Je li Željko Komšić legalni predstavnik?

1
276
screenshot/ftv

Postavljati pitanje sada - je li Željko Komšić legalni predstavnik hrvatskog naroda u Predsjedništvu BiH – ne samo da je prekasno, već je i neumjesno, pomalo neodgovorno i neznalački. Umjesto ovog ili sličnih pitanja ispravnije je postaviti pravi upit: Tko je kriv i odgovoran za ovu dobro isplaniranu lakrdiju od izbora?

O Komšiću kao čovjeku sada je suvišno govoriti kada smo i puno prije o njemu sve znali – da je dijete četnikuše i odgojen u komunističko-jugoslavenskom duhu, mrzitelj svega što je hrvatsko i čovjek bez morala i karaktera. Da je kojim slučajem u sebi imao i malo ljudskosti, poštovanja i morala, nikada ni u snu ne bi pomislio da bude kandidat naroda kojeg mrzi i kojeg u temeljima želi uništiti. Ispravnije je stoga postaviti pitanje: A TKO JE ODGOVORAN ZA OVAJ ZLOČINAČKI ČIN KOJI JE USMJEREN NA ZATIRANJE HRVATSKOG IMENA U BiH? Odgovor je jasan: HRVATSKA ŠUTNJA I IZDAJNIČKA HRVATSKA POLITIKA U BiH I HRVATSKOJ!

Kada je Hrvatska vojska bila na pragu Banja Luke da porazi zločinačku velikosrpsku politiku – masonska oligarhija iz Beograda, Francuske i Engleske – digla se na zadnje noge i izvršila pritisak na Washington kako bi zaustavili Hrvate koji su bili na par metara do potpunog sloma Garašaninovih snova o velikoj Srbiji. I uspjeli su! Daytonski „mirovni“ sporazum samo je nagradio Srbe koji su već izgubili rat i to s prostorima koje nikada nisu imali, a time Srbiji dopustili da prijeđe povijesnu granicu na Drini, te stvori Srpsku republiku udaljenu od Zagreba za kojih stotinjak kilometara.

Loading...

Ta zakulisna i programski vođena igra pod izgovorom zaustavljanja rata – pri samom potpisivanju sporazuma usmeno je obećano Tuđmanu da će za godinu dana biti novi sastanak i ispravniji pristup stvarnim problemima u BiH i narodima koji u njoj žive, a posebno se mislilo na Hrvatski narod. Naravno, usmena obećanja su brzo „zaboravljena“ i kao da nikada nisu izrečena. Međutim, ta ista politička klika u BiH je poslala tzv. mirovne snage na čelu sa već dobro istreniranim predstavnicima, koji su krojili politiku na terenu prema unaprijed određenoj šabloni.

Masonska banda na djelu…

Nagrađene Srbe sa Republikom Srpskom pustili su da rade što hoće, a svoje političko težište usmjerili su na preostali dio BiH, na tzv. Federaciju BiH u kojoj su se ulagivali Muslimanima i dopuštali im da provode svoju zaplotnjačku politiku na račun Hrvata. U isto vrijeme i na lukav način, nad Hrvatima su iskaljivali svoje zločinačke namjere, ne dopuštajući im osnovna ljudska i demokratska prava da svoju budućnost kuju na svojoj djedovini i na način koji im najbolje odgovara.

Namjera se mogla nazirati da im je plan bio Hrvate pretvoriti u nacionalnu manjinu i oduzeti im sva moguća prava za krojenje službene politike, ali, nažalost, hrvatsko političko vodstvo u Zagrebu i u Mostaru nije to shvaćalo i razumjelo pa su ti masonski mešetari jednostavno igru igrali kako je njima najbolje odgovaralo…

Ta masonska banda je prema neslužbenim podacima (o službenim se neće nikada točno ni znati) u Daytonu otrovala Tuđmana i Šuška (kasnije Matu Bobana, a u Haagu Miloševića sa ciljem da se Srbiju pred Međunarodnim sudom ne osudi za agresiju s genocidnim posljedicama), a time i obezglave hrvatsku službenu politiku. Potpisnicima Daytonskog sporazuma Zagrebu i Beogradu data je mogućnost da nadgledaju njegovo ispravno provođenje. Beograd je to ozbiljno prihvatio i svakodnevno vodio brigu o svojim Srbima u tz,. RS, a Zagreb je samo primao na znanje i ponašao se  potpuno suprotno, da ne kažem izdajnički.

Službenu politiku i druge državne resore preuzeli su potpuno pod svoju kontrolu oni isti politički kadrovi koji su uveliko pridonijeli ukidanju REPUBLIKE HERCEG BOSNE, kadrovi koje su stvarali Budo Lončar, Joža Manolić, Stjepan Mesić, Franjo Gregurić (poznati udbaši), Hrvoje Šarinić (francuski mason koji je po njihovom planu instaliran u najuži Tuđmanov krug) i njima odani istomišljenici, poput Vesne Pusić, Davora Božinovića, Jadranka Prlića, Dragana Čovića i…

Uglavnom, stari udbaški kadrovi, kao i djeca ili unuci jugoslovensko-komunističih i partizanskih zločinaca koji su odgajani u svemu drugom osim u ljudskom, moralnom, kršćanskom, hrvatskom duhu i u pravom obiteljskom ozračju, zauzeli su ključne pozicije u društveno političkom životu RH i Hrvatskog naroda u BiH. Zapravo, ti kadrovi su planski uništavali hrvatsko bogatstvo, pljačkali i na nezakonit način se bogatili, dok su iskreni domoljubi svoju krv prolijevali za slobodu svog Hrvatskog naroda.

Kada su pobijedili zločinačku velikosrpsku politiku i vratili se s bojišta – umjesto nagrade ostali su bez svojih starih radnih mjesta, te postali teret svojoj obitelji i hrvatskom društvu u cjelini. Oni koji su se počeli buniti i tražiti pravicu završavali su na ulici ili na sudu i osuđivani na temelju izmišljenih dokaza ili po zapovjednoj odgovornosti. Na taj način u RH i BiH ucjenjivani su, proganjani i suđeni ključni zapovjednici, a u isto vrijeme agresorski vojnici su abolirani i čak nagrađivani s unosnim poslovima u državnim službama ili mirovinama.

Odgovornost za Hrvate u BiH…

Najodgovornije državne osobe, poput predsjednika RH  Stjepana Mesića, Ive Josipovića, Ivice Račana, državnog odvjetnika Mladena Bajića i … srpskim, bošnjačkim, engleskim i drugim tuđinskim službama uručili su tajne državne dokumente i bez ikakve zaštite tajnosti, prepustili Srbiji, Bošnjacima i Haagu da progone hrvatske branitelje po zakonu koji je njima odgovarao, a da za uzvrat ništa nisu tražili, pa čak su i obećali da neće progoniti agresore po zapovjednoj odgovornosti. Umjesto sudskog progona i dugogodišnjih zatvorskih kazni za državnu izdaju oni su postali glasnogovovornici ljudskih prava i sloboda, te glavne zvijezde medijskog prostora čiji su vlasnici uglavnom njihovi istomišljenici i slične prošlosti.

Na hrvatsku žalost, takvi kadrovi zauzeli su  najodgovornije pozicije u društveno političkom i medijskom prostoru u RH, a u BiH je bio potpuno upropašten ili je jednostavno prepušten Bošnjacima i Srbima. O političkim strankama da i ne govorimo. Za današnje stanje Hrvata u BiH najvišu odgovornost snosi Zagreb, jer je on preuzeo na sebe ulogu ZAŠTITNIKA, ALI SE NE ISKLJUČIJE NI ODGOVORNOST HRVATSKIH POLITIČKIH PREDSTAVNIKA U BiH!

Umjesto da Zagreb pošalje oštru poruku Sarajevu i od njega zatraži ispriku za sve nanešene laži na račun Hrvata u BiH i Hrvata u Hrvatskoj i zatraži iskrenu zahvalu što su Hrvati iz BiH i Hrvatske spasili BiH i opstojnost države kakva je danas, te zatraži naknadu ratne štete za sve zločine koji su izvedeni na RH sa teritorija BiH i nad Hrvatima BiH – Zagreb je šutio i dopustio Sarajevu i Banja Luci da Hrvate progone kao zločince iako se zna da su upravo Hrvati najveće žrtve.

Tzv. RS praktički je očišćena od Hrvata – bilo progonima, likvidacijama ili u logorima smrti, a u tzv. Federaciji, Muslimani su imali 331 logor za Hrvate u kojima je bilo 14.444 osobe, od kojih 2/3 žena i djece, te da je s prostora gdje većinu čine Muslimani, na razne načine protjerano 126.725  Hrvata, a u 27 općina koje su bile pod kontrolom HVO nestalo (ne ubijeno) 17.476 Bošnjaka.

Umjesto da su Zagreb i Mostar danonoćno svijet bombardirali s ovom istinom, jedni i drugi su šutjeli ili ponekad mlako odgovorili. Zar nije žalosno da je Zagreb svako malo javno govorio – MI SMO UZ VAS – i na tome je sve završavalo. Umjesto sadržajnog programa, Zagreb se naprosto izrugivao Hrvatima BiH sa svojom milostinjom od nekih dvadesetak milijuna kuna godišnje za nekoliko programa, a pri tome je zaboravljeno da od Hrvata BiH godišnje dobiva stotinu puta više i da su Hrvati BiH spasili RH od potpunog kraha.

Propali dragocjeni prijedlozi…

Što su gosp. Čović i njegova svita korisna učinili za opstanak Hrvata u BiH kao DRŽAVOTVORNOG NARODA? Ništa korisna, ali učinili su veliku korist za svoje bogaćenje. Svojim neradom, namjerno ili iz neznanja, Hrvatima je učinjena nepovratna šteta. Uništen je SOKOL, a sada je na putu i ALUMINIJ, prodani su za sitne novce ili sa svojim instaliranim nesposobnim kadrovima uništene i brojne druge tvrtke – HRVATSKI TELEKOM, ELEKTRO PRIVREDA HZHB i… te sve važne političke i društvene odluke bez ikakve smišljene i odlučne borbe prepustili su Sarajevu i Banja Luci…

Još dok je gosp. Ante Jelavić bio predsjednik HDZ-a BiH i član Predsjedništva BiH, u više navrata i u dužim razgovorima davao sam mu konkretne prijedloge kako se izboriti za ispravnu zaštitu Hrvata u BiH na svim poljima, pa ako treba i uličnim buntom, kako se to radi na Zapadu. Uz to sam dao smjernice kako podizati optužnice protiv muslimanskih i srpskih zločinaca, za ubojstva i progone Hrvata, uništavanje privatne i društvene imovine, kao i sakralnih objekata i sa tim optužnicama krenuti odmah, jer će nas Sarajevo i Banja Luka preduhitriti i time će sva hrvatska akcija pasti u vodu.

Također sam ga zamolio da javno i na temelju dokumenata raskrinka zločine u Ahmićima – kako su tu akciju perfidno pripremali i izveli engleski obavještajci koristeći hrvatske slijepce i politički nedorasle osobe, jer sa tim raskrinkavanjem postigao bi se pravi politički bum i velika hrvatska pobjeda. Na žalost, ništa od toga nije bilo.

Uz to želim dodati kako sam gosp. Ivi Lučiću, dok je bio šef obavještajne službe u HECEG BOSNI u Mostaru, predočio konkretan plan da se na crti razdvajanja u Mostaru otvori noćni klub koji bi privlačio MEĐUNARODNE  PREDSTAVNIKE  TZV. SLADOREDARE.  Rekao sam mu da u Zagrebu imam čovjeka sa iskustvom u tom poslu i koji je voljan uložiti svoj kapital u taj projekt, ali uz uvjet da grad pronađe odgovarajuće mjesto koje će on platiti po tržišnoj cijeni i da tajna služba osigura prostor s tajnim nadzornim kamerama i da pronađe par osposobljenih obavještajaca koji će u tom noćnom klubu raditi kao civilne i zaposlene osobe.

Njihov zadatak bi bio da prate te sladoredare, na vješt način pokušaju ih pridobiti na hrvatsku stranu na lijep način ili u krajnjem slučaju ucjenom, kako su to već proveli u praksi muslimani u Sarajevu i Tuzli, a Srbi u Banja Luci i u još nekim mjestima na prostorima tzv. RS. Uz ostalo, ovakva praksa nije nepoznata u svijetu jer je izvode skoro sve sposobne obavještajne službe koje rade u nacionalnom interesu. Gosp. Lučiću sam dodao da je ovaj moj znanac bio spreman dijeliti svoju dobit sa gradom ili obavještajnom službom. Nažalost, gosp. Lučić se više nije javljao i tako je cijeli ovaj spasonosni program propao. Da su kojim slučajem u djelo provedeni navedeni i brojni drugi dragocijeni prijedlozi sa konkretnim programima, ti sladoredari bi bili na hrvatskoj strani i ne bi tu perfidnu i uspješnu borbu prepustili Sarajevu i Banja Luci, a na uštrb Hrvata.

Zašto se sada čudimo?

Sada se čudimo zašto su ti međunarodni posrednici bili protiv Hrvata, a ne pitamo se – a što su hrvatski politički predstavnici korisna učinili za ugled Hrvata? Što su Čović i njegova klika učinili sa svojom ljubavi Dodikom, koliko su Hrvata vratili u tzv. RS i zaštitili hrvatska prava? Što su tolike godine radili u Sarajevu, a da ništa konkretno nisu učinili za zaštitu Hrvata? Koliko su međunarodnog novca prepustili Muslimanima i Srbima na uštrb Hrvata?

U političkom, društvenom i poslovnom životu, navedeni i slični razlozi su pravi uzročnici što se Sarajevo, Banja Luka i međunarodni mešetari jednostavno poigravaju s Hrvatima kao sa slijepcima, pa se danas čudimo zašto nam Bošnjaci biraju Komšića, a ne čudimo se sami sebi što smo dopustili da nam skoro sve glavne funkcije u društveno-političkom životu vode ljudi koji su davno prije trebali biti lustrirani, a mnogi od njih i iza brave.

Ovakva i slična pitanja – političkim predstavnicima hrvatskog naroda u BiH – mogao bi  postavljati u nedogled, pa ću radije prepustiti čitateljima da oni o tome sami razmišljaju i upućuju dodatna pitanja.

  • Davorko Nemec

    Kada Srbi izaberu hrvatske predstavnike u Republici Srpskoj, onda nitko ni da bekne. Licemjerje hrvatske politike doista je nenadmašivo.