Kao kad je umro Tito: Svi se vesele, a ne smiju pjevati…

screenshot/HRT

Kmetovska i pobjednička Hrvatska

„To nije moja Hrvatska“, viče novinar Indexa, Vojo Mazzocco, u inače vulgarnom („j. vas Thompson“) statusu. „Zasrali ste nam proslavu“, kokodaču instagramuše i sponzoruše, duboko razočarane time što se Thompson ukazao na bini sa srebrnim nogometašima, a ne Bajaga ili Brena, koji su za razliku od Thompsona, koji je hrabrio hrvatske vojnike, tzv. „ustaše“, hrabrili četnike, odnosno kako im se danas tepa – „antifašiste“.

Zato tim „veličinama“ koje nam mediji ovih dana predstavljaju kao „poznate glumice“, iako sam bolju glumu od one u domaćim serijama viđao u njemačkim pornićima, poznate dizajnerice, poznato bilo što, treba jasno poručiti nekoliko stvari.

Prvo, u pravu ste. To nije vaša Hrvatska. To je naša Hrvatska, ponosna i pobjednička, koja se nikom ne ispričava za svoje pobjede i uspjehe. Vaša je neka druga, gubitnička i poslušnička, s kojom mi ne želimo imati ništa, kao ni s vama.
Drugo, zašto baš Marko? Zato, jer vašoj, kmetovskoj Hrvatskoj treba pokazati da nas nije briga što vi mislite i što vaši sponzori misle, i što Vučić i Fefelj i Frljić i ostale antife s obje strane Drine misle – a misle isto, da Thompson ne bi smio nastupati. Kad bismo sad, u trenutku hrvatskog trijumfa, pokazali da nam ratni gubitnici, pijani eurobirokrati, četnici i ratni zločinci, petokolonaški novinarski denuncijanti, mogu određivati tko u Hrvatskoj smije, a tko ne pjevati, pogriješili bismo.

I na kraju, kad vi budete drugi ili druge u svijetu u bilo čemu, ne samo druga žena u nečijem braku, birajte sebi tko će vam pjevati. Nogometaši su igrali za Hrvatsku, ne za Srbiju i ne za Jugoslaviju, pa zašto se sad neki čude što nisu doveli Milu Kekina, niti Let3, nego Marka Perkovića? Mi vama ne govorimo što smijete slušati u Kumrovcu. Možete i Cecu što se nas tiče. Možete i Titove govore.



‘A kaj ja imam od reprezentacije?’

Pobjeda nad Argentinom, Nigerijom, Islandom, Danskom, Rusima, Englezima, i na kraju nesretan poraz od Francuza. To je epilog. Možemo se tješiti time da smo moralni pobjednici, da sudac nije trebao suditi jedanaestarac, ali ne treba biti Srbin i izvoditi teorije zavjera o tome da je cijeli svijet protiv nas i da je sudac kriv. To treba prepustiti lošim gubitnicima. A mi smo na ovom prvenstvu na neki način, ipak, pobjednici.

Jer, ovo je bio najveći svjetski tulum. A mi smo pobrali ovacije, kao nacija od 4 milijuna ljudi koja se ravnopravno suprotstavila Francuskoj koja je regrutirala nogometaše iz mase od gotovo milijardu ljudi iz svojih nekadašnjih, frankofonskih kolonija. I koliko se god svi u svijetu pravili da ne primjećuju slona u sobi – a to je da za Francusku igraju jedan Francuz, jedan Nijemac, jedan Katalonac i jedno 20 Afrikanaca, uglavnom iz Kameruna, Konga i Čada – vjerujte mi, svi su primijetili. Samo to danas nije pristojno uočiti, ma kako bilo očito. Je li to novi vid kolonijalizma, da se otima vrijedne ljudske resurse pa to prikazuje kao „otvorenost“ i „multikulturalnost“, druga je stvar.

No, nekako mi je teško utješiti se time da smo fantastični drugi. Bit ću iskren, iako je malo tko očekivao u jednom trenutku da će se ova reprezentacija uopće plasirati na SP, i iako smatram drugo mjesto nevjerojatnim i posve neočekivanim uspjehom, teško mi je prežaliti poraz naših u finalu.

Da su bili osjetno lošiji od Francuza, ne bi mi bilo žao. Ali bili su veći dio utakmice – bolji. Baš zato jer je pitanje, hoće li se ikad ovakva prilika i ovakva reprezentacija ponoviti, i baš zato jer je pobjeda bila nadomak ruke i za nju je trebalo tek nešto više sportske sreće i malo drukčije odluke suca u dvije sporne situacije, teško je prežaliti propuštenu priliku kakva se pruža jednom u životu.
No, za nadati se je da će ova pobjeda dati zamah Hrvatima i pomoći da prevladaju svoje komplekse koje im udbašija i susjedi sustavno nabijaju na nos još od smrti Tuđmana, pa i od prije (iako, dok je „krivousti diktator“, kako su ga zvali, bio živ, nisu smjeli biti preglasni). Da će dati Hrvatima novu vjeru u sebe i svoje mogućnosti, novo samopouzdanje. Hoće li se iz toga izroditi nešto, ili ništa, to ne znamo. Ono što znamo je da će se oni koji su se tijekom Prvenstva izautali, izašli iz svojih mišjih rupa prestravljeni uspjehom reprezentacije, svojski potruditi da to novopronađeno samopouzdanje zatuku u početku. Sačekajte tri – četiri dana, vidjet ćete, sve će se pjeniti od sive Hrvatske i zelene Irske, beznađa, veltšmerca, katastrofičnih prognoza, patetike, jada, ustaša, fašista. I bit će ista pjesma s obje strane Drine.

Jer, kad hoćete čovjeka onemogućiti da ostvari svoje potencijale, trebate mu prvo ubiti samopouzdanje. Sustavno ga omalovažavati. Navesti ga da sumnja u svoje sposobnosti. Isto je s nacijom.

A što se dušebrižnika hrvatskih, koji nas pitaju – „Što vi imate od pobjeda reprezentacije?“ – i gnoje o tome kako su to sve milijunaši koji ni ne plaćaju porez u Hrvatskoj, zaboravite ih, to su mrzitelji. Promocija i reklama koju je Hrvatska ovim dobila, vrijedna je stotine milijuna i milijarde dolara. U stvari, neprocjenjiva. Procjene su da će Hrvatska od ovog Prvenstva imati oko 600 milijuna eura, uz veliku korist na psihološkom planu koja je i te kako potrebna. Od niškoristi piskarala koja samo šire crnilo i olajavaju i difamiraju domovinu u inozemstvu, nemamo ništa.

Pobjeda pripala francuskoj reprezentaciji i hrvatskoj predsjednici

“Najbolja scena na svjetskom kupu, kiša koja pljušti, nigdje kišobrana, a Kolinda Grabar-Kitarović grli svakog igrača kako Hrvatske tako Francuske, iako je Hrvatska upravo izgubila. Tako čisto emocionalno i toplo!,” piše jedan britanski novinar. „Hrvatska predsjednica zagrljajima osvojila srca“, „Ljudima se sviđa reakcija hrvatske predsjednice na gubitak finala“, „Svjetski kup 2018: Hrvatsku predsjednicu Kolindu Grabar-Kitarović hvale na internetu, unatoč porazu Hrvatske“, samo su neki od naslova u svjetskom tisku.

Predsjednica je odradila vrhunski, apsolutno vrhunski PR za Hrvatsku. Svi hvale to što je putovala na utakmice o svom trošku, ekonomskom klasom. Urednik jednih kongoanskih novina na francuskom je napisao: „Hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović je uzela neplaćeni dopust, kupila svojim novcem kartu ekonomske klase da gleda svoj nacionalni tim. U Africi, CIJELA vlada, njihove šire obitelji i prijatelji, uzmu šest čartera i zakupe sedam katova u hotelu s pet zvjezdica o trošku poreznih obveznika!“

U svjetskom tisku, ali ni na tweeteru i društvenim mrežama, teško ćete izvan Hrvatske (i naravno Srbije) naći i jedan negativan komentar na Grabar-Kitarović. Oduševljenje dijele svi – od Brazila do Njemačke i Rusije. Svi smatraju da je Predsjednica RH ispala vrlo cool, emotivna, prirodna, opuštena. Dres reprezentacije, slavlje s igračima u svlačionici u čemu su joj se pridružili Putin i Macron, zagrljaji igračima po kiši koja joj je uništila frizuru, čestitke protivničkom timu, srčano navijanje – sve to nije promaklo društvenim mrežama i medijima. Oduševila je i rusku javnost govorom na tečnom ruskom. Hrvatska je ovim dobila na ugledu u svijetu – jednako koliko i samim igranjem u finalu.

Jednom, za promjenu, jedan naš političar ne ispadne u očima svijeta antipatični seronja niti korumpirani lupež, nego cool. Faca. I što se događa?

Hrvati ga poseru. Jer nema metlu u guzici. Jer se „ne ponaša dostojanstveno“, valjda kao Josipović… Svijet ne voli napuhane klaunove, ni paunove, svijet voli političare koji se ponašaju prirodno. Ali, zato prepametni hrvatski novinari stavljaju naslove poput „Gospođa Kolinda nikako da shvati da nam ne treba ni zabavljačica ni frenetična navijačica, već predsjednica“ ili maliciozno, poput Joška Jeličića, komentiraju kako je „Šteta što je padala kiša, inače bi vjerojatno i sakupljači lopti dobili poljubac“.

Naravno da su svi dobili poljubac! Da je Predsjednica čestitala samo našim nogometašima, ispala bi negativka u očima svjetske javnosti! Uradila je sve bez greške, ali očito je da u Hrvatskoj puno ljudi ne razumije suštinu njene funkcije. „Treba nam predsjednica“? U kom smislu? Ovlasti predsjednika su male, ali njegov utjecaj na sliku svijeta o državi koju predsatvlja može biti jako velik i Grabar-Kitarović je to iskoristila na najbolji mogući način.

Posao Predsjednice je dijelom i show biznis, posao vladara je oduvijek bio, među ostalim, osvojiti simpatije javnosti, a naročito je dobro bilo ako je mogao osvojiti simpatije javnosti i izvan granica svoje zemlje. A što se tiče trolanja o „samopromociji“: Grabar-Kitarović je slika Hrvatske u svijetu, preko nje vide nas i našu državu! Kakva crna samopromocija!

Pa, dok još mogu razumjeti kritičare s antifa-strane, koji će je kritizirati zbog svega onog što bi kod nekog drugog na sva usta hvalili – da je Mrak-Taritaš upala dečkima u svlačionicu i ljubila sve redom, vjerujte, to bi svima na ljevici bilo jako simpatično, samo je pitanje bi li se dečki oporavili od šoka do iduće utakmice; nju bi eventualno pred utakmicu trebalo poslati u protivničku svlačionicu – ne mogu razumjeti one koji kao dišu Hrvatski, a nitko im i ništa ne valja, i svi su im udbaši i ne znam što.

Dva papka u Moskvi

Za razliku od Predsjednice koja je ostavila savršen dojam, premijer je ostavio iznimno loš. Jednostavno, vidi se da on i Jandroković, kojeg je poveo sa sobom, nemaju u sebi ono što ona ima. Strast, talent za PR, osjećaj za ljude i publiku. Tamo gdje je ona djelovala beskrajno cool, Plenković je ostavio dojam briselskog štrebera…

Srećom, ruski režiser ih je poštedio veće sramote pa ih tijekom cijele utakmice nije usnimio niti jednom, za razliku od Grabar-Kitarović koja je stalno bila u fokusu kamera. Možda i bolje, jer je Plenković u dresu izgledao kao da je u sedmom mjesecu trudnoće (otac Pupovac, ali piše se na Jandrokovića), a Jandroković kao da ispod dresa šverca pršut u Teheran.

Pater Ike je čak objavio facebook status u kojem kaže da će služiti tjedan dana misu za onog tko mu donese sliku te dvojice kako skaču u slavljeničkom zanosu. Naravno, nagradu nitko nije osvojio.

Iskreno, u onim navijačkim dresovima navučenim preko bijelih političarskih košulja dugih rukava, nisu djelovali kao iskreni navijači i fanovi reprezentacije, nego doslovno kao dva šabana. Promašaj.

Zanimljivo, za razliku od Predsjednice, njima mediji nisu docirali o tome predstavljaju li „dostojno“ Hrvatsku i nitko se nije bunio kad su oni došli u svlačionicu. A mogli su im bar došapnuti mali modni savjet, kad već imaju toliko „fešn gurua“ i „modnih mačaka“ u svojim redovima. Majica se ne nosi preko košulje! Dres također! Djeluje loše! A loše djeluje i usiljeno navijanje.

Srećom, obojica su bili dovoljno pametni da taj dio PR posla za finale ostave onom tko zna kako se to radi, i kome dres reprezentacije puno bolje stoji. I tko je više muško od njih, u pozitivnom smislu, iako je plavuša…

Sandi Blagonić, ili kako se sramoti HAZU

Lik koji glumata finoću i čak je koautor T-comovog e-bontona, pohvalio se kako je dobio narudžbu od francuskih komunističkih novina „Liberation“ da napiše nešto o stanju društva i nogometa u Hrvatskoj, pa je s radošću svojoj brojnoj, tulavoj i beskičmenjačkoj sljedbi objavio kako će difamirati i gaditi domovinu. Inače, radi se o novinama koje je osnovao staljinist, Jean Paul Sartre, duhovni otac Crvenih Kmera i apologet svakog komunističkog državnog terora od Kine do Kube, a kasnije su prodane turbokapitalistima Rotschildima, ali nisu zato postale manje ljevičarske i antikapitalističke, naprotiv.

Pa se tako u maniri zločestog i razmaženog djeteta koje traži pažnju, pohvalio kako će pisati da se Predsjednica druži s kriminalcima, kako je Tuđman bio psihopat, kako je Joe Šimunić bio ustaša i kako nogometaši slušaju fašista Thompsona. Usto je ovaj suradnik HAZU-a, koji inače ne voli žene, a naročito ne voli Kolindu, ispalio: “Zna li netko Dal je kolindinim protokolom danas predviđeno pušenje ili j***e?”. Ili, “Sad kad ih još Kolinda sve po***e u svlačionici”.
Dakle, ne samo što djelatnik HAZU-a, državni službenik na plaći poreznih obveznika, seksistički blati čelnicu države, kršeći time etički kodeks državnih službenika po skoro svim točkama, nego je taj doktor znanosti efektivno nepismen! Barem, ako je suditi po statusima.

No, vrh nezrelog pubertetskog preseravanja, ovaj rado viđeni komentator na HRT-u, postiže u statusima o nogometu. „Posve sam ravnodušan na rezultate utakmica na Svjetskom prvenstvu. Navijam – ne gledajući – jedino kad igra Hrvatska. Za njezine protivnike. Malo što me rastužuje kao pogled na razdragano sretne Hrvate. Njihova sreća u kombinaciji s dezenom stolnjaka lošijih birtija u hrvatskim vukojebinama u meni izaziva mizantropsku, egzistencijalnu mučninu“, piše stanovnik Pazina, metropole od 4591 stanovnika.

Nogometaši su natjerali naše „intelektualce“ da se izautaju kao pravi, autentični balkanski krkani (na razini Rođe Spajića), rasisti i seksisti. Rasizam se ogleda u antihercegovačkim/antibosanskim rantanjima „antifa“ koje se zgražaju kak’ u ovoj reprezentaciji nema Hrvata, neg’ su to sve Bosanci (istodobno se dive multikulturalnosti Francuza i vrište „rasizam“, ako netko primijeti da praktički nema bijelaca!), a u Sandijevom slučaju se radi o čistom seksizmu. Koji oduševljava tisuće njegovih sljedbenika i fanova koji su inače lijevi i seksizam vide u svemu, pa i najbezazlenijoj TV reklami.

A kad mu je netko zamijenio „Kolindu“ s njegovom mamom u statusu, onda je odmah istog tužio facebooku za „govor mržnje“, jer očito smatra da je Kolidina kći manje tankoćutna i više muško od njega (ovo potonje vjerojatno i jest).

Osim što se ovdje radi o patološkom i nezrelom narcisu, što je posve u skladu s njegovom seksualnom dezorijentacijom, valja primijetiti da Sandi ima gomilu glupih sljedbenika koji su mu stotinama „lajkova“ nagradili donji status, što zabrinjava.

Naime, u Hrvatskoj je uvijek važilo – što ste veći seronja to ćete sloviti za većeg intelektualca. Potrebno je samo pokazati kako prezirete sve što normalan svijet voli i poštuje, kako uvijek mislite suprotno od onog što običan čovjek misli, pa će gluperde smatrati kako ste vi puno pametniji od ostalih, prosvijećeni. Sandi je taj tip „intelektualca“, uvijek „antiprotivan“. Usto, gaji onaj samoprijezir prema svom hrvatstvu koji je Lessingov „samomrzeći Židov“ uvijek gajio prema svom židovstvu, pa je sudjelovao u progonima Židova, ili bar u svojstvu „dvorskog Židova“ davao legitimitet klevetanju Židova kao naroda, u svojem nastojanju da se dodvori svojim gospodarima, neprijateljima Židovstva.
Djetinja zavist i zloća? Legendarni jal? Što god, u antihrvatima, onima koji preziru sve hrvatsko a rodom su Hrvati, sabrane su sve najlošije karakterne osobine Hrvata: možda odatle i taj samoprijezir.

A opet, možda je objašnjenje puno jednostavnije. Možda su upisi o Predsjednici i maštarije o seksualnim radnjama u svlačionici reprezentaciuje, zapravo, rezultat čiste zavisti: Moguće je da bi on htio upasti u svlačionicu punu polugolih znojnih frajera, pa sanja neko „pušenje i j***e.“ S tim da bi Sandi, vjerojatno, ipak radije izabrao francusku svlačionicu…

Zaustavite Thompsona!

Uspjeh reprezentacije u Moskvi stvorio je ogroman problem vlastima. Kako spriječiti da Marko Perković-Thompson nastupi pred više od sto tisuća ljudi na glavnom zagrebačkom trgu? Jer, Marko je simbol svega onog protiv čega se oni bore, tvrdeći da je to ustašluk i fašizam. Marko je, naime, hrvatski ratni veteran i čovjek koji je više nego i jedan drugi tijekom rata bio u stanju dignuti moral borcima svojim pjesamama. Zato je od proglašen fašistom, što bi značilo da su oni protiv kojih se borio – srpski dobroljci, banda, četnici – zapravo antifašisti. Ovo zadnje i nije posve pogrešno, no to ne znači da je svatko tko je protiv antifašista tipa Šešelja i Vućića – fašist. Dovoljno je da je normalan.

A na čemu temelje rašireni narativ da je MPT fašist? Na snimci na kojoj netko devedesetih na nekoj svadbi pjeva „Jasenovac i Gradišku staru“, pri čemu nikad nije dokazano da je to Thompson (ali je zato Stipi Mesiću dokazano pjevanje te pjesme devedesetih oprošteno!), na pokliču „Za dom spremni“, koji je 92. bio uobičajena stvar među vojnicima, i na tome da spominje da će zapaliti dva-tri sprska štaba (što je neviđeni atak na srpske civile, prema tumačenju Srba i antifašista).

Jedini razlog što se Marko, unatoč naporima „hrvatskih“ vlasti da to spriječe, ipak pojavio na Trgu je taj, što su nogometaši, prije svega Luka, rekli da ako neće biti njega, neće biti ni njih na Trgu. Nije li krajnje žalosno da nogometaši moraju švercati, doslovce švercati, Thompsona u svom autobusu jer znaju da mu neće inače biti dozvoljeno pjevati? Ucjenjivati nedolaskom? Nije li žalosno da su nakon svega što su dali Hrvatskoj, imali samo tri muzičke želje – Thompsona, Prljavce i Grdovića, i da im to nije bilo ispunjeno? Uostalom, je li i jedna Markova pjesma zabranjena u Hrvatskoj, nije li po zakonu dozvoljeno sve što nije izrijekom zabranjeno?

I na kraju, nije li sramotno da podanička vlast gasi mikrofone, ograđuje se od organizacije, ne dozvoljava Luki Modriću pjesmu, a režiser Dolenčić to nemušto pravda time da je program završio, iako nismo nikad vidjeli lošije organiziran program za doček? Je li, kad smo kod toga, bilo tako teško, kad se vidjelo koliko će kasniti, pozvati dva – tri benda ili bar vrhunskog DJ-a da zabavlja okupljene?
Zanimljivo kako pjesma koja se devedestih izvodila na nacionalnoj TV svaki dan, a nerijetko i u Dnevniku, više nema pravo građanstva u Hrvatskoj, jer se četnici bune i smeta im. I zanimljivo, kako se „liberali“ koji dreče o cenzuri kad netko spomene da Frljić ne bi trebao biti financiran od poreznih obveznika i brane njegovu slobodu govora, o trošku poreznih obveznika po kojima pljuje, dok istodobno žele, ne samo zabraniti Thompsonu da pjeva određene pjesme, i ne samo zabraniti da ga se angažira u službenim prigodama, nego ga apsolutno zabraniti kao takvog. Što se nije radilo ni prije sto godina…

Hrvati ne znaju slaviti svoje pobjede?

Lepi Bora Dežulović iz antifašističkog Beograda poručuje da „Ne znamo slaviti svoje pobjede“. Zanimljivo, jer upravo je Srbija, na koju se ne osvrće, iako u njoj živi, ove godine ispraćena sa Svjetskog kupa kao partibrejker i loš gubitnik. Kenjaže o „Šiptarima“ i „sudiji“ i „belosvetskoj zaveri protiv Srba“ se stvarno nikom ne slušaju. Osim toga, da je i istina da mi ne znamo slaviti svoje pobjede, ostaje da oni i te kako znaju slaviti svoje poraze. I sportske i druge.

S druge stane, Hrvatska je apsolutni hit ovog Prvenstva – a doček nogometeša je još i veći hit u svjetskim medijima! Spektakl kakav se ne viđa i to bez i jednog incidenta! Koja razlika između dočeka u Hrvatskoj i Francuskoj, gdje su „Francuzi“, u čast pobjede svoje reprezentacije, pobili nešto ljudi, popljačkali masu dućana, izazvali rušilačke nerede s tradicionalnim paljenjem auta i pucali po policiji.
Prema HINI, ispada da se cijeli svijet zgraža nad dočekom reprezentacije u kojem je sudjelovao „ustaša i klerofašist“ Thompson. A onda, kad idete pregledati svjetski tisak, nigdje ni riječi o Marku – osim u jednim švicarskim i jednim austrijskim novinama koje, pak, svoje podatke da je Marko „ustaša“, crpe od denucijanta Hrvatske, Danijela Majića, koji piše za njemačke medije (i u pravilu negativno o Hrvatskoj).
Zašto se toliko boje Marka, zašto novinari nemaju Zlatka Dalića što pitati, nego zašto je zvao Marka (pa ih je ovaj elegantno otresao)? U stanju su gasiti mikrofone, gubiti matrice s pjesmama, naprasno prekidati program, gore nego u komunizmu! Očito, strah od novog buđenja naroda je velik. A nikog se ne boje toliko kao njega, jer koliko je Dalić dobar motivator na terenu, toliko je Marko to izvan njega…

Facebook Comments

Loading...
DIJELI