Mi smo uvijek kasnili s dizanjem revolucija, nadajmo se da nas ova 1848. neće zaobići…

Što znamo o Ercegu?

Tko je štak(or)aš Zoran Erceg, borac protiv hrvatskih ratnih vojnih invalida, koji je izazvao manji incident na otkrivanju spomenika jedinom ozbiljnom državniku kojeg smo ikad imali, i zaradio šaku u glavu?
On se proslavio 2015., kad je rekao kako je on branitelj koji se protivi prosvjedu branitelja u Savskoj, čime je automatski postao idolom svih u Hrvatskoj koji Hrvatsku preziru. A to su gotovo svi mediji, velik dio „antifašističke” javnosti, „intelektualci”, i tako dalje. On je postao heroj za javnost i medije: Đuro Glogoški, koji je paraliziran od vrata prema dolje, negativac, jer država plaća njegovoj supruzi za brigu o njemu (pa je netko „dobronamjerno” pribrojio njena primanja njegovoj mirovini). Erceg je paradirao na štakama pred kamerama i svima govorio kako je HRVI, teško ranjen u ratu, ali kako za razliku od „šatoraša” ne traži od države ništa.
No, brzi pregled njegovog facebooka otkrio je upis, popraćen fotografijom, gdje piše kako je koju godinu ranije spalio svoj maslinik, počistio ga… naravno, bez štaka. „Nakon par godina čišćenja makije, drače, smrike obnovio sam stari maslinik”, pohvalio se Erceg.
Ima i fotografija gdje se penje na Mosor, s planinarskim štapom – bez štaka. Ima i slika gdje pleše u svom foto-klubu na nekom događanju, bez štaka, snima iz helikoptera… a ima i svježa snimka u vlaku, na dan kad je njime otputovao do Zagreba kako bi opsovao mater Tuđmanovom spomeniku, naravno – pogađate – bez štaka. Ali zato su mu štake uvijek bile potrebne kad god su kamere bile u blizini. Misterij Ercegovih štaka je zapravo riješio sam Erceg, još prije braniteljskih prosvjeda, kad još nije znao da će glumiti invalida za potrebe agitpropa i službe općenito. “25.10.2014. moja je žena slomila nogu spašavajući našeg psa. Moji facebook prijatelji pusudili su nam štake i kolica. Prije tri sata zovem Čednu Serventić da joj danas popodne vratim štake. Naprosto mi je neugodno reči da sad meni trebaju štake.
Tri mjeseca nakon šta mi je žena slomila nogu, ja sam čisteći odvodni kanal, pao i sredio svoju nogu”, napisao je Erceg na facebooku. A na videu koji je postavio nešto ranije, vidi se da normalno hoda i kreće se – bez štaka. Dapače, vidljivo je da se može – ili se mogao – čak i spustiti u čučanj i ustati bez pomoći i pridržavanja, što je problem i nekim ljudima njegovih godina koji nisu invalidi. Ali, to još nije sve. Zoran Erceg je osoba mutne prošlosti, a taj navodni “ratni snimatelji i invalid DR” se 1994., kao dopredsjednik udbaške organizacije “Dalmatinska akcija”, koja se sred rata borila za odvajanje Dalmacije od Hrvatske, našao pred sudom zbog postavljanja – bombe! Ercegu je suđeno za postavljanje bombe 28. rujna 1993. u prostorije “Dalmatinske akcije” u Splitu, u Kružićevoj 2. Na sudu se branio time da je “branitelj i više puta ranjavani invalid” pa mu stoga sud mora vjerovati! Radilo se, inače, o klasičnoj udbaškoj raboti – “postavi manju bombu ili jaču petardu u vlastite prostorije i reci da su ustaše”. Pored toga, posla s policijom je imao i kad je pokušao pokrasti 120.000 kuna humanitarne pomoći, time što je „humano” dao volonterima koji su je skupljali, na raspolaganje prostorije svog foto kluba, a potom nagovorio majku za koju se pomoć skupljala, da mu potpiše da on svime upravlja. Kad je shvatila da je pokušava prevariti, pozvala je socijalne službe i policiju, a Erceg se zaključao i nije volontere koji su pomoć prikupljali više puštao unutra. Novac je na kraju pred policijom predao, vrijedne stvari nije nikad.
Erceg, naravno, nije HRVI jer nikad nije služio niti u jednoj postrojbi niti HV-a, niti HVO-a, iako tvrdi da jest i piše mu se 546 dana borbenog sektora. Bio je ratni snimatelj, ali snimaka iz rata kojima bi to potkrijepio nema, kaže da su mu sve pokrali Srbi i Bosanci. Tvrdi da je bio pripadnik Voda naoružanih brodova u Dubrovniku, ali nitko od 118 ljudi koji su kroz Vod prošli ga nije nikad vidio. Ima toliko toga o Ercegu da bih mogao do sutra. Istina je jedino da je ranjen u ratu – i to teško, ali ostalo mu je samo 50% invalidnosti (ponekad je tvrdio 80, kao i Fred koji nikad nije ni ranjen). No, ne u Hrvatskoj i ne u uniformi HV. Nego u Sarajevu. A o tome u kojoj je uniformi bio, svjedočanstva se razlikuju, no jedno je sigurno: Nije bila hrvatska. Tvrdio je tijekom prosvjeda branitelja da za razliku od onih pod šatorom ne traži ništa, ali tražio je od države da mu plati troškove adaptacije i proširenja stana u Splitu. Žalio se da mu ni udruge branitelja nisu pomogle.
Dakle, imamo lažova, kokošara, klošara i lažnog invalida, grebatora, čovjeka koji bi bio očitiji samo da mu na čelu piše „kontraobaveštajna”. I sve ovo gore o njemu, i puno više, se može iskopati za sat dva čeprkanja po NJEGOVOM profilu na facebooku i po starim člancima o suđenjima. No, niti jedan novinar mainstream medija nije to iskopao, niti jedan nije doveo u pitanje vjerodostojnost njega, kao ni Freda, mediji su, iako znaju s kim imaju posla jer nije da ne provjere, od njega napravili narodnog heroja, „borca protiv braniteljskih privilegija”.
Problem, naravno, nije Erceg. On je nula, i u normalnoj državi bi bio nula i nikad ne bi dospio u medije. Dospio bi na robiju. Ali, ovo nije normalna država, pa su ovdje Ercezi heroji, a Tuđmani zločinci.

Nečastivi na otkrivanju spomenika

Ti isti mediji su se natjecali tko će jače hračnuti na pokojnog Tuđmana i njegov spomenik. Klauški, čija je samouvjerenost proporcionalna zatucanosti i neinteligenciji, ali zna sjajno pogoditi senzibilitet istih takvih čitatelja (većine, nažalost) naslovljuje svoj uradak „Spomenik Tuđmanu nije samo estetski, nego i politički užas” i tamo palamudi kako Tuđman nije bio demokrat. Za razliku od, valjda, Plenkovića: Probajte zamisliti da je Tuđman manipulacijama sprječavao referendume ili potpisivao međunarodne sporazume mimo rasprave u Saboru! Po njemu, spomenik čovjeku koji je naciju poveo u neovisnost, nije potreban. Takvih ljudi koji bi mislili da, recimo, u Italiji nije potreban spomenik Garibaldiju, iako je isti bio tek malo više od razbojnika i plaćenika, tamo nema. Niti u Americi onih koji misle da ne bi trebalo dizati spomenike Washingtonu jer je mrzio Engleze. Da ne nabrajam. Nije to samo on, tu je i vojska trolova, pa čak i hrvatomrzac i šovinist, Viktor Ivančić, Srbin svojim izborom kao i Vedrana Rudan, ima pravo pristupa u hrvatske mainstream medije kad je kakva godišnjica pri kojoj se može pljuniti na oca nacije, čime se jasno pljuje i na naciju. A taj čovjek je pisao ogavne šovinističke tekstove koji bi, da su o crncima ili Židovima ili čak bilo kome drugom osim o Hrvatima, povukli za sobom tužbu sudu za novokomponirani zločin „govora mržnje”. To je cenzura, da se ne zavaravamo, i nemam ja ništa protiv da Ivančić i dalje histerizira po medijima. Ali ne mogu razumjeti da u jednoj državi koja je tako teško i tako kasno dobila neovisnost, ljudi tako rado po toj neovisnosti pljuju, svrstavajući se uz one kojima je samo postojanje ovog naroda trn u oku i koji bi ga sutra, kao što su pokušali devedesetih, zgazili tenkovima. Danas više nemaju tenkove, ali imaju medije i hrvatsku glupost na svojoj strani.
Upravo zbog toga sam s godinama naučio cijeniti pokojnog Tuđmana, kad vidim za koga je – a znao je kakvi su Hrvati, da je to najnezahvalniji i najarogantniji narod na svijetu! – stvarao državu, s kakvim se otporima u zemlji i izvan nje suočavao, znajući da oni kojima je ta država ostavljena u nasljedstvo to neće cijeniti, da će se odnositi prema njoj kao Romi iz mahale prema socijalnom stanu kad ga dobiju, da će uništiti sve što im je ostavio. Ipak, dužnost je dužnost. Čak i kad je prema takvima kao što je Klauški…

Neobvezujući nesporazum



Ministar Božinović je bio u Marakešu, Maroko, potpisati sporazum koji nas, navodno, ne obvezuje ni na što, iako se u njemu 45 puta spominje fraza „obvezujemo se”. To je sporazum kojeg su nama susjedne i bliske zemlje uglavnom odbile potpisati, valjda zato jer ne znaju čitati. A možda i zato, jer za razliku od Plenkovića, osim što znaju čitati, i razumiju što zapravo piše.
Njega su oni kojih se on najviše tiče proslavili u Strasbourgu pucnjavom na Božićnom sajmu. A u susjedstvu, u BiH, silovanjem 18-godišnjakinje. Sretan Božić, gospodine Macron! I vama, Božinoviću! Zasad, 4 mrtva, nije ni puno. Patetično je bilo vidjeti da nakon napada, TV5 Monde pušta dokumentarac o močvarama. Još jadnije čitati u novinama građanku tog grada kad kaže da se nadala da je to djelo „poremećenog pojedinca” ili tako nečeg, a kad ono – terorizam! Ja ne mogu razumjeti, iskreno, tu logiku. Osim po onoj marakeškoj da je zabranjen negativan diskurs u izvješćima o migrantima, što je naravno cenzura najgore vrste. Pa je tako postala praksa da se, kad Muhamed, Ali ili Hussein nekog zakolju, u javnost da, da je to djelo „poremećenog pojedinca” ili „depresivne osobe” … neki su za terorizam krivili i toplo švedsko ljeto (ozbiljno!) na koje se došljaci iz Afrike nikako ne mogu priviknuti. No, ja ne mogu shvatiti, zašto je ljudima draže da to budu „djela poremećenih pojedinaca” (koji su inače uvijek iste vjere), a ne teroristička? Osim radi duboko usađenog Pavlovljevog refleksa da budu na strani muslimana, pa i kad ih ovi kolju, nego bijelih kršćana koji su svi rasisti. I zaslužuju biti kažnjeni.
Dakle, Macronov režim je ovaj put za promjenu stisnuo zube i kroz njih proškrgutao da se, ipak, radi o terorizmu. Taman kad smo čekali neko marakeško objašnjenje tipa „bahati rasisti uznemiravali i vrijeđali vjerske osjećaje imigrantske nejači puštanjem božićnih pjesama na sajmu”. A Plenković se trudi da i Hrvatska bude poput Londona i Pariza, puna potencijalnih terorista. Doduše, u pluseve mu valja upisati ponašanje policije koja, kaže HRW, „Human Rights Watch”, premlaćuje tzv. „imigrante” i vraća ih u BiH. No, bojim se da nakon proglašenja sporazuma stvari jednostavno više neće biti iste…

Macronov primjer

Ostanimo još malo u Francuskoj, kod Macrona. Oduvijek je zapad krojio trendove koje je Hrvatska slijedila, zašto ne bi i ovaj put? Na Macrona se digla kuka i motika, građani i seljaci žele njegovu glavu i njegove Marije pedo-Antoanete, nataknutu na neki stup kraj Elizejskih poljana. Jefferson je jednom rekao da stablo demokracije ponekad treba zaliti krvlju domoljuba i tirana, i bio je u pravu.
Nezadovoljstvo je izbilo kad je Macron udario novi „ekološki” porez na gorivo, učinivši pauperiziranoj srednjoj klasi, koja je morala napustiti gradove pod pritiskom, s jedne strane poskupljenja stanova, s druge pretvaranjem gradskih četvrti u geta i koja svakodnevno putuje desecima kilometara do posla. Bivši Trumpov glavni strateg, Bannon, rekao je da su „žuti prsluci” današnji „Jadnici,” „Les Miserables”, a HINA je u vijesti prenijela da ih je nazvao – „bijednicima”: Ni sam nisam siguran jesu li pokušali izvrnusti smisao rečenog, kako bi izbjegli aluziju na Hugoa, pogrešnim prijevodom, što im se često događa, ili su stvarno kreteni, što im se isto često događa.
Bit će je ipak ono prvo, jer su u drugim vijestima tog dana pisali kako se u nekim francuskim gradovima „prosvjeduje protiv klimatskih promjena”, što je smisleno koliko i prosvjedovati protiv sile teže. Nije se, naravno, prosvjedovalo protiv „klimatskih promjena” jer se klima ionako mijenja otkad je planeta, htjeli mi to ili ne, već protiv sporazuma o klimatskim promjenama radi kojih plaćaju skoro sve puno skuplje. Pri čemu glavni zagađivači, jasno, ostaju netaknuti.
„Jadnici” u Hrvatskoj zasad šute, iako Plenković vodi iste globalističke politike poput Macrona. Mi smo uvijek kasnili s dizanjem revolucija, Francuzi su u tome uvijek prednjačili. Nadajmo se da nas ova 1848. neće zaobići.

Rastrošni Tuđman

Dan nakon što je otkriven Tuđmanov spomenik, koji toliko smeta naše antifašiste da mi njihovo siktanje još odzvanja u ušima, javljeno je da je na izgorjela svojedobno najskuplja vila na Manhattanu. Prije toga se prodavala za 50 milijuna dolara, od strane Hrvatske, Srbije i ostalih.
Bila je to samo jedna od stotina Titovih rezidencija i viletina diljem Jugoslavije i svijeta, čije je održavanje, zajedno s ostalim Titovim kurvarlucima (posluga, stotinu auta, avioni, jahte, maserke, darovi nesvrstanima, putovanja) koštala godišnje koliko je bio i budžet Crne Gore. To je novac koji smo trošili da bi „najveći sin” imao onak’, marksistički, prema potrebama. Bar je njemu bio komunizam…
A vijest dolazi upravo u vrijeme kad Hrvateki opet mrtvog Tuđmana grizu za nogu i svršavaju na komentare tipa – „pa viš kak je Titek bil pošten, sve je ostavil narodu, niš nije bilo njegovo, a Tuđman lopov je sve unucima ostavil”. Tuđman je ostavio iza sebe jednu kuću, istu u kojoj je živio praktički od Drugog svjetskoga rata, koju je otkupio kao i svi drugi građani sa stanarskim pravom – što mu je isto zamjereno – a Tito imovinu dostojnu Trumpa, Billa Gatesa i Sorosa zajedno. Koju si je privatizirao dok je bio živ, skupa s privatnim otočjem s egzotičnim živinama.
Zloba hrvateka (hrvatek se piše malim slovom, da ne bude zabune) uvijek fascinira. Tuđman im je dao priliku da budu ljudi, da budu gospoda, a oni su izabrali ostati kmetovi i dudeki. Jer tak’ mogu jamrat’. A jamranje im je jedina duhovna hrana.

Povratak Zorana Milanovića

O prikopametnim Puljcima nismo čuli ništa već desetak dana, a i Dalije nam nešto nema u medijima. Izgleda da su te dvije opcije otpale, pa sad služba sprema novog-starog kandidata za Pantovčak. Milanovića. Koji je dosad već izgubio šest izbora, bio najnesposobniji hrvatski premijer u više nego žestokoj konkurenciji, osigurao Hrvatskoj 4 godine stagnacije i krize u doba kad se ostatak EU-a od krize oporavljao, uveseljavao narod budalaštinama i ostao zapamćen po tome što je umalo Hrvatskoj navalio na vrat sankcije jer nije htio izručiti dva stara udbaša. Usto je pokrenuo arbitražu protiv MOL-a na koju su oni odgovorili protutužbom, koju su dobili, a tek kad dobiju ovu izvornu arbitražu, shvatit ćemo za koliko nas je milijardi osiromašio Milanović…
Unatoč tome, Ivan Račan ne odustaje od guranja Milanovića na Pantovčak. Isti onaj Ivan Račan koji je gurnuo istog tog Milanovića na mjesto predsjednika SDP-a nakon smrti svog oca. Pokojni Ivica Račan je SDP dignuo iz mrtvih; njegov ga je sin instaliranjem Milanovića vratio u mrtve, jednostavno ga pokopao. Bero nije, kako sam već pisao, uzrok smrti SDP-a. On je posljedica.
Zato, kad čovjek sluša Račana kako priča o tome da Predsjednici popularnost pada i da SDP ima šansi vratiti se na vlast već na idućim parlamentarnim izborima, mora se zapitati – u kojem paralelnom svemiru ti ljudi žive? Kakvim se ilegalnim supstancama pucaju? Imaju li oni ikakvog dodira sa stvarnošću, u kojoj im je HDZ potpuno okupirao politički prostor lijevog centra?

Profesor Filandra

Prof. dr. Šaćir Filandra je nova meta bošnjačkih boraca protiv nacionalizma, hrvatskog i srpskog, naravno. Čime je taj dekan Fakulteta političkih nauka Univerziteta u Sarajevu, koji je inače predavao na Yaleu, pa i na Sorosevom sveučilištu u Budimpešti, autor knjiga ‘Bošnjaci nakon socijalizma’ (o bošnjačkom identitetu u postjugoslovenskom dobu), ‘Bošnjaci i Moderna’, te ‘Bošnjačka politika u XX. stoljeću’ koja je u BIH proglašena kulturnim događajem 1999. godine.
Čime je profesor tako zgrozio političare u Bošnjakistanu? Pa, rekao je da baš nije pristojno, a ni u duhu Daytona, da Bošnjaci biraju Hrvatima njihovog predstavnika u Predsjedništvu BiH. Da nije u redu. I rekao je ono što sam ovdje napisao pred par tjedana, da BiH nije uređena kao država ravnopravnih građana, nego kao država ravnopravnih naroda. Šteta je, zapravo, da su tako rijetki bošnjački intelektualaci koji se javno suprotstavljaju otvorenim pokušajima rušenja načela konstitutivnosti naroda u BiH, kroz projekt Željka Komšića. Opet, to i ne čudi kad se pogleda što su sve na Filandru bacili predstavnici „građanske BiH” nakon što je rekao kako „Bošnjaci znaju i trebaju znati da nije pošteno da oni Hrvatima biraju člana Predsjedništva, drugim riječima njihova predstavnika.” „Ovaj potez je besmislen i rekao bih nekulturan”, rekao je profesor Filandra i, na užas ekipe u Sarajevu, dodao kako su prosvjedi i nezadovoljstvo Hrvata zbog nametanja Komšića opravdani.
„Nezadovoljstvo je apsolutno opravdano. Međutim, ta se situacija mogla i trebala riješiti. Hrvati moraju znati da izmjena Izbornog zakona neće biti temelj za uspostavu trećeg entiteta kao što to smatraju Bošnjaci”, rekao je Filandra i dodao kako, po njegovom mišljenju, slučaj Komšić predstavlja „jednu veliku političku ujdurmu koju su napravili ljudi koji su u biti politički nepismeni”.
„Sasvim je normalno da Hrvati imaju svoga čovjeka koga smatraju svojim predstavnikom bez obzira na to što se u Ustavu kaže. Ako imate moralni stav, neka onda svako izabere svog predstavnika”, objasnio je Filandra.
Histerični stampedo na Filandru u BiH je bio za očekivati. Ali, stvarno se trebamo zapitati, ako su kod nas jedan Mesić i jedna Vesna Pusić, bivši predsjednik države i bivša ministrica vanjskih poslova, na stajalištu da je u redu da Hrvati u BiH iščeznu kao politički čimbenik, unatoč Daytonu, na stajalištu posve suprotnom od Filandre, na otvoreno antihrvatskom stajalištu, tko nas je sve ove godine vodio, i kamo, zapravo?

Facebook Comments

Loading...
DIJELI