Kad egocentričnost odvede lidere u teorije zavjera i paranoju, krajnje je vrijeme da odu s vlasti

Wikipedija

Saboteri u HDZ-u

Plenković je, unatoč svim svojim brojnim manama, ipak dosad djelovao kao ozbiljan čovjek. Znate, ono, ne lupeta kao Kolakušić, nije redikul kao Pernar, ni osoba koju biste najradije potapšali po glavici i poslali doma mami, poput Bernardića.  A onda je izašao s teorijom da HDZ nije propao na izborima zbog njega, zbog Istanbulske, zbog Marakeške, zbog Angele Merkel, zbog masovnog egzodusa visokoobrazovanih, poluobrazovanih, pa čak i posve neobrazovanih, zbog načina na koji Kuščević broji potpise za referendum, ne. Nego zato jer se Brkić nije dovoljno trudio izvesti ljude na birališta. Saboter. Peta kolona. Izdajica. Na upit novinara da objasni, zašto je stranka podbacila na izborima, Plenković je u ponedjeljak rekao: „Ima niz indicija o opstruiranju. Malo je neobično, ako u manjim mjestima izlazak na izbore ljudi za koje se presumira da glasaju za HDZ ima ‘x’, a nakon toga broj glasača za neke manje izbore, za koje se također presumira da glasaju za HDZ ima ‘x’, a da je rezultat na izborima različit.”  Drugim riječima, Plenković je sad otvoreno napao Milijana Brkića da nije izveo birače HDZ-a na birališta. Jer, oni ne znaju doć sami tamo. Retardirani su, valjda, pa ne znaju gdje je biralište, mora im Brkić to reć. S jedne strane, ta je optužba očekivana. S druge, to je teorija zavjera. Pa svima je u državi već odavno jasno da Plenković ruši Brkića s mjesta potpredsjednika HDZ-a, da mu namješta afere. I sad mu prigovara da se nije dovoljno angažirao na terenu pred izbore…? I zašto Plenković uopće misli da Brkić još uvijek ima ikakav utjecaj na terenu?  Plenković kreće od bahate premise da bi ljudi koji inače glasaju za HDZ i ovog puta glasali za HDZ, da to netko nije „opstruirao”. Ta teza čak i nije pogrešna, ako se pod opstrukcijom računa izdaja birača i napuštanje osnovnih političkih principa na kojima je sazdan HDZ: Gdje ima veće opstrukcije od toga?

Stvar je vrlo jednostavna. U znak prosvjeda zbog načina na koji Plenković vodi stranku i državu, birači HDZ-a ili nisu izišli na izbore ili su glasovali za desne opcije. No, kad provedete neko vrijeme na vlasti, ego vam naraste, pa postanete uvjereni u svoju nepogrešivost, u mudrost sebe, velikog vođe i glupost podanika. Gdje bi oni mogli misliti svojom glavom? Ako nisu glasovali za velikog vođu, to mora da je neka sabotaža!  Kad lideri počnu pronalaziti krivca za svoje političke poraze u unutarnjem neprijatelju, a ne u vlastitim sluganskim politikama, kad ih egocentričnost odvede u teorije zavjera i paranoju, krajnje je vrijeme da odu s vlasti. Jer, paranoje vladajućih obično završavaju jako, jako loše po podanike.

Urušavanje Živog zida

Razlika između anarhista i diktatora je u pravilu vrlo mala: Anarhist, kad se domogne vlasti, najčešće vrlo brzo pokaže diktatorske tendencije. Živi zid nije na vlasti — ali su se uspjeli međusobno poklati oko fotelje koju su osvojili na europskim izborima, demonstriravši pritom potpuno odstustvo minimuma političke kulture. A da ne govorimo da, po tko zna koji put, javno peru svoje prljavo rublje, što je nešto što se inače u politici ne radi.

Živi zid nikad nije bio ozbiljna stranka. Oni su pravi populisti u negativnom značenju te danas pretjerano i svugdje korištene riječi: Obećavaju ljudima ono što ljudi žele čuti, što im godi ušima, iako je to što obećavaju neizvedivo i neprovedivo, a i kad bi bilo provedivo – bilo bi kontraproduktivno. Doduše, njima se i može progledati kroz prste, za razliku od nekih drugih obrazovanijih, jer oni nisu niti svjesni socijalnih i ekonomskih mehanizama zbog kojih su neke stvari takve kakve jesu i nije ih moguće tek tako mijenjati.  No, nakon ovih izbora su definitivno pokazali da su jedna maligna pojava u hrvatskoj politici, osjetno gori od onih u koje su, kao tipična protestna stranka, upirali prstom kao u korumpirane, vlastohlepne i pohlepne. Sinčić, Pernar i Vladimira Palfi su vođenje stranke, zapravo, pretvorili u privatni i to unosan biznis — a za razliku od raznih lopova od formata, tipa Čačića i Sanadera, oni izvan politike ne mogu zaraditi nigdje ništa. Oni se nisu u stanju dogovoriti tko ide u Bruxelles, a dva najviđenija člana Živog zida se međusobno optužuju za raspad stranke. Možda bi najbolje rješenje bilo da cijelo vodstvo stranke pošaljemo u Bruxelles o državnom trošku, ako nam obećaju da se više neće vraćati i da će ostati tamo. Ionako su kao stranka najpopularniji upravo u hrvatskoj „novoj dijaspori” u zemljama EU. Što, doduše, više govori o toj dijaspori nego o Živom zidu. Mogu usput povesti sa sobom i Vladu i Sabor, i oni će malo kome nedostajati.

Druge su stranke, ako ništa drugo, bar uređene internim aktima i zna se kad se dobije kakva funkcija na izborima tko će je obnašati. Kod Živog zida je, izgleda, jedini stranački statut ono što naredi Vladimira Palfi. Teško je uopće zamisliti kako bi država izgledala kad bi je oni vodili, uz takav stupanj voluntarizma i dezorganizacije! Šarlatani i diletanti cvjetaju u Hrvatskoj, gotovo jednako kao i početkom devedesetih, s tim da smo onda imali i pregršt ozbiljnih političara.  Naravno, mnogi će reći, pa nije Živi zid kriv što smo tu gdje jesmo, nisu oni bili na vlasti sve ove godine. Nisu krivi, ali su odraz diletantizma u svemu, pa tako i u politici, i mentaliteta koji je do sloma i doveo: Njihovi su stavovi da dugove ne treba vraćati, sve svima treba biti besplatno, odgovornost je za budale. Hakuna matata. Udri brigu na veselje. Kad su tek ulazili u politiku prezirali su političare i temeljem toga, kao „antipolitičari”, stjecali popularnost, a sad kad dobiju kakvu fotelju skaču jedan drugom za vrat da uskoče u nju. Degutantno. Ako od Živog zida ne ostane ni cigla na cigli, neće biti nikakve štete, a na dobitku će biti zaštitari u Saboru koji se ionako bude da im je dojadilo stalno iznositi Pernara iz Sabornice.



Hrelja i sedam patuljaka

U kategoriji političkog kurvarluka posebno mjesto pripada Silvanu Hrelji, lideru minorne strančice HSU, Hrvatske stranke umirovljenika. Silvano je ušao u Sabor još davne 2003., kao 45-godišnjak. Drugdje bi bilo nakaradno da umirovljeničku populaciju predstavlja mlad čovjek, ali u Hrvatskoj je nekako normalno da se studira do tridesete, a ide u mirovinu s 45. Samo budale i konji rade, kaže naslov popularne engleske serije iz osamdesetih, kod nas poznate i kao „Mućke”: Del Boy je, stvarno, trebao biti Hrvat.

Dakle, Silvano je loše prošao na zadnjim izborima u koje je ušao na listi Amsterdamske koalicije. U zemlji s preko milijun umirovljenika dobio je tek oko 2300 preferencijalnih glasova, a u svojoj matičnoj Istri (dok se nije uguzio u Sabor radio je u Uljaniku), tek nešto preko 300.

I ne samo to, nego je cijela Amsterdamska koalicija dobila tek 5,19% glasova na izborima, jedva iznad izbornog praga, i to samo zahvaljujući tome što je dobila 42% glasova u Istri — obzirom da je u njenom sastavu IDS. A to je koalicija sedam stranaka! Sedam patuljaka je u većini županija dobilo između jedan i dva posto glasova ukupno. Samo u tri županije su prešli izborni prag, od toga u dvije zato jer su u sastavu koalicije regionalne stranke — IDS i primorsko-goranska stranka — koje zastupaju te županije.

Vidjevši da s Amsterdamskom i napušenim Krešom stvari ne idu kako je očekivao, Hrelja je ustvrdio kako „koalicija nije uklesana u kamenu” i ponukan razmjerno dobrim izbornim rezultatima SDP-a, krenuo ponuditi svoju košaricu od bijednih dvije tisuće glasova – Bernardiću. Hoće li ovaj biti dovoljno blesav da njegovoj beznačajnoj stranci bez biračkog tijela, da pet-šest sigurnih mjesta na parlamentarnim izborima iduće godine? Tko zna, Bero je to inače bio sklon raditi. Obećao je šest mjesta podjednako beznačajnom HSS-u, zašto onda ne bi i Hrelji?  Ono na što vrijedi obratiti pažnju: Hreljin HSU je od 2003. do 2008. bio u vladi Ive Sanadera. On je za njihova tri glasa, za tri ručice bez kojih ne bi imao dovoljno ručica, iskeširao milijarde i milijarde na ime „povrata duga umirovljenicima”. I božićnice za umirovljenike, i koječega.

No, kad se osnivala Kukuriku koalicija, 2010., Hrelja je bio među osnivačima! 2011., evo njega u koalicijskoj vladi Zorana Milanovića! No SDP nije bio oduševljen njime, jer je na gradskoj razini koalirao s Bandićem, pravdajući to time da bi se inače moralo na nove izbore. Nije to radi vlasti, nego, ono, znate, da uštede građanima trošak izbora.

Ali, kad je trenutni premijer Andrej Plenković preslagivao vladu, spasile su ga upravo male ručice HSU-a, koji je stao na njegovu stranu. Koliko je točno Plenkovića, ili da budem precizniji nas porezne obveznike to koštalo, i u vidu čega „za umirovljenike”, nije posve jasno. Ali, sigurno nije bilo besplatno.

Hrelji valja priznati, kao lideru interesne skupine (jer HSU nije ideološka stranka, već interesna) da interese te skupine brani prilično dobro. Samo što ih brani na uštrb — Hrvatske u cjelini. I da, strankama koje nemaju svjetonazor već samo štite interese neke grupe — umirovljenika, u ovom slučaju — se i tolerira pokoja promjena političke strane, ali ovo što Hrelja radi je već ozbiljan slučaj političkog promiskuiteta i prelazi granice, ako ničeg drugog, a ono dobrog ukusa.

Kumordinarka Remi

fo(mirela priselac remi)  „Provela sam nekoliko dana u Barceloni. Malo sam odmorila nakon poprilično intenzivnog radnog perioda, malo lutala gradom, malo pisala, malo pričala s nekim prijateljima antifašistima koji su iselili trbuhom za kruhom. Na mnogim balkonima u Barceloni istaknute su parole na zastavama – traže se prava žena, političkih zatvorenika, bori se protiv nepravde i za ravnopravnost, na nekoliko frontova. Grad odiše aktivizmom. Svidjela mi se ta strast, želja za reakcijom, borbenost… Kaže mi prijateljica na doktoratu u Barci — ‘ovdje nitko ne smije dirnuti u tri skupine: LGBT, žene i imigrante’. Svi se odmah dignu na zadnje noge. Nevjerojatno koliko jedni staju u obranu drugih”.

„To mi nedostaje. Esencijalna ljudska briga jednih za druge. Marenje za ciljem koji nije ‘samo naš’ i od našeg uskog, osobnog interesa… Nedostaje mi taj mali iskaz čovječnosti, empatije i zajedništva”, napisala je pjevačica Elementala, Remi, na svom facebooku.  „To mi nedostaje. Gledanje u budućnost. Bolju budućnost … Sletjela sam u zračnu luku Trogir. Na aerodromu kaos pred šalterima za pregled pasoša. Policajka viče – ‘EU, EU’, s neoznačenog šaltera. Viče na uspavane putnike koji su netom sletjeli. Hvala, gospođo, na tom podsjetniku o manjkavom sustavu. Stojim pokraj aerodromskog busa za Split. Pušim i pitam vozača — ‘Kad krećemo?’, a on kaže: ‘Ima vremena, puši, puši?. Drugi se grohotom smije: ‘Puši, puši, ahaha, samo ti puši’. Hvala, gospodo, na ovom trenutku podcjenjivanja i šovinizma.”

Mirela Priselac Remi je tipična Hrvatica. Razlog da se pobjegne iz ove zemlje. Svaki mali kmet i kmetuša, čim pomole nos u bijeli svijet, pomisle da su Boga ulovili za neko mjesto i počnu sebe smatrati boljima od svojih sugrađana. U stilu kumordinara Žorža iz „U registraturi”, seljačića koji se domogao velikog grada i zlatne dugmadi, pa ne propušta priliku izraziti prezir spram svojih dojučerašnjih suseljana koji se, eto, ne znaju ponašati u velikom gradu. Sirotinja, fukara.

Razne Remi su najgore što je ova zemlja ikad dala: Iza povika, „Hajde da se volimo”, stoji užasan šovinizam na granici rasizma, prijezir prema Hrvatima koje ne doživljava kao svoj narod već nešto odvratno i primitivno. Ne, glupa šala kao odgovor na glupo pitanje (usput, u civiliziranom svijetu su se odrekli pušenja, pušači su danas na zapadu smatrani jednako zaostalima kao i heteroseksualci) nije podcjenjivanje i šovinizam — podcjenjivanje i šovinizam je sve ono što je Remi u bijesu nadrobila o Hrvatima. Nije jedina, to je opća praksa u ovoj zemlji, i nije od jučer, i zbog takvog odnosa Hrvata prema Hrvatskoj i Hrvatima ona niti ne može uspjeti. Prosvjetitelji u povijesti su svoje ljude cijenili, bahate seljanke ih pak preziru čim se dokopaju stranog državljanstva, prezimena, bilo čega. Pritom ne primijećuju da su primitivnije od onih koje za primitivizam optužuju, i da je zapravo odvratno i buržujski tako s visoka se postavljati spram hrvatske sirotinje koja ne može ni sanjati put do Barcelone. „Ja sam bila tamo, vidjela svijeta, a vi ste fukara koja nema para, i zato ste primitivne seljačine”. Remi je razmjerno imućna crvena buržujka, ali i dalje buržujka, i ne pada joj na pamet da bi u nekoj antifašističko-revolucionarnoj budućnosti koju priziva i njena glava mogla biti na panju.

A Katalonija, naravno, ima svoje povijesne razloge zašto je istodobno ultralijeva — i ultranacionalistička, odnosno zašto je katalonski nacionalizam lijeve političke provenijencije (da, težnja za neovisnošću od Madrida, iako posve opravdana kao i svaka težnja svakog naroda za neovisnošću, jest nacionalizam). Hrvatska, pak, ima svoje zašto se nacionalizam i suverenizam ovdje uvijek povezuju s desnom stranom političkog spektra, no to prelazi gabarite ovog teksta, a vjerojatno i intelektualne kapacitete Mirele Priselac. Za antifašiste su parole i patetika „hajde da se više volimo” i „stop mržnji”, a ne racionalna politika. Zato uvijek i upropaste svaku državu u kojoj se domognu vlasti. Bar dosad im je uvijek uspjelo. Doduše, nama ni ne trebaju ljevičari da upropaste državu, jer HDZ to radi sasvim dobro, a ni SDP-u nije išlo loše dok je vladao.

Tko kupuje Tele2?

Svi mediji su prošlog tjedna izvijestili kako švedski Tele2 prodaje svoje mobilno poslovanje u Hrvatskoj. Razlog za zabrinutost, svakako: Ozbiljni ulagači napuštaju Hrvatsku, ona je na izrazitom lošem glasu kao zemlja za ulaganja (i ne, nema se smisla duriti na ono što je Strache o nama rekao: to je općepoznato, Hrvatska je zemlja od koje ulagači s razlogom bježe). No, ipak ima i ulagača koji su i ovdje spremni ulagati: Šveđani su prodali posao „United grupi”.

A iza nje se skriva kragujevački Srbin, Dragan Šolak, jedan od najbogatijih ljudi na Balkanu. A o tome mediji baš i nisu javljali. On je, inače, prije nekoliko godina kupio i Novu TV, a i prava na prijenose hrvatske nogometne, rukometne i vjerojatno i svake druge reprezentacije. Posluje uglavnom iz poreznih oaza, najviše Malte i Luksemburga, a u susjedstvu ga često optužuju za pranje novca, te ga smatraju velemajstorom za izbjegavanje plaćanja poreza. Jedan srpski medij ga je proglasio „maherom za pranje i isparavanje para”. Hrvatska se tako, možda, treba pripremiti na to da će ubuduće imati manje porezne prihode po osnovi teleoperatera.

No, on nije sam: Većinski dio njegovog Uniteda je svojedobno kupila tvrtka KKR, Kohlberg — Kravis — Roberts, vrlo zloglasni fond težak 130 milijardi dolara, koji je stajao iza neprijateljskog preuzimanja i, posljedično, uništenja nekoć jedne od najvećih svjetskih kompanija, RJR Nabisca.

I to je ono što je zabrinjavajuće — profil ljudi koji (jedini) ulažu u Hrvatsku. Očito, bit će potrebno puno više od gole promjene nekih propisa i pojednostavljenja birokracije.

Osjećajni i bezosjećajni gubitnici

Hina me uvijek iznova oduševi svojim tumačenjem događaja. Nju inače već godinama vodi bivša glasnogovornica Hreljinog HSU-a, stranke koja sudjeluje u vlasti tamo negdje od Tuđmana, bez da je ikad dobila spomena vrijedan broj glasova na izborima. Spram njih ponekad i HNS-ovci djeluju kao amateri.

Uglavnom, HINA se potrudila izvijestiti nas kako su Londončani masovnim prosvjedima stotina tisuća ljudi dočekali Donalda Trumpa, što baš ne odgovara viđenom. Da ih broje po kriteriju po kojem broje hodače za život ili prosvjednike protiv Istanbulske, bilo bi ih stotinjak, a ostali čekaju Double Decker.

No, zanimljivije je kako su izvijestili o sukobu njega i socijalističko-islamističkog gradonačelnika Londonistana, grada u kom su bijeli Englezi odavno već manjina, i jedne od svjetskih prijestolnica terorizma i kriminala, Sadiqa Khana.  „Trump izvrijeđao gradonačelnika Londona”, stoji u svim naslovima svih hrvatskih novina — jer je tekst preuzet od HINA-e. No, kad pročitate kratku vijest, razvidno je da je Sadiq malo iskočio iz tračnica, Trumpa nazvao fašistom, izvrijeđao ga na pasja kola i napao britansku vladu jer je uopće pozvala Donalda Trumpa u posjet. A šef njegove stranke, laburista, Jeremy Corbyn, je sijući mržnju i podjele na anti-Trump prosvjedu rekao da Trump sije mržnju i podjele. I jer je Trump mrzitelj i rasist i svašta nešto, odbio je prisustvovati banketu povodom dočeka Donalda Trumpa. To ga, naravno, nije smetalo da prisustvuje banketu u povodu dočeka diktatora Kine, države koja je ovih dana obilježila 30. godišnjicu gaženja studenata tenkovima na Tien An Menu – Xi Jinpinga. Jer, komunisti, znate, oni ne mrze ni kad gaze djecu tenkovima. Sve je to za viši antifašistički cilj.

Trump je, naravno, odbio sastati se s Corbynom — jer ne voli da od njega rade budalu, a Sadiqu koji ga je nazvao fašistom je odbrusio da je „bezosjećajni gubitnik”. Dakle, kad Sadiq izvrijeđa Donalda na mrtvo ime, pa mu ovaj uzvrati verbalnim šamarom, onda „Trump vrijeđa gradonačelnika Londona”. Ono, iz čista mira. Fenomenalna slika stvarnosti u režiji HINE, vjerojatno i Reutersa.

Zanimljivo kako mediji i ljevica tetoše Khana, bahato govedo koje je Londončanima nakon terorističkih napada poručilo da je – „Terorizam dio života u velikom gradu na koji se treba naviknuti”. Da, to je bezosjećajno i gubitnički, naročito kad to kaže musliman o islamskom terorizmu. Pokušavam zamisliti moralno zgražanje da je Trump ikad tako nešto rekao nakon neke masovne pucnjave u SAD. Ili da je premijerka Novog Zelanda to poručila nakon što je bijeli Australac pobio muslimane u džamiji u Christchurchu. Zapravo, nemoguće je to i zamisliti. Očito, kako reče Milanović, nismo svi isti. A nemamo svi ni isti medijski tretman.

A kao vrhunac shizofrenije, valja primijetiti, iako nema veze s Hrvatskom: Donald Trump i kraljica Elizabeta su podsjetili na transatlantsko savezništvo koje je omogućilo pobjedu nad fašizmom, a antifašisti prosvjeduju protiv njihovog sastanka.

Drugarska kritika

Vratimo se na kraju još malo Plenkoviću, kojem se — kako sam i najavio — trese premijerska stolica, a koliko je to ozbiljno, vidjet će se. On je ovog tjedna, na pitanje novinara, kako doživljava ponašanje koalicijskog partnera, Milorada Pupovca, koji je glasovao za zakon o kasnijem odlasku u mirovinu, a onda potpisao sindikalni zahtjev za referendumom protiv tog zakona, najavio da će „sjesti i razgovarati sa sindikalnim predstavnicima i da je riječ o reformi koja se jako dugo i temeljito pripremala, koja je prošla više krugova konzultacija unutar parlamentarne većine i stručnih aktera u zemlji, te unutar klubova u Saboru.” Dakle, prihvaćena je, djelimično, drugarska kritika druga Milorada Pupovca.  Očito, Milorad je i dalje najutjecajniji HDZ-ovac, naročito sad kad Plenkovićeva zvijezda tamni. A jeftinije je i manje rizično nogirati Brkića iz HDZ-a, nego se riješiti braka iz niskih pobuda s Miloradom Pupovcem.

Facebook Comments

Loading...
DIJELI