Hrvatska politička scena – kazališna predstava sa svim obilježjima komedije

0
531

Koliko smo samo puta dosad imali priliku slušati i gledati politički i intelektualno marginalne likove koji ponavljaju fraze o uspješnosti, stabilnosti, suradnji, sigurnosti, napretku, razvoju Hrvatske, u kojoj više od 70 posto ljudi misli kako smjer kojim nas politika vodi - nije dobar. I gotovo da nema segmenta u kojem nije vidljivo usporavanje brzine kojom voze zemlje u neposrednom okruženju, a pogotovo u razvijenoj Europi

Kazališna scena

Hrvatska politička scena velikom broju promatrača svakim danom sve više sliči kazališnoj predstavi sa svim obilježjima komedije, u kojoj se glumci biraju bez kriterija i pozivaju na daske za sporedne uloge kako bi izgovorili iste ili slične tekstove napamet naučene ili čitane iz prikaza. Koliko smo samo puta dosad imali priliku slušati i gledati politički i intelektualno marginalne likove koji ponavljaju fraze o uspješnosti, stabilnosti, suradnji, sigurnosti, napretku, razvoju Hrvatske i slično, u kojoj više od sedamdeset posto ljudi misli kako smjer kojim nas politika vodi – nije dobar. Sličnih bi se pokazatelja moglo nanizati poprilično, od gospodarstva, financija, zdravstva, školstva i gotovo da nema segmenta u kojem nije vidljivo usporavanje brzine kojom inače voze druge zemlje u neposrednom okruženju, a pogotovo u ostalim razvijenom dijelovima Europe.

Loading...

Prihvaćajući takve uloge u dogovorenom scenariju sami se pred publikom dovode u nezgodne situacije i jedino im preostaje naviknuti se na negodovanja, glasne upadice i zvižduke, žele li se i dalje na daskama zadržati. Daskama, kako bi rekli stvarni umjetnici koje – život znače. Preneseno na političku scenu, ne samo život, nego i blagostanje, sigurnost i mirnu budućnost svojih novih naraštaja i uopće neposrednog okruženja. Ostali i dalje mogu biti dolje samo u publici i iskazivati svoja zadovoljstva i nezadovoljstva.

Publika na kraju shvaća kako ti sporedni glumci nisu glavni krivci loših predstava, nego krivnju svaljuju na scenarista, režisera i voditelja glumišta koji ih je pozvao, birao i prihvatio u svojoj ustanovi. Predstave s istim ansamblom će se nastavljati sve do promjene režisera ili dovođenja novog ravnatelja kazališta kojeg, usput, ionako postavlja – politika. Put od nezadovoljstva predstavom do promjene kompletne kazališno-političke scene nije jednostavan i uvijek zahtijeva i pobunu sporednih glumaca, a ponekad i cijelog glumačkog sastava kojem nikad nije ugodno osjetiti nezadovoljstvo publike i zvižduke koji se teško zaboravljaju, bez obzira na naviku s vremenom.

Iako inicirana iz publike, stvarna promjena u pravilu mora doći iznutra kad više nije lagodno posjedovati, imati i uvijek biti u sporednoj ulozi koju ti nameće režiser predstave. Čije su ingerencije potpune u zamjeni likova, davanju novih uloga, dovođenju novih sporednih glumaca i promjeni scenarija. Jedino što apsolutno ne mogu namještati publiku i usmjeravati njezinu pozitivnu reakciju na glumačke i režiserske slabosti i dovoditi na predstavu isključivo članove s iskaznicom.

Režirana predstava

Koliko je god nezadovoljstvo veliko s političkom predstavom koja trenutno igra u Hrvatskoj, poigravanje s osmijehom, s publikom i s osrednjim glumcima se nastavlja, jer predstava mora ići kako je zamišljena, scenaristički postavljena i režirana. Ne bi li se slučajno dovodili u pitanje umjetnički dojam komedije i talenti spisatelja scenarija, režisera i ravnatelja… Prenošenje slika s hrvatske političke scene na kazališno uprizorenje, samo je blaga alegorija hrvatske režirane stvarnosti samo s jednim scenaristom, glavnim glumcem i režiserom. Ostali su akteri nebitni, kao uostalom i publika koja ionako ne razumije preuzeti suptilni umjetnički izražaj poznate briselske kazališne škole. Kao potvrda visokog obrazovanja, provedenog vremena unutar kazališta snova i iskustva u političkim predstavama, uvodno se izgovara na znanje svim glumcima, pratećoj i onoj drugoj publici i svima onima koji nikako ne prepoznaju silinu političko-kazališnog talenta:

“Nećemo pasti, mi smo vladajuća većina. Nebitno mi je je li jedan zastupnik više ili manje. Bitno je da smjer stranke bude kakav želim, da imidž bude kakav želim, da smjer Vlade i države bude kakav želim. I to nema cijenu ovakvoga tipa, jedan zastupnik više ili manje. Ja sam spreman na sve scenarije, ako ste me dobro shvatili”.

Poput filmskog scenarija nalik fikciji u zamišljanim udaljenim svjetovima koji u realnosti ne postoje: Nećemo pasti, mi smo vladajuća većina i ja sam spreman na sve scenarije. Treba još samo dodati: Otpor je uzaludan. Kakva filmska poruka Hrvatskoj koja se prazni!!!

“Mi smo Borg. Spustite štitove i predajte brodove. Dodat ćemo vašu biološku i tehnološku raznolikost našoj. Vaša kultura će se prilagoditi kako bi služila nama. Otpor je uzaludan.”

Prvo lice, vladar naših misli i ostvarenje samo njegovih želja i zamisli. Otpor je uzaludan, a Vaše su misli nepotrebne. Hrvatska će biti onakva kakvom je on želi. Nevjerojatno, danas u 21. stoljeću i u zemlji koja je slobodu i izlazak iz totalitarizma izborila ratnom pobjedom protiv vojnog agresora. Izgovoreno samo sedam dana nakon službenog sastanka u Berlinu s Merkel i spoznaje kako je glavni kandidat za čelnika Europske komisije uz njezinu potporu netko drugi – tamo, neki Manfred Weber. Još su nam u sjećanju nedavni događaji i predstava oko Agrokora i strašne grupe Borg, na koju još nije spuštena zavjesa.

Voditi Hrvatsku s problemima kojima nema kraja nakon uprizorenja tog Manfreda Webera i zadržavati osmijeh uz govor u prvom licu koji se odnosi na državu, stranku, smjer kojim se ide i Vladu, moguće je samo u velikoj predstavi koju publika u svojoj jednostavnosti i dobronamjernosti ne može niti shvatiti, a kamo li pljeskom i s ushitom prihvatiti. Iako, iskreno, najveći dio publike želi što prije spuštanje zavjese, odlazak glumaca i režisera i završetak predstave, zapravo, monodrame u kojoj je još malo toga ostalo smiješno…

Spuštanje zavjese

Hrvatska politička stvarnost na kazališnim daskama i u već pomalo zaboravljenim uprizorenjima dovela je već dobro uznemirenu publiku do osjećaja nezadovoljstva i potrebe izlaska iz kazališta. Alegorijski prijenos hrvatske političke zbilje u kazališnu predstavu, zapravo, je blagi oblik sagledavanja prave političke okupacije Hrvatske u kojoj se ne biraju udruživanja, kriteriji, ljudi, stranke/partije, ničija prošlost, a još manje pojedinačna osobnost i vrijednost. Vodeća stranka i njezin predsjednik s ovakvim nametnutim ansamblom pokoravaju ideju, osobnost i misao u stranci i zemlji do isključivosti, s ciljem zadržavanja na vlasti, pokoravanja HDZ-a i Hrvatske i privođenja predstave kraju.

Ništa više nije ostalo od demokracije u stranci, pa čak niti elementarni njezin dio vezan za unutarstranačke izbore. Stranka, koja više ne može provesti izbore po načelu jedan član jedan glas za dva ili više istovremena kandidata, ne može biti na svjetlima pozornice s takvim vodstvom, koje cijelu predstavu mirno promatra, potiče, prihvaća i s osmijehom pojašnjava njezin umjetnički dojam i značaj. Zasad je razumljiva samo mirnoća probrane publike s iskaznicom koja uvijek na nogama s ovacijama pozdravlja izlazak na pozornicu velikog režisera i glavnog glumca i završetak predstave u kojoj su samo dekoracija.

Shvaćajući državu kao kazalište i stranku kao dio jasno režirane scene i uz malo odgovornosti možeš zaključiti kako se predstavi bliži kraj i kako je počelo spuštanje zavjese na ansambl koji je svoje zadane uloge odigrao za druge, niti malo ne uvažavajući potrebe i želje izrazito tolerantne i strpljive hrvatske publike. Počelo je s Likom i njezinim izborom, a nastavilo se s još eksplicitnijim traženjima iz Vukovara na koja odgovori i postupci – neće biti nimalo laki. Zapravo će najjednostavnije biti bez posebnog promišljanja spustiti zavjesu i krenuti u izbor po ozbiljnijim kriterijima novih glumaca i statista ili izabrati nastavak borgovske retorike i ponašanja nakon kojih pobune i obračuni postaju dio političke svakodnevnice, u kojoj najviše stradavaju Hrvatska i njezina mlada populacija…

Polarizacija u HDZ-u je očekivana i samo je pitanje vremena njezine radikalizacije u uvjetima planske promjene temeljne stranačke politike prema centralističkoj neprepoznatljivosti, s kojom možeš u svoje okrilje primiti apsolutno svakog. Hrvatskoj, s takvom upravom i jedinim kriterijem vezanim za interesno udruživanje i ostankom na vlasti, uopće nije potreban SDP niti bilo koja druga stranka, kad je moguća apsorpcija cijelog političkog spektra bez ikakvih ozbiljnijih kriterija.

Politički nihilizam koji provodi sadašnji vrh HDZ-a nije samo suspenzija demokracije i uopće političkog djelovanja, nego je negacija svih oblika vrijednosnog sustava u strankama, a prenosivo i u državi. Umjesto sastanaka i razgovora s oporbom i politički drukčijima u stranci i državi u interesu i vlastitih korekcija, HDZ-ov politički vrh danas provodi nesmiljenu političku borbu rastakanja svega što se pognute glave ne priključuje. I poručuje: Otpor je uzaludan…

Predstavi je kraj

Izričaji, istupi i traženja Milinovića i posebno Penave, nedvojbeno su najava nezadovoljstva predstavom i njezinog skoroga kraja. Vrlo je znakovito kako je počelo s ljudima koji su u politički sustav na lokalnoj razini izravno izabrani i upravo će s takvim stavovima biti ponovo, nezavisno prihvati li ih stranački vrh u okrilje u budućnosti ili ne. Sigurnost se mjesta pokazala kao važan faktor demokratskih iskoraka i iskaza nezadovoljstva politikom koju provode izabranici stranačkog vrha na čelnim mjestima praktički svih resora.

Još više nemira u stranačku atmosferu unose radikalni odgovori na pokušaj ukazivanja lošeg rada institucija i pojedinaca kojima su na njihovom čelu, a pogotovo su nezadovoljstva članstva velika na primitivne i radikalne odluke o izbacivanju iz stranke. Ništa manjeg značaja nisu niti infantilni napadi na bivše članove, za čije se negativnosti znalo dugi niz godina, ali im cijelo vrijeme formalne pripadnosti i članstva, nisu bile važne. Po stoti se put potvrdilo kako bez stava, pameti, obrazovanosti, odgovornosti, objektivnosti i jasnih kriterija nije moguće djelovati u interesu stranačkog povezivanja, a još manju u interesu Hrvatske. Sigurnost u političkom sustavu oduvijek je bila fluidna i vremenski limitirana, samo što je to teško prihvatljivo uživljenima u ulogu velikih i nezamjenjivih! Još im je teže prihvatiti spuštanje zavjese na predstavu koja niti u kazalištu nije mogla ostaviti potreban umjetnički dojam.

Nakon Penave i njegovih poruka iz grada heroja naših misli i osjećaja, ne mogu ostati ravnodušni niti ostali i pokret otpora protiv samovolje stranačkog vrha je počeo, usprkos proklamiranoj stabilnosti i pridruživanju besmislenih ruku u Saboru.

Hrvatskoj je ponovo, po ne znamo koji put, potreban razum umjesto političke rasprodaje na akciji, koji se primarno mora aktivirati u HDZ-u…