Medijski teror liberala i gej aktivista

0
824

Novočetnik Aleksandar Vučić sa svojim PR stručnjacima koristi trik kojim je na premijersko mjesto bez stvarne vlasti postavio deklariranu lezbijku

Na pisanje ovog teksta ponukan sam medijskim linčem koji provode „hrvatski“ masovni mediji nad nekim nepoznatim iznajmljivačem soba u Zadru. Šokiran sam time da već treći  dan traje neprekidno iščuđivanje i osuda masovnih medija nad time da je netko odbio iznajmiti apartman paru brazilskih homoseksualaca, te „time nanio veliku štetu hrvatskom turizmu“ – ma nemojte. Ne bih se začudio da se u to uskoro umiješa cijela bulumenta državnih uhljeba i gej aktivista koji će možda „tražiti glavu“ tog iznamljivača ili barem zabranu obavljanja djelatnosti što već predlaže liberalističko glasilo Jutarnji list. Hrvatskom turizmu veću štetu nanose dvojica sotonista koji fizički napadaju katoličkog svećenika u tom istom Zadru.

Hrvatska malo po malo počinje sličiti na San Francisco gdje homoseksualni aktivisti maltretiraju sve neistomišljenike. Kada su se homoseksualci prvi put javno pojavili u San Franciscu naišli su na osudu lokalnog stanovništva. Njihov zahtjev tada je bio ‘samo da ih nitko ne dira’. Kada su to dobili, homoseksualci su tražili ‘ravnopravnost’, a kada su i to dobili, preuzeli su cijeli grad pod svoju kontrolu, počevši od gradonačelnika do lokalnih političara, vrha policije itd. Danas u San Franciscu homoseksualci proganjaju sve neistomišljenike, a njihove objekte, čak i crkve ruše i pale. U pitanju je obrazac koji se u povijesti ponavljao više puta i koji će se ponavljati svuda gdje se dopusti širenje ovakvog ponašanja.

Loading...

Da nisam daleko od istine podsjećam na dva slučaja u Srbiji iz 2012. i 2017. godine.

  1. Početkom travnja 2012., „povjerenica za zaštitu ravnopravnosti“, N. Petrušić, objavila je svoje „Mišljenje povodom diskriminatorskih stavova o LBGT osobama profesora M.B.“ za koga su svi znali da je Milan Brdar. Naime, jedna LBGT aktivistkica, studentica, cinkarila je profesora Brdara koji je na predavanju 12.10.2011. u predmetu „Teorija javnog mnjenja“ pred studentima, u slobodnoj akademskoj diskusiji, izrekao svoje mišljenje (zabranjeno, tko ga je i kada zabranio??) da je za vrijeme njegovog studiranja, homoseksualizam u udžbenicima psihijatrije bio označen kao bolest, i „začudio se što to više nije slučaj“.

Prof. Brdar je odgovarajući povjerenici izjavio da je temu dodirnuo jer je ona primjer koji ilustrira „pritisak javnog mišljenja, uslijed čega nije moguća javna racionalna rasprava“, o čemu svjedoči i podnijeta pritužba.

Prof. Brdar je istakao da je Američko udruženje psihijatara (ucijenjeno od gej lobija) odluku o tome da li je homoseksualizam poremećaj u spolnom ponašanju donijelo preglasavanjem, i, naravno, upitao se kako bi to bilo „kada bi doktori, na primjer kirurzi, demokratski odlučili da – čir više nije bolest“. Profesor Brdar je jasno rekao: “Kako god bilo i što god privatno mislili, dužni smo tolerirati ljude bez obzira na opredjeljenja i na to da li su bolesni ili ne (od side ili neke druge bolesti), ukoliko to ne narušava naše zdravlje“.

  1. U lipnju 2017., na red je došao Miša Đurković. Na adresu mu je stigao dopis M. Kecman, pomoćnice povjerenice za zaštitu ravnopravnosti, koja ga je obavijestila da su ga „tužili pripadnici izvjesnog Regionalnog info centra zbog diskriminiranja građana na osnovu seksualne orijentacije“. Tužen je zbog iskaza u svom tekstu „Školski priručnik za promociju homoseksualizma“, objavljenom u „Politici“ 13.04.2017.: “Imam sina od osam godina i kćer od četiri koji uskoro trebaju slušati nakaradnosti i postati žrtve homoseksualne propagande, ispiranja mozga i čistih laži.“ Tužitelji tvrde da je ovom rečenicom „homoseksualnost stavljena u kontekst nakaradnosti čime se vrijeđaju i diskriminiraju osobe homoseksualne orijentacije, a predstavljanje homoseksualnosti kao normalne i prirodne orijentacije u kontekst čiste laži“.

Smetao im je i slijedeći Đurkovićev stav: “… No postoje granice kad se zulum nasilje koje moćnici primjenjuju nad nama i našom obitelji više ne mogu trpjeti. Sa zakonom o obveznom cijepljenju, zakonom o nasilju u obitelji, ovim sotonističkim „obrazovnim paketima“ seksualnog odgoja toj granici smo se opasno približili.“

Tužitelji su Đurkovića zbog tih riječi dodatno okrivili: “Homoseksualnost se stavlja u kontekst sotonističke, okrivljuje za uništenje obitelji i na jedan perfidan način poziva na nasilje“. Predstavljanje homoseksualnosti kao „normalne i prirodne“, u što beogradske tužibabe koje ga tuže vjeruju, nije posljedica objektivnih istraživanja, nego djelatnosti LGBT lobija iza koga stoje svjetski megakapitalisti, poput Neta Rockefellera. Način na koji se LGBT propaganda proglašava „znanošću“ detaljno je opisao S. Antonić u svojoj studiji „Moć i seksualnost/Sociologija gej pokreta“. Zbunjivanje djece propagandom ideologije homoseksualizma (jer je predviđeno da se djeca liberalistički odgajaju već u vrtiću) za kršćanina je sotonizam, jer sotona mrzi dječju čednost i čistoću. Kršćanin ima pravo to reći javno, braniti obitelj kao Božju ustanovu, kao što LGBT ideolozi „demokratski“ traže rušenje prirodne obitelji da bi trijumfirala „polimorfna perverznost“, o kojoj su, davno, trubili frojdisti. Uostalom, tko ne vjeruje, neka sam vidi čemu vodi liberalistički „seksualni odgoj“. Naravno, tužitelji su izbjegli javnu raspravu sa Đurkovićem, oni odmah tuže jer je sila uz njih.

Novočetnik Aleksandar Vučić sa svojim PR stručnjacima koristi trik kojim je na premijersko mjesto bez stvarne vlasti postavio deklariranu lezbijku i pritom još djelomično hrvatskog porijekla da bi istovremeno „prodavao“ velikosrpske ideje i proizvodio kaos na Balkanu.

Posljedice gej aktivizma, LGBT udruga i njihovog medijskog terora:

  1. Zanimljiv tekst na portalu crnogorskih “Vijesti” o vezama globalnih moćnika, “elitne” prostitucije i gej-“brakova”:  http://www.vijesti.me/vijesti/seks-turizam-bogate-jahting-prostitucija-cvjeta-crnoj-gori-clanak-30283Evo kraćeg navoda: … ..Da je tako, dokaz je i rođendanska proslava nasljednika najdugovječnije bankarske imperije u svijetu, Nathanijela-Neta Rotschilda o kojoj se i dalje piše u svjetskim medijima. Uz gej animatore i transvestite dekor proslave od milijun funti bila je mala vojska ljepotica. Na dvodnevnoj zabavi na bazenu „Lido Mar“, molu jedan marine i jahti „Queen K“ ruskog oligarha Olega Deripaske u disko ritmu sedamdesetih đuskale su i angažirane djevojke sa Balkana i iz Rusije. Gej-svadba kao uvertira — Kad se govori o bazenu „Lido Mar“, treba reći da je, prema saznanjima „Vijesti“, kao uvertira u rođendansku proslavu Neta Rotschilda poslužila prva gej-svadba u Crnoj Gori. “Mladenci” su kao i drugim balkanskim državicama, bili dvojica stranaca, ovaj put Šveđana, a ovim činom je na svojevrsan način postao javan tajni život “zabranjenog grada“ multimilijardera Petera Munka.
  2. Marinković 2011. piše: U Njemačkoj homoseksualci ulaze u vrtiće preko prerađenih bajki o „kralju i kralju“ Ako je istina da su europske zemlje „ispred nas“ onda nije loše vidjeti šta nas čeka kad prijeđemo tegobni put „tranzicije“. U tom smislu, prošle godine je održana prva gej-parada, ove godine se spominju gej-„brakovi“ u okviru Građanskog zakonika, tako da najnovije vijesti iz Njemačke, gdje se uvode homoseksualci u vrtiće preko „bajki“ djeluju, nažalost, korisno:

„Traži se princeza…“, piše o novoj obrazovnoj inicijativi u Njemačkoj novinarka Frankfurter algemeine zeitunga Lidija Harder, i objašnjava:  „…jer, princ bi da se oženi. Ali, nijedna mu se ne sviđa. Ni ona iz Teksasa, ni ona sa Grenlanda, ni ona iz Indije. Zatim su ga upoznali sa princezom Libegunde, i princ se zaljubio, ali – u njenog brata Herlicha. Organizirana je raskošna svadba, posijle koje su kralj i kralj zajedno vladali zemljom“.

Riječ je o priči za djecu od četiri godine i starije, koja je sa drugim knjigama postala dio obrazovnog kompleta, koje će od jeseni biti u uporabi u osnovnim školama u Berlinu. Autorica donosi citat iz jedne od slikovnica u tom kompletu: „Prije puno, puno vremena, većina obitelji je u knjigama izgledala ovako: tata, mama, mali dječak, mala djevojčica“.

Stvar postaje jasnija kada se ima u vidu da je spomenuti obrazovni komplet dio inicijative „Samoodređenje i prihvaćanje seksualne raznovrsnosti“. Ta inicijativa je donijeta u berlinskom Senatu 2009. uz jednoglasnu podršku svih zastupničkih klubova – „u cilju suzbijanja diskriminacije lezbijki, gejeva, biseksualnih, transseksualnih i interseksualnih osoba“.

  1. Nije gej-parada nego okultni ritual — Pogledajte malo detaljnije ovu fotografiju: Ovo je reklama za „Paradu Ponosa“ čije se održavanje najavljivalo u Beogradu 10.10.2010., i dokaz da se nije radilo ni o kakvoj „paradi ponosa“, već da je riječ o najobičnijem okultnom ritualu.

Tko poznaje simboliku, može to odmah shvatiti. Naime, žena drži sklopljene ruke kao da se moli i pogled k nebu kao u molitvi. Da se ne moli Bogu već Sotoni, jasno se vidi jer u ruci drži vibrator. Ima masku na licu, isto kao što su opisane sotonistički rituali inicijacije (ritual pristupanja Sotoninoj crkvi). Takvu scenu ste mogli vidjeti u filmu „Eyes Wide Shut“ (Širom zatvorenih očiju).

Također sudionici tzv. „parade ponosa“ nisu željeli  otići na Ušće i tamo održati skup, jer ih tamo nitko ne bi uznemirao u njihovom veselju, ali ritual se mora održati baš u parku Manjež gdje postoji već obredno mjesto u obliku osmerokuta. Osmerokut simbolizira kaos i nered, sve suprotno dobru.

Osmerokut je simbol poštovanja demona. A mora biti izvedena u gradu gdje se može izvesti i sotonistička misa (znači šetnja u krug). Da se radi o religijskom ritualu svjedoči i Isusova i Bogorodičina okrugla ikona koja visi o crvenom koncu kao naušnica. Aleister Crowley, otac modernog sotonizma, je govorio: „sve što je obrnuto kršćanskim ritualima, spada u sotonističke obrede“. Naročito je popularno pričešćivanje ljudskom krvlju.

Da je homoseksualizam direktno povezan sa sotonizmom govori i činjenica da je 1966. osnovana Sotonistička crkva u glavnom gradu homoseksualaca u San Francisku. Da je ta grupa iz San Francisca i direktno umješana u „Paradu Ponosa“ stoji i u njenom nazivu. Naime, PRIDE obrnuto pročitano je EDIRP, što je turistička organizacija za homoseksualce, sa sjedištem u San Franciscu.

Zakon sotonista je jednostavan – Okreni sve sto je Božije naopako, i dobićeš sotonistički ritual koji se u pravilu završava orgijama. Većina jadnika koji nisu homoseksualci a budu sudjelovali ovom ritualu ne znaju da se radi o inicijaciji, i ne znaju prave razloge „parade“.

  1. Dana o3. studenoga 2011. objavljeno je: U San Franciscu, gradu s najvećom gay zajednicom na svijetu, iduće godine svoja će vrata otvoriti prvi gay-ZOO vrt na svijetu.

‘Oduševljeni smo što stanovnicima možemo pružiti ono što žele. Društvo je različito, ljudi su različiti pa tako i životinje. Pa zašto onda ne bi postojao ZOO vrt koji im može pružiti da uživaju u toj različitosti’, kazao je direktor budućeg gay-ZOO-a L. Wibberly.

Profesor Jose Aragon, voditelj odjela zoologije na Sveučilištu u San Franciscu kaže kako je „dobro poznato da postoje životinje s homoseksualnim i biseksualnim sklonostima. Ponajviše mačke. Postoje čak i transrodne i transeksualne životinje. Nema razloga zašto te životinje koje se ne ponašaju konvencionalno ne bi imale svoj poseban ZOO vrt u gradu koji je poznat po gay zajednici“, kazao je profesor Aragon.

Religijske udruge ovaj projekt nisu dočekale s oduševljenjem: — ‘Protivimo se trošenju poreznog novca za nešto što je svetogrđe, uvredljivo i neprirodno i bez dileme traumatično za djecu. Biste li vi htjeli da vaše dijete gleda dvije muške zebre u požudnom položaju?‘, kazao je Keith Noron, predsjednik udruge kršćanskih fundamentalista.

Profesor Aragon, pak, naglašava kako se tu ne radi samo o seksu: — ‘Zapazili smo prijateljstvo, partnerstvo, zajednička putovanja, obranu od drugih životinja, zajedničko odgajanje mladunaca… Baš kao i kod ljudi. Povrh toga, tu je i vrlo visok zabavljački faktor – te životinje pjevaju i plešu zajedno’, kazao je profesor. „ZOO bi trebao biti otvoren početkom 2012. godine“.

KAKO JE SVE POČELO

U vrijeme Prvog svjetskog rata komunisti su povjerovali da je došao njihov trenutak, diljem Europe pozvali su radnike na ustanak. Od Rusije do Njemačke podignute su revolucije koja su neslavno završile, radnici Zapada, taj mitski „proletarijat“ većinom je odbio je odigrati ulogu koju mu je Marx namijenio. I ne samo da su odbili odigrati tu ulogu, već su toljagama umlatili i ustrijelili Rosu Luxembourg i marksističke ustanike u Bavarskoj i srušili nakon samo nekoliko mjeseci komunistički režim Béle Kuna u Budimpešti.

Čak i u Rusiji gdje su boljševici nasiljem i prevarom došli na vlast, ruski se narod nije obratio na komunizam, nego ih je mrzio. Ništa od onoga što su marksisti predvidjeli, nije se ostvarilo. Njihov trenutak je došao i prošao, a oni su ispali budale.

Kako su marksisti reagirali? Većina se razočarala, neki su se, poput Mussolinija okrenuli nacional-socijalističkim idejama, a oni koji su ostali vjerni Marxu kao glavnog krivca za neuspjeh označili su kršćanstvo, tradiciju i nacionalne države. Dok god se iz duše Zapadnog čovjeka ne iskorijene tradicionalne vrijednosti i kršćanstvo, taj imunitetni sustav Zapada, revolucija će biti nemoguća. Radnici su ‘izdali’ revoluciju, pa su novi vojnici revolucije pronađeni među homoseksualcima, lezbijkama, feministicama…

György Lukacs, agent Béle Kuna, nakon propasti boljševičke revolucije pobjegao je iz Mađarske. On je svoje ideje s pravom nazvao ‘demonskima’. Promicao je razvrat među ženama i djecom koji je imao za cilj rušenje obitelji kao temelja Zapadnog društva.

Neomarksisti su se odlučili za promjenu strategije: umjesto da prvo osvoje vlast, a onda nameću kulturu, trebaju prvo promijeniti kulturu, a onda će im vlasti sama doći u ruke.

Lukacs i drugi neomarksisti osnovali su 1923. na Frankfurtskom sveučilištu ‘Institut za društvena istraživanja’, koji će kasnije postati poznat kao Frankfurtska škola. Desetak godina kasnije, bježeći pred nacistima, spakirali su svoju ideologiju i došli u Ameriku. U pedesetim i šezdesetim godinama proveli su tzv. Liberalnu kulturnu revoluciju, preuzeli gotovo cijelu industriju zabave, medije, škole, fakultete.

Etiketiranje, proglašavanje protivnika fašistima i mentalno poremećenima bio je način na koji su djelovali. Svaku osudu njihovog djelovanja i iznošenje drugačijih stavova nazvali su ‘govor mržnje’ iako je mržnja bila ono što je isijavalo iz njihovih knjiga, pamfleta i cjelokupnog djelovanja: mržnja prema obitelji, vjeri, moralu, tradiciji…

U isto vrijeme djelovao je Alfred C. Kinsey, omiljeni ideolog homoseksualnih aktivista. Skrivajući se iza fasade znanstvenika, zagovarao je prihvaćanje homoseksualnosti, ali i nekrofilije, pedofilije, zoofilije … Razlozi za to bili su osobne prirode, budući da je Kinsey bolovao od čitavog niza seksualnih poremećaja i nastranosti, od homoseksualnosti i pedofilije do sado-mazohizma. Kinsey 1947. osniva ‘Institut za istraživanje seksualnosti’ od kuda će krenuti i poznata seksualna revolucija šezdesetih. Umjesto da se bavi znanstvenim istraživanjima, iza zidova tog instituta odvijale su se najgore seksualne perverzije, orgije sa suradnicima i njihovim ženama, studentima… a sve uz kamere.

Glumeći „neutralnog znanstvenika“ Kinsey je grčevito prikupljao podatke koji bi mu pomogli u prikrivanju vlastitih seksualnih izopačenosti. Tako „gospodina X“ (Kinsey tako sebe naziva) koji je prema vlastitom priznanju imao seksualne odnose sa stotinama mladića i djevojaka predadolescentne dobi opisuje ne kao seksualnog monstruma već: — ”Tih i miran šezdesetogodišnjak ljubazne i blage naravi – uopće jedno divno i nenametljivo čeljade. ” O pedofiliji Kinsey piše: – ”Teško je shvatiti zašto bi se dijete, osim ako nije kulturalno uvjetovano, uznemirilo što mu netko dodiruje genitalije, kada vidi genitalije kod drugih ili kada doživi neki još specifičniji seksualni kontakt. ”

Kinseyev institut i Frankfurtska škola proveli su široku revoluciju i utjecali na milijune mladih ljudi Zapada, preko Hollywooda, medija, fakulteta, škola, knjiga… u šezdesetima se revolucija širila kao zaraza.

Već je 1968. pod utjecajem Kinseya homoseksualnost u DSM – u (Dijagnostički i statistički priručnik mentalnih poremećaja) izbrisana sa liste sociopatskih poremećaja. Godine 1973., pod prijetnjama i zastrašivanjem homoseksualnih aktivista i drugih lobija, a na prijedlog dr. Roberta L. Spitzera (homoseksualnost je političkom odlukom izbrisana sa liste poremećaja).

‘Poplava’ homoseksualaca i homoseksualizma u medijima

Šezdesetih i sedamdesetih su studenti Frankfurtske škole i Kinseyevog instituta (dva najpoznatija Kinseyeva studenta su Hugh Marston Hefner osnivač Playboya i Harry Hay osnivač homoseksualnog pokreta) zauzimali svoje pozicije u društvu i vrata medija i fakulteta za homoseksualne aktiviste pomalo su se otvarala. Danas homoseksualci ‘preplavljuju’ medije, te nastoje relativizirati svoju bolest i svesti sve pod varijantu normalnoga. Još od sedamdesetih godina populariziraju se razne serije i filmovi gdje postoje likovi homoseksualci, koji su osmišljeni kao zanimljivi i pozitivni likovi, što je u suprotnosti sa realnim životom. Dr. Socarides piše: — ”Televizijski i filmski redatelji počeli su snimati filmove i serije koje promiču homoseksualnost kao legitiman način života. Jedan odbor za praćenje homoseksualnosti naredio je Hollywoodu što smije, a što ne smije snimati glede homoseksualnosti. Velike nakladničke kuće odbile su objavljivati knjige koje su bile protivne homoseksualnoj revoluciji. Homoseksualci i lezbijke utjecali su na seksualni odgoj u američkim školama, a homoseksualni aktivisti su zauzeli vodeća mjesta na američkim fakultetima. Zakonodavna tijela saveznih država poništila su zakone protiv sodomije.”

Zadnjih godina svjedoci smo agresivne kampanje i u svim hrvatskim medijima koji slijepo slijedile obrasce rada Hollywooda i MTV – ja. U emisijama kao što su ‘In magazin’, ‘Red Carpet’, ‘Big Brother’, ‘Farma’ … neprestano se propagira bolesno i izopačeno ponašanje. Osobe kojima je potrebna stručna pomoć često su ‘zvijezde’ ili čak voditelji tih emisija. Takvi sadržaji se emitiraju u popodnevnim i ranim večernjim terminima. Što reći svojoj djeci kad na televiziji vide dva muškarca kako se ljube?! Kako objasniti djeci da u isto vrijeme ta dva muškarca odlaze na Tajland i o tome šalju desetine fotografija medijima da bi ih nakon toga povezivali u lažne ljubavne veze sa sponzorušama i starletama (neka zvanima prostitukama).

Stjepan Lice bivši član vijeća HRT- a otvoreno je u jednom intervjuu progovorio o homoseksualizaciji društva: — ”Homoseksualnost sve više postaje stvar pomodnosti, jer se ona postavlja kao kriterij i put u modernost. Svjedoci smo homoseksualizacije našeg društva. Ali homoseksualnost nije način života, već nesnalaženje u njemu.”

Bivši homoseksualni aktivist Michael Glatze medije vidi kao jednog od glavnih uzročnika homoseksualnosti: — ”Homoseksualizam je uzeo gotovo 16 godina mog života i ispunio moj život lažima uz pomoć masovnih medija koji ciljaju na djecu i pokušavaju ih uvjeriti u to da je homoseksualizam normalan oblik ponašanja. ”

Psihijatar dr. Vladimir Gruden potvrđuje važnu ulogu medija: — “Homoseksualnost čuči u mnogim ljudima, a posebno će se razviti ako se na različite načine reklamira“.

U medijima se sa druge strane neprestano napada Katolička crkva zbog pedofilskih skandala u njezinim redovima, ali nećete naći činjenicu da su homoseksualci prema istraživanjima znatno skloniji pedofiliji od heteroseksualaca. Mediji namjerno ignoriraju činjenicu da 97% tih pedofilskih skandala u Katoličkoj crkvi datira iz vremena 1960.- 1985. kada je katolička hijerarhija u SAD i drugdje na Zapadu prešutno dozvolila ređenje homoseksualaca i da je više od 80% žrtava svećenika – pedofila dječaci. Početkom osamdesetih Katolička crkva je ponovno uvela zabranu ređenja homoseksualaca, što je urodilo plodom. Samo 3% slučaja pedofilije u Katoličkoj crkvi u SAD-u dogodilo se nakon 1990. i ni jedan u razdoblju 2000.–2004.

Talijanski glazbenik Giuseppe Povia je svojedobno izjavio: — “Ljudi nisu homoseksualci, oni postaju homoseksualci ovisno o tome s kim se druže”.

Osnivačica lezbijskog časopisa Venus (1995.) i lezbijska aktivistica, Charlene Cothran je 2006. javno obznanila da je napustila homoseksualni način života, kao i do tada vodeći homoseksualni aktivist Michael Glatze, osnivača magazina Young Gay America (YGA). To je bio ‘mainstream’ magazin kojeg su naručivale škole, knjižnice i druge javne ustanove, a bavio se promoviranjem homoseksualizma kao načina života.

Obrana od LGBT-aktivista

Politička odluka proglašavanja homoseksualaca i lezbijki ‘psihički zdravima’ godine 1973., od strane dijela američkih psihijatara nije prihvaćena u cijelom svijetu. U mnogim državama liječnici još uvijek liječe taj teški psihički poremećaj, a u opasnim slučajevima zakonodavstvo takve osobe isključuje iz slobodnog funkcioniranja društva. Ali, kroz OUN, već desetljećima razni lobiji pokušavaju progurati u svim zemljama svijeta da se donesu zakoni o ‘ravnopravnosti’ homoseksualaca i lezbijki. Jedan od naših najcjenjenijih psihijatara, dr. Vladimir Gruden, kaže: — ”Homoseksualnost ne treba pustiti sa lanca, nego spriječiti njenu legalizaciju!”1

LGBT zajednica i njihovi simpatizeri su postali oružje kako ultraljevičara, tako i moćnika, koji ih koriste u ‘pripitomljavanju kandidata’, za klub Novog svjetskog poretka, za zemlje gdje je još uvijek na snazi normalni, tradicionalni poredak. Postoje regije i narodi u svijetu koji su više zaraženi ovim psihičkim poremećajem od ostalih. Izvor ovog poremećaja su u prvom redu Sjedinjene Države i zapadna Europa te Izrael. Razni lobiji pokušavaju ovaj poremećaj proglasiti ne samo ‘normalnim’ nego i jedinim ‘ispravnim’, a normalni ljudi su u stvari – psihički poremećeni jer ‘nisu cjeloviti’. Oni homoseksualci, koji stvarno imaju problem, dobro znaju da to nije ni normalno ni prirodno, a kamo li poželjno. Znaju kamo to vodi, i ne izlažu se u javnosti.

Država po jednoj seriji tzv. Parade ponosa u nekoliko većih gradova potroši više od milijun kuna samo na osiguranje, a homoseksualne udruge se množe i svake godine su na platnom popisu države. Zašto te svoje skupove organiziraju na mjestima čije osiguranje ne bi toliko koštalo ali oni hoće provocirati ostale građana na glavnim trgovima, namjerno izazivajući reakciju.

Dok se daje toliki medijski prostor udrugama ‘Iskorak’, ‘Kontra’, ‘Roda’, dok država financira ovolike udruge duševnih bolesnika, imaju li normalni građani još ikakva ljudska prava? ‘Prava’ kojih su zapadnjacima puna usta? Imamo li kao građani pravo na vlastiti stav, svoj odgoj svoga djeteta? Imamo li pravo biti ono što želimo biti, a ne u što bi nas homoseksualni lobiji htjeli prepraviti? Gdje i kojim člankom Ustava RH je zajamčeno, normalnim ljudima, pravo na svoj način života ili nas treba dati na sud?

Parade dekadencije

Propagiranje homoseksualnosti i pederske parade smetaju svakom normalnom muškarcu i ženi. To su parade dekadencije i stvaranja društva nasilja protiv normalnih ljudi. Ako je nešto postalo uobičajeno ili se na to ljude sustavno navikava, ne znači da je samim time postalo normalno. Seks izmedju dvojce muškaraca ili dvije žene nije normalan (!!!). Ako nekoga takvo što privlači, ne znači da to smije prakticirati, tko mu to brani danas i ovdje. Ali to ne znači da ima pravo na osnovu toga izlaziti na ulicu transparentom i tražiti da ga se poštuje. Svaki homoseksualac koji na ulici ima bilo kakav oblik intimnog kontakta s drugim muškarcem, ili žena s drugom ženom čine nasilje nad normalnim čovjekom kojeg se prisiljava gledati (nasilje može ulaziti i kroz oči i uši) tu odvratnost. Kada se o tome javno progovori odgovor su samo klevete i urlanje. Dokle ide fanatizam i mržnja homoseksualnih aktivista govori posljednji primjer zagrebačke vjeroučiteljice koja je završila na sudu radi istine – navodno je učila da je homoseksualnost bolest.

Zlouporaba demokracije

Riječ je o klasičnoj zloupotrebi demokracije. Krivicu snose i heteroseksualci koji su se priključili homoseksualnim aktivistima. Liječnik G. van der Aardweg kaže: — ”Nema isprike za sve one heteroseksualce koji se priključuju ideologiji ‘homoseksualnost je normalna’… Njihovim im unutarnji osjećaj kaže da sa homoseksualnošću nešto nije u redu, ali radije blebeću ponavljajući opće prošireno mišljenje… Smatrajući da je to što rade humano, zapravo sve više doprinose tragičnim homoseksualnim karijerama… Osim toga, doprinose općoj nesigurnosti glede toga što je normalna seksualnost i brak te tako potiču razaranje tradicionalnih obitelji.

Slično piše i dr. Toševski : — ”Ostaje pitanje ne potiče li bahat odnos prema svojoj vrsti od viška tolerantnosti okoline, koja se u okviru opće liberalizacije društvenih odnosa zapaža posljednjih desetljeća. Tako se po navodima agencije ATN, država Colorado koja je zaštitila lezbijke i homoseksualce, suočila sa bojkotom posjetitelja zimskih centara iz drugih država Amerike, koji su tamo redovno išli na odmor. To znači da postoji otpor heteroseksualnog djela populacije prema homoseksualcima i njihovoj organiziranoj nesmetanoj aktivnosti čak i u Americi, koja važi za kalup zapadne demokracije.

LGBT aktivisti ponekad se pozivaju na antičku Grčku kada žele obraniti svoje stavove. U antičkoj Grčkoj se nije radilo o homoseksualnosti, već o efebofiliji ili pederstiji, spolnom odnosu mladića adolescentne dobi i starijih muškarca koji su im bili sponzori. Antičko društvo u kojemu je svaki treći stanovnik bio rob, društvo koje je zbog nemorala propalo ne bi trebalo nikome biti uzor. Osim toga ni starogrčki, ni latinski ni starohebrejski jezik nemaju riječ za homoseksualce, već samo za homoseksualni spolni odnos. Opet do izražaja dolazi dvoličnost i dvostruki kriteriji homoseksualnih aktivista, iako su oni ti koji sebe smatraju suvremenim i tvrde da su njihove parade posljedica sazrijevanja društva, u nedostatku argumenata pozivaju se na društvo koje je propalo pred 1.500 godina. A vrhunac licemjerja je pozivanje na holokaust, a zaboravljaju da je upravo homoseksualac Ernest Roehm, vođa nacističkih jurišnih odreda SA bio jedan od ključnih ljudi u dovođenju Hitlera na vlast u Njemačkoj.

Čitava terminologija homoseksualnih aktivista je izvrnuta. Oni sebe poistovjećuju sa svojim poremećajem. Dr. J. Harvey kaže da „treba izbjegavati riječ homoseksualac jer ne postoje homoseksualci već samo ljudi sa homoseksualnim poremećajem. Čovjeka se ne može poistovjetiti sa njegovim poremećajem, on ne određuje njegov identitet. Slično je i sa pojmovima ‘gay’ i ‘homofobija’ koje koriste u izvrnutom smislu“.

Pojam homofobija – pila naopako, politička etiketa

„Homofobija“ je nestručan, trivijalan naziv za ljude koji imaju određeni, manji ili veći stupanj odbojnosti prema homoseksualcima. Ta odbojnost je instiktivna i intuitivna reakcija na bolestan i protuprirodan odnos i način života homoseksualne populacije. Isto, ljudi imaju averziju prema raznim devijacijama kao što su nekrofilija, pedofilija, incest … Po istom principu oni koji prakticiraju nekrofiliju, pedofiliju ili incest, mogli bi averziju normalnih ljudi prema takvom ponašanju prozvati nekrofobijom, pedofilofobijom, incestofobijom… No znamo da to nema veze s fobijama. Svaka psihički zdrava osoba će osjetiti određenu averziju prema takvim protuprirodnim ponašanjima.

Dakle, naziv homofobija je puka izmišljotina i nema nikakve veze sa medicinskim pojmom fobije. Inače, jednostavna ili specifična fobija je trajni, bezrazložni strah uzrokovan prisutnošću ili zamišljanjem specifičnog objekta ili situacije koja ne predstavlja realnu opasnost. Izloženost objektu ili situaciji dovodi do trenutne reakcije u smislu visokog stupanja anksioznosti ili pak do pokušaja izbjegavanja objekta ili situacije. Simptomi povezani s fobijom ili model izbjegavajućeg ponašanja vezano za određene objekte ili situacije može u značajnijoj mjeri utjecati na sposobnosti svakodnevnog funkcioniranja. Odrasli sa specifičnom fobijom prepoznaju da je strah pretjeran i bezrazložan, ali usprkos tome ne mogu mu se oduprijeti. Svima je jasno da ljudi na koje se etiketira nazivom ‘homofobi’ nemaju ništa sa ovom definicijom niti proživljavaju takvu simptomatologiju.

Izvorno, homofobija je upotrebljavana u psihijatrijskom žargonu da bi opisala strah pojedinca od vlastitih homoseksualnih inklinacija. Međutim, homoseksualni aktivisti ukrali su taj termin i redefinirali ga da bi označavao bilo kakav negativan stav, mržnju ili ‘strah’ od homoseksualaca. Kao retoričko oružje, namjena mu je diskreditirati, omalovažiti i poniziti svakoga tko se protivi homoseksualnom ponašanju ili legalizaciji homoseksualnosti.

Naravno, univerzalno uključenje svih oponenta kao homofoba nije istaknuto. Javno, homoseksualni aktivisti će oznaku homofoba prišiti deklarirano nasilnim mrziteljima, kao skinheadsima npr. da bi skrenuli pažnju na karakterne osobine takvih pojedinaca i pokazali kakve se to osobe ustvari protive homoseksualnosti. LGBT-aktivisti će etiketu homofoba prišit će svakom pojedincu koji misli da je homoseksualno ponašanje loše, nenormalno ili štetno. Od homoseksualnih aktivista i njihovih zagovornika treba tražiti da objasne razliku između „homofobične“ i „nehomofobične“ opozicije homoseksualnosti.

Termin „homofobija“ definira opoziciju homoseksualnosti kao mentalnu bolest. To je za homoseksualne aktiviste poseban užitak jer je homoseksualnost 1973. skinuta s liste psihijatarskih poremećaja. Tako su sada oni „zdravi“, a svi oni koji govore protiv homoseksualnosti – „mentalno bolesni“. Naravno, svakome je jasno da potez pera ne ispravlja poremećaje, niti potez pera može nekoga učiniti poremećenim.

Termin „homofobija“ služi lukavim LGBT-aktivistima kao ekvivalent „rasizmu“ da bi javnosti pokazao kako je opozicija homoseksualnosti jednaka predrasudama prema rasnim manjinama. Općenito, navedeni aspekti homofobije služe kako bi ušutkali i posramili oponente. Tako da kad se netko usprotivi homoseksualnosti, homoseksualnom ponašanju, legalizaciji homoseksualnosti, pederskim paradama…. odmah ga se označuje mentalno bolesnim ili rasistom. Dakle, termin „homofobija“ je iluzoran pojam, „pila naopako“ koji su izmislili ‘gay’ mudraci da bi se koristili njime kao oružjem protiv oponenata.

Sve je manje morala u društvu, svi su se ‘začahurili’ svoje male živote i svakodnevne preokupacije, dok osobe bolesnih svjetonazora promiču svoje viđenje moralnosti. I svima nam bez imalo suzdržavanja ‘obznanjuju’ svoje sklonosti. A ‘običan’ čovjek to dozvoljava i govori: ”Pa baš me briga, neka žive kako žele, dok me ne gnjave nema problema, pa i oni su ljudi… ” Konformizam je najveća bolest ovog društva.

O kakvom ‘sazrijevanju’ društva govorimo? Ako društvo sazrijeva pa postepeno prihvaća homoseksualce, onda bi se to ‘sazrijevanje’ društva trebalo ogledati i u smanjivanju korupcije, kriminala, nasilja… Ali ne! Nasilja, korupcije i kriminala je sve više, kao što je i sve više seksualnih devijacija – homoseksualnosti, pedofilije, incesta… Zdrava logika kaže da su i pederske parade i nasilje i korupcija dokaz truljenja i propadanja društva, a ne sazrijevanja.

Postavlja se pitanje, kamo to odlazi zapadna civilizacija? Nije li se sve ovo već dogodilo? Povijest je pokazala da kada društvo dosegne određenu razinu nemorala, ono se potpuno raspada i to s drastičnim posljedicama. Mnoga su carstva padala zbog svoje nemoralnosti. Ne možemo ukloniti zaštitu sa prirodnog braka i obitelji, te očekivati da ćemo imati jedinstvenu infrastrukturu. Uništavanje osnovnih etičkih i moralnih načela ima dalekosežne implikacije koje se odražavaju na sve grane društva i države. Pederska parada je upravo kruna tog nemorala koja negira i ismijava sva moralna načela i zakone, obitelj, brak, tradiciju, dostojanstvo i vjeru cjelokupnog društva.

Zapadno društvo neminovno odlazi u propast kao što je otišlo i Rimsko carstvo, kad je izgubilo muževnu borbenost, kad je ostalo bez srca i hrabrosti, kad su padine Rima bile pune leševa nerođene djece, kad su rimske kurve zapovijedale perverznim senatorima, a pederastija bila ‘normalna’ pojava među visokim vojnim časnicima i ministrima, lezbijstvo i kultovi ženskih religija bili popularni, a moralnost se smatrala “barbarskom” i znakom “neciviliziranosti”. Tada su došli barbari… a ostalo znate. Na kraju, u demokratskom društvu seksualno sklonosti, navike, želje i običaji, su osobna stvar svakog od nas, a nama sa normalnim stavom sigurno ne pada na pamet nositi transparent – NORMALAN! No, hoćemo li ipak morati?

LIBERALIZAM UNIŠTAVA SVIJET ALI I NJEGOVE GLAVNE PODSTREKAČE

Evo malo foto materijala iz liberalnog Izraela. Gay-parada u Tel Avivu (Izrael) – jednom od 5 najvažnijih gej-gradova svijeta.