Kada je 13 siječnja 1898., prije 120 godina, veliki francuski književnik, hrvatskoga podrijetla Émile Zola, objavio u pariškome dnevniku L’Aurore, svoj poznati J’accuse (Optužujem), tekst pisma predsjedniku Francuske Republike Félixu Faure, u povodu slučaja i afere kapetana Dreyfusa, koja je u svojoj potki imala utkanu veleizdaju i antisemitizam, tekst je odjeknuo kao bomba s reperkusijama koje su potresle francusku državu i svijet, upravo zbog čina veleizdaje u vojnoj hijerarhiji, a u kojoj je cijela državna administracija imala također svoje prste, od samoga predsjednika francuske republike, generalštaba francuske vojske, do sudskoga sustava te korumpiranih i orkestriranih medija.
Ideja i tekst Émile Zole pokrenuli su svu inteligenciju i sve slobodarske duhove, javno mnijenje i sve što je bilo zadojeno idejom pravde kojom je Dreyfus dobio stanovitu rezonancu u nepodijeljenim simpatijama diljem svijeta. Afera Dreyfus nosila je u sebi i primjese grijeha struktura vlasti, dijelom je bila zasnovana i na antisemitizmu zbog židovskoga podrijetla kapetana Dreyfusa, ali ipak, i prije svega, ona je bila eklatantni čin veleizdaje, samo s promijenjenim predznakom. Dreyfus, naime, nije bio izdajnik već časnik pravednik, a oni koji su ga optužili i osudili na tamničenje bili su autentični veleizdajnici! Pravda je u konačnici pobijedila!
Ovaj me je slučaj inspirirao ovih dana na razmišljanje o jednoj drugoj veleizdaji koja se događa u Hrvatskoj pred našim očima, a koja ima daleko teže i dramatičnije posljedice za hrvatsko gospodarstvo i društvo, ali isto tako upozorava na mentalno stanje demokratske misli i prakse jer smo postali država bespravlja i pravne anarhije koja može imati dramatične posljedice na duh, optimizam i ukupnost stanja mentalne postojanosti hrvatskoga naroda. Nadam se da čitatelji slijede ove ideje, pa i analogiju koju im podastirem jer im nije potrebno biti posebno dovitljivima da shvate kako i Hrvatska ima svoga modernog i autentičnoga Alfreda Dreyfusa, u osobi gospodina Ivice Todorića, koji je od prije koji dan boravi u remetinečkome zatvoru. Kao i u francuskome slučaju, i Hrvatska ima one koji danas obnašaju ili su obnašali najznačajnije funkcije u državnoj hijerarhiji Republike Hrvatske, a koje se može okarakterizirati kao autentične veleizdajnike, jer su svojim radnjama svjesno i sustavno potkopali temeljne interese gospodarskoga i političkoga života RH. Svojim aktivnostima, odlukama, akcijama i medijskim konstrukcijama i percepcijama doveli su u opasnost temelje državnoga uređenja, otuđili imovinu hrvatskih građana, što ima trajne posljedice na gospodarski i industrijski razvitak hrvatske države i nacionalnu ekonomiju
Njihova imena kao veleizdajnika ne povlače se već dulje vremena samo u tiskanim medijima, već i u klupama Hrvatskoga državnog sabora. Postali su predmetom sprdnje i ismijavanja na velikome broju internetskih portala. U Hrvatskoj je to postalo normalno. Za takva se djela u pravnim državama odgovorni i optuženi ispituju, istražuju, procesuiraju, ali u Hrvatskoj to zvuči kao neka šala jer su Vlada i dužnosnici od pravnih struktura tretirani kao “svete krave“, bezgrješnici. Oni, vidimo, priređuju spektakle izazove, kao nedavno onaj u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici, demonstrirajući nedodirljivost i “kravlju svetost“. Pod istim krovom okupili su upravo one koji su bili akteri jedne velike skandalozne afere i veleizdaje, koja se zove afera Agrokor.
Predvođeni su premijerom Vlade RH Andrejom Plenkovićem i njegovom bivšom dopredsjednicom Martinom Dalić ; tu su bili članovi Vlade, lideri grupe Borg, dakle oni koji su svojim izjavama, aktivnostima i medijskom percepcijom, poput predsjednika Hrvatskog sabora i Bože Petrova i Gordana Jandrokovića i drugih izvođača radova, radili, najprije, na medijskoj destabilizaciji Agrokora, a zatim i ostali koji su na razne načine izravno potpomogli da dođe do otimačine Agrokora te da on bude na kraju ispražnjen kao prazna školjka, a njezin sadržaj i sve njegove vrijednosti danas su već instalirani u Nizozemskoj u rukama stranaca. Hrvatski narod ostaje praznih ruku i, naravno, dioničari Agrokora također.
Riječi su neobično teške, ali i fakti koji ih potvrđuju još su i teži. Naime, kronologija prevrata u Agrokoru poklapa sa zapravo s prevratom na čelu Vlade RH gospodina Oreškovića. Prevrat se dogodio na takav neobičan način da su hrvatski zastupnici u Europskome parlamentu zatražili da jedan od njih preuzme čelnu poziciju u Vladi, s idejom da jedan tobože «korumpirani» dopredsjednik Vlade RH Tomislav Karamarko odstupi, jer ga je povjerenstvo za sukob interesa prosudilo osporljivim za funkciju koju je obnašao. Plenković je lansirao na stranačkome skupu HDZ-a samoga sebe na izvršnu mandatarsku funkciju, s predtekstom da “nitko ne smije držati hrvatsku državu kao taoca svoje netransparentnosti». Iz nekih izvora danas se može dobiti precizna slika da je ova destabilizacija Vlade navodila istodobno na promjenu vlasti u Vladi i u Agrokoru.
Cijeli program preuzimanja bio je već dobro posložen, pripremljen i odigran na tako dobar način da se nitko nije ozbiljnije ništa pitao i ni u što sumnjao. Nikoga nije zanimalo što Plenković donosi na hrvatsku političku scenu. Praktički odjedanput ili preko noći Plenković je postao nova nada i novi mandatar. Nitko nije pretpostavljao da je mozaik posložen tako da on proizvodi na hrvatskoj sceni apsolutno primordijalne pomake, s dramatičnim i negativnim učincima i da pritom ima pomoć svih najvažnijijih elemenata medijske scene u Hrvatskoj koji su dobili naloge od svojih nalogodavaca iz Bruxellesa da je Plenković njihov čovjek kojega se želi pretvoriti u velikoga transformatora stanja u RH. Po svim nazočnim faktima, on je došao na čelo Vlade s jednim vrlo preciznim planom rušenja postojećega sustava vrijednosti na kojemu je funkcionirao HDZ, a koje je postavio njegov osnivač Franjo Tuđman, ali isto tako i s planom da demontira Agrokor, kompaniju koja je unatoč svim svojim inperfekcijama, ipak držala značajan dio nacionalne ekonomije u zavidnoj poziciji: 60.000 zaposlenih, redovita njihova primanja, sa zamašnjakom koji zapravo igra ulogu središnje hrvatske kompanije što se poslovno širi ne samo u Hrvatskoj, već i u desetak drugih zemalja, poput Srbije, BiH, Slovenije, Mađarske, Makedonije, Crnoj Gore… Kompanija koju, na žalost, hrvatska država i njezina institucionalna struktura nisu bile u stanju pratiti ni u pogledu stvaranja takvoga poslovno-gospodarskoga okruženja i ozračja, ni u osiguranju uvjeta za rast u kojima bi kompanija mogla privređivati u optimalnim prilikama, dinamizirati nacionalnu ekonomiju i ponuditi nadu za mlade generacije.
Država je sa svojom nesposobnošću pretvorena i proglašena «smećem» na tržištima kapitala. Kao takva onemogućavala je rast gospodarstva jer je cijena kapitala upravo zbog percepcije da ste «smeće» bila toliko visoka da se zapravo u Hrvatskoj radilo samo za servisiranje kamata, ili za još i manje od toga. Veći dio gospodarstva nije uspijevao podmiriti ni kamate u cijelosti, a da ne govorimo o nekoj viziji investicija i razvoja sa signifikantnijim stopama rasta koje bi omogućavale da se razvijate i uredno servisirate svoje dugove. Takva neučinkovita država dovela je do apatije u društvu, a školovana mladost danas bježi glavom bez obzira iz Hrvatske. Država se i pod Plenkovićem dodatno birokratizira s podobnima, povećanom administracijom nesposobnih i skupih stranačkih aparatčika, koje i jedna propulzivnija ekonomija od hrvatske nije u stanju poslužiti i uhraniti, dok se istodobno proizvodnja uništava, a država pauperizira, raslojava i dovodi u beznađe pa svi oni koji ozbiljno razmišljaju svojom glavom odlaze i nepovratno napuštaju svoju domovinu.
Plenković je istinski zlotvor u politici
Plenković je, dakle, dodatno stvorio i nastavio produbljivanje hrvatskoga beznađa. Danas čvrsto vjerujemo u to da je on i došao s tom zadaćom. On je, naime, hrvatskome narodu, uza sve to, nametnuo i Istanbulsku konvenciju, a zatim, ne respektirajući osnovne demokratske principe i forme referendumskih izjašnjavanja, praktički ukinuo pravo na referendum usprkos želji i potpisima više od četiri stotine tisuća hrvatskih birača, a sada je, evo, doveo konačno Hrvatsku i do još jednog kontroverznoga sudjelovanja u Marakešu, na konvenciji o izbjeglicama.
Međutim, povijest mu nikada ne će zaboraviti da je odradio pod svojim skutima i kriminalno otuđenje Agrokora dajući ga u ruke predatorskim zločinačkim pojedincima, namirivši svoj uski krug oko Borg grupe, skupine svojih pajdaša, kumova, sudionika u kriminalnim radnjama stranih banaka i lešinarskih fondova. On je učinio sve ono što hrvatski narod u svome istinskom, stvarnom bilu ne osjeća, moralno odbacuje i ne potvrđuje.
Plenković je silovao temeljno načelo demokratskoga parlamentarnog izjašnjavanja trgovinom a parlamentarnom većinom. Služeći se mafijaškim metodama neviđenima u europskoj parlamentarnoj povijesti, kupujući glasove, stvarajući neprirodne koalicije, abolirajući pred zakonom one koji bi trebali biti u zatvoru, a ne u saborskim klupama, silujući na takav način i volju onih koji su ga izabrali na potpuno drugim premisama i izjašnjenjima, stvarao je svoj zaštitni štit nedodirljivosti, izabrao sve pravosudno-policijske strukture po mjeri, kupivši tako unaprijed aboliciju za sva svoja već znana i neznana zlodjela.
Andrej Plenković postao je zlotvor hrvatske političke scene i strano tijelo u demokratskome ozračju hrvatskoga političkog i društvenog života! Kao takvome, hrvatski narod treba mu se suprotstaviti – njemu i njemu sličnima.
No, vratimo se konkretnije problemu koji je središnje pitanje ovog teksta, a to je otimačina Agrokora, otimačini koja po kompleksnosti i uporabljenim metodama nadmašuje i najimaginativnije zamisli mogućih i stvarnih scenarija.
Svoje funkcije Plenković je platio otimačinom Agrokora
Prvi akt drame Agrokor odigran je već na prvoj sjednici Plenkovićeve vlade, dakle odmah nakon što je preuzeo Vladu. Toga istog dana, 26. listopada 2016. godine, Vladi je predstavljen Zakon poreznih reformi, o kojemu je izvješće podnio ministar financija Zdravko Marić. Već 10. studenoga 2016. Vlada šalje paket zakona u Sabor. Slijede tri rasprave o prijedlogu zakona u Saboru (15.,16., 17. studenoga), i drugo čitanje 30. studenoga 2016. Druga rasprava u drugome čitanju i glasovanje s usvajanjem porezne reforme dovršeno je već 2. prosinca 2016. Predsjednica RH Kolinda Grabar Kitarović potpisuje Zakon ukazom 6. prosinca. Zakon je stupio na snagu 1. siječnja 2017. Dakle od predstavljanja do izglasavanja Zakona prošlo je svega nešto više od mjesec dana. Čemu takva žurba? Pa upravo u tome grmu leži zec jer je ovaj zakon osnovica i premeditacijski čin za Lex Agrokor i za famoznu finalnu Nagodbu o Agrokoru. Sama struktura ovoga zakona zorno pokazuje da je on prilagođen za ono što će se poslije objaviti pod imenima Lex Agrokor i Nagodba, dakle, stvorena je baza za efektivnu otimačinu Agrokora njegovim stvarnim vlasnicima i omogućeni su fantastični dobitci lešinarskim fondovima i ortacima u toj otimačini otimačina.Taj žurno promulgirani i iznimno složeni zakon pokazuje još jednu nespornu činjenicu, a to je da je zapravo Andrej Plenković već došao u džepu s projektom otimanja Agrokora, da su sve priče o problemima Agrokora izmišljene, iskonstruirane, za galeriju, one jednostavno ne piju vodu! Mora se priznati da se Plenkoviću jako žurilo platiti svoju nominaciju s otetom imovinom dioničara Agrokora. Nema nikakve sumnje da je čak i sama Nagodba osmišljena prije Lex Agrokora u stečajnome zakonu. Ovim su zakonima lešinarski fondovi i partneri osigurali maksimalne dobiti, oslobođeni plaćanja poreza jednom kada im se pokloni Agrokor i bude instaliran u Nizozemskoj, što je s obzirom na globalnu vrijednost kompanije, na dan otimačine vrijednost od oko preko 5 milijarda eura, pa je tako samo kroz ovaj vid “posla“ hrvatski proračun za neplaćeni porez oštećen za milijardu eura! To je bio prvi «poklon» Andreja Plenkovića hrvatskome narodu, pardon Knightheadu! Ostavljam to da prostudiraju hrvatski i europski pravni i policijski stručnjaci, kojekakvi Dorh, Soa, sove i sovići, koji će vrlo lagano utvrditi ono što podastirem, a ovdje bi bilo predugačko elaborirati članak po članak neupitnih poveznica između tih zakonskih projekata i njihove finalne svrhe. Dovoljno je pozorno komparirati i vidjeti pa i za prosječno inteligentne ljude postaje jasno kako se pogodovalo zločincima ili ortacima u poslu.
Linč medija, veleposlanika Rusije i SAD-a i šnajderice s Pantovčaka
Drugi akt bila je jedna od najgnusnijih orkestriranih kampanja destabilizacije jedne privatne kompanije i njezina vlasnika. Trebalo je Ivicu Todorića pred hrvatskom javnošću, pa i u svijetu obojati najcrnjim bojama, a isto tako prikazati besperspektivnost Agrokora, prikazati tvrtku kao u predstečajnome stanju. Tako su započele orkestrirane medijske kampanje zastrašivanja, pa čak i miješanje veleposlanika dviju najvažnijih svjetskih sila u kompaniju, serviranje evidentnih laži, izmišljotina kojima je bio preplavljen medijski prostor. Nije izostala, dakako, ni šnajderica s Pantovčaka, govoreći o Todorićevom dvorcu, dok je sama potrošila na poklonjene, kupljene haljetke više od vrijednosti jednoga Todorićeva dvorca. Tu su se javni mediji uključili i iživljavali u linču na najbarbarskiji način, od dnevnih novina i tjednika, do internetskih portala, televizija, jednako u Hrvatskoj i u okolnim zemljama… sve do uglednih medija diljem svijeta. Sve to, naravno, i nije moglo nego proizvesti gnjev, odbojnost i konsternaciju prema Ivici Todoriću. Od čovjeka se pravilo čudovište, nevaljalca, lopova, što on de facto nije, što on ni u kojem slučaju ne zaslužuje jer je Ivica Todorić i odmjeren, i pristojan, i pošteni radin čovjek, ništa drugo. Naravno, u sve te javne konsternirajuće bljuvotine ni jedne sekunde nisam vjerovao jer čovjeka poznajem 52 godine, sa svim njegovim kvalitetama i ponekim slabošću i hendikepom također. Dakle nikad nisam posumnjao u njegovo temeljno poštenje, nisam imao priliku posumnjati. Kao jedan od rijetkih, ja mu nisam laskao, nikad nisam napravio ni jedan posao s njim vrijedan jedne, jedine kune. Pomogao sam mu kad me to tražio, uvijek bez naplata! Zaista me veselilo da netko dobro radi. To sam i javno isticao, slao sam poruku da se Hrvati trebaju veseliti kad jedan drugi Hrvat toliko toga pozitivno radi. Međutim, vidio sam iz prve ruke što je stvarao, transformirao i gradio kao elitnu proizvodnju i gospodarsku strukturu u vrlo teškome, klimavome gospodarskom ozračju. Ali Ivica Todorić uvijek je išao naprijed i dospio do liderske pozicije u regiji i Europi u svojoj branši, premda je, dakle, djelovao pod nepovoljnijim uvjetima u usporedbi sa svojom konkurencijom. Todorić je obnavljao porušene ratom industrijske strukture, gradio stvarne i imaginarne mostove u poraću, ali i škole, muzeje, javne zgrade, crkve i samostane, gradio kanale, oživljavao slavonsku ravnicu, obnavljao Vukovar, Ilok, Belje, Vinkovce, Baranju…ostavljao iza sebe jedan apsolutni red. On se nije uopće osvrtao kroz sve te godine na serijale bedastoća koje su mediji i portali objavljivali natječući se kako ga ocrniti. Nije reagirao ni odgovarao. Znao bi mi reći, «Ja za to nemam vremena, na laži se ne osvrćem, idemo dalje» ! Zapošljavao je i školovao ljude, redovito plaćao, respektirao ljude s kojima je radio i radeći od jutra do sutra ulagao svaki svoj cent, dividende i profite u nove procese, a ne kao što ti medijski lažljivci kazuju da je popalio milijarde.
To je stvarna, a ne izmišljena istina o Ivici Todoriću koju i hrvatska javnost nije jednostavno mogla pretpostavljati, već ga je uzimala kao nekakvoga pijanog milijardera, bez osjećaja, bahatoga, oholog, rastrošnog, opijenog slavom luksuzom..! Možda mu i njegova obitelj nije u tome učinila najbolju uslugu svih ovih godina, orijentirana više na flash stranu života, ali to definitivno nije bila stranica Ivice Todorića, konceptora Agrokora, iznimno talentiranoga poduzetnika, koji je hrabro kročio u ono što se mnogi ne bi sjetili ni pomisliti.
Najradije bih zatražio od NSK da mi vrati donaciju nakon što ju je obeščastila Borg grupa
Agrokor je istodobno već dulje pripremao izlazak na Londonsku burzu i posao IPO bio je pred završetkom. Nakon par godina priprema, trebao je i završiti početkom svibnja 2017., što pokazuje i potvrda iz priloženoga dokumenta.
Ali očito su lešinarski fondovi i neki poslovni krugovi htjeli to preduhitriti, u čemu su imali i ozbiljne pomagače u Andreju Plenkoviću, Martini Dalić, Davoru Božinoviću, guverneru banke Borisu Vujčiću, Teni Mišetić s njezinim favoritima Emilom Tedeschijem, Škegrom, Roglićem.., svim vrstama ljubavnika, priležnica i ljubavnih trokuta, tutti quanti plejadom ljudi, skupine đavoljih odvjetnika, profitera svih vrsta medijskih transformatora istine, Sodome i Gomore, koji su se pokazili na predstavljanju ove hrpe laži što ih je napisala i u knjigu ukoričila Martina Dalić koju je promovirala u Nacionalnoj i sveučilišnoj biblioteci. Tako su i oskrvnuli taj prostor čiji sam i sam donator pa ozbiljno razmišljam da od NSK svoju donaciju potražim natrag, koju na taj neprimjeran način oskrvnjuju nazočnošću tih i sličnih veleizdajnika, proizišlih ili oplođenih iz KOS-ovskih struktura, koje sustavno i danas, rade protiv interesa hrvatskog naroda.
Treći Akt
Andrej Plenković je u ime Vlade RH predložio zakon (Lex Agrokor) da bi navodno spriječio propast te stečaj Agrokora, tvrtke od “nacionalnoga interesa”, kao i hrvatsko gospodarstvo od uništenja. ”Plenković izvrće istinu pred cijelom hrvatskom i svjetskom javnošću! On otima Agrokor, a iza Plenkovića ostaje pustoš!”, rekao mi je ovih dana Ivica Todorić za vrijeme našega susreta u Londonu. Agrokor je redovno poslovao do trenutka dok ga nije napala Vlade RH početkom veljače 2017. i dok Plenković nije počeo davati niz kriminalnih naloga Borg grupi.
Čak i nesklone revizorske kuće oglasile su se da nema nikakvih problema za Agrokor i držanja normalnog trezorskog stanja sve do 2018. godine. On je imao u rukama odobrenu kreditnu liniju od 900 milijuna eura, (vidi dokument u prilogu), koji je hrvatska vlada htjela na sve načine onemogućiti i izbjeći jer bi tada i Plenkovićev plan propao. Vlada je učinila sve da se posao ne dogodi, a tijekom te tampete i bure koja se nadvila nad Agrokorom, tijekom ožujka 2017., Agrokor dobiva ponudu od 500 milijuna eura za Jamnicu, od grupe Coca Cola. Da je Todorić imao stvarnih problema, on ih je mogao premostiti s takvom jednom transakcijom. Ali Plenković je imao izmišljene probleme jer se trebao dokopati Agrokora. Prema tome, Vladi RH nije odgovaralo da on realizira otvorenu i u pismenoj formi zaprimljenu bankarsku liniju od 900 milijuna eura (vidi dokument u prilogu), i upravo zato su oni na sve načine, pa i medijskim putem difamirali, izmišljali, proturali crne priče o Todoriću i Agrokoru, sabotirali ga, govoreći da je falsificirao bilance, da je u nepromostivim teškoćama, a pritom mu se u izravnim kontaktima prijetilo represalijama prema njemu i obitelji, tražeći da potpiše, da se odrekne i da prenese svoje firme na neke opskurne adrese. Da, Ivici Todoriću prijetili su čelnici hrvatske Vlade, u tome nema nikakve sumnje. Da on, u konačnici, pod prisilom potpiše izjavu kojom sve poklanja državi, bila su potrebna dva ili na kraju samo jedan član Nadzornog odbora, da to učine umjesto njega i rezultat bi bio isti. A svi znamo da se kod Hrvata uvijek nađe ljudi koji su spremni napraviti takve geste! Vidjeli smo i autentične izdaje u top menadžmentu Agrokora, koji je dao podršku Plenkovićevim zamislima, dilali povjerljive korporacijske dokumente…bili dijelom ozloglašene premijerove ekipe.
Konjski smijeh Martine Dalić iza leđa hrvatskome narodu
Ukupni poslovni prihod Agrokora 31.12. 2016. iznosio je 46.2 milijarda kuna, bilo je oko 60.000 zaposlenika, bila je to svjetski konkurentna industrija, najveća tvrtka toga profila u jugoistočnoj Europi, nositelj razvoja, nositelj investicija, sa stalnim rastom prihoda do trenutka kada Agrokor doživljava napad Vlade RH u veljači 2017. godine. Plenković je uzeo kao svoje, razvlastio desetke tisuća građana, uzeo novac iz Agrokora i plaćajući najskuplje savjetnike i lobiste da likvidira ljude koji su to stvarali! Čak i ciljani napadi, intervjui Martine Dalić u pojedinim tiskovinama kao što su Jutarnji list, Večernji list, TV kuće plaćani su s više stotina tisuća kuna od strane jedne tvrtke iz sustava Agrokor, a fakture su se žurno podmirivale na ime tobože savjetničkih usluga, ili za “seminare” koje bi novinare ”podučavali” komunikacijskim vrlinama. To je dio medijskoga koncepta obmanjivanja hrvatskoga puka kako bi se skrivali konjski smijeh Martine Dalić i samo djelić istine u programiranoj otimačini Agrokora. Nisu izostali ni pokloni svim sudionicima te otimačke fešte, kombijima su se razvozili suhomesnate delicije po različitim zagrebačkim i inim ministarskim adresama pa su se toliko zaigrali u tome, da su se vrlo brzo ispraznili sve rezerve raritetnih delicija koje je Ramljak i društvo djelilo “zaslužnima”, uz dakako terevenke sa svitama po podrumima koje su ophodile u tvrtkama iz sustava, koje su šokirali djelatnike tvrtki. Svi su se bogato namirivali u toj kriminalnoj aferi bez presedana na ovim prostorima pa i šire. Na kraju, ta tvrtka koja je zaista svojevrsni biser Hrvatske i regionalne poljoprivredne prerađivačke industrije, završila je svoj autentični put, koji je Andrej Plenković trasirao, oteo i protuzakonitim radnjama podijelio odabranima.
Četvrti akt
Agrokorova je vrijednost iznosila, prema objektivnim procjenama stručnjaka, oko 5,2 milijarda eura-a poslije pravomoćnosti Nagodbe, Agrokor je ustupljen odabranima za 1,4 milijarde eura i to sve izvan Hrvatske i bez nadzora hrvatskih institucija. Time je očito vidljivo kako taj sramni vrh vlasti koji vodi ovu državu smatra da Hrvatska nije dobro mjesto za poslovanje ovakvog koncerna te da je Nizozemska puno bolja! Plenković očito želi preseliti Hrvate s toploga na hladno more. Dakle juriš Hrvati, svi u Nizozemsku za Agrokorom! Likvidacijom Agrokora i Ivice Todorića Plenković je ispunio kao uvjet obećanje dano u zamjenu da postane mandatar i predsjednik Vlade RH, a sama potvrda Nagodbe bila je njegova obveza. Nagodbom je omogućeno da se otme sva imovina Agrokora i da se kapital iz hrvatskih poduzeća prenosi u Nizozemsku i postane kapital nizozemskih kompanija! Nizozemci se uknjižavaju na tvornice, brendove, preuzeli su i operativan posao (business), zaposlenike, pokretnine, jednom riječi uzeli su sva dobra! Vrijednost veća od 35 milijarda kuna seli u Nizozemsku. U konačnici, nama preostaje samo konstatirati da svi postavljeni ciljevi koje je Vlada javno predstavila našoj i međunarodnoj javnosti, poput primjerice zaštite tvrtke Agrokor, od strateškoga interesa za HR, njezino spašavanje od stečaja kroz financijsko i poslovno restrukturiranje, zaštita dobavljača, zaštita zaposlenih, jednostavno nisu realizirani. U apsolutno svim zacrtanim razinama, cilj je promašen. To je bio zapravo samo besramni propagandni trik kako bi se zamazale oči javnosti jer njihovi ciljevi su bili dijametralno suprotni od onoga što su javno zacrtali i ponudili hrvatskoj i svjetskoj javnosti.
Plenkovićev ceh platit će građani
Peti Akt
Vidjevši da je priča posložena na taj način u Hrvatskoj, da su svi putovi zabrtvljeni, Ivica Todorić je odlučio nastaniti se jedno vrijeme u Londonu, što mu je omogućilo da s distance pohvata konce prve izgubljene bitke i da dobije mogućnost organizirati dotoke informacija, analiza, organizira zaštitu svojih interesa. Dakako, on nije bježao od hrvatske pravde, ili bolje reći od hrvatske nepravde. Ali je htio također organizirati elemente svoga plana u jednoj pravno kompleksnoj priči, obraniti svoje interese, a također i interese onih koji su u Agrokoru s njime nastradali. Ova finalna bitka na domaćemu, a isto tako i na međunarodnome planu tek predstoji, a s argumentima koje ima u rukama, ne sumnjam u njegove uspjehe, ako ne u Hrvatskoj, svakako da u inozemstvu, pred nepristranim pravosudnim institucijama. Jer smo vidjeli da je Plenković posložio sve strukture, od policije do pravosudnih institucija s podobnicima, pa su sve dosadašnje odluke sudova tako postale ne sudske presude već lakrdija sudskih instanca koje ignoriraju osnovne činjenice, konačno i osnovne ustavne odrednice.
Dakako, to će biti ozbiljna bitka u kojoj ne će biti pardona! Na žalost, mislim da će ovaj Plenkovićev ceh, na kraju, ipak platiti hrvatski porezni obveznici!
Dakle, dobili smo na žalost jedan jako, jako skup “poklon” Bruxellesa!
Šesti Akt
Ivica Todorić je u Zagrebu. Na dan odlaska iz Londona u Zagreb pitao sam ga više provokativno, iako sam znao već odgovor, kako će se braniti pred sudom?
Odgovorio mi je « Ja se nemam šta braniti od političkih pamfleta, koje sa gnušanjem odbacujem ! Te optužnice i pamfleti samo govore nešto drugo, kakve neznalice, nesposobnjakovići i u konačnosti opasni ljudi upravljaju RH. Sve što se dešavalo vezano za aferu Agrokor dešava se iz razloga jer je politička « elita » odlučila radi vlastitih interesa oteti moju kompaniju, a sada vide, koliko je opasno da se sazna gdje i koliko je ova koruptivno-zločinačka mreža raspostranjena i do kojih razina ona vodi. Cijeli moj život sam poklonio državi Hrvatskoj, kroz moj osobni projekt Agrokor, u gradnji, moderne, konkurentne industrije, koja je na kraju postala najvećom u ovom dijelu EU. Ako netko zna, to si zasigurno ti da to procjeniš. Svima ću dokazati da ja nisam ništa radio protiv svoje kompanije i protiv svoje države i Domovine Hrvatske. Kreatori ovih optužnica i važni stupovi otimanja Agrokora navode mali dio stvari iz poslovnog života Agrokora, izvukli su ih iz konteksa, iskrivili ga i nazvali ga mojim kriminalom. Očito uvjereni kako je dovoljno poslati puno dokumentacije, nešto napisati po unaprijed složenim konstrukcijama, što po njima, tako i tako, nitko ništa ne razumije. Upravo te dokumente ću koristiti kao dokaza moje nevinosti, ali i kao dokaz, na koji se manipulatorski, kriminalni način kreiraju optužbe u RH ».
Pa dobro, pripitam ga, a te sve silne i medijski razbacane, “popaljene” milijarde ?
Prvo,« To su čiste bedastoće, izmišljotine ni centima nisam uzeo! Agrokor sam gradio i izgradio na način da su se sve potencijalne vrijednosti ugrađivale u rast i razvoj. Samo u vremenu izmedju 2011 i 2016, u periodu na koje se optužbe odnose financijski odnosi Agrokora i njegovog vlasnika, po stvarnim faktima, koji se sve uredno mogu provjeriti u financijskim dokumentacijama Agrokora su bile sljedeće :
Agrokor je imao zadržane dobiti u većem dijelu svojih kompanija, koju je istu zadržanu dobit Agrokor mogao povući i isplatiti svojim vlasnicima. Navodim samo primjer Jamnice gdje sam mogao sebi isplatiti oko 120 miliona eura. Konsolidirana stanja pokazuju da to iznosi preko 300 miliona eura;
Drugo, godine 2014. sam dokapitalizirao Agrokor sa 160 miliona eura, a istovremeno platio 80 miliona eura EBRD-u po obvezi Agrokora za otkup dionica;
Treće, da bi Agrokor mogao konsolidirati Mercator, Ivica Todorić je sa svojim novcem otkupio dionice Merkatora za 200 miliona eura. Vidljivo je iz samo ovih elemenata da je Ivica Todorić svoje novce bezkamatno!!! držao u Agrokoru, kako bi Agrokor mogao ostvarivati svoje planove razvoja.
Za razliku od Knightheada, odnosno roll-up kredita, gdje investitor na uloženih samo koju stotinu miliona eura, uzimaju godišnje samo na račun kamata 150 milona eura.
Iz svega proizlaze da je cilj većinskog vlasnika kontinuirano jačati financijsku poziciju Agrokora sa konačnim ciljem izlaska na IPO, što se trebalo desiti početkom svibnja 2017. što bi za sami Agrokor i njegove dioničare hrvatsko pa i regionalno gospodarstvo značio neizmjerni uspjeh”.
Očito bruxellski slučajnik Andrej Plenković je imao jednu drugu opciju i ideju!
U slučaju Agrokor riječ je o klasičnome insajderskome kriminalnom činu koji bi u svakoj zemlji trebao biti gonjen po službenoj dužnosti. U Americi bi to bio prvorazredni skandal, medijski analitičari, poslovni krugovi i višeslojni mehanizam zaštite burzovnih akcija i kontrole promptno bi reagirali poput, primjerice, U.S. Securities and Exchange Commission (SEC) ili pak, Commodity Futures Trading Commission (CFTC), jer stavlja u upitnost ideju povjerenja i stabilnost nacionalne ekonomije. Sustavi nadzora burzovnih transakcija i poslovanja, vrlo bi oštro osudili takvo ponašanje. U Hrvatskoj se takav sustav nije ni oglasio pa država i njezine institucije, probrani pojedinci, taj kriminal čine nekažnjeno, omogućujući pljačku privatne imovine. Najprije izvršivši nacionalizaciju, a zatim jednu novu privatizaciju, te se još i hvale time. Tako uništavaju hrvatsku poslovnu sadašnjost i budućnost, temelje hrvatskoga djela, onoga što je najpropulzivnije i najperspektivnije.
Slučaj Agrokor i Vladina kriminalna aktivnost odagnali su svaku sumnju o transparentnosti i ideju o pravednosti javnoga ponašanja, a isto tako i prakse i zaštite sigurnosti investicija. Samo ovaj čin odagnao je nepovratno s ovih prostora svaku intenciju ozbiljnih investitora da ulože svoj novac u Hrvatsku. Investitori bježe kao vrag od tamjana iz države u kojoj je instalirana pravna nesigurnost, gdje se može izgubiti investicijski ulog uslijed prakse koja odudara od ozbiljnoga poslovnog svijeta, gdje caruje netransparentnost
Hrvatska se, dakle, vratila u poraće Drugoga svjetskog rata, u 1945. godinu, kada je ideologizirana komunistička totalitarna represivna vlast nacionalizirala svu imovinu bez obeštećenja. Vratila je ovim aktom i službenom otimačinom Hrvatsku još jednom 72 godine unatrag. Zbog čega? Da bi se namirilo njihove kumove, prijatelje i sve vrste lešinarskih fondova i gladnih »jastrebova», njih samih, jer su dijelom toga otimačkog koncepta, kao što su oteli i raspodijelili svu imovinu prije obnove hrvatske države. Riječ je o istim kosovsko-udbaškim izdancima, posvuda su svenazočni Emil Tedeschi, Božinović, Plenković, sve sama djeca kosovaca i udbaša. Za to se svugdje u normalnome svijetu polažu računi, odgovara i plaća ceh, jer sve ima i neminovnu dualnu cijenu, cijenu božje, kozmičke pravde, a isto tako i cijenu svjetovne pravice!
Slučaj Agrokor je i visit-karta Andreja Plenkovića. Plenković je tom kartom dokazao u vrlo kratkome razdoblju da je pogubna osoba za strateške državne interese. Mislim i ponavljam da on nema više potrebnoga digniteta biti na čelu Vlade Republike Hrvatske. Plenković bi trebao skupiti konačno malo snage, pokupiti svoje prljavo rublje i odstupiti!
Ante Glibota, u Parizu, na dan svetog Nikole Tavelića,14. studenoga 2018.