Majka Terezija – sjajni svjetionik trećega tisućljeća!

Majka Terezija je veličajnim djelima milosrđa, ne samo potaknula nova svećenička zvanja, već je zagrlila i usrećila brojnu odbačenu sirotinju. Njezino životno geslo: 'Dirni gubavca svojom ljubavlju!', njezin je svjestan, nepodijeljen i dragovoljan izbor redovničkoga života, sa stožernim ciljem služenja čovjeku. Majka Terezija je izabrala put uzajamne odgovornosti, radila je za konkretne ljude, umjesto da jadikuje besplodno nad zlima u svijetu. Tim stavom i praksom apsolutno je potvrdila staru rimsku poslovicu: 'Djela, a ne riječi!' Jer, djela ostaju i plod daju, a od samih dobrih riječi i teorija malo koristi ima za čovjeka pogođena nevoljom

Majka Terezija bila je skromna, ponizna, samozatajna redovnica Katoličke crkve i za života je dala nemjerljiv doprinos, ne samo Crkvi, nego i ljudskom društvu. U prošlom 20. stoljeću, po svojim sjajnim djelima, Majka Terezija, nedvojbeno je bila teško ponovljivi primjer predane ljubavi prema najsiromašnijim i odbačenim osobama. Time je upravo dala najbolje, najizvrsnije svjedočenje za svoga Boga – Isusa Krista i neprolaznu nauku Evanđelja. Zbog vlastite djelatne zauzetosti i djelotvorne kršćanske revnosti, bila je i ostat će uzor i vodilja, ne samo Katoličkoj crkvi, nego i svim ljudima dobre volje.
Još za života, postala je svijetli, vjerodostojan i privlačan simbol izvorne kršćanske ljubavi prema čovjeku, koja je današnjem svijetu i te kako potrebna. Sa svojim časnim sestrama, Misionarkama ljubavi, živjela je siromašno među siromašnima, skrbeći se neumorno: za bogalje i gubavce, za slijepce i siročad, te druge osobe u nužnoj potrebi. Tim ugroženim osobama, Majka Terezija i njezine časne sestre, bile su posljednje utočište, okrjepa, nada i spas.
Poznati grčki filozof, veliki antikni mislilac, Aristotel, istinito je napisao: „Oči su zrcalo ljudske duše!“ Plemenitost Majke Terezije nisu zrcalile samo njezine blage i bistre oči, nego i njezin dobrohotni osmijeh i prijazno lice. Sa zacrtanih brazda na njezinu licu očitovao se asketski, isposnički život u vrućoj klimi i napornu radu, iz ljubavi prema svakom čovjeku, popraćenoj bogougodnim optimizmom, premda se radilo o najzapuštenijim četvrtima u Indiji.
Čovjekoljublje Majke Terezije ogledalo se i u činjenici, da su se njezini podvizi prenosili i na druge osobe. Navlastito su mladi ljudi njome bili oduševljeni, jer je živjela originalno, na vedar način, čvrsto i uvjerljivo, jedinstvo katoličke vjere i nepodijeljene ljubavi, beskompromisno se i posve stavljajući u službu Božju.

Veličajna djela milosrđa

Osobno sam, u nekoliko prigoda, slušao govore Majke Terezije sa zaslona dalekovidnice. O svomu radu s najsiromašnijima, govorila je jednostavnim i svim ljudima razumljivim rečenicama. Njoj za govore nisu bili potrebni nikakvi koncepti, kao političarima i akademicima, jer je ona pismeni podsjetnik za govor zamjenjivala odlaskom na molitvu u crkvu. Tako duhovno prožeta, mogla je u javnosti poticajno, jasno i nadahnuto govoriti.
Premda je minulo više od dva desetljeća od njezine ovozemaljske smrti, i dandanas, kao i nekoć, Majku Tereziju priznaje cijeli svijet. Dobra mati ostavljenih i zaboravljenih osoba, poglavito je obljubljena u Indiji, gdje je započela misionarsko djelovanje. Njezin predani, rad, ljubav i žrtve, osim Indije, prepoznale su i druge države u svijetu. Sveudilj je prihvaćena kao majka, koja je u svom dobrom srcu uvijek imala mjesta za sve ožalošćene i ojađene nevoljnike.

Majka Terezija, tjelesno krhka žena, u nutrini je oćutjela duboko čudesan Božji zahvat te je stoga vazda imala hrabrosti neustrašivo svjedočiti Božju ljubav. Njezina ponizna i skromna osoba bila je u biti vjerna slika pjesnika, misionara, vjerovjesnika i mironosca – Sv. Franje Asiškoga – utemeljitelja katoličkoga siromaškoga franjevačkog reda.
Majka Terezija je veličajnim djelima milosrđa, ne samo potaknula nova svećenička zvanja, već je zagrlila i usrećila brojnu odbačenu sirotinju. Njezino životno geslo: „Dirni gubavca svojom ljubavlju!“, njezin je svjestan, nepodijeljen i dragovoljan izbor redovničkoga života, sa stožernim ciljem služenja čovjeku. Majka Terezija je izabrala put uzajamne odgovornosti, radila je za konkretne ljude, umjesto da jadikuje besplodno nad zlima u svijetu. Tim stavom i praksom apsolutno je potvrdila staru rimsku poslovicu: „Djela, a ne riječi!“ Jer, djela ostaju i plod daju, a od samih dobrih riječi i teorija malo koristi ima za čovjeka pogođena nevoljom.

Životni put posut trnjem



Majka Terezija, građanskoga imena i prezimena Agneza Gonxha Bojaxhiu, rodila se 27. kolovoza 1910. u Skoplju. Roditelji su joj bili podrijetlom iz Albanije. Njezin otac je radio kao građevinski poduzetnik. Tjedan dana poslije rođenja, krštena je u crkvi posvećenoj Srcu Isusovu. Znakovito je značenje njezina krsnoga imena, jer ime Gonxha, prevedeno s albanskoga na hrvatski jezik, znači – pupoljak, cvijet ili ruža.
Agneza je od rođenja bila krhka, slabašna i boležljiva djevojčica. Njezina obitelj bila je stoga zabrinuta. Provela je djetinjstvo i ranu mladost, s bratom Lazarom i sestrom Agom, i veoma rano je osjetila na vlastitoj koži, da je život satkan i od bijede, neimaštine i borbe za preživljavanje – kroz naporan rad.
Kao učenica, u svojoj župi, uključila se u vjersku djevojačku katoličku udrugu. U okruženju vršnjakinja, slovila je kao skromna, samozatajna, ponizna, uzorna – vrlo krjeposna i pobožna djevojka. Odrastajući u katoličkom ozračju, osjetila je u sebi duhovno zvanje i Božji poziv. U srcu joj je gorio kršćanski zanos te živa želja da pomaže ljudima. Stoga se odazvala Božjem pozivu.
Kao osamnaestogodišnja djevojka, na svetkovinu Velike Gospe, u hrvatskomu Gospinom svetištu, u Letnici, na Kosovu, definitivno se odlučila za redovničko zvanje. U studenom 1928., napustila je obitelj i domovinu i otišla u samostan Loretto, kod Dublina – u Irskoj, te se priključila Družbi časnih sestara Blažene Djevice Marije od Loretta.
O izboru životnoga zvanja i poslanja je zabilježila: „Bili smo vrlo sretna obitelj. Ali kada mi je bilo osamnaest godina, odlučih napustiti domovinu i postati redovnica. Otada nisam, ni jednu sekundu, posumnjala da sam pravilno postupila. Bila je to Božja volja.“
Iz Irske je Agneza poslana u Indiju, petsto kilometara sjeverno od Calcutte, u Darjeeling, gdje je započela redovničku pripravu. Tijekom novicijata, stekla je pedagošku izobrazbu. Tada je zapisala: „Čula sam poziv da sve ostavim i da u bijednim četvrtima slijedim Isusa, da mu služim među najsiromašnijima od siromašnih.“
Nedvojbeno je već tada sestra Agneza duboko osjetila Isusove riječi i Kristovu poruku služenja napuštenima, zapuštenima, siromašnima i bespomoćnim osobama iz Novoga zavjeta: „Zaista, kažem vam, meni ste učinili koliko ste učinili jednome od ove moje najmanje braće.“ (Matej 25,40). Prožeta ovim riječima Sina Božjega, bila je uvjerena da će je ljudi prosuđivati upravo prema osobnim djelima ljubavi i milosrđa.

Gruba halja i mali križ na lijevom ramenu…

Mlada iskušenica Agneza, prve redovničke zavjete je položila 24. svibnja 1931. te dobila ime Terezija – po uzoru na Sv. Tereziju Avilsku. Potom je premještena u Calcuttu i upućena u Srednju školu Svete Marije, gdje je obučavala bengalske djevojke, iz najbogatijih obitelji Calcutte. Rečenom uglednom školom ravnale su redovnice od Loretta. Školu su okruživale siromašne gradske četvrti. Tu je Majka Terezija dva desetljeća predavala povijest i zemljopis, sloveći kao dinamična i revna redovnica.
Iz spomenute škole, Majka Terezija je danomice gledala, preko samostanskih zidina, prljavštinu i veliku zapuštenost okolnih bijednih četvrti istočne Calcutte, siromašne i bolesne osobe, za koje nitko ne skrbi i ta grozna zbilja sve više ju je uznemiravala. U vlastitoj savjesti, ćutjela je osobnu obvezu, da svojim radom ublaži teško stanje najsiromašnijih i da ih obrati Bogu.
Svakodnevno je satima razmišljala: o nesretnoj sudbini svih onih koji nisu imali prigodu osjetiti Božju ljubav, tavoreći u siromaštvu i prljavštini prezrenih četvrti Calcutte; o potrebama teških bolesnika koje nitko ne njeguje; o bijedi osamljenih što leže na ulici i umiru nedostojanstveno poput zanemarenih životinja; o velikom strahu i ponižavajućem životu tisuća djece; o siročadi koja napuštena tumaraju ulicama…
Za planirani rad s najsiromašnijima, Majka Terezija je trebala ishoditi dopuštenje od crkvenih autoriteta. Nakon što je dobila odobrenje od nadbiskupa Calcutte i glavne nadstojnice sestara od Loretta, obratila se papi Piju XII., moleći za dopuštenje za rad s najsiromašnijima, izvan samostana. Nakon dvije godine, u ljeto 1948., dobila je odobrenje za rad s najzapuštenijima. Stoga je 8. kolovoza 1948., odjenula novo redovničko odijelo: skromnu bijelu halju, s modrim rubom od gruboga pamuka.
Na lijevo rame stavila je obješen mali križ, kao znak raspoloženja njezina srca i kao znak stalnog sjećanja na Isusa Krista. Premda je zaplovila u nesigurnije vode, njezina čvrsta vjera u Boga, davala joj je snage da ustraje. Najprije je provela tri mjeseca u Patnu, s američkim medicinskim sestrama, gdje se stručno osposobila njegovati bolesnike. O Božiću 1948., u Calcutti je započela, kod Malih sestara siromaha, milosrdni rad.

Sažalijevala je napose zapuštenu djecu

Majka Terezija je žalila sve bijednike Calcutte – poglavito djecu. Cijeli život je neumorno djelovala kao dobri anđeo siromašnih i nemoćnih! U zapuštenim četvrtima Calcutte, djeci su manjkali: hrana, odjeća, lijekovi… U Indiji se inače svake godine rodi na desetke tisuća djece, o kojima nitko ne skrbi. Majka Terezija 1948. nije imala novca, kako bi pomogla nesretnoj djeci, ali nije posustala u kršćanskoj ljubavi.
Unatoč neprilikama, svršetkom 1948., otvorila je u Calcutti prvu školu za odbačenu djecu. U radu sa zapuštenom djecom, najprije su joj pomagale nekadašnje njezine učenice i druge plemenite žene. Djecu nije samo opismenjavala, već ih je podučavala o osobnoj higijeni. Počela je raditi sa samo pet rupija. Kada su ljudi saznali kakav plemeniti posao radi, donosili su joj potrebite stvari i novac. U tomu je vidjela Božju providnost na djelu…
Majka Terezija je svakodnevno najsiromašnije od siromašnih podizala iz bijede. Nastojala je da sami otkriju smisao za pristojnost, za vlastito ljudsko dostojanstvo. Njezina nastojanja dala su plodove, jer je pokazivala stalno Božju ljubav na djelu. Dok je 1948. njezinu školu polazilo samo petero djece, 1971. taj broj se popeo na petsto djece, a 1979. u bijednim četvrtima Calcutte djelovale su čak 142 dječje škole Majke Terezije sa čak 20.257 polaznika. Sva ova djeca u školama spašena su od pošasti droge i kriminala.
U prvim danima djelovanja, Majka Terezija je u zapuštene dijelove Calcutte odlazila posve sama. Održavala je nastavu, te kruh i lijekove dijelila bolesnicima. Radila je neprestano – cijeli dan. Uvečer je odlazila u crkvu na molitvu. Osobno se slabo hranila, ali Bog joj je davao snage, da ne klone duhom. Kongregaciju časnih sestara – Misionarke ljubavi – utemeljila je 1950., a iste godine, u listopadu, Sveta Stolica je u Rimu odobrila i priznala Misionarke ljubavi.

Misionarke ljubavi – dragovoljan rad bez plaće

Na početku plemenita djelovanja 1950. bilo je svega 12 sestara Misionarki ljubavi. Taj broj je narastao 1979. na 1718 sestara. Osim uobičajenih redovničkih zavjeta: poslušnosti, siromaštva i čistoće – Misionarke ljubavi su polagale i dodatni zavjet ili obećanje služenja najsiromašnijima od siromašnih, svim srcem i bez plaće. Misionarke ljubavi ustajale su u četiri i pol sata, molile su potom puna dva sata, te poslije skromna doručka odlazile činiti djela milosrđa, u zapuštene četvrti. Unatoč naporna cjelodnevnoga rada, nikada nisu propuštale večernju molitvu, čime su pokazivale da su različite po poslanju od običnih socijalnih djelatnica.
Majka Terezija je 1952. bila svjedokom grozomorna prizora: vidjela je na ulici kako štakori grizu umiruću ženu. Kada je tu ženu odbila primiti bolnica, Majka Terezija je prosvjedovala: „Više se vodi skrb o psima i mačkama, nego li o čovjeku.“ Rečeno gorko iskustvo potaknulo je Majku Tereziju žurno utemeljiti Dom za umiruće, pod nazivom – „Mjesto čistog srca“. Desetci tisuća umirućih, koje nije htjela primiti bolnica, našli su tu posljednje utočište, okrjepu i duhovnu utjehu. U početku su Misionarke ljubavi same pronalazile umiruće na ulici. Kasnije su umiruće, u Dom za umiruće, dovozila gradska vozila Hitne pomoći.
Prilikom odlaska u siromašne četvrti, sestre Majke Terezije sa sobom su nosile torbu s kruhom. Kruh su dijelile neishranjenoj djeci, koju su često nalazile na rubu ceste ili na pločnicima. Nalazile su i skrbile se i za napuštenu dojenčad. Napuštenu djecu pronalazile su i u autobusima, ispod stubišta ili ostavljenu ispred vrata Domova Majke Terezije.
Brojna djeca u Calcutti jamačno bi umrla da ih nisu spasile Majka Terezija i njezine sestre. U Domovima za nahočad i siročad, Majka Terezija se radovala svakom pronađenom dojenčetu. Stoga je pozvala sve gradske bolnice u Calcutti, da joj pošalju neželjenu dojenčad – s porukom: „Ja se posvajanjem djece, borim protiv pobačaja!“. Broj dječjih domova Majke Terezije rastao je, ne samo u Indiji, nego i u drugim nevoljnim područjima u svijetu. Primjerice, 1978. bilo je u svijetu čak 49 domova Majke Terezije za nahočad i siročad, sa 2770 djece.
U svom plemenitom radu, Majka Terezija se posvetila prihvatu odbačenih gubavaca. U njezinu prihvatilištu 1957. bilo je tek pet gubavaca, da bi taj broj 1970. narastao na čak 17.000 prihvaćenih gubavaca. Misionarke ljubavi Majke Terezije, osim domova za umiruće, dječjih domova i ambulantnih postaja za gubavce, diljem svijeta, utemeljile su još i sljedeće ustanove: dječje vrtiće, niz pučkih i srednjih škola, ljekarni, rodilišta, središnjica protiv tuberkuloze, domova za neudane majke, te niz peradarskih zadruga – sve to za dobrobit siromašnih.

Nobelova nagrada za mir

Kuću Misionarki ljubavi u New Delhiju je 1960. otvorio onodobni predsjednik Indije, Jawaharlah Nehru. Kada mu je Majka Terezija kanila nešto reći o svomu radu, odgovorio je: „Ne trebate mi ništa govoriti, jer sam dobro znam za sva dobra djela koja ste učinili.“ Predložio ju je za najveću indijsku nagradu, koja joj je 1962. dodijeljena. Tada je prvi put tom prestižnom nagradom nagrađena osoba izvan Indije. Broj misijskih postaja Majke Terezije 1997. popeo se na dvjesto, na području Indije.
Nobelovu nagradu za mir dobila je 10. prosinca 1979. u Oslu. Prije toga, 6. siječnja 1971., dodijeljena joj je u Rimu Nagrada za mir pape Ivana XXIII., tj. papa Pavao VI. dodijelio joj je „Oscar ljubavi prema bližnjemu“. Indijska premijerka Indira Ghandi počastila ju je s Nehru nagradom, to jest odličjem za međunarodno razumijevanje. Vlada Indije darovala joj je besplatnu voznu kartu za sve indijske željeznice i zrakoplovne tvrtke, te joj 1980. uručila najviše civilno odličje Indije- „’Bharat Ratna“ (‘Dragulj Indije’).
Sav novac koji je dobila, uz brojna odličja, Majka Terezija je ulagala u misijski rad. Počasti je uvijek skromno primala, uvjerena da joj je plemeniti rad prvotno njezina kršćanska obveza. Jednom zgodom, kada je papa Pavao VI. 1964. doputovao u Bombay sudjelovati na Međunarodnomu euharistijskom kongresu, američka vlada je Svetom Ocu darovala skupocjenu limuzinu: lincoln continental. S tim autom, Papa se dovezao do Doma za umiruće u Bombayu. Prije odlaska iz Indije, ushićen onime što je vidio, Papa je raskošni samovoz darovao Misionarkama ljubavi.
Na posebnoj dražbi, na koju se slilo puno bogatih ljudi, Majka Terezija je Papin auto uspjela prodati višestruko skuplje nego li je samovoz zbiljski vrijedio. Sav utrženi novac odmah je uložila za izgradnju Glavnoga bolničkog odjela u Domu za gubavce u Shantinagaru.

Do kraja odana Bogu i siromasima

Iz Calcutte i Indije, Misionarke ljubavi su se proširile diljem svijeta. Otvorile su, primjerice, dvije svoje kuće u Australiji: jednu za pomoć različitim ovisnicima, a drugu za pomoć domorodačkom stanovništvu. Po četiri kuće 1970. otvorene su u Londonu i Jordanu, dvije u Venezueli, pa u Bronxu, najsiromašnijem dijelu New Yorka, potom u Bangladešu, Sjevernoj Irskoj, Etiopiji, Jemenu, Filipinima, Siciliji, Portugalu, Panami, Japanu, Burundiju, Brazilu… Kuća Misionarki ljubavi nalazi se i u glavnom hrvatskom gradu Zagrebu!
Majka Terezija se uspjela probiti i u komunističke države: Sovjetski Savez i NR Kinu. Nekoliko puta je pisala službena pisma posljednjem komunističkom predsjedniku Sovjetskog Saveza, Mihailu Gorbačovu. Budući joj nije odgovarao na pisma, na spomendan Sv. Mihovila, poslala mu je imendansku čestitku. Nakon primljene čestitke, Gorbačov je dopustio djelovanje Misionarkama ljubavi u Sovjetskom Savezu.
Majka Terezija je preminula u Calcutti, 5. rujna 1997., od srčane kapi, u 88. godini života. Uz najodličnije državne počasti, te nazočnost milijunskoga mnoštva, pokopana je 13. rujna 1997. u Calcutti.
Jer je živjela na djelu Božju ljubav i svetost, te mnogima za svoga života nesebično pomagala – nedvojbeno zaslužuje iskreni pokoj vječni, zahvalne molitve svih katolika i svako priznanje. Bila je hrabra, Bogu i siromasima trajno odana žena, koja je i dandanas svijetu nepresušni izvor nade, te uzor i miljokaz za bolju, sretniju i ljudskiju budućnost čovječanstva…

Facebook Comments

Loading...
DIJELI