Milan Bandić – dijagnoza teško bolesnog hrvatskog društva!

0
689
Facebook

Bahati i osorni ispadi zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića na novinare, pokazatelj su kako Zagrepčani svoju volju mogu izražavati isključivo unutar svoja četiri zida...

Čini se pomalo suvišnim i već izlizanim navoditi silne primjere javnih dužnosnika, odnosno političara  izabranih na izborima koji su nekažnjeno kršili Ustav, zakon i dobre stare hrvatske običaje, točnije – volju birača. U Hrvatskoj su takvi, doduše, postali pravilo, a ne izuzetak kao što je to, primjerice, u Norveškoj, gdje je ministar podnio ostavku jer je na ljetovanje ponio službeni mobitel ili pak legendarna priča o njemačkoj ministrici koja je podnijela ostavku nakon što je službenom karticom kupila – čarape…

Skrene li se pažnja s onih državnih dužnosnika o kojima većinom raspravljamo i čitamo, dolazimo do ključnog problema – čovjeka koji je postao svojevrsni simbol dijagnoze oboljelog hrvatskog društva. Riječ je o zagrebačkom gradonačelniku, Milanu Bandiću. Već punih 15 godina ga Zagrepčani biraju na to mjesto, a on istodobno harači zagrebačkom političkom scenom, skuplja optužnice na svoj račun, a njegovo divljaštvo postalo je s vremenom i slikovito – njegova doslovno divljačka  i neočekivana intervencija na Meštrovićevu paviljonu gotovo savršeno ilustrira način na koji vodi grad…

Loading...

Slučaj  Meštrovićeva paviljona zrcali i stanje u cijeloj Hrvatskoj, jer su upravo tu prisutni svi simptomi na smrt bolesnog društva: izbjegavanje javnog natječaja, poslovi bez valjanih dozvola, uništavanje kulturnog i javnog dobra, izostanak reakcije nadležnog ministarstva i ostalih državnih institucija… I nikome ništa, svi radije šute…

Nedavne njegove prijetnje vladajućima kako neće više podržavati Plenkovićevu većinu, samo su točka na „i“ čovjeku koji dalje od Zagreba ne može, a to toliko silno želi. I koji se zatvora jako boji. Jer, milijarde iz gradskog proračuna postale su ništa jer – „nije u šoldima sve“, nešto je i u moći koja je Bandiću postala premala za njegov sve veći ego i ambicije. I sve upitniju budućnost na slobodi…

Gulikože zarađuju na gradskoj sirotinji

Drugim riječima, hrvatski javni prostor postao je žrtvom lokalnih društvenih promjena, a cijela priča može se prigodno promatrati u kontekstu ljetnih vrućina i mjeseci u kojima se, kao i svake godine, među političarima i narodom na ovaj ili onaj način uvijek nekako provlači tema hrvatske obale,  koja je preko noći oteta građanima i predana pojedincima – koncesionarima/gulikožama – pod vrlo sumnjivim okolnostima.

Svako ljeto mediji shodno tome, izvještavaju o sukobu gulikoža i građana koji ne žele unajmljivati ležaljke i koristiti druge usluge koje im oni nude na njihovom moru i plažama kao javnom dobru. Na tim i takvim ljudima, gulikože, poznati i kao koncesionari, ne mogu baš parazitirati kao što lihvare na onima koji radije leže na njihovim unajmljenim ležaljkama nego na vlastitim ručnicima i pod unajmljenim suncobranima. Gulikožama se od takvih, običnih građana – diže kosa na glavi. Trebaju im tek svakih nekoliko godina u mjesecima koji se nazivaju – dobra stara predizborna kampanja.

Slično se,  naravno, događa i s izvorima pitke vode koji su preko noći prodani „strancima“, Hrvatskim šumama, zemljištima u Slavoniji bogatim prirodnim rudama gdje su i neki političari potajno i rado umočili prste (čitaj: HNS-ov Ivan Vrdoljak), odnosno sa svime onime što vrijedi u Hrvatskoj… Sve je više javnog prostora u gradovima, a sve manje mjesta gdje čovjek može sjesti i odahnuti ili parkirati svoj automobil, a da ga to ništa ne košta. Ili da ga barem košta onoliko koliko je to u mogućnosti platiti…

Bandić se sprema za sljedeće izbore

U sređenom društvu, kažu, čovjek se štiti – pravdom, a u raspadnutom društvu – čovjek štiti pravdu. Što se događa od toga u našem društvu, više je nego jasno – šačicu ljudi koja se bore za javno dobro često ismije većina, koja će na sve to opet zažmiriti. I krenuti svojim poslom.

U tom smislu Zagreb je daleko odmakao, a harač građanima naplaćuje dobro poznata uhljebnička firma Zagrebački holding u koju, podsjetimo, Bandić rado zapošljava svoje neistomišljenike ne bi li si osigurao koju ruku više u Gradskoj skupštini. O kadroviranju u Holdingu mogli bi se pisati eseji, a koliko su tako zaposleni kompetentni za poslove na koje su postavljeni, govori i činjenica kako se unatoč gospodarskoj krizi cijena života u metropoli vrtoglavo povećava… dok rubni dijelovi grada i dalje nemaju vodovod i odvodnju, iako njihove naknade – uredno plaćaju. I opet nikome ništa…

Cijena parkiranja ovih dana opet je otišla u nebo, što je samo još jedan od pokazatelja kako se gradonačelnik Bandić ozbiljno priprema za sljedeće izbore: sad digni, pa spusti, jer Zagrepčani ionaku imaju – kokošje pamćenje.  Što i nije nemoguće, jer podržati nekoga i to čak u pet gradonačelničkih mandata, a da pritom nije realizirao niti jedan krucijalni infrastrukturni projekt, može se objasniti – kratkotrajnim pamćenjem…

No, sve da i Zagrepčani nekim čudom i odluče dići glavu i glas, te pokazati lokalnom despotu što ga slijedi, ne bi to imali gdje učiniti jer su u središtu Zagreba javni prostor pojele terase ugostiteljskih lokala i šatori, trgovi i pješačke zone zakrčeni su stolovima, stolcima i suncobranima gulikoža s početka priče. Drugim riječima, svoje mišljenje mogu izražavati samo – između svoja četiri zida…

Zagreb u smeću, Kondor i Leopard idu dalje…

Milan   Bandić i   tzv.   zagrebački   kralj   otpada, Petar   Pripuz, nikada   nisu   tajili   da su prijatelji. Veže ih puno toga, pa tako i uhićenja iz listopada 2014. u USKOK-ovoj aferi „Agram“ koja je nanizala svu silu navodnih koruptivnih kaznenih djela. Što je sve tada izašlo u javnosti!? I da gradonačelnik prijatelja oslovljava s – Kondore, i da mu ovaj uzvraća s – Leoparde…

Nešto   manje  od   tri  godine,  nakratko   su  mediji  pisali   kako je gradonačelnik Bandić, navodno,   zabrinut   da   bi Županijski   sud   u  Zagrebu, napokon, mogao odlučiti   o osnovanosti   optužnice  protiv   „koruptivne   piramide“,   kako   je   to predstavio USKOK, a istražitelji Bandiću ukazali čast, postavivši ga na prvo mjesto, a Pripuza na vrlo istaknuto treće mjesto  na   popisu  optuženih…

I  baš se   Bandić pokazao   kao   čovjek   sretne   ruke,  jer   je   uoči   ovogodišnjih lokalnih   izbora Županijski sud još jednom odgodio odluku o optužnici i to samo zato, jer je nekome uspjelo     „zaboraviti“   uručiti   poziv   Slobodanu   Ljubičiću,   bivšem   šefu  Holdinga, drugooptuženom u slučaju „Agram“, udobno smještenom između Leoparda i Kondora…

A Pripuz? Zelena akcija prisjetila se kralja otpada 2. svibnja ove godine, nakon još jednog od požara koji vrlo često izbijaju u CE-ZA-R-u, tvrtki kojoj je „sasvim slučajno“ upravo Pripuz suvlasnik i u dijelu grupe CIOS. Tri požara u tri godine sasvim je solidan i već uobičajen prosjek izbijanja požara. Još je zanimljivije da istražitelji požarišta svaki put zaključuju kako nije bilo zagađenja zraka opasnog za građane, iako je riječ o tvrtki koja se bavi – gospodarenjem otpadom.

Pripuz, navodno, ne želi prihvatiti nadimak „kralj otpada“, ali  teško je odbaciti stare navike, posebno ako  je riječ o čovjeku koji je prije šest godina imao bilancu da je preko šest tvrtki povezanih s njime, u pet godina, od 2006., ostvario prihod od 544 milijuna eura, odnosno četiri milijarde kuna. Najveći izvor prihoda Pripuzu je bio –  CIOS…

Zaključci i – dijagnoza…

Zaključak 1: Što više otpada, to više prihoda i dobiti za sve sudionike ove zagrebačke priče. Što više prihoda i dobiti, to su veći i bonusi direktorima društava. I Pripuua. I Bandiću. I ministrima koji su godinama ubirali  velike provizije jer su odlučili  „zažmiriti“ i prešutjeti problem otpada u Hrvatskoj, a posebno u Gradu Zagrebu. Zato je slučaj „Jozović“ znatno dublji od   same   isplate   bonusa:   mutni   poslovi   prilikom   odvoza   otpada, neracionalna potrošnja, ali i fantomske tvrtke koje su osnovane kako bi izgradile centre za gospodarenje

otpadom, dok im direktori uzimaju masne plaće svaki mjesec. S druge strane, tu je i zdravlje građana koji nisu imali točnu informaciju o količinama i vrstama smeća koje se odlaže u njihovu dvorištu, kao ni o potencijalnim milijunima koje će morati izdvojiti za dodatnu sanaciju, o čemu je Milan Bandić – prvi odlučio šutjeti.

Zaključak 2:  Izgleda da su Plenković i njegova ekipa privezani za onaj dio kotača koji se strmoglavljuje. Odatle, čini se, i tolika panika HDZ-a i partnera zbog rasta rejtinga Živog zida i sve glasnijeg promišljanja o velikoj kolaciji sa SDP-om. Kao što je demokracija neodvojiva od procedure, neodvojiva je i od alternative. Drugim riječima, svatko je zamjenjiv u skladu s Ustavom, zakonom i procedurom.

No, najtragičnije je da sve nekako ispada kako je vlada Andreja Plenkovića nezamijenjiva, da ona, ipak, nema alternativu…

Dijagnoza: Sumrak demokracije!