A baš šteta da je terorist četnik!
Mediji u Hrvatskoj su jedva susprezali oduševljenje time što se jednom, za promjenu, desilo da terorist nije iz „Allahu akbar“ tima, već bijelac koji želi isprašiti muslimane iz zapadnog svijeta i pritom se služi metodama koje, najblaže rečeno, u civiliziranom čovjeku izazivaju gađenje. Metode, kao što je pucanje po ženama i djeci od svega tri godine, kukavičko je ubijanje nenaoružanih ljudi nimalo bolje od onog što rade islamisti.
A opet, oduševljenje im je zagorčalo to što dotični terorist, Brenton Tarrant, pored Marksa, Mandele, talijanskog fašizma i za taj tip budale uobičajenog ideološkog kupusa s interneta uzore nalazi u balkanskim „antifašistima“ – četnicima. U pokolj je krenuo uz četničku pjesmu na internetu poznatu kao „Serbia strong / remove kebab“, pri čemu se „remove kebab“, naravno, odnosi na tamanjenje muslimana. Video s tom pjesmom i dva neopisiva raspjevana četnika je inače beskrajno popularan na internetu iz istog razloga iz kog su to bili i uradci pokojnog Ekrema Jevrića: Katastrofalno je loš u svakom pogledu. Toliko neopisivo loš da je, zapravo, dobar.
Da je Tarrant pjevao Juru i Bobana ili bar Čavoglave, sve bi bilo jasno i jednostavno za domaće medije! Pozoveš svijet na bombardiranje ustaške države, i to je to! Ali ovako, stvari su se zakomplicirale. A kako su srpski mediji sustavno skretali pažnju s činjenice da je Tarrant zapravo četnik, i da mu je i najveći uzor, Brievik, idolizirao četnike jer su klali muslimane, „hrvatski“ su krenuli istim putem, pa počeli pisati koliko se u kom mjestu zadržao i kud se kretao dok je bio na putovanju svijetom, s naglaskom na Hrvatsku. Uz, naravno, insinuacije srpskih medija da se Tarrant fašizmom zarazio, a da gdje drugdje, nego u Hrvatskoj.
Što bi zapravo bilo sasvim moguće, obzirom da Željko Grmuša, autor četničkog uratka o Radovanu Karadžiću koji je nadahnuo, mirno i neometano živi u Hrvatskoj. I još se žali po medijima kako se sad, kad se išlo u koljačinu muslimana uz njegovu pjesmu koja poziva na koljačinu muslimana, osjeća ugroženim. I on je, kao i svaki pravi krajiški Srbin, samo pjevao, nije ubijao nikog, kaže, nastavljajući tako dugu tradiciju „kuvara“, „pevača“, koječega neborbenog.
To što je malo promicao genocid nad Hrvatima – ustaše su u pjesmi sinonim za Hrvate, ne ideološka odrednica – očito ne samo da nije razlog da ga Hrvatska ne ispraši van iz države, nego čak nije ni razlog da mu se ne da prostor u medijima gdje će se opravdavati i glumiti ugroženog. Možda mu i Arenu daju za nastup, sad kad je tako popularan!
Problem je što ćemo teško strancima objasniti, ako danas-sutra krene priča po zapadnim medijima da autor uratka koji je upravo postao sinonim za rasizam živi u Hrvatskoj, da on nije „naš“ nego „njihov“. Na zapadu svojim ISIL-ovcima, koji su se borili protiv svoje države, na povratku iz Sirije, zatvore vrata pred nosom, oduzmu im državljanstvo ako treba. Mi svoje smjestimo na političke položaje i u Sabor…
Misa za šumske agnostike
Nikad nisam imao neko posebno visoko mišljenje o inteligenciji Ive Josipovića, čak ni o njegovoj lukavosti, eventualno je imao određen kapacitet za spletkarenje i zaplotnjačke igre, ali ništa spektakularno. Dovoljno za jednu Jadranku Kosor, doduše. No, u zadnjem intervjuu prošlog tjedna je dodatno snažno pao u mojim očima.
Zavist je gadna stvar, i nije je pametno onako otvoreno pokazivati kako je on pokazuje prema ženi koja ga je porazila na izborima, iako su svi mediji bili na njegovoj strani. No, da, krivo je to što HDZ ima previše para, ljudi su zatucani i glupi, a najbolje od svega, Ivo jedino SDP vidi kao političku snagu koja, „bez obzira na trenutačnu slabost, može Hrvatsku izvući iz gliba.“
Ivo je izašao iz SDP-a da bi se vratio u njega u trenutku kad su SDP-ove dionice na dnu. Hoće li s Ivom porasti? Teško. Još jedan potrošeni političar koji zaziva drugog potrošenog političara, Milanovića. Josipović je sa svojom strankom „Naprijed Hrvatska“ na izborima neslavno propao, pa se sad vraća u stranku koja mu je omogućila predsjednički mandat ne uviđajući da njeno propadanje nije privremeno, već trajno. SDP se neće vratiti, čudo je da se i toliko dugo održao kao relevantna politička snaga nakon pada „antifašizma“ u Europi devedesete.
No, pored uobičajenog rantanja o „ustašofiliji“ i potrebi prihvaćanja antifašiza kao temeljne vrijednosti našeg društva – što zaslužuje poseban osvrt, jer je poznato da samo Srbi i „pošteni Hrvati“ mogu biti antifašisti, a ne i Hrvati generalno – najviše mi je pažnje privukla njegova izjava kako je „porazno da imamo mise za ustaške zločince.“ Dodao je još, „nisam čuo da je ikada održana misa za neke od poginulih partizana, čak ni za svećenike koji su sudjelovali u NOB.“
Mise za ustaške zločince imamo zato jer Crkva nije tu da sudi, nego da moli za grešnike, to je prva stvar. Druga, zašto nema misa za partizane, je još lakše objašnjiva. Prvo, nema ih zato jer su odmah nakon rata dali pobiti nekoliko stotina svećenika, uključujući one vrlo rijetke koji su sudjelovali u NOB. Usto, ubili su i kardinala Stepinca. Svećenik ne može za vas držati misu, ako ga prvo ubijete, zar ne? A i malo je bezobrazno kad sin čovjeka za kog se priča da je zapregama s konjima čupao oltare po Makarskoj pita zašto se za partizane ne služe mise. U antifašizmu se nisu služile i zato jer bi onaj kom bi palo na pamet takvo nešto sasvim sigurno završio u zatvoru.
A dodatni razlog zašto se ne služe je što bi netko misu trebao naručiti i platiti. A mise obično naručuju katolici. A partizani baš ne vole katolike. No siguran sam, ako Ivo zavuče ruku u džep i plati misu za pokojnog oca partizana, da će je netko odslužiti. Iako ne vidim smisla u tome, to je smisleno kao da meni na pogrebu netko naruči veliku LGBT zastavu da njome prekrije lijes. Ili da mi naruči islamski pogrebni obred. Neke stvari jednostavno nemaju smisla, iako su realno moguće. No, ljevičari su se rijetko kad zamarali smislom svojih postupaka.
Prijeteći kršćanski terorizam
Indeks me uvijek oduševi kad se dogodi nešto poput tragedije u Christchurchu. Nevjerojatan je napor koji ulažu u generaliziranje krivnje, izvrtanje pile naopako ili uplitanje kršćanstva u nešto što s kršćanstvom veze nema. Tarrant na oružju nije imao kršćanskih simbola, nije se pozivao na kršćanstvo u svom manifestu, nije se deklarirao kao kršćanin nego naprotiv, kao eko fašist, etno nacionalist, i tako dalje. Dakle, kroz masovne pokrete 20. stoljeća koji su u pravilu bili sve prije nego kršćanski.
Pa ipak, to Indexovog „džihad Peru“, Petra Stošića, nije zasmetalo da napiše analizu terorističkih činova u zadnjih tridesetak godina u tekstu naslovljenom „Tko je u zadnjih 10 godina veća prijetnja, kršćanski ili islamski terorizam“?
Pitanje samo po sebi je zapravo posve legitimno, odnosno bilo bi kad bi kršćanski terorizam uopće postojao kao kategorija. Jer, i Stošić u tekstu (ispravno) navodi kako se terorizmom mogu smatrati samo masovna ubojstva počinjena u ime neke ideologije, religije, tako nečeg, a ne i ona koja su produkt psihičke bolesti. A nitko ne ubija u ime kršćanstva. Kad ste čuli da se časna sestra raznijela uz povike – „Hvaljen Isus“?
Tarrant, naravno, nije bio kršćanski terorist već eventualno fašistički, bijeli, rasistički, kakav god. Deklarirao se čak i komunistom. No, to Peru nije spriječilo da, služeći se statistikama opskurnih antifa-organizacija, izračuna kako su kršćani puno opasniji. „Tendenciozno“ je preblaga riječ za takav vid novinarstva.
Uostalom, kasnije je Petar bio prisiljen izmijeniti naslov članka, kao i sam tekst uz koji sad stoji disclaimer kako je prva verzija teksta bila pogrešna, i kako je tekst izmijenjen. Kad vas Indeks natjera da se pospete pepelom i kad vam Matija poruči da ste pretjerali i da napišete „Ispričavamo se zbog pogrešaka napravljenih u originalnoj verziji članka“, te izbacite „kršćanski“ iz naslova, to znači da ste stvarno zabrijali. No, ni nova verzija nije baš točna, jer terorizam likova poput Tarranta nije striktno „desničarski“, on je ideološka salata koja sadrži ča i Marksa i komunizam.
A kad smo već kod Indexa, spomenimo i da je Vojislav Mazzoco napisao tekst „Zašto bijeli kršćani misle da imaju pravo na Europu“, koji je inače takav nabacani kupus da ga nema smisla komentirati, osim naslova. Jer niti ne znam kako bih komentirao briljantno Mazzoccovo okriće da je Euroipa starija od kršćanstva i da antički Grci zasigurno nisu bili kršćani. Zanimljivo da takvi autori nikad ne pitaju „Zašto crni muslimani misle da imaju pravo na Nigeriju“, recimo. Ili Južnu Afriku, ili bilo koju drugu zemlju u kojoj bijeli kršćani nisu većina. Ili zašto Židovi misle da imaju pravo na Izrael. I tako dalje…
Jelena, nemoj nam više pomagat…
Hrvatskosrpska ili srpskohrvatska glumica, Jelena Veljača, je žena koja prije svega ima smisla za samoreklamu. Pa je odlučila uraditi nešto za sebe, ali da ispadne kao da to radi za žrtve obiteljskog nasilja. Pod haštagom #spasime je organinizirala veliki prosvjed u Zagrebu protiv obiteljskog nasilja, što je meni smisleno koliko i prosvjedi protiv klimatskih promjena, ili za mir u svijetu.
No, Plenković je odlično uočio da je to u biti prosvjed protiv HDZ-a, pa se nacrtao na njemu i podržao (tko ne bi, jasno) zahtjeve prosvjednika i time izbjegao da se njega proziva. A Veljači su, naravno, sva vrata otvorena, pa i Predsjednice jer, pobogu, tko bi se usudio odbiti je? Odmah bi ispalo da je taj netko za obiteljsko nasilje i da štiti nasilnike! Tako Jelena, skrivena iza borbe protiv nasilja u obitelji, šeće kroz institucije i pravi se pametna, pametnija od Marijane Puljak.
Problema je tu više. Prvo, Jelena Veljača, koliko je meni poznato, nije žrtva obiteljskog ni bilo kakvog durgog nasilja, pa je nejasno zašto sebe gura u prvi plan ispred onih koji bi možda trebali nešto reći. I to je vid nasilja nad žrtvama, na neki način.
Drugo, zahtjevi se svode na strože i bezuvjetno kažnjavanje obiteljskih nasilnika, što neće imati učinka jer strože kazne općenito nemaju nekog učinka na počinjenje krivičnih djela, osim u sferi prekršaja. A zašto obiteljski nasilnici rijetko završavaju iza rešetaka, nije tajna – često, ako završe u zatvoru, njihova djeca nemaju što jesti jer su jedini hranitelji, a žene im nezaposlene, pa su tako žrtve između čekiča i nakovnja, između toga da trpe nasilje ili da trpe bijedu i glad i završe na cesti. Sudovi zato radije izriču uvjetne kazne.
I, najgore od svega, to je zapravo još jedna leftardska pasija o ženama mučenicama, o kolektivnoj krivnji i kolektivnoj žrtvi. Jelena, koja vjerojanto u životu ni šamar nije dobila, koja je slavna osoba i bogata, govori u ime žrtava jer je – žena. Znate, žene i manjine su žrtve. To je filozofija onih koji su inače protiv generaliziranja. I usto, fokusirane su samo na fizičko nasilje, dok je ono ekonomsko, emocionalno i psihološko, nerijetko i puno gore i ostavlja puno dublje rane koje nikad ne zacjeljuju i krvare cijeli život.
Ne vidim tu neke stvarne empatije ni razumijevanja za zlostavljane. Vidim predstavu o tome kako smo mi moralni, mi na prosvjedu, a oni u Banskim dvorima su zli. No, ima malo previše djece na svijetu koju maltretiraju i očevi i majke, pa ako hoćete muške djece, ima djece koju tuku u školi ili im se grubo rugaju, a nemaju se kome obratiti jer ne spadaju niti u jednu od grupa kojima se bavi primijenjena žrtvologija u režiji Jelene Veljače.
Zlostavljanje u obitelji i mimo nje, na poslu i u školi, je posve individualna stvar i nevezana za spol. Crna lezbijka muslimanske vjere isto tako može biti zlostavljač kao i svaki muškarac, samo se tip nasilja možda razlikuje – kako rekoh, emocionalno i psihološko nasilje je često i gore. I ne vidim da je danas svijet humaniji nego što je bio pred pola stoljeća, vjerojatno je i okrutniji, iako cijelo to vrijeme
Beljak ruši Vučića
Nije da se nas u Hrvatskoj bitnije tiče koji će četnici biti na vlasti u susjednoj, prijateljskoj i nesvrstanoj Srbiji, jesu li Vučićevi, redom potekli od najgorih ratnih zločinaca i genocidnih manijaka, njihovi pomagači i desne ruke (Dačić Slobina, Vučić Šešeljeva, a Vulin od Mire Marković) ili tvrdokuhana rojalističko – četnička ekipa iz Dveri.
Ali, tiče se Kreše Beljaka. On je izgleda, nakon što je poručio „početniku“ Bernardiću da dođe do njega da ga poduči o čarima „marice“ i zapalio koju frulu, a možda si i popio koju, kad je kasno navečer protvitao „Podrška onom pravom Beogradu! Podrška ovoj normalnoj Srbiji! Gazite bandu!!! I mi ćemo valjda skoro ove skrivene Vučićeve suradnike u Hrvatskoj“.
Krešo se kasnije, kad su mu novinari objasnili da je, kao predstavnik jakih snaga hrvatskog antifašizma, podržao srpske fašiste iz Dveri u borbi protiv Vučićevih kriptofašista (pri čemu se i jedni i drugi oficijelno pozivaju na antifašizam, jer znamo da fašisti zapravo mogu biti samo Hrvati), ispričavao da nije imao pojma tko u Srbiji prosvjeduje protiv koga. Pa je izbrisao tweet.
Sad, on kaže da je „mislio“ da je to liberalna, građanska oporba. Ja jako volim kad Krešo pokušava misliti. To je uvijek zabavno, kao i kad Pernar filozofira. No, ostaje činjenica da je jedan lider ambiciozne i medijski vrlo promovirane stranke posve neupućen što se događa u najbližem susjedstvu Hrvatske.
No, je li on stvarno budalaš, jedan od onih koji nemaju pojma ni o čemu, ali imaju čvrst stav o svemu, ili stvarno simpatizer tvrde četničke struje? Iskustvo nam govori da razvojni put hrvatskog antifašista počinje sa slikom Che Guevare ili Tita na majici, a završava najčešće s kokardom na šubari.
A što se Srbije tiče, zemlja u kojoj je jedan Vučić, koji je obećavao pobiti sto muslimana za jednog Srbina i koji je izašao iz Šešeljevog šinjela, liberal i demokrat spram oporbe, ne zaslužuje uopće da je se spominje unutar granica donekle civiliziranog svijeta.
Napušeni SDP
Mali Bero je nedavno predložio potpunu legalizaciju marihuane u Hrvatskoj. Optimističan kao i uvijek, on smatra da bi na tome fenomenalno zaradili, otvorili nova radna mjesta, dodatno razvili turizam, i tako dalje.
Stav je SDP-a, navodi, da za uzgoj industrijske konoplje ima velik broj jakih argumenata – plasman nije upitan jer je potražnja veća od ponude, dugoročno nema straha od zasićenja tržišta, a biljka se može koristiti za preradu više desetaka tisuća proizvoda. Hrvatska ima, po njemu, odličnu klimu, puno obradivih površina, na dobrom je geostarteškom položaju, članica je EU. Zbog svega toga otvara nam se prostor da postanemo lider EU u najbrže rastućem biznisu, proizvodnji kanabisa, ustvrdio je Bernardić, držeći kako ne bismo smjeli dopustiti da od te proizvodnje zarađuju drugi.
Još više bismo zacijelo zaradili na uzgoju koke na obroncima Mosora, ili preradi makedonskog maka u heroin. Šalu na stranu, marihuna je poljoprivredni proizvod manje-više kao i svaki drugi. Ako nismo u stanju zaraditi neke velike novce na duhanu, paprikama, vinogradima ili bilo čemu poljoprivrednom, ako je cijela poljoprivreda u Hrvatskoj manje-više ovisna o poticajima, što je onda tako različito s konopljom da bi bila toliko profitabilnija? Uostalom, ona se odavno uzgaja, ne baš legalno, najviše na otocima i na glasu je kao kvalitetna, ali nije baš da se na tome da zaraditi neko bogatstvo, bar koliko je meni poznato. Oni koji su se bavili uzgojem, legalnim, kažu da stvar baš i nije tako jeftina, potrebna je visoka inicijalna investicija i prilična površina da bi se isplatilo.
No, Bero svakako i bez legalne marihuane djeluje napušeno i svako malo izađe s nekom genijalnom idejom. Ili je, možda, ovo pokušaj da vrati odbjeglog Beljaka i njegov HSS u okrilje SDP-ove koalicije? Nije da Beljak zna nešto o poljoprivredi, iako vodi HSS, ali očito je da se razumije u ilegalne supstance, i općenito dosta toga ilegalnog.
Umiljato janje…
Nella Slavica, nova ravnateljica Nacionalnog parka Krka, istodobno bila je članica HNS-a i članica HDZ-a. Prema informacijama Večernjeg lista, Nella Slavica se u HNS učlanila 2003., a u HDZ 13. travnja 2007. godine. Dakle, u svaku se stranku učlanila kad je ista bila – na vlasti, iako je loše procijenila jer je HNS početkom 2004. morao sići s vlasti, a ona si je morala u dogledno vrijeme naći još jednu stranku.
Nije to prvi takav slučaj; Lovro Mateš, koji je četiri godine kao SDP-ovac bio član uprave čuvenog Apisa IT-a, tvrtke preko koje ide prebrojavanje izbornih listića, ne samo da je istodobno bio učlanjen u HDZ, nego se ispisao iz SDP-a tek kad je dobio nogu sa svog radnog mjesta u državnoj tvrtki.
Lovro Mateš je, kao i Nella Slavica, član HDZ-a postao 19. siječnja 2004. godine, taman oko dolaska na vlast. Kvaka je da je, kad je dobio otkaz, uz to išlo i lijepih 194.000 kuna otpremnine, ali nije bio zadovoljan pa je tražio još 1,29 milijuna kuna za neisplaćene bonuse na koje nije, naravno, imao pravo.
Koliko će dobiti, a koliko tražiti Nella Slavica, kad je otjeraju s mjesta ravnateljice NP Krka, vidjet ćemo. No, činjenica je da hrvatski uhljebi nikad nisu bili jeftini. Stranačka iskaznica ovdje nerijetko vrijedi više od diplome i doktorata zajedno, pa ako je bolje imati dvije diplome nego jednu, zašto onda sposobni ne bi imali i nekoliko stranačkih iskaznica, za svaki slučaj. Nikad se ne zna kad će se vlast promijeniti; u komunizmu je bilo jednostavnije, imao si partijsku knjižicu i gotovo.