Za napad na Odžak i okolicu, koji je započeo 19. travnja 1945., partizani su pokrenuli više od 18.000 boraca. U dugotrajnim okršajima, oko Odžaka, sudjelovale su partizanske snage, kojima se pridružio veliki broj četnika koji su pred kraj rata kokarde na šajkačama zamijenili crvenim zvijezdama petokrakama. Bili su dobro naoružani i raspolagali su topništvom, bacačima, strojnicama i s više od dvadeset jurišnih zrakoplova
Gradić Odžak nalazi se u Posavskoj dolini, na lijevoj obali ušća rijeke Bosne u Savu, na sjeveru Bosne. Upravo na području Odžaka i njegove šire okolice, u trokutu između rijeka Save i Bosne, te planine Vučjak, u proljeće 1945., odigrala se posljednja bitka Drugog svjetskoga rata na europskom kontinentu. O bitki za Odžak, tom novovjekom Sigetu i hrvatskom Alamu, u jugoslavenskoj komunističkoj historiografiji, čija je perjanica bio tzv. Vojnoistorijski institut Jugoslavenske narodne armije u Beogradu, vladala je smišljeno nametnuta grobna tišina.
Štoviše, komunistička promidžba, punih 45 godina, pobjedničkim prekrajanjem povijesti, lažno je slavila tzv. Dan oslobođenja Odžaka, 14. travnja, premda su partizani Odžak zasposjeli zlosretne 1945. tek četrdesetak dana kasnije, uz velike vojne gubitke, u žestokim okršajima s pripadnicima Hrvatskih oružanih snaga.
Odžak u razdoblju NDH
Hrvatsko stanovništvo Odžaka i njegove šire okolice, gdje je uoči Drugoga svjetskog rata živjelo 13.277 stanovnika hrvatske nacionalnosti, koji su bili u većini na tom području, s neskrivenim oduševljenjem je pozdravilo proglašenje NDH, 10. travnja 1941. u Zagrebu. U travnju 1941., hrvatsku vlast u Odžaku je uspostavio ustaški logornik, Zdenko Odić, tamošnji ugledni odvjetnik i zemljoposjednik. Odić je pravo studirao u Beču i Zagrebu, te je poput svoga oca Tadije, doktorirao pravo. Bio je onodobno vrlo ugledna osoba, podjednako među katolicima, muslimanima i Srbima.
Dok je Odić bio glavni zapovjednik vojske, redarstva i oružništva u Odžaku, Srbi nisu imali nikakvih primjedbi na novouspostavljenu hrvatsku vlast. Čak su imali svoje zastupnike u vlasti i nitko ih nije uznemiravao. Glede tadašnjeg stanja u Odžaku, partizanski publicist, Mehmedalija Tufeković je zabilježio: „U našem kraju u 1941. godini nije bilo žrtava ustaškog terora.“
Hrvatska uprava u Odžaku suočila se s prvim problemima, kada su četnici, s obližnjih brda, počeli pljačkati i paliti tamošnja hrvatska sela. Stoga je dr. Odić, od svibnja 1942., utemeljio seoske straže, kao zaštitu od četničkih upada. Odić je utemeljio i Pripremnu bojnu, sastavljenu od domaćih ljudi, koji su izvrsno poznavali teren, pa su mogli stoga uspješno odbijati četničke napade. U borbi sa četnicima, Zdenko Odić je 8. ožujka 1943. junački poginuo.
Na zapovjednom mjestu ustaškoga logornika u Odžaku, smrtno stradaloga Odića, je zamijenio Petar Rajkovačić. Njegova desna ruka bio je hrvatski časnik, Ivan Čalušić. S hrvatskim dragovoljcima, Rajkovačić je u selu Prudu postavio zasjedu četnicima i zasuo ih unakrsnom paljbom. U tom okršaju četnici su potučeni do nogu, o čemu postoji sljedeća bilješka u partizanskoj historiografiji: „Nakon onog poraza od Rajkovačićevih ustaša, Mihailovićevi četnici nikada više nisu predstavljali važniju vojničku snagu.“
Poslije hrvatske pobjede kod sela Pruda, Odžak s okolicom je postao jednim od najmirnijih područja u onodobnoj NDH. Stoga je s pravom Rajkovačić poručio poglavniku Paveliću da dođe u Odžak, ako se ne osjeća sigurnim u Zagrebu…
Pripreme za veliku bitku
Ustaški logornik Rajkovačić bio je izuzetno hrabar čovjek, koji nije poznavao strah u borbama s partizanima i četnicima. Vojnicima je govorio: „U borbi se ubija. Ako to ne uradiš, neprijatelj će ubiti tebe. Nemoj se zavaravati kada su u pitanju četnici i komunisti. Kod njih nema milosrđa i poštenja. Da ima, ne bi nas napadali na našim pragovima.“
U travnju 1945., hrvatska vojska se organizirano povlačila iz Bosne, kao i s drugih bojišta, prema dogovorenoj „Zvonimirovoj liniji“, ali je Rajkovačić sa svojim dragovoljcima odlučio ostati u svom zavičaju, dočekati Titove partizane i braniti Odžak, do posljednjega čovjeka. Rajkovačićevu odluku obrazložio je njegov brat, hrvatski časnik, Ivo Rajkovačić, također branitelj Odžaka, sljedećim proročkim riječima:
„Svjestan sam da idemo u borbu koju ćemo izgubiti i u kojoj ćemo vjerojatno svi izginuti. No, bit će to i naša najjača poruka budućim naraštajima i svjedočenje kako se Hrvat katolik bori za svoj opstanak, na vlastitoj rodnoj grudi. Unatoč ovoj našoj naizgled uzaludnoj žrtvi, uvjeren sam, da će naša domovina Hrvatska jednom biti slobodna. Kada ne bi bilo tako – onda bi pravda na Zemlji bila zauvijek mrtva.“
Pod vlastitim zapovjedništvom, Rajkovačić je imao oko 850 dragovoljaca, Ivan Čalušić oko tisuću bojovnika. Njima se pridružilo nekoliko stotina pripadnika seoske straže, te veća skupina hrvatskih vojnika, kojima su zapovijedali pukovnici Ibrahim Pjanić i Avdaga Hasić.
Obranom je zapovjedao Ivan Čalušić, koji je osim gradića Odžaka, branio sela, Srnavu, Jošavicu, Potočane, Vrhovac i Svilaj. Petar Rajkovačić zapovijedao je obranom ostaloga područja u okolici Odžaka, a obranu južnoga krila bojišnice držao je njegov brat Ivo, dok su istočnim krilom obrane Odžaka, Donjom Dubicom i Balagovcem, zapovijedali časnici Ilak i Martinović. Obranom Odžaka i okolice još su zapovijedali hrvatski časnici i dočasnici: Ivan Dešković, Ante Biličić, Nikola Šanjić, Matija Radić, Ivica Knežević, Jakov Pušelja, Blaž Jurkić i Anton Mihaljić.
Branitelji Odžaka sa streljivom, oružjem i drugim ratnim materijalom su dobro stajali, jer su se njime opskrbili s njemačkoga ratnog broda, kojeg su na Savi prethodno onesposobili saveznički zrakoplovi. Branitelji nisu posjedovali vojne zemljovide, ali su dobro poznavali svoj zavičaj. Iskopali su obrambene rovove i pokrili ih drvenim trupcima, kao zaštitom od minobacačkih granata.
Žestoki travanjski okršaji
Za napad na Odžak i okolicu, koji je započeo 19. travnja 1945., partizani su pokrenuli više od 18.000 boraca. U dugotrajnim okršajima, oko Odžaka, sudjelovale su sljedeće partizanske postrojbe: 27. istočnobosanska divizija, 16. muslimanska brigada, 19. srpska brigada, 20. romanijska brigada, 53. srednjobosanska divizija, 14. srednjobosanska brigada s četiri bataljuna, 18. srednjobosanska brigada s dva bataljuna i artiljerijskim divizijunom, 25. srpska divizija, 16. srpska brigada i 18. srpska brigada.
Partizanske snage, kojima se pridružio veliki broj četnika koji su pred kraj rata kokarde na šajkačama zamijenili crvenim zvijezdama petokrakama, bile su dobro naoružane i raspolagale su topništvom, bacačima, strojnicama i s više od dvadeset jurišnih zrakoplova.
Od samog početka vojevanja, borbe su bile nemilosrdne. Sve raspoložive snage partizani su pokrenuli u napadu na Odžak. Premda su uspjeli privremeno potisnuti branitelje iz Odžaka, ustaše su se ukopali u Vlašku Malu i tamo stvorili čvrsto uporište. Selo Vlaška Mala nalazilo se u ravnici, s izvrsnim pregledom svih prilaznih puteva. Položaj koji su zauzeli, ustašama je više odgovarao, nego li partizanima.
Hrvatski branitelji su temeljito očistili sve prilaze rovovima, kako bi se mogli boriti na brisanom prostoru. Borba prsa u prsa više im je odgovarala, dok su partizani bili vičniji ratovanju iz postavljenih zasjeda. Branitelji Vlaške Mele puštali su partizanima prići blizu rovova, a potom bi na napadače otvarali vatru iz svih oružja i nanosili im velike gubitke. Pjesma iz ustaških rovova: „Rodi, majko, još jednoga bracu, da mi bude pomoćnik na šarcu!“, tjerala je strah u kosti partizanima.
O posebno žestokim borbama u okolici Odžaka, od 19. do 28. travnja 1945., u partizanskom dokumentu stoji: „Borbe su žestoke, uz stalne juriše na ustaška utvrđenja. Iako su u njima sudjelovale jedinice navikle samo na pobjede, očajnički otpor ustaša bio je vrlo uporan. Naših izbačenih iz stroja bilo je 630, među njima Spaso Mičić, komadant 16. brigade 27. divizije. Ustaše su ovoj brigadi uništili cijeli jedan bataljun. Borilo se samim jurišima i kontrajurišima, prsa u prsa, ogorčeno… Odžak su branili domaći ustaše i zato su bili mnogo opasniji od Nijemaca.“
Branitelji Odžaka bili su napose učinkoviti u protunapadima, zbog osobne hrabrosti i odličnog poznavanja terena. To je poglavito razljutilo vrhovnoga partizanskog zapovjednika, Josipa Broza Tita, koji je 30. travnja 1945. oštro upozorio tamošnje partizanske zapovjednike: „Snosit ćete punu odgovornost ako se teren brzo ne očisti i ne zavede puni mir i sigurnost“
Daljnji tijek i svršetak bitke
Početkom svibnja 1945., došlo je za partizane do neočekivanih promjena na bojištu, jer su obrambene postrojbe, sa svih položaja, krenule u odlučan protunapad. Rezultat iznenadnog ustaškoga protuudara bio je odbacivanje partizana iz samoga Odžaka, te uspostava nove crte obrane.
O rečenim borbama, partizani su zapisali: „Od 3. do 25. V. vodi se borba na život i smrt u Odžaku, gine se mnogo na obje strane… Nemajući kamo se povući, ustaše su se borili do smrti…“ O jačini okršaja kod Odžaka napisao je partizanski zapovjednik 14. srpske brigade, Stevan Kovačević: „Svaki ustaša mora da se ubije, pa tek onda može da se osvoji neki objekt.“
Tri partizanske brigade pod zapovjedništvom Miloša Zekića, 4. svibnja 1945., te druge partizanske postrojbe, u navalnom djelovanju, bile su suočene s ustaškim protunapadom. Tog dana nije samo još jednom uspješno obranjena Vlaška Mala, nego su partizani iz sastava 16. brigade izbačeni iz Potočana.
Sljedećega dana, ustaše su partizane potisnuli do Vrbovca, o čemu u partizanskom izvješću stoji: „Neobuzdani juriš izbacio je naše snage iz mjesta… U ovim bitkama nije bilo zarobljenika. Ustaše su se borili do posljednjeg čovjeka.“
O daljnjim borbama, partizani izvješćuju: „Nalazimo se i dalje na polaznim položajima… Pošaljite nam municiju. Nemamo više ni metka. Nemamo više ni bilo kakva kola da pošaljemo po nju, jer su sva prevozna sredstva upotrebljena za prijevoz ranjenika… U neprekidnim jurišima 9. V. naši borci uspjeli su da prodru do sela Dubice, ali poslije podne neprijatelj je ubacio u borbu nove, jake rezerve. Brigade su se morale povući. Tek smo 16. V. uhvatili prvoga zarobljenika…“
Ojačani novim jurišnim engleskim zrakoplovima, partizani su 23. svibnja 1945. udarili svim raspoloživim snagama na branitelje Vlaške Male, Balegovca i Odžaka. Ustaška bolnica u Prudu bila je puna ranjenika, među kojima se nalazio i Petar Rajkovačić, koji je bio po drugi put ranjen i tamo je kasnije izvršio samoubojstvo, prije dolaska partizana u bolnicu, kako im živ ne bi pao u ruke.
Partizansko zrakoplovstvo neprestano je bombardiralo ustaške položaje. U prvom danu završnih borbi, tijekom ustaškog protunapada, izginula je polovica hrvatskih dragovoljaca, u borbama bombama i noževima, prsa u prsa…
Naposljetku, 25. svibnja srpska i romanijska partizanska brigada izvršile su usredotočeni napad na Odžak. Krvave borbe su se vodile za svaku kuću, za svaki rov… Uz velike gubitke, partizani su tog dana uspjeli ovladati Odžakom, te nakon višesatne borbe zauzeti još dva posljednja ustaška uporišta: Vlašku Malu i Balegovac.
Bitka za Odžak, u kojoj se onodobni hrvatski branitelji nisu borili za nacističku Njemačku, već za hrvatsku državu, završena je 16 dana poslije službenoga svršetka Drugog svjetskoga rata u Europi, nakon 37 dana krvave borbe.
Nesmiljena partizanska odmazda
Poslije ulaska u Odžak, partizani su počinili grozomorne zločine. Prema crkvenim matičnim knjigama, na širem području Odžaka, tijekom zlosretnoga proljeća 1945., partizani su ubili više od dvije i pol tisuće Hrvata i Hrvatica. U bitki za Odžak partizani su sveukupno izgubili više od osam tisuća boraca, te prema vlastitim dokumentima – tisuću sto „prvoboraca“.
U Odžaku su tjedana dana nakon zauzeća gradića partizani radili što god su htjeli – strijeljali su sve zarobljenike i civile muškog spola, starije od 15 godina. Sve ranjenike i bolničare u prudskoj bolnici nesmiljeno su poubijali, te Odžak i njegovu okolicu temeljito opljačkali.
Vrhovni partizanski komandant, Josip Broz Tito, za sjećanje na veliki pokolj hrvatske mladeži u Odžaku, 25. svibnja 1945., odredio je da se rečeni nadnevak u komunističkoj Jugoslaviji slavi kao „Dan mladosti“.
Upravo na taj Titov izmišljeni rođendan, kojega je Broz, inače, do 1945. slavio 7. svibnja, partizani su počinili najveća zločinstva nad zarobljenim hrvatskim vojnicima i civilima, ne samo u zaposjednutom Odžaku i njegovoj okolici, nego i na drugim stratištima u Sloveniji, užoj Hrvatskoj, Bosni, Hercegovini te u istočnim područjima mlade komunističke državne satrapije.