Komunistički mentalitet sustavno koči boljitak Hrvatske!

0
959
hdz.hr

Nakaradni Izborni zakon omogućava anacionalnim političkim samozvanim elitama, smišljeno umreženim u najvećim hrvatskim političkim strankama, upropaštavati Hrvatsku već dva desetljeća. Vladajuće političke strukture uopće ne tangira činjenica njihova otuđenja od životnih potreba većine građana Hrvatske, a od matičnog hrvatskog naroda podjednako su danas odnarođeni i aktualni premijer i predsjednica Republike

Samo prividno živimo u demokratskom društvu, jer nakaradni Izborni zakon omogućava anacionalnim političkim samozvanim elitama, odavno smišljeno umreženim u najvećim hrvatskim političkim strankama, doslovno upropaštavati Hrvatsku gotovo puna dva desetljeća. Vladajuće političke strukture, poput lanjskog snijega, tangira gola činjenica njihova otuđenja od životnih potreba većine građana Republike Hrvatske, a od matičnog hrvatskog naroda podjednako su danas odnarođeni, nažalost, i aktualni premijer i predsjednica Republike.

Da premijer nije čovjek koji bi ruku u vatru stavio za zaštitu hrvatskih nacionalnih interesa, saznao sam od Zorana Milanovića, na njegovu televizijskom sučeljavanju s Plenkovićem, a kako „diše“ predsjednica Kolinda Grabar Kitarović, bilo mi je razvidno već na njezinu svečanom ustoličenju u Zagrebu, kada sam vidio Stjepana Mesića u publici, kako zadovoljno trlja ruke i smije se „od uha do uha“, dok nova predsjednica s govornice zasipa hrvatsku naciju velikim obećanjima, koja se do danas nisu obistinila…

Loading...

Nepoznavanje i ignoriranje nacionalne povijesti                                                     

Premda je gospođa Kitarović manje zlo za Hrvatsku od njezinih prethodnika na predsjedničkoj stolici – Josipovića i pogotovo Mesića, ni aktualna predsjednica, poput rečene dvojice, ne zna puno o temeljnim činjenicama iz hrvatske državotvorne povijesti ili je rečene spoznaje, ako ih ima, ne tangiraju (primjerice: o slavnom srednjovjekovlju hrvatskih knezova i kraljeva narodne krvi, o opsežnom državotvornom nauku jedinoga Oca Domovine, dr. Ante Starčevića, te napose o sjajnim Načelima ustaškog pokreta koja neprolazno sjaje domoljubnim draguljima – op. I.K.). Budući da je predsjednica također zarobljena „antifašističkim“ dogmama, nije joj, čini se, razvidno da je tzv. antifašističko hrvatstvo nespojiva dvorječnica – poput drvene peći.

Predsjednica je izgleda za(b)luđena, kao i premijer, nepromijenjivim „istinama“, kojima su svojedobno, punih 45 godina, jugoslavenski boljševici perfidno „trovali“ hrvatsku mladež, neistinama glede zločinačke jednostrane slike Pavelićeve NDH i poglavito ustaškog logora u Jasenovcu, kako bi „omladina“ zamrzila hrvatstvo i Hrvatsku, te prigrlila jugoslavenstvo i Jugoslaviju.

Stoga sam slobodan needuciranoj većini hrvatskih političara, preporučiti pročitati izvrsnu knjigu Igora Vukića, „Radni logor Jasenovac“ (Zagreb 2018., str 340), iz koje će se moći činjenično informirati, da ustaški Jasenovac  nije bio logor smrti, nego prvenstveno kažnjenička radna ustanova, gdje zatočenici nisu zatvarani zbog nacionalne pripadnosti, već prvotno radi protudržavnog djelovanja. Drukčije bi se pjesme u Hrvatskoj pjevale, kada bi sa činjenicama iz rečene Vukićeve knjige, bili upoznati ponajprije izraelski političari, a potom i drugi međunarodni relevantni čimbenici.

Za predsjednicom i premijerom, u već rečenom pogledu, ne zaostaje ni većina saborskih zastupnika, kao ni većina ministara u Plenkovićevoj bruxelleskoj podružnici Europske unije u Zagrebu. Dok narod ide drumom i usput čisti kontejnere ili kupuje bespovratne karte za put na rad u inozemstvo, većina političara ide ponovno šumom, jer su za sebe hrvatsku državu uredili kao dobru „kravu muzaru“, da počiva na tekovinama njihovih idola – šumskih partizana, na tzv. ZAVNOH-u, najvišem partizanskom tijelu, koje je svojedobno ubojitom puškom i krvavim nožem (s)rušilo hrvatsku državu, a nakon brutalnog sloma NDH, Titova „narodna vojska“ s lica zemlje je pomela preventivno oko pola milijuna Hrvata i Hrvatica.

Pak, pravi korijeni hrvatske državnosti sežu i vežu se uz nadnevak 4. ožujak 852., to jest, uz znamenitu Trpimirovu povelju, u kojoj je prvi put spomenuto hrvatsko ime, a knez Trpimir (845.-864.), kao posve samostalni vladar Hrvatske, od Kupe do Drine, zemlju je nazvao u ovom dokumentu – „kraljevstvo Hrvata“ (regnum Chroatorum).

Reducirano ‘domoljublje’ državne dalekovidnice

Premda program HTV-a, napose onaj informativno-dokumentarni, nije danas providno obojen protuhrvatskim bojama, kao u mračnom razdoblju Radmanove ravnateljske strahovlade, nacionalna dalekovidnica je još uvijek jako daleko od tv kuće, čijim bi sadržajima domoljubne provenijencije hrvatski gledatelji mogli biti zadovoljni. Štoviše, neki programi HTV-a još imaju jugonostalgičarski miris: „Crno-bijeli svijet“, „Tada & sada – Hrvatska“, „Hrvatska uživo“, „Nedjeljom u 2“, „A forum“, „Idemo na put s Goranom Milićem“, „Peti dan“…

Jezik na televiziji razvidno kvare učestali srbizmi, međunarodne političke odnose komentira Tomislav Jakić, a tuzemnu sliku Hrvatske gledateljima tumače redovito Žarko Puhovski, Tvrko Jakovina, Hrvoje Klasić, Milorad Pupovac i slični likovi, kojima nije stalo do hrvatskoga državnog i nacionalnog probitka.

Hrvatski gledatelji, već dulje vrijeme, zaista su preumorni od jednih te istih analitičara na zaslonima hrvatske dalekovidnice, koji ih godinama ponižavaju, „soleći im pamet“ praznom demagogijom, davno naučenom u kumrovečkim i inim komunističkim školama. „Drugovi“ puno na televiziji pričaju, a iza sadržaja izrečenoga stoji velika praznina, koja gledatelje, gotovo svakodnevno, dodatno frustrira, demoralizira za život, duhovno maltretira i perfidno zaglupljuje.

Prežalosna je činjenica da je informativni program jedne privatne televizije, točnije Nove TV, kudikamo aktualniji i sadržajniji od istog programa nacionalne televizije. Emisija „Otvoreno“ gotovo nikada ne pogađa „u sridu“ izborom tema, ali i  gostiju, jer uglavnom isti komentatori gostuju u „Otvorenomu“, upravo kao da u Republici Hrvatskoj ne postoji više od dvadesetak stručnih analitičara.

Izgleda da mjerodavnima na Prisavlju nije bjelodana elementarna činjenica, da kvalitetan televizijski program ne jamči njegova velika količina, jer bi nedvojbeno bolje za HTV bilo imati dva dobra i sadržajna programa, nego četiri programa, od kojih je jedino treći program djelomice prepoznatljiv po starim filmskim i dokumentarnim sadržajima. Četvrti program HTV-a čisti je promašaj, jer taj program gleda manje od pet posto gledatelja! HTV alarmantno oskudijeva vlastitim filmskim, dramskim i općenito dokumentarnim kvalitetnim sadržajima („O, što volim ovaj režim – para ide, a ja ležim!“ – op. I.K.).

Da hrvatski narod ima nacionalnu televiziju kakvu zaslužuje, jer je svakoga mjeseca redovito plaća, ta bi dalekovidnica u proteklih dvadeset osam godina, bar snimila nekoliko zapaženih igranih filmova, ne samo, primjerice, o junaštvu Vukovara i obrani Dubrovnika u Domovinskom ratu, nego zacijelo i domoljubne igrane filmove, primjerice: o krunidbi i veličanstvenim vojnim pobjedama prvoga hrvatskog kralja Tomislava, sigetskom junaku i vrlom hrvatskom mužu, Nikoli Šubiću Zrinskomu, domoljubnim žrtvama vlastitih života hrvatskih plemića, Petra Zrinskoga i Frana Krste Frankopana, ustanku u Rakovici Eugena Kvaternika, atentatu na Stjepana Radića i prvake HSS-a u beogradskoj skupštini, Velebitskom ustanku hrvatskih domoljuba, atentatu na velikosrpskog tiranina, Aleksandra Karađorđevića, posljednjoj bitci Drugoga svjetskog rata u Europi za Odžak, gušenju Hrvatskog proljeća…

Apsurdna servilnost prema Srbiji

               Republika Hrvatska i dandanas se crveni kao kukurijek (politički, medijski i kulturno – nap. I.K.). Premda Srbi u Republici Hrvatskoj nisu više narod, kao što su samovoljom komunističkih moćnika u SRH bili, nego, kao i drugi, nacionalna manjina – u brojnim slučajevima (navlastito njihova elita – nap. I. K.) u Lijepoj Našoj imaju bolji položaj od većine pripadnika matičnoga hrvatskog naroda, izuzev hrvatskih branitelja srpske narodnosti koji su smišljeno marginalizirani u svakom pogledu.

Premda je hrvatska država više od dva i pol desetljeća formalno neovisna, njezine visoke dužnosnike posve je zaobišlo povijesno svjetlo istine i pamćenja, jer unatoč traumatičnim iskustvima šurovanja s Beogradom, tijekom 20. stoljeća, nositelji hrvatske vanjske politike podržavaju bespogovorno ulazak Srbije u EU, unatoč činjenici što je Vučić nedavno u Bačkoj Palanci Hrvatsku izjednačio s Hitlerovom Njemačkom.

Hrvatska diplomacija, u istom tonu, nastavlja ići starim zloglasnim putem, pod svaku cijenu, korektnih  političkih odnosa s Beogradom, za što nema logična objašnjenja osim ogavnog podaništva tuzemnih političara tuđim središtima moći (već prije, 2010. onodobni hrvatski predsjednik, Ivo Josipović, susreo se sa srpskim „kolegom“, Borisom Tadićem, čak pet puta – nap. I. K.).

Sramotna ‘hrvatska šutnja’                                                                          

Opći  egzistencijalni mrak u Republici Hrvatskoj razvidan je kroz velike socijalne razlike u društvu. Umjesto čestitih i za stanoviti posao sposobnih ljudi, odgovorne dužnosti u državnim ustanovama obnašaju uglavnom mentalni stari-novi komunisti, često jugonostalgičarske provenijencije. Stoga susljedne patriotske djelatnosti hrvatskih stožernih kulturnih institucija, Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (HAZU) i Matice hrvatske (MH), nema – niti je može biti… HAZU i MH, tijekom opstojnosti Republike Hrvatske, nisu skupa objavili ni deset suvislih priopćenja domoljubne provenijencije! Ilustrativan i porazan je podatak da su ove dvije vodeće nacionalne kulturno-znanstvene ustanove bile djelatnije u NDH, tijekom četiriju ratnih godina, nego li su HAZU i MH učinile u čak 23 posljednje godine mirnog razdoblja u Republici Hrvatskoj!

Primjerice, HAZU je u doba NDH, imala i ispunila stožernu zadaću promicati znanstvena istraživanja i razvitak umjetnosti, nadovezujući se na svijetlu hrvatsku znanstvenu i umjetničku baštinu, te voditi hrvatski narod stazom objektivne spoznaje istine. U NDH, HAZU je, uz brojne znanstvene edicije, objavila sedam knjiga. Pri Akademiji se razvila knjižnica, koja je 1942. imala više od devedeset tisuća knjiga. Unutar HAZU-a su još djelovale – Strossmayerova galerija slika sa sedamsto vrijednih slikarskih eksponata i kipova tuzemnih i inozemnih umjetnika, Zbirka glagoljskih isprava, glasovita Orijentalna umjetnička zbirka s više od 2700 primjeraka iz turskog doba i Arheološki muzej. HAZU je izdavala, tijekom NDH, međunarodni vjesnik, pisan francuskim jezikom.

MH je, pak,  u NDH jedina dobila povlasticu objelodanjivati prijevode inozemne književnosti. Time je, uz državnu potporu, MH došla do potrebitih prihoda za nakladnu djelatnost, premda je 1940. izdala dvadeset knjiga, s nakladom od pedeset sedam tisuća primjeraka. Taj se broj penje 1941. na dvadeset sedam objelodanjenih knjiga, s devedeset sedam tisuća primjeraka.

Godinu dana kasnije, uz Stoljetnicu postojanja, MH je objavila trideset različitih djela. Od 1943. do 1945., MH je objavila ukupno dvjesto sedamdeset knjiga. Izdavala je k tomu mjesečni časopis „Hrvatska revija“, u kome su zauzeto surađivali mnogi državotvorno i protukomunistički raspoloženi hrvatski intelektualci. U dugoj, bogatoj povijesti MH, poglavitu domoljubnu ulogu je odigrala tijekom Hrvatskog proljeća (1967.-1971.).

Da nema danas zdravih domoljubnih glasova i udruga unutar Katoličke crkve u Hrvata i nekolicine  slobodnih časopisa, revija, tjednika i mjesečnika, nekih domoljubnih portala, te nacionalno svjesnih pojedinaca, koji ne šute – stanje bi bilo puno gore.

Zaključno slovo

Od osamostaljenja Hrvatske, a napose od 2000. godine, u hrvatskoj državi, vodeću riječ, umjesto hrvatskih državotvoraca, imaju mrzitelji svakoga hrvatskog probitka, među kojima na poseban način strše političari i političarke s lijevoga političkog spektra. Do danas, hrvatski političari, pozicionirani u Vladi i Saboru, uglavnom su bespogovorno ugađali interesima Washingtona, Bruxellesa, Haaga, Londona i što je najgore, Beograda, zanemarujući hrvatske državne probitke.

Jedan od glavnih uzroka za rečeno porazno stanje, zasigurno leži, ponovno podvlačim, u sastavu hrvatskih državnih struktura, sastavljenih od starih kadrova i njihovih sinova i kćeriju – iz jugoslavenskoga komunističkog režima. Sluganska vanjska politika finalizirana je ulaskom Hrvatske u EU, od čega hrvatski narod nije imao vidljive koristi…

Unatoč svemu, Hrvatska ne može propasti zbog pet posto političkih kameleona, jer je opstala i u puno gorim vremenima. Većina Hrvata i Hrvatica su domoljubne iskaznice dignuli visoko u zrak prigodom veličajnih dočeka naših nogometaša, diljem Hrvatske. Hrvatski narod, nedvojbeno, diše hrvatski! Takav treba biti i kada glasuje na izborima – prožet starim domoljubnim načelom: Bog i Hrvati – Hrvatska Hrvatima!