnaju. Ali, možda najveći gubitak te arbitraže je rušenje Oreškovićeve vlade. Petrov je, pogrešno procijenivši da će, kad se riješi Karamarka, ostati sam u vladi s nestranačkim Oreškovićem kojeg će motati kako mu se svidi, inicirao slijed događaja koji su na kraju doveli do toga da nam je premijer čovjek kojeg jedino zanima nastavak karijere u Bruxellesu, a parlament vodi osoba koja ima nadimak „Njonjo”. No zanimljivo je isto tako, kako nitko nije bio sklon vjerovati Karamarku kad je govorio da mu stručnjaci kažu da ćemo arbitražne postupke, vjerojatno, izgubiti i da bi, možda, bilo bolje nagoditi se s Mađarima.

U međuvremenu, Mađarima nije do nagodbe, ako im je ikad i bilo. Možda bi, ipak, trebali uputiti Petrovu, kad izgubimo i tu drugu arbitražu – račun. Nije da ga može platiti, nije da može platiti i mali dio računa, ali čisto da se zna tko je spriječio nagodbu kako bi ostvario svoje sitne politikantske interese.

Stopama Madura i Chaveza

Socijalizam je već toliko puta propao – zadnji put ovih dana u Venezueli – da bi i idiot vjerojatno do sad trebao znati što treba očekivati od državnog i društvenog vlasništva. Bijedu, glad, hiperinflaciju i sina Velikog vođe u pozlaćenom Ferrariju, otprilike. Jer to ovih dana ponovo viđamo. Za očekivati bi bilo da svatko tko ima IQ veći od moruzge, do sad shvati kako socijalizam funkcionira i ne stane opet na iste grablje na koje su stali toliki prije.

No, Katarina Peović nije običan idiot, nego doc.dr. i to s Riječkog sveučilišta. A znamo da intelektualci ozbiljno briju na „demokratski socijalizam”, pa je ona tako ustvrdila da je demokratski socijalizam baš ono što nam je potrebno. Napredak u svijetu garantira jedino državno i društveno vlasništvo, veli ta kandidatkinja (ne)Radničke fronte za Predsjednicu. Onako usput, dodaje da nije bilo nikakvog iseljavanja u socijalističkom uređenju!

I pokojni Chavez je rado koristio tu frazu kad je došao na vlast, „demokratski socijalizam”, za razliku, je li, od onog nedemokratskog starinskog. Ispalo je ubrzo da je taj demokratski, zapravo, jednako nedemokratski kao i onaj u kom izbora uopće nije bilo, jer su ih prvo Chavez, a onda Maduro, namještali po potrebi.

A ono da nije bilo iseljavanja u „socijalističkom uređenju”, kao i napredak koji je sveudilj prisutan tamo gdje imamo državno vlasništvo, nema smisla niti komentirati. Ono što me zapravo zanima nisu gluposti riječke docentice, već me zanima, zašto se takvim redikulima daje medijski prostor, zašto ih N1 intervjuira kao da su ozbiljni političari i zašto se konačno ne prestane s apologetikom komunizma u stilu – „za sve su krive američke sankcije”. Jer, djecu treba naučiti da je socijalizam jedno veliko zlo, treba im pokazivati djecu u Venezueli koja umiru od gladi, koja nemaju lijekova. A ne da je to – „nešto napredno”. Bi li na N1 ugostili nekog tko otvoreno propagira nacizam? Onda bi bilo u redu da to ne rade ni s onima koji propagiraju socijalizam, bio on „demokratski” ili ne. Demokratski socijalizam, uostalom, ne postoji, niti je moguć. To je nešto kao nacizam koji poštuje ljudska prava…

Upravo ono što Hrvatskoj treba: Još jedna platforma

Hrvatskoj, očito, nedostaje lijevih stranaka. Imamo samo SDP, Pametno, Orah, Start, Glas, Radničku Frontu, HSS, Zagreb je naš, Za grad, Novu ljevicu, i još nekolicinu manjih stranaka na tom dijelu političkog spektra, pa je zato bilo nužno da aktivisti i profesionalni prosvjednici, poput Urše Raukar i Vilija Matule, osnuju još jednu. Ova se zove „Možemo”. Aktivisti koji su je osnovali tvrde da će okupljati širok spektar ljudi, od krajnje ljevice do socijaldemokracije.

No, izgleda da na tom širokom spektru svaki birač već ima svoju privatnu stranku. To je, doduše, dobro za HDZ, jer će se propali glasovi ljevice, oni koji ostanu ispod praga, uredno pisati HDZ-u. Ali nije baš jako dobro za ljevicu, koja je očito odlučila ugledati se na propale pravaše i izvršiti kolektivno samoubojstvo.

Po čemu se nova stranka ljevice razlikuje od stotinjak starih, nije baš jasno. I ove dosad su se uglavnom razlikovale više po imenu svog lidera, nego po tome kakvu politiku zastupaju. Ionako sve lijeve stranke u ovom trenutku zastupaju manje-više iste politike oko manje-više svega.

Od same stranke, zanimljiviji su članovi: među osnivačima je Tomislav Tomašević iz Zagreb je naš, inače dugogodišnji aktivist i predsjednik Zelene akcije. Tu je i Danijela Dolenec, s Fakulteta političkih znanosti, Đuro Capor iz Inicijative Srđ je naš, Iskra Kojić Mandarić, sindikalna aktivistica, također povezana s platformom Zagreb je naš, te Sandra Benčić, dugogodišnja aktivistica Centra za mirovne studije. I, naravno, spomenuti aktivistički duo, Raukar-Matula.  Oni kažu da ovim „ulaze u politiku”, no to nije točno. Oni su i do sad svi bili prisutni u politici, ili bar parapolitici, samo što sad to svoje bavljenje politikom institucionaliziraju, nadajući se vjerojatno nekim političkim sinekurama. A kako u „hrvatskoj kulturi” sve funkcionira preko politike, preko veza i poznanstava, ne treba čuditi ni ako ih ostvare, mimo izbornog rezultata.

Vatikanski ugovori

Mokri san svakog hrvatskog ljevičara: Ukinuti vjeronauk u školama, i poništiti tzv. „Vatikanske ugovore”. U stvari je naziv „Vatikanski” posve pogrešan, jer se ne radi o ugovorima s Vatikanom, već sa Svetom Stolicom, ali ljevica inzistira na pogrešnom nazivu jer tako ispada da imamo ugovor sa stranom državom, a ne s krovnim tijelom katolika u svijetu.

Prijedlog Zaključka o pokretanju postupka pregovora o izmjenama Ugovora između Svete Stolice i Republike Hrvatske predlažu GLAS i HSU. Reviziju Vatikanskih ugovora GLAS je predložio još u travnju prošle godine, a tema je na dnevni red došla zahvaljujući prikupljenim potpisima. Naime, saborski Poslovnik predviđa da točka koja je dulje od 60 dana na dnevnom redu, mora biti raspravljena u roku osam dana temeljem potpisa 30 zastupnika.

No, o čemu bi se, zapravo, raspravljalo? Tim je ugovorima urađeno upravo ono u što se ljevica kune – jasno su razdvojene nadležnosti Crkve od nadležnosti države. A suprotno narativu o nekom ogromnom novcu kojeg plaćamo Crkvi, u osnovi im plaćamo za otetu imovinu, te plaće župnika. Revizija u smislu da RH ne daje za otetu imovinu, vjerojatno bi za sobom povukla crkveni zahtjev za povratom imovine, a ona je i te kako supstancijalna.

Iako, kad čovjek bolje razmisli, to i ne bi nužno bilo tako loše. Mislim, vratiti škole i bolnice, pa i velik dio stambenog fonda, Crkvi. Jer, škole koje je držala Crkva su svakako bile kvalitetnije od današnjih (isusovačka gimnazija, npr.), a i liječnička je skrb, obzirom jasno na tada dostupnu medicinsku tehnologiju, svakako bila bolja u bolnicama koje je osnivala i vodila Crkva.  Što se ostalog tiče, bilo bi zanimljivo da država prestane davati novac Crkvi i preuzme na sebe održavanje kulturne baštine, svih onih crkvi i katedrala u Hrvatskoj. Zacijelo bi sve zajedno koštalo bar desetak puta više. No, iz nekog razloga, ljevica uvijek više vjeruje državi, čak i kad je ista dokazano kriminalna.

Izbacivanje Matice

Matica hrvatska je jedna od onih kulturnih institucija koje imaju mjesto u Hrvatskoj kakvo malo gdje ima i jedna kulturna institucija. Matica je imala svoj udio u nacionalnim zbivanjima, Hrvatskom proljeću, u revoluciji ’90-e koja je dovela do neovisnosti.

Možda baš zato toliko smeta sisačkoj SDP-ovoj partizanki, Kristini Ikić Baniček, sisačkoj gradonačelnici koja je Maticu odlučila izbaciti iz gradskih prostora. Ova revna antifašistica je svojedobno oštro napala Milana Bandića zbog dodjele Nagrade Grada Zagreba „ustaškom falsifikatoru”, Jakovu Sedlaru, a došla je i u sukob s biskupom Košićem.

„Sisačka gradonačelnica Kristina Ikić Baniček diskriminira nas katolike u gradu: ona je izbacivala s posla u javnim službama naše vjernike, ona je zabranila vjerski odgoj u gradskim vrtićima, ona je uskratila svaku potporu našem vjerskom vrtiću, što je jedinstven slučaj u Hrvatskoj”, izjavio je svojedobno Košić .

A sad je na red došla Matica hrvatska. Sisački ogranak Matice hrvatske uskoro bi po odluci Grada Siska trebao izaći iz gradskog prostora u kojem su od 2002. godine. U odluci o raskidu ugovora kojeg je Matica hrvatska Sisak imala s Gradom Siskom stoji, da Matica u roku od 15 dana mora napustiti prostor „koji je Gradu potreban za druge svrhe”. Pritom na upite medija, koje su to „druge svrhe” – nisu odgovorili.

Iako Matica ispunjava obveze iz ugovora, na odluku Grada nema pravo žalbe. No, u Matici hrvatskoj Sisak, koja je nerijetko kritizirala gradonačelnicu, smatraju kako je ovo odmazda upravo za te kritike. Tko im kriv kad su ustaše, pa još k tome kritiziraju partizansku vlast!

Uz to, lani su Matici hrvatskoj smanjena sredstva iz gradskog proračuna za projekte, unatoč tome što je Kulturno vijeće grada Siska podržalo te projekte, no na višoj razini te su njihove odluke promijenjene. To je dovelo i do ostavki u Kulturnom vijeću.

Đurđica Vuković, dopredsjednica ogranka Matice hrvatske u Sisku je za Jutarnji list rekla: „Samo je 1971. godine nedemokratska vlast udarila na Maticu, ukinula je njezino djelovanje, pozatvarala njezine prvake i članove proglasivši ih neprijateljem vlasti i države, tada je vladao čvrsti boljševizam. Ova Odluka podsjeća na to vrijeme samo su sredstva drugačija: oduzmeš prostor za djelovanje, oduzmeš novac unatoč postignućima Matice, unatoč procedurama koje si sam propisao i doneseš samostalno odluku o drastičnom smanjenju financija”.  Reklo bi se, sve je isto, samo njega nema: Hrvatska kultura je i dalje nepoželjna u Hrvatskoj, jer je „ustašoidna”. Pritom, lijevi hrvatski (i desni srpski) „kulturnjaci”, redovito se dignu na stražnje noge kad im se dirne u novac za „performanse” i filmove koje nitko ne gleda i koji nikog ne zanimaju, no kad se dirne u jednu stvarno relevantnu kulturnu instituciju u Hrvatskoj, nikog za to nije briga.

Facebook Comments

Loading...
DIJELI