I dok su narod hrvatski i svi građani ove zemlje koji prihvaćaju RH svojom domovinom i državom - unatoč bezbrojnim njenim nesavršenostima - s empatijom gledali na dva uistinu povijesna trenutka, jugostaljinistička kukavelj, taj strašni nametnik na hrvatskom biću i Proračunu pokazao je svu svoju providnu bijedu i mržnju na spomen imena hrvatskog, a kamoli na velebnost trenutaka u životu naroda prema kojemu (od mleka kevina do groba) gaje patološki prijezir i rušilački nagon!
U životima čovjeka i narodne zajednice radost i tuga najsnažnije su emocije i one koje određuju njihov hod od radosti rađanja do tuge umiranja. Obje one osim esencijalnih mogu imati i sasvim druge, nerijetko i banalne povode
Hrvatsko zajedništvo i srdžba jugostaljinista
Dva krupna događaja u mjesecu srpnju priskrbiše Hrvatima i svim onima koji poštuju ovaj narod i njegovu Domovinu obilje radosti, a potom obilje tuge. Proslava osvajanja srebrnog odličja naših nogometaša u Rusiji dobila je svoje finale u erupciji oduševljenja, ponosa i zajedništva do sada neviđenog u dugoj nam povijesti. Uz stanovite organizacijske propuste, među koje nikako ne spada MP Thompson, ova je erupcija ponosa i zajedništva donijela mnoštvo koristi svojim jasnim porukama i civiliziranom izvedbom ode radosti nogometnoj lopti i radom postignutom životnom uspjehu, kao pokretaču i promotoru vrline.
Na drugoj strani, priređujući nacionalni pogreb velikanu glazbenog stvaralaštva i gigant-interpretatoru Oliveru Dragojeviću, Hrvatska je pokazala svoju veličinu i u koroti, svjesna svojeg kulturnog identiteta i veličine stvaralaštva kroz svojih ovdašnjih XIV stoljeća, puno dublje iskovanog u ropstvu, negoli u slobodi.
Nepotrebne topovnjače, koje kakvi zgubidani zalutali na komemoraciju u splitskom HNK-u i sl. nisu mogli niti malo zasjeniti sve one lijepe žalobne, ali i ponosom ispunjene impresije doživljene u danima žalosti od Oliverova ovozemnog konca, do smiraja u rodnoj mu Veloj Luci.
I dok su narod hrvatski i svi građani ove zemlje koji prihvaćaju Republiku Hrvatsku svojom domovinom i državom – unatoč bezbrojnim njenim nesavršenostima – s empatijom gledali na ova dva uistinu povijesna trenutka, jugostaljinistička kukavelj, taj strašni nametnik na hrvatskom biću i Proračunu pokazao je svu svoju providnu bijedu i mržnju na spomen imena hrvatskog, a kamoli na velebnost trenutka u životu naroda prema kojem (od mlijeka kevina do groba) gaje patološki prijezir i rušilački nagon!
Još strašnije, jugostaljinisti/JUSTA svih ustrojbenih oblika, od omudine JBT, preko AFŽ-a i sub-noraca do crvenih kmerova, izdašno se honoriraju od vlasti koja bi trebala biti hrvatska. Dakako, ne samo u strašnom antihrvatskom pamfletu pod imenom Srpske novosti, a koje bi tobože trebale biti glasilo za kulturu, posebnosti i, naravno, zaštitu prava srpske manjine u RH.
Za čim leleču Dežul i šiljate glave vlaške
Znam da im kosa postaje oštrija nego u vožda im Slobe na ovo „manjine u RH”. Razlog nije jednostavan, valja zaboraviti desetine tisuća srpskih šapki, isto toliko stanova u Splitu, Zagrebu, Karlovcu, Rijeci, Puli, Bjelovaru, Osijeku… te bisernim hrvatskim otocima, čitave divizije milicajaca, udbaških pasa, učitelja i činovnika importiranih iz bratskih nam republika ili ovdje poturčenih izdajica, s ciljem održanja zavojevačke vlasti, hrvatskog odnarođenja i povećanja udjela Srba u – do karađorđevske Jugoslavije, gotovo čistim nesrpskim krajevima.
Valja im zaboraviti razne reeksportere inexe i genexe, export-import i druge banke, prestankom izgradnje hrvatskim šoldima novovjeke turske varošice u metropolu, krađu hrvatskih deviza kroz promjenu u bezvrijedni gedžin dinar, bilo s Jadrana ili od doznaka hrvatskih sinova razasutih u milijunima diljem svjeta, parazite poput Crvene zastave ili JAT-a i na kraju bre našu imovinu na našem lepom Jadranu kroz društvena odmarališta, vojne državne ili paradržavne neprocjenjivo vrijedne nekretnine (Kupari, Baško Polje, Vis, Lošinj i Lastovo, razne rezidencije i sl.)
Za tim leleču vlašćeto Dežul i ini Vlasi povišću pritrujenom premetnuti u Srbe ili eufemizmom nazvane Jugoslovene i njihova „anarhističko-liberalna deca” ili izdanci hrvatskog roda poturičkog i sve te nevladine ili bolje protuvladine kosovske ćelije planski i pomno raširene od strane Beograda ili svjetskih urotnika protiv demokratskog i nadasve suverenističkog poretka i katoličke uljudbe.
Plenkovićev odnos prema Justama i njihovoj vrisci
Thompson, Herceg-Bosna ili preciznije Čavoglave, Lijepa li si, Geni kameni, posljednično Luka Modrić, Danijel Subašić ili Dalić, i čitava usitinu hrvatska nogometna reprezentacija, tek su povodom njihovih opasnih komparacija i pisanja svedenih na kompromitaciju lažima, destrukciju i destabilizaciju RH, što se u svim uljuđenim demokracijama itekako sankcionira, a ne nagrađuje iz državne kese, gospodine Plenkoviću – ma koliko Milorad i njegovi pandani krimosi iz drugih partija bili uvjetom Vašega opstanka na vlasti. Od ovih potonjih, s početkom školske godine očito će biti nepodnošljive količine divljaštva, pa bumo videli kako se to nivelira.
Ovdje je na dijelu još od početka milenija pa i dublje sve do početaka obnove države, specijalni rat vođen s hrvatskog tla, hrvatskim resursima i to vrlo uspješno zahvaljujući (anti)hrvatskoj vlasti nedorasloj ili hotimično pristaloj na ovakve rabote.
Pokažite mi, gospodine premijeru, barem jednu riječ, a ne tekst, koji se bavi srpskim identitetom, kulturnim nastojanjima ili promicanjem njihovih prava u RH, a da pritom nije zavijen u antihrvatsku histeriju, javno ću agitirati – ja hrvatski ilegalac, uznik, vojnik i bivši pripadnik hrvatskog dijela sigurnosnog sustava, da se Novostima udvostruči donacija ili barem da im se plate svih troškovi izlaska.
Pokažite mi, gospodine premijeru, barem jednu gestu Milorada Pupovca usporedivu ne s časnim Srećkom Bijelićem ili barem kasnim Pribičevićem, trunak njegova domoljublja usporediv s Preradovićem, generalom Milanom Uzelcem i tolikim značajnicima hrvatskim iz srpskog naroda koji s nama stoljećima dijele dobro i zlo na ovim vjetrometinama.
Vjerujete li uistinu da je za njega Zagreb, a ne Beograd, njegovim glavnim gradom, vjerujete li da je on u Bačkoj Palanci ili hrvatskom Srbu tek usputni promatrač ili nešto posve drugo i na kraju, vjerujete li u kvalifikaciju Pupovca kao etnobiznismena izgovorenu od Ive Josipovića, notornog Titova gardista ili čvenk prijatelja Radivoja Cvetičanina, visprenog srbijanskog špijuna u ulozi veleposlanika ove zemlje u Zagrebu?
Opomena
Prije otprilike četiri godine zapisao sam slijedeće rečenice koje, nažalost, nisu samo duboko analitičke nego i krvavo stvarne, unatoč očekivanjima stanovnika Lijepe naše da je na vidiku posve nova suverenistička vlast koja će se hrvati i odhrvati s morem naslijeđenih problema i stvoriti političko okružje nalik ljepotama svoje zemlje. Što je od tih očekivanja ostalo, danas gotovo sedamsto velikih dana za obaviti posao, onom koji je dorastao njemu?
Hrvatski su narod i njegovi najbolji izdanci uzeli, u ratnom nadmetanju Davida s Golijatom, konačno riješiti hrvatsko pitanje. U otporu, o kako samo dostojanstvenom, na samom početku nasrtaja zvijeri s Istoka ili u drugom dijelu ratnoga tijeka očitovanoj vještini ratništva stvorio je taj narod svoju Neovisnu državu. Kolaboracija i subverzija, trajni oblici izdaje, podmukla pljačka i ratno profiterstvo dobrano su doprinijeli veličini žrtve, ali su još više ostali sjeme budućih muka, rastakanja nacionalne supstance, beznađa i apatije te potpune i sveobuhvatne reinkarnacije najcrnjeg boljševizma.
O tome, kao i o drugim još uvijek tabuiziranim temama, kao što su primjerice: nepotrebni ratni zločini, palež i pljačka tuđe – prečesto hrvatske državne imovine, kojekakva nedolična vojnička i činovnička promaknuća, krimogena lokalna i javna uprava zaogrnuta stranačkom lojalnošću i slično, niti dvadesetak godina po događanju nema još uvijek hrabrog sučeljavanja.
Da bi narod ovaj i njegova država izišli iz Pakla potpunog potrebno je demokratskim alatima i postulatima kroz nove političke pokrete, na sva mjesta državne, lokalne i javne uprave dovesti moralne, znane i hrvatskoj državi lojalne ljude (njih sigurno ima dostatno, a rijetki se nalaze u trenutnim elitama). Potom je potrebno stvoriti zakonske i represivne okvire za sankciju svekolikog zločina i povrat pokradenog te nečašću ostvarenog. Iseljenom hrvatskom biću vratiti Nadu da Hrvatska još nije propala i da njene prirodne ljepote i geopolitičke odrednice kriju potencijal za sigurnost njihova ulaganja i prijenos njihove trudom i odricanjem namaknute imovine.
Pred nama su troji značajni izbori i nitko, baš nitko iz one većinske, ušutkane i obespravljene mučeničke Hrvatske ne smije izgubiti vjeru da je put prema zemlji obećanoj još uvijek moguće pronaći, no njegovu obraslost korovima i naseljenost zvjerima valja očistiti združenom snagom, nalik onoj iz ne tako davnih maestralnih bljeskova i oluja kad je Neman prevelika, kopita Suncu pokazala.
Zlatibore, kaži Tari da Krcuna ubi Stari
Thompson je u pamfletima Justa glavna municija u njihovim fišeklijama, a osobito ih iritira priča da neće banda četnička u Čavoglave i da će ih bojovnici stići i u Srbiji. Dakle, stihovi nastali nakon pakla Vukovara i Dubrovnika, genocida, kulturcida i ekocida od Aljmaša i Ćelija, do banijskih i sela dalmatinskog zaobalja.
Briljantni Šola tu kukavelj tekstom francuske himne poduči ovih dana kako ponosni narodi pjevaju o svojim krvnicima, a tu sam Marseljezu usred Splita kao srednjoškolac „francuz” ranih sedamdesetih morao znati izgovoriti naizust, naravno i u hrvatskom prijevodu, e da bi nas poučili: nema samo Yuga „uzdignutu pest” kontroverznog Nazora, a koju je kao partizanski evergrin uglazbio meštar baš takvog zanata, slavom ovenčani, Oskar Denona usred belog grada. Daleke, a blize ′86. u kasarni JNA u bijeljinskoj tvrđavi čuvara revolucije svaki ručak, a napose prigodničkim danima uzdignuta pest je kriještala s prebučnih razglasa, a ekavizirani tekst u svojem dijelu – da te posjetim Dežule – izgleda ovako:
Uz maršala Tita, junačkoga sina / nas neće ni pakao smest’ / Mi dižemo čelo, mi kročimo smelo / i čvrsto stiskamo pest / Ko drukčije kaže, kleveće i laže / Našu će osetit’ pest.
Vjerojatno je i u tvojoj šumadijskoj kasarni, nekako u to vrijeme bilo isto tako. I da ne zaboravim, izvorno je bilo „uz Staljina i Tita”, ali je još 43. nekim čudom to prešlo na „uz maršala Tita” – Dežul to zacijelo zna bolje od mene.
I postade Nazorova pest užasan glasnik još užasnijeg pakla Bleiburga, Golog, unutarpartijskih obračuna i likvidacija najbližih maršalovih suradnika, ubojstava vlastitih mu žena i razvrata nečuvena, političkih progona i ubojstava s Rankovićem ili bez njega – sve u režiji vođe, ljubičice bele. Njena bjelina za Juste nimalo ne izgubi sjaja, makar je lešina kapitalnog svjetskog zločinca negdje odložena (kažu na još uvijek nepoznatom) daleke 1980. godine. Tad su im očevi oficiri, seotske špije, kileri udbe i slično ispirali još do kraja njihove neisprane mozgove s druže tito mi ti se kuuunemo!
Zato je, Dežule, moguće da ti pišaš sebi u lice pišući o Oliverovu velebnom pogrebu kao Marča funebri (inače snažnoj Popadićevoj pjesmi – snažnoj za one koji znaju ili hoće znati što je pjesnik htio kazati.) Viđe delije Mijića kojem si oprao usranu guzu pa te spasiteljem naziva. Razumijem, teško je Oliveru oprostiti što ti nije došao u metropolu poput one što vas tamo dočeka pesmom: Prijatelji stari gdje ste…
Usput, on tamo nije više došao poradi tenkova ispraćenih cvećem u boj protiv bratskog naroda kako bi ti htio, već poradi jasnog određenja da ne želi pjevati onima koji su svirepi zločin počinili nad njegovim hrvatskim narodom, a to je ono nabrojeno poradi čega su skladane i hitom postale Thompsonove Čavoglave.
J-biga, velikani katkada dožive počast pa makar i mrtvi, a izdajicama i protuhama se prdi za dušu, kao bi se reklo u Dalmaciji.
Herceg Bosno, srce ponosno!
Za Juste je agresija spominjanje Herceg Bosne u Thompsonovoj pjesmi s jasnom njihovom aluzijom na Bobanovu pišmeštriju, a ne stvarni pojam toliko puta rabljen od XIX. stoljeća, čas kao sinonim za BiH, čas kao nacionalna odrednica Hrvata u BiH, a čas kao simbol zajedništava hrvatskih združenih snaga iz HV-a i HVO-a, koje su briljantno izvedenim završnim operacijama na spojnici hrvatskog i herceg-bosanskog tla, porazili srpsku neman i stvorili uvjete za završetak rata, istodobno donoseći zajedno s Armijom BiH slobodu zapadne i dijela središnje bh.
Ili ako hoćete, baš tih združenih snaga koji su zajedničkim naporima obranili opstojnost Hrvata u njihovim stoljetnim staništima. Doduše, u jednom uistinu nepotrebnom i bratoubilačkom ratu s Bošnjacima, no s krivnjom s obje strane.
Ako niste čuli za Herceg-Bosnu prije Bobanove, onda upitajte pajdu Jergovića što ono misliše Matoš kad piše o mrtvom Kranjčeviću 1908. usred Sarajeva: „Kao najvridniji pionir hrvatske kulture u Herceg-Bosni izdahnu mučenik-pjesnik baš u času aneksije čudnim slučajem, u momentu ratne opasnosti, u zlo doba u gladne godine…”
A ti geni kameni kad doseliše iz obližnjih hrvatskih regija u crveni Smojin Split, napraviše u njemu pičvajiz vama neočekivan i ode Velika Srbija s onu stranu rijeke krivudave, gde vam Arnauti amputišu kolevke i svetinje, tj. Albanci kosovari stvoriše državu na svojem pradjedovskom ilirskom tlu i ona će tamo ostati zauvijek, a vi junačine koji sanjate Šešelja latite se mača i strojne puške jer perom, kako svjedoče nedavni srpanjski događaji, ništa niste uspjeli rastočiti.
Ono Vlaha, poturica i dobro nam znanih krimosa uz vas je, a srpski narod u RH toliko prisutan u obrani svoje domovne nije milo-rad, rad-ovan ili kako im je ono ime, već su to nositelji uspostave HPC-a i suživota sa svojim susjedima Hrvatima s kojim podijeliše zlu kob od turskog vakta do danas…