Mostarski ‘Aluminij’ je primjer združenog kretenizma s obje strane granice…

1
836
screenshot, youtube

Povratak u Nerežišća

Ministar Kuščević je, samo koji dan nakon što je tvrdio da nema nikakvog razloga dati ostavku, dao ostavku. Očito, na uljudnu zamolbu premijera Plenkovića, koji je, konačno, shvatio da Vlada nije održiva uz čovjeka toliko opterećenog ozbiljnim aferama. Pa je zagrizao usnu i objasnio svom donedavno najdražem ministru (uz Jandrokovića) kako mora dobrovoljno dati ostavku na ministarsko mjesto i mjesto stranačkog tajnika, ukoliko ne želi biti nedobrovoljno smijenjen, vjerojatno uz kazneni progon.

Problem Kuščevića i brojnih njemu sličnih, nije samo pohlepa, već prije svega – oholost. Nikom nije bilo jasno kako i zašto je načelnik općine s manje od 1000 stanovnika postao ministar, a nije ni danas. Ali je sad svima jasno da je on mogao i dalje krasti milijune od sugrađana, da se nije gurao u ministarsku fotelju, da je ostao na svom otoku, na kom je godinama mlatio silne pare na zloporabi položaja i ovlasti, namještajući si prenamjene zemljišta, kupujući preko supruge za bagatelu šume koje su onda postajale građevne zone, varajući vjerovnike svoje tvrtke tako što je jeftino otkupljivao od nje nekretnine, a potom ih višestruko skuplje prodavao…

Stvarno, morate se zapitati – kad je moguće tako se obogatiti u tako malenoj i beznačajnoj općini i to u tako kratkom roku i koliko još ima takvih Kuščevića u tisuću i kusur naših općina i četiristotinjak gradova? Koliko je onih koji su natukli milijune pogodujući familiji ili vijećnicima, koji su onda pogodovali njima, načelnicima, gradonačelnicima? I kako cinično u kontekstu toga zvuči izjava Predsjednice, da bismo mogli biti bogati jer smo zemlja bogata resursima! Pa ti resursi su samo motor korupcije i klijentelizma, te života od rente i nerada! Najbogatije su uvijek zemlje u kojima resursa praktički nema, poput Japana ili Njemačke, jasno i zašto: Oni se moraju školovati i raditi da bi bili bogati i moraju raditi discipliniranije i pametnije od drugih. Ne mogu iznajmljivati kokošinjce turistima!

Kuščević se sad vraća kući, gdje može i dalje neometano krasti, ako mu se ne zalomi kakva optužnica od DORH-a. U nacionalnoj politici, bio je pod svjetlima reflektora i to ga je koštalo političke karijere, koja je do te točke bila meteorska, zahvaljujući prirodnom talentu za uvlačenje u stražnjicu vođi i naročito drsko laganje biračima u oči. Da je ostao u sjeni borova na Braču, daleko od radoznalih novinara, ne bi ga nikad otkrili. I to je ono što stvarno zabrinjava. A Plenkoviću ostaje za razmisliti, je li mogao odmah riješiti Kuščevića, umjesto blamaže s nemuštim pokušajem obrane neobranjivog, čime nije dobio ništa, osim pada rejtinga stranke i približavanja svog imagea u javnosti onom Ive Sanadera…

Kandidatura Dalije Orešković…

Dalija Orešković, instant-medijska zvijezda i politička posvuduša, koja po neozbiljnosti izjava ne dostiže Kolakušića, ali ga dostiže i prestiže po neozbiljnosti postupaka, odlučila je kandidirati se za predsjednicu. Ono, kad je već propala u nižoj ligi, odlučila je zaigrati u višoj, pa joj se, možda, posreći…

Koji je smisao takve kandidature nakon što ju je na izborima za Europarlament biračko tijelo doslovno pokopalo? Ona kaže da je zadovoljna s 2,6 posto glasova koliko je stranka dobila – no uz medijski prostor koji je dobivala, od kojeg je možda samo HDZ imao veći, uz sve pozitivne napise u medijima, to je – katastrofa. Još veća katastrofa je njena izjava nakon izbora da im je – „uletio Kolakušić”. Kao prvo, to je izjava nekog tko ne razumije baš politiku, jer uvijek netko negdje „ulijeće”. A drugo, ako ona, kao super-mega-ozbiljna štreberica — bar je takav image o sebi stvorila u javnosti — dijeli politički prostor s klaunom Kolakušićem, onda se mora jako zamisliti.

Uz sve to, nakon izbora su je napustili ključni ljudi u njenoj stranci, koja, budimo realni, nije nikakav „Start”, nego „Stranka Dalije Orešković”, još jedan ego-triperski projekt koji ne nudi ništa novo, osim novog lidera. Da, ona priča o borbi protiv korupcije, no o tome pričaju svi političari otkad je svijeta i vijeka (i korupcije). Čak i HNS.

Ona kaže da nitko tako glasno poput nje neće progovoriti o korupciji u predizbornoj kampanji, no hoće: Kolakušić je svakako veći galamdžija i showman, Škoro karizmatičniji i puno konkretniji u izjavama, a Kolinda Grabar Kitarović je rođeni diplomat koji zna šarmirati i svjetske lidere i biračko tijelo. S druge strane, Dalija Orešković je cijepljena od šarma i karizme, i čak i da sve odradi kako treba, i dalje nema šansi, čisto zbog svoje dosadnjikave i pomalo antipatične osobnosti.

Uostalom, kad vas u izbornoj noći napusti čak pet članova predsjedništva stranke koju ste sami osnovali i koji su stranku odlučili napustiti još puno prije zbog napumpanog ega liderice koja je sve radila po svom (i uglavnom pogrešno s propagandnog aspekta), koja nije uvažavala ničije prijedloge ni mišljenje i koja je stranku „Start” u startu pretvorila u svoju privatnu prćiju, gdje ona radi po svom „ćeifu”, to vam je znak da niste za politiku i da je vrijeme da odustanete i ne sramotite se više. No, neki ljudi jednostavno ne slušaju „diskretne” signale i ne odustaju dok ne zveknu glavom o zid.

I još jedna Pernarova stranka

Ivan Pernar je bio Dalija, prije Dalije, no stjecajem čudnih okolnosti – neusporedivo uspješniji. Karijeru je započeo kao i svaki „diktator-wanabe” revolucionar, prosvjedujući protiv nečeg, nitko se sad više ne sjeća čega, s nekakve dvije ženske koje su ga podržavale iz nepoznatih razloga. No, onda su ga se dohvatili mediji kojima se nije sviđala, Jadranka Kosor, tadašnja premijerka koja po ukusu antife nije bila dovoljno antifa.

Pa kad su krenuli prosvjedi, potaknuti vjerojatno s Pantovčaka i iz struktura „duboke” (udbaške) države, kojima je jedini stvarni cilj bio spriječiti ulazak Hrvatske u EU mimo „regiona”, a deklarativni cilj, smjena Jadranke Kosor, Pernar je dočekao svoj kairos, sretni trenutak, svojih pet minuta slave. Medijima, koji su ga pumpali je, ako izuzmemo lumene poput, Ane Benačić i sličnih, bilo jasno da dečko nije ni Bog zna kaj normalan, ni Bog zna kaj bistar, kamoli da bi bio obrazovan ili nedajbože upućen u zbivanja u kojima je sudjelovao, ali im je odgovaralo od njega napraviti medijsku zvijezdu prosvjeda…

Nastavak znamo. Ivan je postao vođa stranke, ušao u parlament, dobio dobru plaću za koju je zabavljao narod time što su ga svako malo, osjetno slabije plaćeni zaštitari, iznosili iz Sabora. No, stranka je upala u probleme u trenucima svog izbornog uspjeha – razne cigle iz zida se nisu uspjele dogovoriti oko podjele fotelja, što briselskih, što saborskih, i eto ti vraga. I tako je Ivan morao sebi osnovati novu stranku, jer se dečko ničim ne zna baviti osim politikom, kao i svaka budala u Hrvatskoj.

No, za razliku od Dalije, on je stranku nazvao po sebi. Stranka Ivana Pernara. Stvar je zapravo tragikomična, jer stranke bi se trebale temeljiti na interesima određenih društvenih skupina, a ne na tome tko ih vodi. Time postaju nekakav osobni mini-kult ličnosti, sekta, egotripersko iživljavanje. Jedan od sudionika osnivačke skupštine stranke je čak rekao kako je “Tito imao svu moć u politici, ali mu nije padalo na pamet stranku nazivati svojim imenom”. Pernar je na to uzvratio kako ionako svi znaju samo njegovo ime i povezuju buduću stranku s njim.

A opet, poštenije nego u slučaju Dalije Orešković. Jer, kao što je njegova stranka njegova privatna sljedba, takoreći sekta, nešto kao fanovi na Instagramu i Facebooku, tako je i Dalijina, zapravo, njena privatna sekta, udruga njenih fanova. Pa bi bilo pošteno da slijedi Pernarov primjer. Nevjerojatno koliko su, zapravo, slični, iako je ona na prvi pogled smrtno ozbiljna, ukočena kao da je progutala metlu, a on cirkusant.

Dodajmo svemu ovom da je Pernara ovog tjedna podržala i nekakva (bivša?) tzv. „porno zvijezda”, što prilično govori o profilu njegovih birača, njihovoj erudiciji i kulturi.

Bivša Pernarova stranka

No, ovdje se valja osvrnuti i na cirkus u Živom zidu. Epilog cirkusa: Gospodin Palfi, iako nije prvotno namjeravao, ide u Bruxelles na plaću od 8000 eura. Vladimira Palfi ide s njim. Moram priznati da malo suosjećam s Viliborom Palfijem, jer je ispao negativac u cijeloj priči, iako je jedini kojem nije bilo do fotelje. Vladimiri Palfi je bilo do toga da ju ne dobije Bunjac, jer ju je odredila za nekog drugog, a Bunjcu je fotelja trebala – između ostalog – da spasi brak koji se raspao.

Na stranu sad njegovo neukusno kmečanje po medijima kako ga je žena ostavila, nije ni čudno. Pa ti ljudi imaju 177.000 eura kredita po bankama! Čak sedam kredita, i rate koje, ne samo da pojedu njegovu saborsku plaću, nego i onu njegove supruge! Je li sad čudno zašto se tako grčevito pokušao dočepati fotelje u Bruxellesu? Epilog bitke koju je poveo — a nije je mogao ni teoretski dobiti, jer mu gospodin Palfi nije bio spreman prepustiti svoje mjesto u Europarlamentu — je razorena stranka i razoren brak. Za stranku, doduše, i nije neka šteta. Za brak u kojem ima dvoje djece, je uvijek šteta. Ali, nakon neukusne kuknjave po medijima, šanse da će mu se žena ikad vratiti su svedene na nulu.  Bunjac se u svojoj medijskoj žalopojki žali da su on i supruga u 18 godina veze proputovali tridesetak država, kupili kuću… pa, nije čudo da su dužni kao država! A onda ni razvod nikad nije daleko.

Ali ono što je stvarno zanimljivo, je da je perjanica Živog zida, stranke nastale na mržnji spram banaka i filozofiji da s njima ne treba imati posla, digla sedam kredita i zadužila se do te mjere da ga je samo briselska plaća eurozastupnika mogla spasiti! A da ne govorim i da su Palfiji digli kredit kako bi kupili kuću…

Sve je to OK, otkad je svijeta i vijeka, revolucionari, studenti, buntovnici bez razloga i buntovnici bez mozga, postavljali su glupa pitanja na koja nisu htjeli čuti odgovor, ali bi onda jednog dana odrasli, pomirili se sa svijetom, našli svoje mjesto u njemu i na kraju postali sve ono što su kod generacije svojih očeva mrzili, pa i više od toga. No, kad napravite političku karijeru na križarskom ratu protiv banaka, a završite dužni kao Grčka, to nešto govori o vašoj vjerodostojnosti. A vjerodostojnost živozidaša je trenutno negdje na razini Plenkovićeve. Kanalizacija, pa dolje lijevo.

Tko smije u Sabor?

Kuščević se, osim u vrlo lukrativno Općinsko vijeće Nerežišća, vraća i u Sabor, gdje će primati plaću, ne mnogo manju od ministarske. To je izazvalo konsternaciju među oporbom: SDP-ov Željko Jovanović, inače predsjednik Antikorupcijskog vijeća, je rekao kako je “povratak Kuščevića u Sabor – strašna poruka”.  „On više ne može biti ministar hrvatske Vlade, ali može biti i dalje saborski zastupnik. Smatra li Plenković da će njegov politički tajnik, majstor muljanja sada moći sjediti u Hrvatskom saboru i predstavljati i dalje hrvatske građane? To nije dobro. Kuščevićev povratak u Sabor je još jedan šamar povjerenju građana u politiku i političare”, kaže Jovanović.  Strašna poruka je, međutim, to što govori Jovanović. Volio bih vjerovati da je on tek neznalica, pa da misli da povratak Kuščevića u Sabor ovisi o Plenkoviću, Vladi, ili bilo kome drugom osim samog Kuščevića. I da postoji način da se spriječi da se Kuščević vrati u Sabor. Ali, Jovanović je predugo saborski zastupnik da ne bi znao da članak 10, Zakona o izborima zastupnika u Hrvatski sabor, jasno kaže:

„Zastupniku prije isteka mandata, odnosno idućih izbora, on može prestati samo tako da ili svojevoljno podnese ostavku, ili da mu sud oduzme poslovnu sposobnost (dakle da bude proglašen neubrojivim), ili tako da bude pravomoćno osuđen na bezuvjetnu kaznu zatvora dulju od 6 mjeseci.” Naglasak je na „pravomoćno”. Saborski mandat je apsolutno nemoguće oduzeti bilo kome mimo navedenih uvjeta, pa da baš pred TV kamerama siluje dječaka od 12 godina, dok ministra može smijeniti premijer, a premijera Sabor. Trenutno je jedini način da se spriječi Kuščevićev povratak u Sabor taj – da Sabor donese odluku o svom raspuštanju! Ne, ni sam Sabor ne može odlučiti o ukidanju mandata niti jednom od svojih članova. Jer im nije Sabor dao mandat, nego narod na izborima. I zato su saborski zastupnici nesmjenjivi, ako se sami ne odreknu mandata…

Dakle, radi se o demagogiji najgore vrste. Odnosno o muljanju birača: Jovanović, ispravno, računa s tim da većina birača (a i novinara koji su prenijeli njegove riječi) nemaju pojma o tome da je apsolutno nemoguće bilo kome oduzeti saborski mandat, dok god taj isti nije pravomoćno osuđen, a znamo da kod nas do pravomoćne osude treba dulje nego što traje saborski mandat. To su činjenice na koje se hrvatski ispravljači „lažnih vijesti” neće dohvatiti, jer oni svijećom traže što god mogu tamo gdje im vijest ideološki ne odgovara, dok gromoglasno šute na ovakve bedastoće.

I spomenimo ovdje riječ-dvije o imunitetu saborskih zastupnika, koji je jednom i Jovanoviću, odlukom Sabora, skinut radi jedne privatne tužbe. Upravo radi raznih Saucha i Kuščevića, puno ljudi misli da ga treba ukinuti. Smisao imuniteta, međutim, nije zaštita zastupnika od zakona, nego od politički motiviranih progona. Od toga da izvršna vlast ne bi preko pravosudnog aparata pokušala dignuti lažne optužbe protiv nepoćudnih, a izabranih zastupnika, i na taj način uvesti diktaturu.

A što god Kuščević rekao, njegov progon nije politički motiviran, već se jednostavno radi o korupciji. Pa nema razloga da mu Sabor, odluči li se DORH ikad dignuti protiv njega optužnicu za zloporabu položaja i ovlasti, ne izglasa skidanje imuniteta. No, ponavljam, to ne znači da njemu prestaje saborski mandat! Njemu saborski mandat traje do idućih izbora, što god SDP-ovci pričali o tome i koliko god brojni građani (i oni koji nisu ni ljevica ni SDP) željeli Kuščevića vidjeti iza rešetaka.

Turizam propada?

Sad kad su iscrpili sve napise o plivajućim zmijama, vjevericama, kokošima ljudožderkama i morskim psima turistožderima, mediji su prešli na taktiku kukanja za propalom sezonom. Evo, tako vam treba kad niste dovoljno plaćali čistačice! Bar deset tisuća kuna im treba dati za sezonski rad! Ma dvanejest! U zemlji u kojoj doktori nerijetko ne zarađuju toliko!  Je li baš normalno da doktori zarađuju manje od pomoćnih kuhara na Jadranu, tema je za neku drugu priliku — no, naslovi poput „Za propast turizma izravno su odgovorni država, njeni porezi, politika i ljudi koji su nesposobni, a na ključnim su mjestima”, su više nego glupi i zluradi.

Jer, niti je turizam propao, niti je kriva država i porezna politika. Istina, iznajmljivači (loših) soba kukaju, ali nije li kuknjava nacionalni sport u nas Hrvata? Brojke ne pokazuju neki pad, naprotiv. No, u turizmu, kao i u svakom poslu, postoje oscilacije, bolje i lošije godine. A nakon sedam, osam godina rasta, normalno je da dođe i do pada. Zašto? Pa, jer naš turizam godinama prosperira od terorizma u Turskoj, bankrota i nestašica goriva i novca u Grčkoj, nemira u Španjolskoj, islamističkih bombi u Tunisu… i tako dalje. Gotovo svaka zemlja koja nam je izravna konkurencija, zadnjih je godina pretrpjela neki udar i sve je to navodilo turiste – nama. No, ove godine su se svi vratili na turističko tržište – pa bi bilo logično očekivati da će se i u Hrvatskoj morati malo korigirati neke cijene, sad kad navala više nije tolika…

Sve je to normalna stvar u svakom poslu i ne vidim razloga za drame i naslove poput, „Nebo nad Splitom plače, a plaču i ugostitelji za izgubljenom zaradom”. Palo je malo kiše, pa je propala sezona? Možda se neki tome nadaju, a možda je i širenje defetizma, veltšmerca i beznađa nekima i u opisu radnog mjesta, ali mi smo stvarno postali skloniji izljevima masovne histerije, skoro kao Amerikanci. A to nipošto nije dobro. A ni korištenje svega toga za priče tipa – „ne smijemo se toliko oslanjati na turizam, treba nam industrija” – nije nimalo dobronamjerno. Jer se radi o spinu koji cilja na to da zanemarimo ono što nam nosi najviše novca i najveću zaradu, što najviše puni proračun i hrani najveći broj Hrvata. Oni koji prodaju tu filozofiju ili nisu previše ekonomski mudri ili nisu dobronamjerni.

Kako je propao mostarski Aluminij?

Ponos Mostara, nekoć uspješna i profitabilna tvrtka u suvlasništvu RH, Aluminij, je propao. Reklo bi se, još jedna industrija koja je otišla Bogu na istinu: Aluminij je bio povezan sa šibenskim TLM-om, također lani propalim, kojem je isporučivao repromaterijal.

Jedan od brojnih komentara na klix.ba, na vijest naslovljenu „Aluminiju ugašena struja, konačni kolaps hercegovačkog giganta”, kojeg je potpisao stanoviti „mostarski Rambo”, glasi: „Ustase, da se ne lazemo…Mislim da je ovo najbolje rjesenje za nas i za vas. Svi znamo da se Bosnjaci i Hrvati ne mozemo gledati i da nema suzivota i mislim da bi bilo vrijeme da vi Skutori fino spakirate kofere i fino za vatrenu zemlju. Iskreno nemam volje ni zelje da zovem Mundzose pa da vas trebamo cistiti. Fino napustite BiH i kraj price.”

Nije problem kretenski komentara, nije da kretena nema svugdje, pa i kod nas. Problem je što je to bio komentar s najviše pozitivnih reakcija – dobio je petstotinjak lajkova! Zapravo, taj anonimni tip očito samo glasno govori što mnogi u Bosni misle. Da se kandidira za hrvatskog člana predsjedništva, umjesto Komšića, vjerojatno bi milijun ljudi glasalo za njega. Ako to nije sam Komšić napisao pod pseudonimom! A još tragičnije je, koliko god propast firme – kojoj je ipak većinski dioničar država BiH – veseli Bošnjake, toliko veseli i neke „Hrvate” koji dobiju napadaj antifašizma kad se spomenu Hercegovci.

Naravno, u Bosni su neinteligentni – mole boga da Hercegovini crkne krava koja ih hrani, iz čiste zlobe. No, s druge strane, mi se ponašamo kao da se pogon u suvlasništvu RH, i od velike važnosti za nju, nas ne tiče – „jer to je druga država”. Zašto se onda Mađare tiče INA, a čak MOL nije u vlasništvu mađarske države (ispod četvrtine), pa ni Mađara?

Aluminij je primjer združenog kretenizma s obje strane granice. Dok Bošnjaci rade sve što mogu da sve u Hercegovini propadne, jer je doživljavaju kao neprijateljsku državu, dotle Hrvati rade manje-više isto. Sanaderu se, među ostalim, sudilo jer je „oštetio HEP za 650 milijuna kuna” tako što je pristao da se Aluminiju isporučuje jeftinija struja! Nije sad bitno tko je Sanader, nego je bitno da sve države koje proizvode aluminij tim tvornicama osiguravaju jeftiniju struju, jer inače proizvodnja nije isplativa. Je li sve skupa isplativo, druga je priča. No, ako se htjelo očuvati Aluminij, koji je bio jedan od gospodarskih stupova Hrvata u Hercegovini i tvrtka u suvlasništvu hrvatske države, onda takav ugovor nije uopće sporan.

Ovako, ostaje samo citirati, Božu Ljubića: “Problem Aluminija je problem bosanskohercegovačkog apsurda. Zar nije apsurdno da Vlada FBiH, koja je vlasnik Elektroprivrede, daje privatnom preduzeću Arcelor Mittal iz Zenice struju za 42 eura po kWh, a kompaniji koja je njeno vlasništvo tu struju nabavlja po 78 eura. Sama ta činjenica govori koja je odgovorna adresa za stanje u Aluminiju”.

Naravno, tu gdje je zapelo s BiH, državom koja postoji uglavnom samo na papiru i koja je očito svjesno išla na uništenje Aluminija, trebala je uskočiti RH s jeftinijom strujom, ali eto to je u Hrvatskoj – krivično djelo.

Loading...
  • Kapetan

    Ipak je “spranca” malo obrnuta.
    naime, da Kuscevic i razni kuscevici nisu bili takvi kakvi su bili – nikad ne bi postali ministri ili sto god vec. ONI vjeruju samo onima koji su dokazivo kompromitirani i onda se ona kuvertira u ladicu. Drzavni sustav koji se temelji na tom i takvom “kuvertiranju” je uzrok propasti ove drzave.
    Naravno, najvise “koverata” se nalazi u Bg. To su pak “kuverttirane ostavke” onih koji “kuvertiraju” slicne Kusscevicu.
    Piramida. Ne!?