Martina, Santo Subito: Kako su Hrvati podigli spomenik korupciji i nepotizmu

Oni su Borg, otpor je uzaludan

Borg-kraljica je na predstavljanje svoje knjige pozvala cijelu grupu Borg, i onda pred kamerama bezobrazno slagala da grupa Borg ne postoji. Jasno je da je za bavljenje politikom potrebna određena doza bezobrazluka i sposobnost hladnokrvnog laganja, ali Martina Dalić je ovim pljunula u lice građanima kao nitko prije nje.
Knjiga je odgovor vlade Andreja Plenkovića na optužbe za pogodovanje specijalnim interesnim skupinama i lešinarskom fondu iz SAD-a, i najiščekivani je literarno-kriminalni događaj ove godine, a čitav je događaj medijski prezentiran kao blaženo uznesenje Martine Dalić.

„U Vladi nije postojala tajna skupina imena Borg ili sličnog imena. Nije postojala urota, još manje urotnici i nije bilo korupcije“, ispalila je na predstavljanju Martina Dalić, mrtva hladna, u prisustvu gotovo cijele nepostojeće tajne skupine Borg. Bili su tu i odvjetnik Šavorić, i Ramljak i njegovi zamjenici, i Šeks, i Marica Vidaković, prokuristica Kraša, i Boris Vujčić, i sam Plenković, i Škegro…

A poseban je doživljaj bio vidjeti Šeksa kako nas uz ostale uvjerava kako nikakvog Borga nema, kako nekakve zavjereničke skupine u UDBE ne postoje, i kako nismo vidjeli što smo vidjeli, i čuli što smo čuli. Još veći slušati Martinu kako poput pokvarene ploče ponavlja kako je drug Plenković, iako goloruk i trpeći strahovitu anemiju, spasio 60.000 radnih mjesta te kooperante i dobavljače, i to bez kune novca poreznih obveznika.

Istina je međutim malo drukčija. Ne samo radi onih pola milijarde koje su savjetnici koji su ujedno i pisali zakon dobili. To je najmanja šteta. Agrokor nije spašen sredstvima „stranih ulagača“, nego prvenstveno sredstvima dobavljača koji su ostali bez velikog dijela novca kojeg im je Agrokor bio dužan, a što će se u konačnici preliti na porezne obveznike.
“Strani investitori” – lešinari su očito, i nezakonito, imali informaciju o namjerama Vlade već u veljači prošle godine, kad su počeli kupovati Agrokorov dug na Frankfurtskoj burzi. Kupili su obveznice Agrokora po oko 30 posto cijene na burzi jer se znalo da Agrokor propada i tko god je imao njihove obveznice htio ih se je riješiti pošto-poto, potom su dali “kredit” Agrokoru od pola milijarde eura, a onda je većim dijelom tog novca Agrokor otkupio svoj stari dug kojeg su oni dva mjeseca ranije kupovali po 30% cijene, ali po punoj cijeni.



Još bolje, dobili su senioritet starog duga i hipoteku na dvostruki iznos cjelokupnog kredita, uključujući i onaj dio koji im je istog dana vraćen kad su ga Agrokoru i posudili. Tako su bez ikakvog rizika zaradili milijarde u par dana.
Nije teško povezati dva i dva, američka se veleposlanica Julieta Vals-Noyes pojavila u Vladi istog dana kad se donosio Lex Agrokor, jer očito Amerikanci nisu htjeli da Rusi preuzmu Agrokor, a i već su imali otkupljen dug. To se vidjelo i iz kasnijih akcija Ramljaka koji je pod svaku cijenu pokušao isključiti Ruse iz nagodbe. Fond Knighthead sigurno nije bez pouzdane informacije uložio ogroman dio svoje imovine u kupnju obveznica propalog Agrokora.

To je pljačka, i to će u konačnici pasti dijelom na leđa poreznih obveznika, a dijelom Rusa. Dobavljači su dobili dio novca, dio će nadoknaditi od nas, građana, višim cijenama; Rusi su dobili bezvrijednu kompaniju, vrijednu najviše 20% onog što su uložili. A pola milijarde za savjetnike je samo trešnja na torti.

No, javnost je dobrim dijelom uvjerena kako je HDZ spasio radna mjesta i Agrokor. I otjerao velikog zlog Todorića. Iako su ga već prije otjerali Rusi i nije bilo nikakve realne potrebe da se država miješa u odnos dužnika i vjerovnika osim pravnim okvirom. Ako vam i dalje nije jasno: Plenković je u ovoj priči Tetec Cinober, američki lešinari su Imbra Presvetli, a vi ste Dudek. Martina Dalić je pak Plenkovićev privatni dupeuvlakač, a tamo je već prilična gužva.

Mesija iz HDZ-a

Iz Jutarnjeg slavodobitno poručuju kako je svih 45.000 primjeraka knjige Martine Dalić rasprodano: Nije čudo, dijelila se kao i svojedobno knjige Ante Tomića, uz “Jutarnji”. Onda bi nakon toga Antišu Jutarnji reklamirao kao najtiražnijeg domaćeg pisca. Dok ga nije prestigla Nives Celzijus. Čije su se knjige morale i platiti.
Poznato je da Hrvati vole knjige, kad ih mogu dobiti badava. Da ih stave na policu. Poznato je i da je EPH holding, izdavač Jutarnjeg, u sprezi s režimom i da je dio propagandnog stroja, toksične mješavine agitpropa i „političke korektnosti“ koja prodaje svileni fašizam Andreja Plenkovića.

Knjigu će vjerojatno ipak malo njih čitati, ona je ionako predmet zgražanja i sprdnje. No, jedna rečenica je posebno privukla svačiju pažnju – rečenica s početka: „Moja je misija promijeniti HDZ, a nakon toga Hrvatsku”, Andrej Plenković, 9. rujna 2016.

Ako je plan bio isprazniti Hrvatsku od preostalih stanovnika, dovesti na vlast velikosrbe i tehnomenadžersku struju komunističke partije oličenu u HNS-u, zabraniti referendume, postaviti na ministarska mjesta neke od najljigavijih tipova u povijesti Sabora, napraviti od HDZ-a lijevo-liberalnu stranku i popuniti zemlju doktorima i inženjerima s Bliskog istoka, onda je u svojoj misiji gotovo u potpunosti uspio već na pola mandata.
Da je knjiga pisana u cilju kontrole štete nakon afere Borg, nije neko iznenađenje. Pa ni to da je je sve skupa odrađeno u sjevernokorejskom stilu: navodno se Kim u Koreji raspituje za Plenkovićevog spin-doktora, jer ga želi za sebe. Malo iznenađenje je, izgleda, da je to jedini cilj knjige: u njoj, kažu oni koji su je pročitali, nema ničeg novog, radi se o hagiografiji Dragog Andreja koji je prikazan kao odlučan, čvrst vođa kojem je na pameti samo boljitak njegovog naroda.

Uglavnom, ako ste propustili svoj primjerak kupiti zajedno s Jutarnjim, dobrohotni EPH će doštampati još nekoliko tisuća primjeraka ove besprizorne propagande i moći ćete ga kupiti za samo 99,99 kuna u svakom Konzumu. I na svakom kiosku Tiska. Iako, rekao bih, niste ništa propustili ako to ne uradite.
Pitanje je, tko je financirao tiskanje onih preostalih 45.000 primjeraka koji su podijeljeni besplatno, i zašto? Jutarnji sigurno ne, njima se ne isplati tako bacati novac. Njima će to zacijelo netko kompenzirati. HDZ iz nekih svojih tajnih fondova? Ili Vlada iz još tajnijih? I radi li se tu o kriminalu?

Brazilski Trump u hrvatskim medijima

Svi se hrvatski mediji ovog tjedna čude i zgražaju nad time što je u Brazilu, nakon preko desetljeća vladavine ljevice, koja je tu razmjerno perspektivnu zemlju, zemlju od koje se očekivalo da postane čak i svjetska ekonomska sila, pretvorila u državu – socijalni slučaj u kojoj se godišnje događaju deseci tisuća ubojstava, u kojoj je skoro nemoguće prošetati ulicom da vas netko ne opljačka (nerijetko sami policajci!), u kojoj je i bivša predsjednica ljevičarka smijenjena zbog korupcije velikih razmjera, pobijedio kandidat oporbe, tj. desnice.
Da, stvarno je čudno da nakon tolikih “uspjeha” ljevice građani biraju nešto drugo! Lani je svakog dana ubijeno po 156 ljudi, u prosjeku. Rio je zatrpan smećem, uključujući plaže. Ekonomija je u slobodnom padu, a korupcija sveprisutna.
Unatoč tome, postoji nevjerojatna potreba hrvatskih medija, naročito onih iz Epehazije, da prate američki kulturnomarksistički obrazac, iako mi od slijeđenja tog obrasca i te politike nemamo i ne možemo imati nikakve koristi. Hrvatska neće nikad biti išta do li trećerazredna naci-kolonija u očima „progresivnih liberala“, „antifa“ i svih ostalih s te strane, pa da si baš svi kolektivno istetoviramo petokrake na čelo i izaberemo pokojnog druga Tita za predsjednika.

To traje zapravo oduvijek, još se sjećam kampanje blaćenja Reagana u domaćem tisku i Margaret Thatcher, tih „neprijatelja radničke klase“ za koje je uglavnom glasala radnička klasa. Nastavilo se s nevjerojatnom kampanjom laži o Trumpu, iako nama kao državi njegov izbor odgovara kudikamo više nego pokvarene Hillary, a sad su domaći mediji jako zabrinuti time što je u Brazilu pobijedio Bolsonaro, kojeg Večernji naziva „ekstremistom“ – iako je dobio apsolutnu većinu glasova, pa ispada da su većina građana jedne zemlje ekstremisti, što je u sukobu s logikom i značenjem riječi „ekstremist“. Indeks ga etiketira, po ljevičarskom običaju: „Ženomrzac, rasist, homofob i obožavatelj vojne diktature“.

S korumpiranom i kriminalno nesposobnom Dilmom Rousseff su pak naši mediji bili oduševljeni, iako je u roku od pet godina uništila sav napredak Brazila u prethodnih 20 godina, slijedeći obrazac latinoameričkih ljevičara, od Allendea do Madura.

Domaći mediji su strašno zabrinuti za sudbinu Brazila i za to da ne ode u antisemitizam, nedajbože, iako je Bolsonaro, kao i Trump, veliki prijatelj Izraela i Židova općenito, pa je najavio preseljenje veleposlanstva u Izrael i zatvaranje ureda Palestine u Brazilu, rekavši da to nije država. Istovremeno, nisu našli za shodno baviti se time da je Bolsonaro nedavno teško ranjen u napadu ljevičarskog ekstremista, jer za njih „ljevičarski ekstremizam ne postoji“. Kad ljevica pokušava spriječiti demokratske procese čakijom, to je iz demokratskih pobuda. A kad krade i korumpirana je, onda to nije važno. Uglavnom, na primjeru stranaca se najbolje vidi tko nam kroji javni diskurs, i zašto se ljudima poput Plenkovića i Pupovca nikad ne zalijepi ni jedna afera, a nekim drugima ih iskonstruiraju doslovce ni iz čega i to u javnosti – prolazi.

Slučaj Muljanik

Brodogradilište će, vjerojatno, ipak u stečaj, javljeno je ovog tjedna. Govorim o Daewoou u Koreji, kojeg će Vlada, vjerojatno, pripojiti Hyundaiju. Oni su, iako su otpustili preko tisuću ljudi od početka godine i još par tisuća prijašnjih godina, natukli oko šest milijardi dolara gubitaka. A neusporedivo su učinkovitiji od Hrvata, neusporedivo produktivniji, tehnološki i organizacijski jedno 50 godina ispred Uljanika! Usput, dva člana uprave Daewooa, Nam Sang-tae i Ko Jae-ho su uhićeni prošle godine i pred sudom su zbog računovodstvenih muljaža.

U Koreji kažu, ubija ih preskup čelik, premalo narudžbi i jeftinija konkurencija iz Kine, Vijetnama i u posljednje vrijeme Indije. A ne dobivaju više ni poslove gradnje naftnih platformi, koji su bili najprofitabilniji. Ukupan dug njihova tri brodogradilišta je 42 milijarde dolara.
Korejci znaju da ovako više neće ići, realni su oko položaja svoje brodogradnje: Hrvati baš i ne. Iako niti jedna europska država nije izbjegla zatvaranja brodogradilišta, Hrvatska je u doba dok se trebala koncentrirati na jedno profitabilno, sanjala o zadržavanju pet gubitaških brodogradilišta. U 2007., sagradili smo 20 brodova u vrijednosti 700 milijuna dolara – i na tome izgubili nevjerojatnih 500 milijuna dolara!

Brod koji se gradi u Uljaniku, vjerojatno posljednji ikad koji će tamo biti sagrađen, kasni osam mjeseci, a sindikat pokušava izreketariti naručitelja kojem je jedino stalo da se taj brod završi i nije mu na kraj pameti preuzeti brodogradilište. A kad je ne tako davno jedna tvrtka iz Singapura bila spremna preuzeti Uljanik, ali pod uvjetom da im se država nimalo ne petlja u posao i da izađe iz vlasničke strukture, sindikati su to – odbili.
Kad smo kod usporedbe s Korejom, u Uljaniku je od oko 4500 zaposlenih samo trećina zaposlena u prozvodnji. U Ulsanu, od 11.500 njih, 9000 je radilo u proizvodnji, zadnji put kad sam provjeravao brojeve. I uspjeli te godine, zadnje prije nego što su i oni počeli gomilati gubitke, porinuti 85 brodova. Uljanik je lani porinuo dva.
No, za nas je tipično da zanemarujemo brojeve, i radije kupujemo socijalni mir, i „sigurnost“ koja vode u propast. I onda će se opet tražiti Pedro koji mora visiti, i onda će se opet ići u nove Obrovce i Uljanike koji će pokopavati i gušiti sve što ekonomski vrijedi, da bi se tko zna kome dokazalo tko zna što. Umjesto da konačno netko uzme excel u ruke. Jer, u ovom trenutku za spas Uljanika je, prema optimističnoj računici samog Uljanika, potrebno oko pet i pol milijardi kuna, blizu milijardu dolara, svježeg novca. Bez ikakvih jamstava da škver i dalje ne bi radio milijardu kuna gubitaka godišnje. Možda je vrijeme da konačno netko posluša šefa HGK-a koji je ovog tjedna jasno rekao da ovaj model brodogradnje više – nije održiv.

Reklama za imigraciju

Još jedno područje gdje agitprop i praonica mozga radi u Hrvatskoj od 0-24 je reklamiranje masovne imigracije. Tko je protiv taj nema srca i fašist je. Pa nas je Jutarnji počastio tužnom pričom (prenesenom iz američkih medija) o „Glendi“ iz Hondurasa koja je trudna, silovana, ima dvoje male djece i pješači u „Karavani“ organiziranoj vjerojatno od Sorosa prema SAD.

Njoj se obratio Bog i rekao joj da ide u Los Angeles, nije rečeno je li joj rekao i da glasa za Demokrate kad stigne. Istovremeno, Bog se očito obratio još nekih 7000 ljudi koji u dobro organiziranoj i financiranoj karavani, koju navodno vodi samoorganizirani odbor, kreću prema granici SAD. I koji, gle čuda, kao i u Europi, imaju kreditne kartice i znaju točno gdje treba ići da bi ih na idućem bankomatu čekao novac.

Jer, da nije tako, onda bi gladna žena koja navodno 12 sati nije jela, trudna je i ima dvoje djece, prihvatila ponuđen privremeni posao u Meksiku, ali ne prihvaća ga ni ona ni itko drugi. „Samo Amerika, tamo je puno bolje“, kažu. Naravno, „nitko nije ilegalan“.

Da ne ostane na tome, imamo i toplu ljudsku priču iz Hrvatske o dvoje sirijskih migranata koji rade, kuhaju u kampu za migrante, uredni, model za imigraciju. A tu je i članak o tome da je Australija najuspješnija i najbrže rastuća ekonomija na planetu jer godišnje primi 200.000 imigranata. Samo su zaboravili reći da to nisu TI imigranti, doktori i profesori koji su izgubili dokumente, ali ne i novac i mobitele, nego pravi doktori i profesori. Ne, ne iz Sirije. Osim ako ne dođu avionom i s dokumentima.

Radi se o najljigavijem vidu propagande, ali propagande koja bi mogla imati opake i opasne posljedice i zbog koje bi mnogi ljudi mogli umrijeti. Jer, stvarnost je bitno različita od te socrealističke medijske lakirovke. Šume u Lici, tradicionalno pune medvjeda, sad su i pune imigranata. Kradu po Bihaću, gdje je neki dan uhićen imigrant koji je u Makedoniji ubio petoricu (!) drugih imigranata. Dok ih Sarajevo šalje u Bihać i tako radi pritisak na Hrvatsku, dotle Hrvatska nema politiku prema imigrantima. Neredi, pljačke, nasilje, postaju svakodnevnica ne samo u Lici, nego i u Dalju i drugim mjestima koja su doslovce okupirana od imigranata, a stanovnici se noću više ne usude izlaziti. Sad su i mainstream mediji počeli otvoreno pisati o problemima koje rade imigranti, prvenstveno o nasilju i krađama: do pred samo godinu-dvije, samo mi „fašisti“ smo upozoravali na to.
Da vam je netko uvalio opasan po život auto, ili hranu, pa vam netko pogine ili se otruje, možete proizvođača tužiti za milijunske iznose zbog nemara, ili namjernog prikrivanja opasnosti. Kog možete tužiti ako vam „imigranti“ siluju kćer, ili vam opljačkaju radnju ili stan?

Stručna analiza Mire Domobulja

Izgleda da je Plenković-Dalićkina PR ofenziva pala na plodno tlo i da ne fali naivaca koji kupuju njihovu priču o spasu Agrokora, bez pogodovanja. Nije ni čudno. Miro Bulj se jučer u Saboru žestoko obrušio na nju, Plenkovića, guvernera HNB-a, Vujčića.

Bilo bi možda bolje da nije, jer je svojom ekonomskom analizom kod svakog tko ima više od osnovne škole izmamio uglavnom podsmijeh.
On je, među ostalim, uvrijeđen što je Vujčić, kog on vidi kao Todorićevog jataka, ponovo izabran za guvernera, iako je on „molio da ga se ne bira“. Jer, parlamenti inače funkcioniraju tako da se bira onog kog Bulj želi, inače se Bulj uvrijedi.
„Ja sam na državnom odvjetništvu digao prijavu jer je vijeće za financijsku stabilnost dozvolilo da Agrokor koristi deset milijuna kuna mjenica bez pokrića. To je direktan udar na financijsku stabilnost, rekao je. “I monetarnu i svaku drugu, to je udar na temelje Republike Hrvatske”.
Problem je što mjenice, što Bulju nije poznato, po definiciji ne moraju imati pokriće jer su kreditni instrument. Ne postoji krivično djelo izdavanja mjenica bez pokrića; kad bi mjenica u trenutku izdavanja imala pokriće bila bi ček. A na koji bi način guverner mogao regulirati koliko tko i kome izdaje mjenica nije posve jasno.

Usto, apostrofiranje Vujčića kao Todorićevog jataka je posve promašeno, on možda jest „jatak“ grupe Borg ali sigurno ne Todorića. Jer je upravo on Todoriću presjekao životno važne kreditne linije, još tamo 2014. i prisilio ga da kredite traži izvan Hrvatske. Posao HNB-a, naime, nije brinuti o stabilnosti Agrokora, niti bilo čemu u vezi Agrokora, nego banaka. Za Agrokor je zaduženo resorno ministarstvo. HNB nije ovlašten kontrolirati zadužuje li se Agrokor izvan Hrvatske, koliko, i kod koga, jer njegove nadležnosti prestaju na granicama Hrvatske kad se radi o bankama, i na bankama kad se radi o Hrvatskoj.
Bulj, međutim, ostaje konzistentan u tome da je Todorić upravljao državom, i da je Vujčić kriv za to. Osobna fiksacija na Vujčića ili ne, sigurno je da Dalić i Plenković uz ekonomski nepismenu oporbu mogu haračiti po čemu god ih volja, s Borgom ili bez njega. Zato su kadrovi poput Linića i Škegre oduvijek i mogli manipulirati čime su htjeli – jer u zemlji slijepih ćorav je kralj, a u zemlji ekonomski nepismenih političara, onaj tko se razumije u računovodstvo i financije je potencijalni milijarder. Jer, što god mislili o Vujčiću i njegovoj monetarnoj politici, on je vrhunski stručnjak u području financija, profesor. Miro Bulj se u financije razumije koliko i ja u goblene.

Usto, malo zabrinjava mogućnost da takvi vode privredu. Naravno, izbor između lopova i diletanata je takav da ga ne treba ni praviti pod izgovorom „manjeg zla“, ali ipak se čovjek mora zapitati, što bi se desilo da Most ostvari svoju ideju i stavi HNB, protivno Ustavu i diobi vlasti, pod kontrolu politike.

Odlazak majke balkanskih političara

Nevjerojatan je talent hrvatskih političara svih političkih opcija i iz svih razdoblja povijesti za sklapanje savezništava s pogrešnim ljudima u pogrešno vrijeme. Andrej Plenković tu i nije izuzetak, više je pravilo.

Ovog je tjedna svoj odlazak iz politike najavila i jedna od najdugovječnijih političarki Europe i svijeta, Angela Merkel. Žena koja je nama bitna iz više razloga: prvo, zatrpala je Europu, a i Hrvatsku, izbjeglicama. Slobi Miloševiću se sudilo u Haagu zbog „humanog preseljenja stanovništva“, dok je Merkel zbog iste stvari proglašena velikom humanisticom.

Dok se ona sad elegantno povlači, njeni „gosti“ su sve brojniji u Hrvatskoj, uz potporu od Sorosa financiranih NGO-a i malobrojnih, ali glasnih pojedinaca s pristupom medijima, poput isusovca Tvrtka Baruna ili Maje Sever.

Merkel nam nije samo navalila imigrante na glavu, nego i Vučića u Srbiji, te neke politike koje se, presađene na „brdoviti Balkan“, nisu baš pokazale najsretnijima. Kad je Merkel zamijenila Kohla, Hrvatima je trebalo jako, jako dugo da shvate da nam Njemačka više nije ni saveznik ni prijatelj, naprotiv, da je prepreka i problem, te da je njemačka politika puno bliže Srbiji, gdje je uostalom na vlasti Vučić koji je velikim dijelom njihov projekt i koja im je geostrateški bitna, nego Hrvatskoj koja im je trenutno uglavnom turističko odredište.

Istovremeno, dok svugdje u svijetu, od Brazila i SAD-a do Italije i Mađarske pobjeđuju opcije koje su Hrvatskoj puno zanimljivije i unutar kojih bismo svakako bolje kotirali, Plenković, kao i svojevremeno Pavelić, ostaje vjeran Njemačkoj i njemačkom vođi do kraja, pa i kad su ga se svi drugi odrekli…

Facebook Comments

Loading...
DIJELI