Sve je započelo s Linićevim i Jurčićevim naštimavanjem natječaja MOL-u za prodaju 25 posto plus jedna dionica INA-e, produžila se Sanderovom prodajom upravljačkih prava, nastavila Milanovićevim nečinjenjem ičega da se MOL istjera iz zemlje i razbije mađarska agentura koja je premrežila sve institucije, a sada tiho puže Plenkovićevom kupovinom vremena za MOL, te se gotovo sigurno približava svom finalu u kojem će Hrvatska predati svoju najvrjedniju industrijsku granu u ruke Mađara...
Imam prijatelja, člana Znanstvenog vijeća za naftu i plin HAZU Sekcije za preradu nafte, koji je inače cijeli život proveo u INA-i, te se, za razliku od intelektualno potkapacitiranog za bilo što osim za odrađivanje što mu se kaže, HDZ-ovog uhljeba u ministarskoj fotelji, Tomislava Ćorića, i te kako razumije u problematiku INA-e. I, općenito, u važnost i značaj naftnoprerađivačke industrije, temelja energetske neovisnosti za ukupnu državnu neovisnost, pa mi je poslao nekoliko mailova, očito uzbuđen oko sve izglednijeg završetka veleizdajničke farse…
Farse koja je započela Linićevim i Jurčićevim naštimavanjem natječaja MOL-u za prodaju 25 posto+1 dionica INA-e, produžila se Sanderovom prodajom upravljačkih prava, nastavila Milanovićevim nečinjenjem ičega da se MOL istjera iz zemlje i razbije mađarska agentura koja je premrežila sve institucije, a sada tiho puže Plenkovićevom kupovinom vremena za MOL, te se gotovo sigurno približava svom finalu u kojem će Hrvatska predati svoju najvrjedniju industrijsku granu u ruke Mađara.
Evo što mi je, među ostalim, napisao:
„Rafinerijsko-petrokemijski kompleksi u svijetu su globalni poslovni hit 2018./2019., masovno se grade i donose visoke profite. Uz to smanjuju emisije CO2 i do 50%. To potvrđuje brojna stručna literatura i vijesti širom svijeta unazad godinu dana i predstavlja globalni hit u naftnoj branši, te masovno usmjerava razvojno-investicijske aktivnosti.
Ima, međutim, jedna posebna i pomalo misteriozna regija u jugoistočnoj Europi – Hrvatska, koja već dulje vrijeme posjeduje takve rafinerijsko-petrokemijske pogone (netko u prošlosti se tamo igrao dalekovidnosti), ali im zaustavlja rad, gasi ih, odustaje od njih i objavljuje kako traži neka profitabilnija industrijska rješenja (istina, nismo uspjeli saznati koja, ali možda će oni tamo opet biti dalekovidniji od ostalog svijeta).
Nedvojbena disfunkcionalnost države
Doznaje se, gle čuda, kako ju u to uvjeravaju njeni sjeverni susjedi i strateški poslovni partneri – a koji (čudno) svoju dugoročnu rafinerijsku strategiju preusmjeravaju baš kao i ostali svijet prema petrokemiji (javno dostupni dugoročni plan razvoja MOL-a).
Ima nešto zagonetno i misteriozno u toj spomenutoj čudnoj regiji, jer njeni visoki resorni dužnosnici, suočeni s pitanjima o ovim globalnim trendovima, bez dileme tvrde da su to samo lokalna politiziranja i da će upravo zatvaranje tih pogona (kako to oni čine tamo) polučiti daleko bolje rezultate i podići razinu energetske sigurnosti.
Najava promjene postojećeg državnog zakona o INA-i, prije svega radi enormnih nacionalnih šteta, propusta i otuđivanja, najprije nužno zahtjeva njegovu ozbiljnu rekapitulaciju, a potom utvrđivanje institucijskih i dužnosničkih odgovornosti za posljedice s enormnim štetama. U suprotnom, služit će pokriću evidentnih nacionalnih šteta i relativiziranju sadržaja ravnih razini – nacionalne veleizdaje. Donese li se, kako je najavljeno, novi zakon o INA-i, ili naftnoj djelatnosti, na temelju aktualnog (evidentno devastiranog) stanja, nužno će se ponovno aktualizirati svi propusti i otuđenja premda su posljedice trajne i provjerljive.
Nastavi li se ignoriranje ovih i ovakvih sadržaja i pitanja, ogluše li se odgovorne institucije na ovakve nemarnosti i zloporabe, značit će to da je sveprisutna nedvojbena disfunkcionalnost države i njenih tijela, te kanalizirana daljnja devastacija i otuđivanje vrijednosti do konačnog ekonomskog kraha i osiromašenja stanovništva.“
Što drugo reći nego da mu je svaka k’o Njegoševa, no priča oko INA-e i MOL-a ima još nekoliko razina i uopće se ne radi samo o biznisu. Naime, nije nikakva tajna da je politika povratka Ištvanove krune u našu domaju, ne samo službena Orbanova politika, nego dugoročni vanjskopolitički cilj mađarske države i društva. Pritom je potpuno svejedno je li na vlasti nekakav nacist, kao što je to bio za vrijeme Drugog svjetskoga rata mađarski „admiral“ i diktator Miklos Horthy, ili danas Viktor Orban sa svojim Fideszom, povratak na predtrianonske granice (Trianonski ugovor o miru potpisan 1920.) strateški je cilj svih mađarskih vanjskih politika i one ne žale ni novaca ni truda u njenoj provedbi.
O nekakvim moralnim skrupulama i uzusima dobrosusjedskih odnosa je glupo i sanjati, a kamo li ih očekivati dok god se po Mađarskoj nose bijele zastave sa četiri vodoravne plave crte koje simboliziraju „mađarske“ rijeke: Dunav, Tisu, Dravu i Savu, dok god u Mađarskoj devet od deset Mađara, prema vlastitom priznanju, imaju na autima naljepnice sa slikom karte Velike Mađarske koje se prodaju na benzinskim pumpama, dok god istu takvu naljepnicu na svom autu ima i Orban, kao i isto takve karte na zidovima svojih radnih odaja!
Mađari drmaju cijelom hrvatskom državom…
Napori koje su ne samo Orban i njegova razbojnička družina, već i njihovi prethodnici ulagali u penetraciju u našu državi daju rezultate, pa danas Mađari, ne samo da drmaju našom energetikom i našim novcima kao „spasitelji“ penetriraju u našu petrokemiju, već drže i značajan dio bankarstva, polako preuzimaju poslove našim željeznicama i pucaju na luku Rijeka, Baranju i Slavoniju, koje „netko“ – ne ZNA SE tko – prazni od Hrvata, pa čak grade svoj stadion u Osijeku i preko Mađarskog instituta, za kojeg ima indicija da se ne bavi samo kulturom, obilježavaju sve jubileje 700-godišnjeg „zajedničkog života“…
Povrh svega, preko svoje agenturne mreže koju su mađarske obavještajne službe preko domaćih suradnika razgranale uzduž i poprijeko Hrvatske, drmaju i najznačajnijim hrvatskim institucijama: Saborom, Vladom, sudovima, uključujući i Ustavni, istražnim organima, DORH-om, obavještajnom zajednicom… Ukratko, cijelom državom.
Da, teške riječi… No, kako drukčije objasniti da su Mađari upali u INA-u još 1998. preko INA-ine tvrtke kćeri, CROSCO-a, i da su raspolagali s povlaštenim informacijama o tome što je nađeno u sirijskom podzemlju, da su Slavko Linić i dr. Ljubo Jurčić, prilikom procjene vrijednosti INA-e za IPO uzeli „konzervativnu“, dakle knjigovodstvenu metodu, koja je dala vrijednost od 170/180 milijuna dolara, a ne onu koja se primjenjuje u naftnim kompanijama, a to je upstream vrijednost, tj. vrijednost bušotina i onoga što se iz njih može izvući, a koja je, bez domaćih izvora, u Siriji bila oko 23 milijarde dolara od čega je oko polovina trebala ići INA-i?
Kako drukčije objasniti da je dr. Ljubo Jurčić isisao iz prsta izgovor pod kojim nije uvažena najbolja, OMW-ova ponuda, te je dao mjesec dana MOL-u da ponudi veći iznos od OMW-a? Kako drukčije objasniti da su za ispunjavanje želja i željica MOL-a naknadno mijenjani uvjeti i tendera i ugovora, pa su Mađari, umjesto članova Izvršnog i Nadzornog odbora, dobili podpredsjednike i pravo veta?
Kako drukčije objasniti Sanaderovo postavljanje Joze Petrovića u Izvršni odbor INA-e, a nakon spoznaje do koje se došlo na arbitraži u Ženevi, prilikom koje je mađarska svjedokinja, Ilona Fodor, 16. listopada 2015., za Petrovića rekla da je politički špijun u korist MOL-a, te da je i Sanader radio za MOL? I kako drukčije objasniti da je Petrovićevo kasnije „druženje“ sa Karamarkom bilo iste vrste? I tko je tu kome, zapravo, bio šef? Sanader i Karamarko, Petroviću, ili on njima, jer se sam hvalio da je savjetnik Hernadija koji je djelatnik mađarskih službi, što se doslovno vidi iz obrazloženja mađarske odbijenice Hernadijeva izručenja Hrvatskoj: da bi to ugrozilo mađarske državne interese i sigurnost!
Nova domovina bivših INA-inih djelatnika
Kako drukčije objasniti da je taj isti Petrović 2008. napravio Rafineriji Rijeka 1,5 milijardi kuna štete i da mu za to nije pala ni dlaka sa glave, a rafinerija je umjesto 700 milijuna dobiti, koliko je imala prije njegove diverzije, iskazala 800 milijuna kuna gubitka, čime su Mađari dokazivali njenu neisplativost? Kako objasniti da je taj isti Jozo Petrović, kad ga je 11. veljače 2011., tada premijerka Jadranka Kosor napucala iz INA-e, otvorio u Budimpešti konzultantsku firmu i odmah dobio posao od MOL-a. A nije jedini! U Budimpešti postoji mala kolonija bivših INA-inih djelatnika koji su, nakon što su po raznim osnovama odstrijeljeni u INA-i, tamo u naručju MOL-a našli svoju novu domovinu…
To su: Željko Belošić, direktor istraživanja i proizvodnje u INA-i u trenutku kada su u Siriji pronađene rezerve i kada su svi upućeni dobili befel da šute o tome, a njega se sumnjiči da je odao Mađarima nalaz. Interesantno je i da je u to vrijeme predsjednik Izvršnog odbora INA-e bio Tomislav Dragičević, a Nadzornog odbora – Slavko Linić! Belošić je sumnjiv i zbog činjenice da je angažirao mađarski Geoinform za tumačenje nalaza, jer za to nije bilo potrebe s obzirom da je INA imala svoje i bolje potencijale. Belošić radi za MOL.
Bojan Milković, koji je bio na čelu CROSCO-a od 2005. do 2009., a na to mjesto je došao po preporuci, a koga drugoga – Joze Petrovića. Milković ima kaznenu prijavu da je za 62 milijuna dolara kupio mađarske tvrtke: Rotary i Drill Trans, točnije njihovu staru kramu koja je ostala iz neuspješnih istraživanja u Siriji i koja je bila, u stvari, staro željezo, a firme su bile i opterećene dugovima. Čovjek, inače, ima još dvije optužnice: za Fimi mediju, te primanje mita u ugljanskom remontnom brodogradilištu Nauta Lamjana. I on ima savjetničku kompaniju i radi za MOL.
Berislav Gašo, najškolovaniji od svih, doktor znanosti s diplomama strojarskog inženjera i ekonomije, koji je studirao u Muenchenu i Bostonu i koji je u INA-i bio od 2010. do 2012. godine. Kao Izvršni direktor Korporativnog centra zaadužen za restrukturiranje, slovio je kao MOL-ov čovjek, a proslavio se otkazima koji su devastirali stručni kadar u INA-i i koji je nastradao kad je odstrijeljen njegov kompanjon Bojan Milković. Sada je glavni operativni direktor za istraživanje i proizvodnju (Upstream ) MOL-a i hvali se na svojoj stranici kako, između ostalog, ima veze s Mađarskim nogometnim savezom, Uefom i Fifom. Zanimljivo je i da se pojavljivao kao kandidat za prinudnog upravitelja u Agrokoru.
Bio bih jako neobjektivan kada ne bih priznao Molu da ne ostavlja svoje ljude na cjedilu, pa me malo čudi da nisu prihvatili ponudu Ive Sanadera da ga angažiraju kao savjetnika. Valjda ima previše kaznenih prijava. I tome nije kraj.
Kako drukčije objasniti da još nemamo završeno suđenje Sanaderu zbog primanja mita od MOL-a, koje je počelo 2012. te ono famozno uplitanje Ustavnog suda koje je prekoračilo svoja ovlaštenja da poništi presudu Vrhovnog suda, što nas je koštalo gubitka arbitraže u Ženevi?
Kako objasniti da još nije završeno suđenje Jozi Petroviću za kupovanje informacija o svjedocima na suđenju Sanaderu, prilikom kojega je uhvaćen na djelu i zatvoren, a dogodilo se to 2013. godine? Kako objasniti da se još ništa nije dogodilo po prijavi HANFA-e DORH-u protiv Hernadija koju je HANFA podnijela 2011. zbog Hernadijeve upletenosti u stjecanje dionica INA-e opranim novcem?
Veleizdaja, koja je počela s Linićem i Jurčićem…
Kako to da ni jedan od tri Milkovićeva sudska procesa nije završen?
Kako to da Hrvatska nije osporila odluku mađarskog tužilaštva da nema razloga za pokretanje postupka protiv Hernadija za davanje mita Sanaderu kad isto tužilaštvo nije pozvalo niti jednog svjedoka iz Hrvatske?
Kako to da INA nije registrirana u skladu s našim Zakonom o trgovačkim društvima, što je 2011. ustanovio NO INA-e sa Davorom Šternom na čelu, jer su čelni ljudi MOL-a to odbili? Dakle, oni ne priznaju zakonodavstvo Republike Hrvatske i nikome ništa…
Kako to da je protiv sindikalnog čelnika Novog sindikata, Predraga Sekulića, koji se već godinama bori protiv mađarskog zatvaranja sisačke rafinerije, čime je postao trn u oko MOL-u, ali i politici, održano više ročišta po tužbama MOL-a nego protiv svih aktera kojekakvih kaznenih djela što imaju veze s INA-om – Sanadera, Milkovića, Petrovića, Hernadija…?
Kako to da Robert Ježić nije nikada vratio, iako je pred sucem Ivanom Turudićem javno obećao, pet milijuna eura koji su se nalazili na računu njegove švicarske tvrtke, a koje je MOL uplatio kao mito za Sanadera?
Kako to da „ministar“ Tomislav Ćorić, taj suptilni nepoznavatelj ničega i uhljeb u ministarskoj fotelji, sačinjava prijedlog novog zakona s već ugrađenim pogreškama koje će MOL-u i mađarskoj državi omogućiti da šaptom zatvore rafinerije u Sisku i Rijeci, raubaju naša naftna polja i imaju nas kao tržište…?
Kako to da je iz saborske pismohrane ukraden Ugovor o poslovnoj suradnji, tzv. treći ugovor, pa se ne može dobiti uvid u njega, a odnosio se na međusobne odnose INA-e i MOL-a na tržištima bivše Jugoslavije, prema kojem MOL tamo nije smio ni primirisati, a počeo je izvoziti svoje proizvode u Federaciju BiH već 2004., lažno ih deklarirajući kao da su iz sisačke rafinerije?
Kako to da se ne može pristupiti u pismohranu Vlade RH jer gospođa Penić izmišlja i isisava iz prsta razloge zbog kojih novinarima ne dozvoljava da konzumiraju svoja prava iz Zakona o pravu na pristup informacijama, a hrvatskoj javnosti da sazna istinu o zakulisnim, veleizdajničkim igrama koje se odigravaju u toj zgradi nacionalne sramote?
Kako to da Plenković, koji se voli hvaliti kako je „izdominirao“ oporbu u Saboru, na sam spomen Orbana, samo pokorno spušta uši, pa kad se mađarski premijer dođe odmarati na hrvatskom ozemlju, Plenković ide ulizivački na noge u njegove dvore, iako bi u normalnim prilikama Orban trebao ići u kurtoazni posjet svom domaćinu, što on ni u snu ni ne pomišlja. Nego dočekuje svog, privatnog, mađarona Plenkovića, sa flašom mađarske mineralne vode na stolu, tek toliko da se zna tko je gazda ove države, jer bi bilo, za sada, previše iritantno da ga je dočekao s mađarskom zastavom? Kakvog li nacionalnog poniženja!
Finale tog napora bi trebalo biti ono, najavljeno na zajedničkoj presici Ištvana II. Honveda Orbana i njegovog sluge pokornog, Plenkovića, da će se iduće godine proslaviti godišnjica potpisivanja hrvatsko-ugarske nagodbe? Što je jednako revitalizaciji tog “ugovora” na mala vrata!
Dakle, još jedan dokaz da nam je u domovini na djelu veleizdaja, koja je počela s Linićem i Jurčićem i njihovim namještanjem INA-e MOL-u, tj. mađarskoj državi, pa se preko Sanadera, Karamarka, Kolinde Grabar Kitarović, a protegla se i na Plenkovića, te nesmetano teče…