Hrvatskoj je i danas potrebna DEKLARACIJA O ZAŠTITI SAMOSTOJNOSTI HRVATSKOGA JEZIKA!

0
123
Wikimedia commons

Trebamo čuvati i njegovati naš lijepi, bogati hrvatski jezik, jer je narod bez vlastita prepoznatljiva jezika: izgubljen i uljudbeno osakaćen – sličan čovjeku daleko od zavičaja, ptici bez gnijezda i noćnom nebu bez vidljivih zvijezda.

Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika postala je povijesnom činjenicom, kada je njezin integralni sadržaj objavljen 17. ožujka 1967, na naslovnoj stranici lista „Telegram“.
Napisana je kao amandman na Ustav SFRJ podnesen Saboru SR Hrvatske, Skupštini SFRJ i cjelokupnoj javnosti te kao odgovor onodobnih hrvatskih znanstvenih i kulturnih ustanova na dugotrajnu, smišljenu srpsku jezičnu i pravopisnu unitarizaciju u komunističkoj Jugoslaviji, čiji se feder uvijek natezao u Beogradu, a meta mu je bila stalno u Zagrebu.

U Titovoj državnoj satrapiji, federalna načela bila su uglavnom mrtvo slovo na papiru i u kulturnoj politici, jer se hrvatska kultura sustavno zatirala, a hrvatski jezik pogotovo. S jugoslavenskoga komunističkog političkog vrha perfidno se provodila providno zamaskirana velikosrpska politika „zajedničkoga državnog jezika“.
Vrhunac rečene jezične tiranije dogodio se 1954. potpisivanjem tzv. Novosadskoga dogovora, u kojemu je stajalo da su hrvatski i srpski jedan i isti jezik, kojega treba označavati srpskohrvatskim ili hrvatskosrpskim nazivom. Ovim skandaloznim jezičnim para dokumentom bila su širom otvorena vrata dugogodišnjem posrbljavanju hrvatskog jezika, koje se susljedno pojačavalo sljedećih trinaest godina, a vrhunac je dosegnulo 1967., kada su se glavne dnevne vijesti Radio Zagreba, prenosile, na srpskom jeziku, iz Beograda.

Loading...

Prije objave u „Telegramu“, Deklaracija je postala javna stvar, kada je jednoglasno izglasovana 15. ožujka 1967. u Zagrebu od svih nazočnih članova Društva književnika Hrvatske i Hrvatskog PEN-a. Komunistička hajka na sadržaj i potpisnike Deklaracije počela je netom poslije objave dokumenta u „Telegramu“. Najprije su je osudile partijske organizacije, potom komunistički diktator Josip Broz Tito u govoru u Prištini te naposljetku predsjednik CK SKH Vladimir Bakarić u Saboru. Književnik Miroslav Krleža, nakon „pokajanja“, podnio je neopozivu ostavku u CK SKH. Članovi SKH, koji su potpisali Deklaraciju, isključeni su iz partije ili oštro partijski ukoreni.
Deklaracija je onodobno doživjela veliki publicitet u javnosti te postala stožerna politička, kulturna i društvena tema.
Razvidnom, nedvosmislenom i za ono vrijeme jamačno hrabrom obranom hrvatskog jezika i
kulture, u konačnici našega zatiranog identiteta i suvereniteta; Deklaracija iz 1967. pokrenula je hrvatski nacionalni domoljubni pokret „Hrvatsko proljeće“, koji je do svršetka 1971. izrastao u opravdanu masovnu pobunu svih staleža hrvatskog naroda protiv gospodarskog iskorištavanja Hrvatske i protiv jednoumnoga protuhrvatskog komunističkog sustava rigidnoga beogradskog velikosrpskog boljševizma unitarističke provenijencije.

Razlozi za donošenje nove Deklaracije o hrvatskom jeziku

Premda u prvomu Ustavu Republike Hrvatske, proglašenom 22. prosinca 1990., u članku
12., stoji: „U Republici Hrvatskoj u službenoj je uporabi hrvatski jezik i latinično pismo.“,
razvidno je kako je u našoj domovini Hrvatskoj, unatoč ustavnoga rješenja, hrvatski jezik sve manje u javnoj uporabi, kao uostalom i u BiH, uslijed engleskih i inih tuđica, koje putem interneta te drugih elektronskih i tiskanih općila truju naš lijepi hrvatski jezik.
Stoga su u javnoj uporabi u hrvatskom jeziku, nažalost, sve manje prisutne, primjerice, sljedeće hrvatske riječi: bjelokost, blagdan, ćudoređe, dalekozor, dapače, dobar tek, dojam, dostatan, izložnik, jamačno, kamo, kolnik, ličiti, lihvar, lisnica, nakladnik, obujam, okolica, podrijetlo, padalina, odvjetnik, oporuka, otapalo, počelo, pokus, pričuva, probitak, odličje, pristojba, prosvjed, promidžba, ravnalo, ravnatelj, razina, skladba, pljesak, središnjica, strop, šalica, žlica, vilica, nožice, rubac, sustav, topništvo, tlak, tuča, tvrtka, vapno, vijak, vojarna, vrč, zemljovid, ozemlje, promaknuće, zrakoplov, zrcalo

Pojedine lijepe stare hrvatske riječi neopravdano su gotovo potisnute iz uporabe:
dalekovidnica (televizija), zaslon (ekran), krugoval (radio), slikopis (film), slikokaz (kino), svjetlopis (fotografija), sitnozor (mikroskop), brzoglas (telefon), crnilo (tinta), kolikoća
(kvantitet), kavkoća (kvalitet), pismohrana (arhiv), ploča (školska tabla), početnica (bukvar), pučkoškolac (osnovac), razudba (autopsija), redarstvo (policija), risati (crtati)…

Zbog navedenih činjenica, Republici Hrvatskoj, premda je više od dva i pol desetljeća samostalna država, i danas je potrebna Deklaracija intelektualaca domoljubne provenijencije o zaštiti posebnosti i čistoće hrvatskog jezika, iz najmanje dva razloga, to jest dvije nacionalne sramote glede hrvatskog jezika i pravopisa. Prva sramota leži u činjenici da je u Hrvatskoj u službenoj uporabi fonološki pravopis Vuka Stefanovića Karadžića umjesto logična povratka na korijensko pisanje, a druga sramota suvremene hrvatske države zrcali se u činjenici da Republika Hrvatska nema Državni ured za hrvatski jezik.
O ljepoti hrvatskoga jezika nadahnuto je krasnoslovio glasoviti hrvatski pjesnik i gorljivi
hrvatski domoljub Antun Gustav Matoš, kada je podvukao da je naš jezik „buran kao senjska bura, mekan kao dvojnice, zanijet kao procvjetala grana ružmarina, tužan kao kraška udolina, veseo kao tambura i dubok kao mrak naših šuma i tragika našeg mora“.

Trebamo čuvati i njegovati naš lijepi, bogati hrvatski jezik, jer je narod bez vlastita
prepoznatljiva jezika: izgubljen i uljudbeno osakaćen – sličan čovjeku daleko od zavičaja,
ptici bez gnijezda i noćnom nebu bez vidljivih zvijezda.