Hrvatska bezuvjetna lojalnost briselskim birokratima - bez bitnijeg honorara toj odanosti - te hinjeno partnerstvo prema američkim interesima na Balkanu, sveli su se na puku diplomatsku korektnost i strpljivost USA u očekivanju naše jasne suverenističke politike. Umjesto mrkve na djelu je - batina
Uoči sjednice u Karađorđevu u rezidenciji kod Bugojna, JBT je okupio Politbiro već određenog novog CKSKH. Prvo je upitao svoju dokazanu krvnicu, Milku Šarplaninac – što nam je činiti? Ona gotovo onijemljena, prema kasnijim svjedočenjima aktera — „sisetinam’ maše, prestravljeno vičuć – bjež’mo, druže, dolaze ustaše!” Aveti su se drugarici Maladi, prvoj ženskoj kami Bleiburga, ukazali u likovima Savke, Mike i još benignijih „rušitelja Jugoslavije”.
Otprilike pola stoljeća potom, Berin je CK bio uvjeren u scenarij rušenja Plenkovića na aferi kupovine utvara, zvanih – Barak. Zapriječen nazočiti sjednici Sabora, Bero je o „konačnom rješenju” telefonski upitao svoj Politbiro – baš u nezgodnu trenutku histerije malog Krste – „Kako idu naše stvari?”, a užasnuti prvoborac Franko kratko je raportirao: „Bježmo, druže, lete avioni!”
Jadranka iz paštete, čini mi se prezimena Vlaisavljević, tek je blijedi tanjugovski uradak naspram sienenovskog ispiranja mozga od strane zadrtih jugosa sa žvakaćom gumom imena židovska inačica moćnog borbenog američkog zrakoplova tipa Fantom. Hrvati se bude i lijegaju s Berinim kmečanjem o opozivu ministra obrane, pa posredno i njegova šefa. Kirilice, zatvori i proljevi i drugi uradci nemuštih jugonovinarčića i dalje zagađuju eter i novinske rotacije.
Agitpropovska retorika i njeni plodovi
Po njima, svi problemi ove prenapaćene države i njenog (u zadnjih 30 godina) iscrpljenog i iscipeliranog pučanstava, jesu afere i „fake news” plasmani trenutne Vlade, na čijim bi se gnojištima Bero i drugovi domogli uzda i riznice, kako bi nastavili putem svojih slavnih predaka, dakako i iz onih dviju vlada iz vremena demokratske RH.
Do koje mjere se srozala nemušta agitpropovska retorika i taktika u ove zadnje dvije godine, najbolje pokazuje gađenje njihovih pristalica koji ih još prihvaćaju zbog ideološke i historiografske srodnosti, a koji su, računajući i dio Srba kojima je svaki oblik hrvatske države odiozan, iskazali kako u ovom trenutku kompartiju podržava manje od desetine unutar hrvatskog društva. Kažem desetine, računajući da se normalni i savjesni Hrvati s gađenjem određuju preme „neovisnim” anketama i njihovim provoditeljima koje na prvu – bojkotiraju.
Iz njihovih redova, dojučerašnji viđeni drugovi preskaču plot banditerosova trošnog dvorišta i traže azil u novim zavjetrinama njegovih, komunističkim duhom i čininima, daleko više kontaminiranih odaja. Pokazujući svu svoju bijedu, očito se tješe da njihovi postupci nisu nimalo problematični, jer, eto utočište im je pružio jedan od pravovjernijih likova i protagonista ONO i DSZ, uz čije su fanfare i logorske vatre i sami izrasli u pravovjerne drugove najviših čuvara tenkovina slavne revolucije.
‘Ko drukčije kaže, kleveće i laže, misli ta titoistička mizerija i pred zrcalom vlastitih domova nema nikakvih problema sama sa sobom.
Inkompetencija – razlog neuspjeha
U ovom uratku na trenutak ću se prestati baviti tom bulumentom pristiglom, metaforički i fizički, iz raznih popišanih vlaka, već se kanim pozabaviti meritumom propale nabavke višenamjenskih zrakoplova za potrebe obrane neba naše domovine. Nesporno je da su Hrvatskoj potrebiti ti zrakoplovi i to novi, najzadnje generacije koje je moguće kupiti. To je tehnološki imperativ vremena kojeg živimo.
Kako ih, pak, nabaviti, iznimno je složeno geopolitičko i vanjskopolitičko pitanje.
Naravno, riješivo je za ljude koji to znaju i Hrvatska ih ima kod kuće ili izvan domovine. No, prepustiti to ministru koji ima solidan ratni put i karijeru, kao jedine atribucije koje ga kvalificiraju za to mjesto, ali prilično problematičan temperament i nedostak važnih znanja i vještina, nije dobro niti u jedno vrijeme. Poznajem ga vrlo dobro, gotovo od samog početka rata i zajedno smo proveli na stotinama važnih noćnih i dnevnih sastanaka u završnim operacijama Domovinskog rata.
Temeljem toga, smatram ga tek vrijednim zapovjednikom značajne gardijske brigade koja je doprinijela isticanju naših simbola pobjede na prevažnim gorama i bedemima – tim simbolima hrvatske opstojnosti. Njegov je veliki nedostatak – vlastiti ego, manjak vještine timskog upravljanja i niska razina verbalne komunikacije – što je sve posljedica obrazovne uskraćenosti i urođenog manjka imaginacije.
Kao takav, biva pogodan različitim oblicima manipulacije i kad se jednog dana otopi moć i razgrnu činjenice, bit će toga podosta revidirano u njegovom, kao, nažalost, i u mnogim drugim životopisima. Zastanemo li, pak, na trenutak na prilično suspektnom životopisu ministrice vanjskih i europskih poslova (istina, ipak, vrijednijem od njene prethodnice, roda Angjelinovića), kao vrlo važnoj karici i potpori u ovako složenim poslovima, jednadžba – jedan više jedan jednako je nula – bit će nam sasvim razumljiva…
Ova nula može biti i prihvatljiva s obzirom na činjenicu da Republika Hrvatska nije pretrpijela nikakve ozbiljnije posljedice loše vođenog posla, te da je, nadajmo se, politički vrh koji bi tako ostrašćeno želio upravljati ovom zemljom naučio barem dio lekcije o suvremenim međunarodnim odnosima i položaju jedne male, ali iznimno značajne sastavnice na geoplitičkim vjetrometinama.
Izrael – važna karika naše vanjske politike
Srbijanska, bizantski prepredena vanjska politika, aktualna kroz nekoliko njihovih zadnjih administracija, koja je igrala na sve četiri karte svjetske moći – EU, Rusija, Kina i USA – neka nam ne bude uzorom, već opomenom da u današnjem vremenu itekako važe čvrsta i jasna savezništva. Ona se ne temelje na količini moći i sile, već umijeću vizije i vještine komunikacije, vrijedne respekta drugog partnera.
Takav stav je RH imala, primjerice, u osobi Gojka Šuška (ma što mi mislili o njemu i njegovoj ulozi u novijoj hrvatskoj povijesti, napose u BiH!), u ratnom savezništvu sa Amerikom iz kojeg je proistekla, među inim, i iznimno važna partnerska suradnja najmoćnije svjetske saznajne službe NSA s novoizgrađenom minijatrurnom hrvatskom inačicom sličnog akroniima – NSEI. Naravno, sve do dolaska ruskog pijunčića, Budina i Gadaffijeva prijatelja i blijeđe mu kopije tadašnjeg ministra obrane, J. Radoša.
Ovaj potonji je istrgovao s Globusom iznimno problematičan materijal (deklasificiran voljom njega i njemu sličnih) o razgovoru Miloševića i Billa Clintona, kao tiražni Globusov jackpot u zamjenu za prešutnost njihovih saznanja o Radošovim toplim ljetnim večerima u spavaonicama JNA, čiji je on pitomac bio u dokumentiranom vremenu. Amerika je odgovorila, razumljivo – vrlo oštro.
Aktualna hrvatska bezuvjetna lojalnost briselskim birokratima – bez bitnijeg honorara toj odanosti, te hinjeno partnerstvo prema američkim interesima na Balkanu – sveli su se na puku diplomatsku korektnost i strpljivost SAD-a u očekivanju naše jasne suverenističke politike. Umjesto mrkve na djelu je batina…
Suverenističko, među inim, danas označava administraciju s legitimitetom i kompetencijama koja vodi svoju zemlju odgovorno i na korist svojih građana, vještinom mogućeg ili često puta zadanog u isprepletenim geopolitičkim silnicama moćnih donositelja odluka u suvremenom međunarodnom okruženju.
Trokut Baltik-Crno more-Mediteran
U nedostatku ozbiljne europske vanjskopolitičke agende, Amerika će i dalje radikalno ustrajavati na trokutu Baltik – Crno more – Mediteran, kao vrlo važnoj crti svojih interesa prema vratima Azije i današnje Rusije, koju ona drži nedemokratkom i imperijalno razbarušenom, a čiju rastuću moć sagledava kroz bogatstvo starteškim sirovinama i energentima, te s njima povezanim izgrađenim prometnim tokovima prema Europi, na jednoj, i sve više prema rastućim gospodarstvima Azije, na drugoj strani.
Sve one zemlje koje su se našle na tom Amerima prevažnom koridoru dijela središnje i čitave JI Europe, birale su i birat će između mrkve i batine, a jedno i drugo kao silnu moć drži u rukama još uvijek jedina svijetska supersila i neće ih se olako odreći.
Naša je zemlja po mnogo čemu europska država, nikad čvrsto usidrena na balkanske stijene, gospodarski, kulturološki, prometno i na sve druge načine zagledana u jedinstvenu i snažnu Europu. Istodobno, prioriteti njene vanjske politike moraju biti u čvrstom savezništvu s Amerikom, a potom Kanadom i Izraelom, a trgovinska otvorenost prema ostatku svijeta.
Ovaj neuspjeli pokušaj potpunog približavanja Izraelu putem vrlo složenog trgovinskog aranžmana, bio je dobar korak na našem putu u svijet i nije izgubljena šansa za skori sličan aranžman. Bez ikakve fige u džepu, mi se moramo Izraelu predstaviti kao ozbiljan partner, jer slijedom minulih vremena dijelimo vrlo sličnu prošlost i mnoštvo drugih sudbina, te zajedničkih interesa.
Ono tragično u odnosima naših dvaju naroda, bilo da je dolazilo diktatom dvaju najcrnjih i sotonizmom prožetih ideologija nacifašizma ili komunizma, bilo brutalnim zločinom pomračenih umova pojedinaca iz naših redova, valja istinski i trajno popraviti. S naše strane, s dubokim pijetetom i suosjećanjem prema nedužnim žrtvama židovskog naroda koji je pretrpio strašne strahode po europskim holokaustima ili torture, ubojstava i progone iz Staljinovog i Titovog gulaga.
Stare kante i krila jastrebova
Sienenovska upornost družine dosadnjakovića Bere, uz obilatu južinu sviju vrsta, nagnali su me ovih dugih siječanjskih dana još jednom odgledati prilično dobro napravljene srbijanske dokumentrane uratke o ulozi „vazduhoplovstva” nekoć „slavne armije”, u boju s višestruko superiornijim krilima NATO-ova ratnog zrakoplovstva. Sukus tih prilično profesionalnih dokumentarca je priznanje apsolutnog debakla i naglašavanje jeftine propagande ruske vojne industrije u srazu sa zapadnim zrakoplovima, daleko naprednijim u generacijama.
Boj ruskih MiG-ova u rukama srpskih pilota u srazu sa zračnom silom zapadnih saveznika koncem prošlog stoljeća nad Srbijom, ravan je sudaru trule starojugoslavenske vojnice i moćnog führerova Wehrmachta. Povijest je u oba navrata zabilježila neumitne činjenice.
Pomnijom analizom odgledanog, neizbješno se nameće mnoštvo pitanja. Od onih ljudskih – tko je zapovijedio odlazak u smrt pilota iz zrakoplova znajući unaprijed za nulti učinak te avanture? – do onih o „čeličnim krilima naše armije” za koje su spiskane milijarde dolara, a primitivnom i ustrašenom jugo-puku se prodavala magla o nužnosti te investicije, kako bi se odvratila moguća zapadna agresija na laboratorij jednog od krvavijih diktatora u povijesti, imena – JBT.
Jesu li ti zločinci iz Generalštaba jugovojske zamišljali da će njihova čelična krila polučiti rezultat ravan onom od prije nekoliko godina, kad su bestijalno napadali od njih razoružane sunarodnjake, koji su do koji dan ranije „uživali u bratstvu i jedinstvu”?
Što se zdesi s migovima u Odesi?
Zašto je Titov klon, Saddam Hussein, na nagovor svojih generala i ruskih savjetnika sklonio istu tu avijaciju duboku u podzemna skloništa, nakon nekoliko prvih dana rezultata borbe jedne druge Oluje, s istim ishodom poslije ponovljenim nad srbijanskim nebom u odgovoru Zapada na brutalni genocid još jednog velikosrpskog ratnog pohoda na Balkanu?
I ono najvažnije – kojim je to genijalcima Milanovićeve administracije, sinula u njihove sitne mozgove tako krupna ideja o revitalizaciji hrvatskih MiG-ova? Da apsurd bude potpun, u partnerstvu izvan zemlje proizvođača, Rusije i sa zemljom koju je ta ista Rusija držala i nakon razdruživanja – svojim neprijateljem i teritorijem legitimne okupacije? Spiskanih 20-ak milijuna eura hrvatskih poreznih davatelja u taj „briljantni biznis” i trakavice istraga – i onih domaćih i onih ukrajinskog tužiteljstva – te međunarodna blamaža remontnog zavoda u Odesi i genijalaca u Zagrebu, uz uvlačenje, Angole, Bugarske u taj horor – jedino je što ćemo pamtiti iz tog međunarodno udruženog zločina…
Gdje su tada bili vojskovođa zvučnog imena Franko, ekspert Maras, kolosalna Hrvatina, Jovanović i prijatelj mu heroj Peđa, s onim avionima doniranim ministru Krstičeviću, a čija je vrijednost još uvijek veća od njihovih „remontovanih” MiG-ova ili barem ravna njihovom udjelu u novijoj hrvatskoj povjesti. Gde tada bijaše Bero i družina ojačana novim snagama izraslim ispod istog šinjela – od ćuprijaša do uličnih huligana i kakav ih to motiv sada nagoni prema interpelacijama, istražnim povjerenstvima, glasovanjima o povjerenju ministrima ili Vladi i sličnim nabojima iz njihovih davno probušenih „fišeklija”?
Dakle, oružja koji su im u ruke dali njihovi prilično bezidejni i providni mentori i nalogodavci, a čija je jedina nakana – sijanje kaosa i krize u Hrvatskoj, te rušenje institucija i atribucija samosvojnosti i našeg državnog prosperiteta.
Nije li nam za takav scenarij rastakanja vitalnih sastavnica našeg opstanka, i bez njihove pomoći, dovoljnja nekompetentna Plenkovićeva vlada, u kojoj se može pronaći tek nekoliko ministara i njihovih timova doraslih velikim izazovima pred kojima se nalaze hrvatsko društvo i čitava država.