Jugoslavenstvo je nažalost, čisto hrvatska tvorevina!

Obje Jugoslavije - monarhistička i komunistička - bile su majke srpskom narodu, a maćehe hrvatskom narodu. U biti, jugoslavenski simboli - petokraka i kokarda - u današnjoj Srbiji stoga nemaju negativnu konotaciju. Štoviše, Srbija je rehabilitirala četnike Dragoljuba Mihailovića, a dvije glavne srbijanske nogometne momčadi nose dandanas rigidna jugoslavenska komunistička imena: 'Partizan' i 'Crvena zvezda'. Uostalom, četnici i partizani borili su se za Jugoslaviju i podjednakim žarom protiv hrvatske države!

Jugoslavenstvo je nažalost čisto hrvatska tvorevina, nastala u 19. stoljeću, kao posljedica osjećaja slabosti hrvatskog građanskog staleža, koji val nacionalizma, koji je zapljusnuo Hrvatsku sredinom 19. stoljeća, nije izrazio kroz zdravi hrvatski nacionalizam, nego kroz – ilirizam. Mađarski nacionalizam probudio je hrvatski nacionalizam, koji se zbog vlastite nesigurnosti i bolesnog traženja saveznika – imenovao ilirskim nacionalizmom. Rečena kvazinacionalistička mješavina kasnije je prerasla u jugoslavensku političku misao.
No, i u doba najvećeg zamaha ilirstva, i među ilircima bilo je pobornika obnove staroga i slavnoga srednjovjekovnoga Hrvatskog kraljevstva narodne krvi, koje je ugašeno zloglasne 1102., ali i hrvatskih zabludnika, koji su naivno vjerovali u okupljanje slavenskoga Juga oko Hrvatske, kao predvoditeljice u tom realno neostvarivom političkom projektu. Jugoslavenskom projektu snažan zamah dao je Josip Juraj Strossmayer.
Poslije pada Bachova apsolutizma 1860, đakovački biskup Strossmayer, propagirao je jugoslavenstvo, u zabludi da će političko ujedinjenje slavenskog Juga dovesti do ujedinjenja katoličanstva i pravoslavlja. Jugoslavensko ime u to doba dobila je i naša Akademija znanosti i umjetnosti. Jugoslavenstvo kod Hrvata polučilo je pomutnju duhova, za razliku od nacionalno zdravih pravaških ideja dr. Ante Starčevića, te je olakšalo mađarizaciju Hrvatske. Do svršetka 19. stoljeća, dotadašnji hrvatski pravoslavci, pod utjecajem velikosrpske politike iz Beograda i Srpske pravoslavne crkve, mahom su posrbljeni.
Početkom 20. stoljeća, jugoslavenstvo su u Hrvatskoj, uz hrvatske studente iz Praga, širili negdašnji pravaši Supilo, Trumbić i Smodlaka, ali nažalost i unijatski krugovi unutar Katoličke crkve. U hrvatskom narodu – tada i poslije – jugoslavenstvo nije uhvatilo dublji korijen, jer većina Hrvata nikada jugoslavenstvo nije držala nacionalnom oznakom, to jest vlastitim identitetom.
Kraljevina SHS, proglašena 1. prosinca 1918., odbacila je jugoslavenstvo hrvatskih političara, s glavnim ciljem jačanja srpske prevlasti u novostvorenoj državi. S istim političkim ciljem, djelovali su velikosrpski političari u Beogradu i nakon proglašenja šestosiječanjske diktature 1929. jugoslavenskog kralja Aleksandra Karađorđevića, pod maskom integralnog jugoslavenstva. Velikosrpski imperijalizam u jugoslavenskom ruhu provodili su četnici i partizani, a sve jugoslavenske maske su pale sa srpskih obrazina na početku otvorene velikosrpske agresije 1991. na Republiku Hrvatsku. O svemu rečenom – činjenice donosim u idućim rečenicama.

Stoljetno velikosrpsko četničko ludilo

Četničko političko velikosrpsko ekspanzionističko ludilo, umaskirano u jugoslavensku ideju, hranilo se i dandanas počiva na imperijalističkim srpskim idejama začetnika velikosrpske ideje, Ilije Garašanina, pa Vuka Stefanovića Karadžića, zloglasna po paroli „Srbi svi i svuda”, te na sličnim idejama srpskog književnika Branislava Nušića i srpskog političara Nikole Pašića.
Kolijevka četničkoga zločinačkog pokreta zanjihala se osnutkom Srpske radikalne stranke 1905., a zamahu četništva doprinijeli su začetci Organizacije jugoslavenskih nacionalista 1921. i Organizacije srpske omladine 1922., koja je u Zagrebu do 1941. izdavala pročetničko glasilo „Student”.
Vodeći četnik u Hrvatskoj do 1941. bio je – Kosta Pećanac. Prvi članovi četničke organizacije bili su srpski vojnici iz Balkanskih ratova i iz Prvoga svjetskog rata i u Karađorđevićevoj državnoj tvorevini uživali su brojne povlastice. Od svog početka do danas, četnici su se odlikovali natražnim balkanskim, divljim, barbarskim mentalitetom. Pljačkaški, razbojnički zanat, puno prije utemeljenja četnika, Srbi su izučili tijekom opstojnosti Vojne krajine u Hrvatskoj. U monarhističkoj Jugoslaviji, poslije srpskih zločina u Odesi 1916., četnici su nastavili činiti zločine, prvotno nad Hrvatima, ali i nad makedonskim, crnogorskim i albanskim stanovništvom.
Tijekom Drugoga svjetskog rata, kao i u Domovinskom ratu uostalom, kao vojnici su se pokazali kukavicama, sposobnim jedino – klati civile, silovati bespomoćne žene, pljačkati tuđu imovinu i paliti kuće. U kojoj su mjeri zločinačka horda bili četnici, tijekom Drugoga svjetskog rata, zorno svjedoči i izjava onodobnog britanskog premijera, Winstona Churchilla, koji je četnike prosudio – najokrutnijom vojskom svjetskoga ratnog sukoba.
Tijekom opstojnosti NDH, četnici su zvjerski ubili više od pedeset tisuća hrvatskih katolika i muslimana, predvođeni Dragoljubom Dražom Mihailovićem. Uz Mihailovića, koji je 1946. obješen u Beogradu, glavni četnički zločinci u Drugome svjetskom ratu su bili: Momčilo Đujić, Stevan Moljević, Dragi Jovanović, Rade Radić, Pavle Đurišić, Petar Baćević, Nikola Kalabić, Dobrosav Jevđević i već spomenuti Kosta Pećanac. U spomenutom razdoblju, uz rušenje NDH, četnički glavni cilj je bio stvaranje etnički očišćene Velike Srbije – od Zadra do Skadra.
Do proljeća 1945., većina četnika je kokarde zamijenila crvenim zvijezdama petokrakama na kapama šajkačama i kroz komunistički mračni, također velikosrpski okvir, nastavili su nesmiljeno progoniti i ubijati Hrvate, počevši od Bleiburške tragedije. Četnički genocid, uz brojne njihove počinjene zločine nad Hrvatima u Domovinskom ratu, napose grozomorno se očitovao 1995. u Srebrenici.
Jak poticaj za rečene zločine, uz Šešelja, zacijelo su dali, Vuk Drašković i većina srpskih akademika, još u posljednjim godinama opstojnosti jugoslavenske komunističke satrapije. Političkim djelovanjem do danas negdašnji je Šešeljev potrčko Vučić potvrdio mudru izreku: ‘Vuk mijenja dlaku, ali ćud nikada!’

Zločinačko divljanje Titovih partizana

Procjene ubijenih vojnika i civila od partizanske ruke, tijekom Bleiburške tragedije i Hrvatskih križnih putova, na više od dvije tisuće stratišta, kreću od pedeset tisuća (Vladimir Žerjavić) do čak šesto tisuća žrtava (Ivan Prcela). Godine 1951., zloglasni Aleksandar Ranković je izjavio u beogradskoj „Politici”: „Likvidirali smo 568.000 narodnih neprijatelja…”
Najgrozomorniji partizanski zločin počinjen je u Barbarinu rovu, Hudoj jami kod Laškoga u Sloveniji, gdje su partizani u napuštenom rudniku žive zazidali i u najtežim mukama umorili više od tri tisuće osoba.
U masovnoj grobnici Tezno kod Maribora pronađeno je više od deset tisuća žrtava. Kod Kočevskog Roga, partizanski barbari, u svibnju i lipnju 1945., hladnokrvno su ubili više od trideset tisuća zarobljenika. U gori Tezno više je od petnaest tisuća partizanskih žrtava. U Slovenskoj Bistrici ubijeno je više od četiri tisuće osoba, te u Maceljskoj šumi više od petnaest tisuća zarobljenih vojnika i civila. U tri masovne grobnice na Lovrincu više je od deset tisuća žrtava, a samo na širemu zagrebačkom području, partizani su ubili u poraću više od 65.000 osoba.
Brojni Hrvati, bez suda i istrage, nisu samo okrutno ubijeni u jami Jazovki i drugdje na masovnim stratištima, već i u partizanskim logorima i zatvorima, gdje su hrvatski zatočenici pljačkani, zvjerski mučeni i zlostavljani na druge načine. Od posljedica Križnog puta ili logorskih mučenja mnogo Hrvata je ubrzo umrlo, netom nakon dolaska kući.
Nije mali broj ni onih Hrvata, koji su prije smrti morali sami sebi grob iskopati. Pretežiti dio komunističke Jugoslavije, u kasno proljeće i ljeto 1945., bio je grozomorno gubilište i nesmiljena pozornica strašne ljudske patnje. I obitelji pobijenih je zloglasna OZN-a nastavila progoniti i zlostavljati.
Prema istraživanjima više uglednih, nepristranih inozemnih znanstvenika, s jugoslavenske partizanske strane, najodgovornija osoba za počinjene zločine je nedvojbeno vrhovni partizanski zapovjednik, Josip Broz Tito, a s engleske strane najodgovornija osoba za izručenje hrvatskih izbjeglica u Austriji partizanima je britanski ministar rezident, zadužen za Sredozemlje – Harold MacMillan.



Vukovar je razotkrio jugoslavensko-velikosrpski imperijalizam

Bitka za Vukovar 1991. posve je ogolila čisto velikosrpsko imperijalno lice dvaju glavnih jugoslavenskih simbola: komunističke crvene zvijezde petokrake i četničke kokarde. Osvrnut ću se, stoga, u sljedećim rečenicama, kronološki, na vojnu agresiju četnika i tzv. JNA na grad heroj – Vukovar – te na konačnu pobjedu Republike Hrvatske u Domovinskom ratu.
Istočno slavonsko bojište, na početku Domovinskog rata, obuhvaćalo je općine: Vukovar, Vinkovci, Osijek i Bijeli Manastir. Agresija na ovo područje počela je 2. svibnja 1991. u Borovu Selu. Tenja i Mirkovci postali su četnička uporišta. Tijekom srpnja 1991. učestala su granatiranja Vinkovaca i Osijeka, a četnici su opustošili Dalj, Erdut, Aljmaš, Dardu i druga tamošnja hrvatska mjesta. Do sredine kolovoza 1991., iz okupirane je Baranje, prognano 35.000 osoba, više od polovice tamošnjeg, inače nesrpskog stanovništva.
Najžešća agresija na Republiku Hrvatsku započela je u kolovozu 1991., napadajem tzv. JNA i četnika na Vukovar. Koncem kolovoza 1991., nadmoćniji velikosrpski agresori opkolili su Vukovar sa 600 tenkova i 60.000 vojnika. Grad je branilo oko 800 pripadnika ZNG-a, te oko 1000 dragovoljaca, punih 86 dana.
Bitka za Vukovar, koja nedvojbeno zaslužuje istaknuto mjesto u svjetskim vojnim enciklopedijama, započela je 25. kolovoza 1991., općim neuspješnim napadajem tenkovsko-pješačkih snaga tzv. JNA i četnika. U drugomu velikom napadaju na Vukovar, od 14. do 20. rujna 1991., branitelji su uništili 130 tenkova i transportera na Trpinjskoj cesti, koja je nakon toga nazvana – „grobljem tenkova”.
Poslije dva uvjerljiva vojna neuspjeha, agresor je promijenio taktiku. Stalnim raketiranjem, topničkim udarima i bombardiranjem iz zrakoplova, želio je iscrpiti branitelje i slomiti obranu Vukovara. Kad su branitelji ostali bez protuoklopnog oružja, dio ih je izvršio proboj iz opkoljenog grada, a oni što su ostali na Mitnici i Borovu Naselju, bez odgovarajućeg oružja, nisu imali nikakvih izgleda.
Do pada Vukovara, 18. studenog 1991., poginulo je 8000 srpskih napadača, a 35.000 ih je ranjeno. Tijekom obrane Vukovara, hrvatski branitelji su uništili dvadesetak srpskih zrakoplova, te oko 600 tenkova i drugih borbenih vozila. Na našoj hrvatskoj strani, u nemilosrdnim okršajima, poginula su 1624 branitelja, a 1219 ih je ranjeno.
Hrvatsko stanovništvo iz Vukovara je protjerano; divlji okupatori su silovali brojne Hrvatice; više od 5000 Hrvata iz Vukovara zatočeno je i mučeno u koncentracijskim logorima u Srbiji i oko 2500 ih je ubijeno. Netom iza okupacije Vukovara, četnici su na farmi Ovčara pobili više od dvjesto pedeset ranjenika i bolesnika iz Vukovarske bolnice…
Poslije srpske okupacije Vukovara, 18. studenog 1991., nakon što je Hrvatska vojska, koncem studenog 1991., uspjela obraniti Nuštar, sredinom prosinca 1991., oslobođeno je područje između Osijeka i Kopačeva, gdje se crta bojišnice stabilizirala do dolaska UNPROFOR-a, sredinom svibnja 1992., u istočnu Slavoniju.
Nakon pada hrvatskog Alama, Vukovara, do svršetka 1991., srpski odmetnici su okupirali gotovo jednu četvrtinu Republike Hrvatske. Budući da je Republika Hrvatska međunarodno priznata 15. siječnja 1992., morala je prihvatiti pregovore sa srpskim odmetnicima, iz tzv. Republike Srpske Krajine, koju su separatisti proglasili 19. prosinca 1991. u Kninu. Rečenu velikosrpsku tvorevinu, Hrvatska vojska, u proljeće i ljeto 1995., veličanstvenim vojnim pobjedama, izbrisala je naposljetku s političkog zemljovida Republike Hrvatske.

Zaključno slovo

Obje Jugoslavije – monarhistička i komunistička – bile su majke srpskom narodu, a maćehe hrvatskom narodu. U biti, jugoslavenski simboli – petokraka i kokarda — u današnjoj Srbiji stoga nemaju negativnu konotaciju. Štoviše, Srbija je rehabilitirala četnike Dragoljuba Mihailovića, a dvije glavne srbijanske nogometne momčadi nose dandanas rigidna jugoslavenska komunistička imena: „Partizan” i „Crvena zvezda”. Uostalom, četnici i partizani borili su se za Jugoslaviju i podjednakim žarom protiv hrvatske države!
U Karađorđevićevoj i Brozovoj Jugoslaviji srpski narod je bio povlašten u odnosu na nesrpske narode, koji su živjeli u tim jugoslavenskim umjetnim državnim tvorevinama. U obje Jugoslavije, od vjerskih zajednica, Srpska pravoslavna crkva bila je daleko najpovlaštenija. I u prvoj i u drugoj Jugoslaviji, Hrvati i Albanci su bili u najtežem položaju i najviše su zatvarani u jugoslavenske kaznionice, kao politički uznici.
Hrvatski narod treba ostati politički budan i nipošto ne smije zaboraviti da su najpogubnije godine za Hrvate u 20. stoljeću bile upravo 1918. i 1945., kada su hrvatskom narodu nametnute velikosrbijanske državne tvorevine, pod zlotvornim, susljedno protuhrvatskim, jugoslavenskim imenom i kišobranom, čiji je šiljak Hrvatima stalno doslovno prijetio iskopati oči.
U istom smislu, nastranim treba prosuditi svako promicanje „regiona”, jer iza spomenutih prljavih nastojanja leži podmukli pokušaj umivanja razbojničkog obraza, ne samo jugoslavenskoj ideji, ma kako je nazivali, nego, bez zadrške i imalo srama, i jugoslavenskom komunističkom pokretu, čiju zločinačku narav, jasno otkrivaju više od dvije tisuće masovnih stratišta i grobišta, nastalih upravo u poraću Drugoga svjetskog rata, kada su komunisti smaknuli, od Bleiburga do Makedonije, nekoliko stotina tisuća Hrvata i Hrvatica, predvođeni partizanskim maršalom, krvavih ruku do lakata – Josipom Brozom Titom…

Facebook Comments

Loading...
DIJELI