Satira i satiranje
Nakon nekoliko presuda za sramoćenje i klevetu u kojima su desničari, za koje brojni Hrvati, naročito intelektualci, smatraju da ne bi trebali imati nikakva građanska i ljudska prava, dobili odštetu, Jutarnji je objavio – a Večernji prenio uz kraćenja i nadopune – poveći tekst o udaru na slobodu tiska, i kako je sramota da se „satira“ tretira kao govor mržnje. Je, ja sam za to da se ništa ne tretira kao govor mržnje (što je novogovorna kovanica, pod koju se može podvesti sve osim ulizivanja i razgovora o vremenu, a i to je pitanje), ali treba se sjetiti i da je nacistička propaganda uglavnom bila zasnovana na „satiričkom“ prikazu Židova, dehumanizirajućem i karikaturalnom, kao što je i rasistička tako prikazivala crnca. Takva bi satira, svakako, u onih u Hrvatskoj koji traže da se ne kažnjava satira, izazvala poriv da traže smrtnu kaznu za autora karikature.
A onda, dva tri dana kasnije, pobornici satire ostadoše zgroženi kad je sin zastupnika Josipa Đakića, predsjednika HVIDRE, čestitao fotografijom ustaše koji drži odsječenu glavu četnika pravoslavni Božić „Srbekima“. Pupovac je skočio kao ga je pogodio geler od girice sa zadnjeg sjedala Audija A8 i u trenu se od hrvatskog političara ponovo prometnuo u ugroženog Srbina i zaprijetio raskidom koalicije s HDZ-om. On je rekao – a HRT papagajski prenijela, isto kao i srpska državna TV – da fotografija prikazuje „ustašu koji drži odsječenu glavu srpskog vojnika“. Dakle, ne „ustaše koji drži odsječenu glavu četnika“ niti „hrvatskog vojnika koji drži odsječenu glavu srpskog vojnika“.
Po tvrdnjama nekih portala, a sudeći po licima na fotografijama vrlo vjerojatno točnim, radi se o fotografiji na kojoj ustaški zapovjednik Jasenovca, Maks Luburić, drži ne bilo čiju, već prepoznatljivu glavu četničkog zapovjednika, Pavla Đurišića. Dotični je bio genocidni manijak koji je 42. provodio teror nad muslimanima u Foči gdje ih je pobio oko 2000, potom je u siječnju i veljači 43. u akciji čišćenja zapalio 33 sela, pobivši više od 10.000 muslimana praktički bez vlastitih gubitaka jer je uglavnom ubijao civile.
Po Đurišićevom izvješću od 13. veljače 43. ubijeno je oko 1200 muslimanskih boraca i oko 8000 staraca, žena i djece. Uništena je sva imovina osim stoke, žita i sijena koji su zaplijenjeni. Te „akcije čišćenja” bile su dio plana koji se spominje u direktivi Draže Mihailovića od 20. prosinca 1941. Đurišiću i Lašiću, a odnosi se na čišćenje Sandžaka od muslimana i Bosne od muslimana i katolika.
Iste godine, zajedno s Talijanima, taj uzorni antifašist (zapamtite: antifašisti su Srbi i „pošteni Hrvati“) sudjeluje u napadu na partizane. Nijemci su ga zarobili 14. svibnja 1943. i odveli u zarobljenički logor u Galiciji, a nakon kapitulacije Italije su ga pustili iz zarobljeništva kako bi bio iskorišten za borbu protiv partizana, te je počeo surađivati s njima i s vladom Nedićeve Srbije. Uz pomoć Milana Nedića, Dimitrija Ljotića i Nijemaca, 1944. stvara crnogorski dobrovoljački korpus.
E sad, da je to glava hrvatskog fašista kojom je netko od Srba čestitao Hrvatima Božić, siguran sam da bi to bila satira. Kao što su satira i naslovnice Pupovčevih „Novosti“, koje se od humora mladog Đakića uglavnom razlikuju po nacionalnosti onog tko to objavljuje. Ivan Đakić se morao ispisati iz HDZ-a, javno je osramoćen i vjerojatno će završiti u zatvoru. Za vrlo slične takve čestitke Hrvatima prigodom svakih blagdana, Pupovac će i dalje biti nagrađen milijunima kuna iz proračuna.
Moj, ‘Galebe’…
„Grad Rijeka nadomak je dobivanja projekta ‘Galeba’ i Upravne zgrade u ‘Benčiću’, jer nas je Središnja agencija za financiranje i ugovaranje programa i projekata Europske unije, prije dva dana obavijestila da su projekti uspješno prošli fazu provjere“, veselo je pred oko dvije godine otcvrkutao gradonačelnik antifašističke Rijeke, kad je shvatio da će dobiti 69 milijuna kuna iz EU blagajne za obnovu broda koji je prvo bio namijenjen prijevozu banana, a kasnije druženju Najvećeg sina s diktatorima banana-država. Od tih 69 milijuna, 27 je trebalo ići za obnovu broda, ostalo za „Benčić“.
I tako je Obersnel, kojem začudo nitko ne prigovara zbog „Galeba“, kao što u Zagrebu prigovaraju Bandiću zbog fontana, koje inače ima svaki uljuđeni europski grad, konačno uspio raspisati natječaj za obnovu broda. Jer, prioriteti se moraju znati. Nije da Rijeci ne trebaju kolodvor, bolnica, takve stvari, ali prve stvari – prvo. Titov brod kod Obersnela uživa apsolutni prioritet.
A kako je davanje broda u koncesiju, s tim da ga obnovi koncesionar o svom trošku, propalo, jer nije bilo zainteresiranih dovoljno bogatih antifašista s fetišem na Tita, Obersnelu je ovo bio spas. Jer brod hrđa već godinama na vezu, a do sada je već na njegovo održavanje na površini potrošeno desetak puta više nego što je koštao.
A onda je došao hladan tuš. Stigla je samo jedna ponuda, obližnjeg remontnog brodogradilišta „Viktor Lenac“, koje za obnovu plutajućeg legla štakora traži oko 76 milijuna kuna. To je skoro četrdeset milijuna više nego što će grad za tu svrhu dobiti od EU-a. Rijeka taj novac nema, niti se može zadužiti jer je, kao prvo, već prezadužena i u minusu za 277 milijuna kuna, a drugo, Obersnel nema većinu u Gradskoj skupštini, a bez nje ne može na ime grada dignuti kredit.
Ovaj put nema Saše Pavlića, koji je kad su se kupovali avioni, hodao do Zagreba. Kao, da novac ode za lijekove za bolesnu djecu, a ne za avione koji bi spasili živote oko 400 djece da smo ih tada imali. Ovaj put, radi tih sto milijuna, koliko će ukupno koštati obnova „Galeba“, računajući i dosadašnje troškove veza i kupovinu istog, te restauraciju namještaja i ostalog što ne bi radio Lenac, Pavlić neće prošetati ni do Gradskog poglavarstva. Ni ne čudi, zašto bi prosvjedovao protiv svojih, ipak je dobio gradski stan od Obersnela. Bolesna djeca su za neke važnija od obrane zemlje, ali ne i od plutajućeg spomenika mrtvom diktatoru i to čak ne naše države.
Rješenje financijskog problema Rijeke bi, naravno, bilo nabaviti F-16, izvesti „Galeba“ na pučinu i onda organizirati pokaznu bojevu vježbu raketiranja cilja na vodi. I onda snimku kako američki avioni s hrvatskim (srpski: „ustaškim“) oznakama poput šahovnice, gađaju Titov brod, prikazivati našim antifašistima, što bi djelovalo terapijski. Samo što to na žalost nije moguće, jer je tu hrpu hrđe netko pametan – i to u RH, ne u SRH! – proglasio zaštićenim kulturnim dobrom.
Antologijski trenutak
Svake godine, na pravoslavni Božić, Milorad Pupovac organizira domjenak za političare, slavne, one koji žele vidjeti i biti viđeni. Taj godišnji festival ulizivanja Srbima je postao nezaobilazno mjesto gradskog društvenog života.
A ove godine smo imali prilike vidjeti, na simboličnoj razini, ono što gledamo svakog dana u hrvatskoj politici. Sukus hrvatske politike, kako kaže autorica videa koji je samo na njenom twitteru podijeljen više od 550 puta, inače SDP-ovka. Šibicarsko-dilersku predstavu s natruhama ciganluka. „Pop pronalazi novčić, krišom ga daje Pupovcu, a ovaj ga daje Bandiću. Bandić slavodobitno obznanjuje kako ga je on pronašao i uz cerek prima čestitke. Ako ovo nije sukus #politikahr…”, napisala je korisnica Eva Amalija uz ovaj tweet kojeg je snimila i objavila. Posebno je zanimljivo kako Pupovac dodaje novčić u maniri iskusnog dilera, spuštenom rukom uz tijelo, uz samo pokret u zglobu. Vrhunski.
Taj video će ući u anale hrvatskog političkog klošarstva i kokošarenja, zajedno sa Škegrinom bocom viskija i Šeksovim – “Kolega, slušao sam vas, bili ste odlični” – Bauku, nakon što je u TV kamere protumačio zašto je referendum loš za građane. I pop i Pupovac i Bandić su dokazali da ne mogu bez varanja ni na Božić, i da ni razlomiti pogaču ne mogu pošteno.
No, da stvar bude ljepša, samo nekoliko dana ranije, Pupovac se lijepo istovario po Bandiću, komentirajući prebjege u njegovu stranku. „Optužio“ je Bandića da cilja na mjesto predsjednika države, što doduše i nije neka tajna, i rekao: „To nije dobro za percepciju javnosti i povjerenje građana u Sabor, u političke stranke, u narodno predstavništvo. Mislim da bismo svi trebali imati izraženiju svijest da to (stranački prelasci, op. MH) narušava naš ukupni kredibilitet“.
“To da je cijeli Sabor i da su sve političke stranke koje su u Saboru na ovaj ili onaj način pogođene time i da se narušava njihov kredibilitet, a to znači i svakog od nas, to je istina”, pojasnio je svoj stav Pupovac.
Sad se otvara pitanje, da nije možda Pupovac u tim prelascima posrednik? Kao i kod novčića, od popa (HDZ-a) do Bandića?
Bratstvo i jedinstvo Radićevog nasljednika
Na istom tom domjenku dodjeljuju se nagrade Hrvatima za uvlačenje Srbima, pa je tako nagrada „Svetozar Pribičević“ za unapređenje hrvatsko-srpskih odnosa, pripala Kreši Beljaku. Istom onom kojem je već nekoliko zastupnika zbrisalo Bandiću, jer nekako ne vide perspektivu s Beljakom. A zadnji koji je zbrisao, Mladen Mađer, bio je pravomoćno osuđen za gospodarski kriminal, čak dvaput. U jednom slučaju je općinu oštetio za desetak tisuća kuna, u drugom je protupravno kopao šljunak. Sitno kokošarenje, u biti, ali se lijepo uklapao uz sadašnjeg šefa HSS-a. Koji, naravno, nije imao pojma da mu je bliski suradnik bio lopov.
Sve dok ovaj nije prešao Bandiću. Pa ga je tužio USKOK-u. Jer vjeruje da se prodao Bandiću, za nekih tri milijuna kuna. A on mu vjerovao, kao jedan lopov drugom lopovu. Istinu govoreći, ne vjerujem u to o tri milijuna, ne zato što bih vjerovao u poštenje bilo Bandića, bilo Mađera, nego zato jer saborski zastupnik u Hrvatskoj nikad nije koštao toliko, naročito zamjenski.
No, vratimo se Krešinoj nagradi. On je u govoru prilikom primanja nagrade rekao kako „duboko vjeruje u bratstvo i jedinstvo srpskog i hrvatskog naroda“. Pazite, to kaže nasljednik Stjepana Radića, ubijenog iz čista mira u beogradskoj skupštini. To bratstvo i jedinstvo su nam inače servirali u Jugi svakog dana za doručak, ručak i večeru i trajalo je dok Tito nije umro, a onda su se Srbi sjetili da im nismo braća nego – ustaše. I završilo je općim pokoljem Srba i Hrvata.
Krešo je time, naravno, pljunuo na žrtvu svih koji su nas branili od bratskog zagrljaja jedinstvene Jugoslavije i Radiću na grob, ali od njega se neki iole bolji moralni osjećaj ni ne očekuju. Da je Radićev suvremenik, vjerojatno bi pronašao nešto čime je Štef provocirao Srbe i zaslužio metak, ustaša jedan, klerofašist.
I onda se čudi da mu zastupnici odlaze u HDZ ili Bandiću. Čudno bi bilo da ostaju.
Isprika Izraela
Prošlog sam tjedna ovdje, pod naslovom „Konstruiranje afere ‘Avioni’“, naveo kako se ponovo pokušava ni iz čega napraviti nešto, odnosno silom iskonstruirati afera koje nema. I kako mediji ponekad proganjaju, posve neprincipijelno, „njihove“, a u istim situacijama štite „svoje“, odnosno kritiziraju političare koje ne vole i kad to zaslužuju i kad ne zaslužuju. To se zove „neprincipijelnost”.
Zapravo, sva ona malicioznost, zavist, zloba i zloća su postali jako vidljivi zadnjih dana. Proamerički novinari su pisali kako nismo dobri saveznici, LNG je zapeo, previše se oslanjamo na Bruxelles, premalo na Washington. Oni koji su inače protiv vojnih nabava i jačanja HV-a, pokušavali su namontirati korupcijsku aferu cijelom poslu i riješiti se prvenstveno Krstičevića, predbacujući mu usto i nesposobnost.
A onda se pokazalo da je istina što je Krstičević govorio, da smo imali zeleno svjetlo od SAD-a za kupovinu, ali je stvar propala jer su Izraelci pokušali još 60 takvih Baraka prodati Bugarima i Rumunjima, suprotno eksplicitnom obećanju koje su dali Amerikancima da će prodati samo tih 12 Hrvatskoj i da neće Barake nuditi dalje, što je diglo alarm u SAD-u. Na kraju su sve kupovine stornirane.
Dovoljno da iz Izraela pošalju ministra da se osobno ispriča Hrvatima, korektno. No, za neke, ne dovoljno. Gledati Šprajcovo divljanje i izrugivanje u Dnevniku, bilo je malkice degutantno. Problem s Hrvatekima je da nemaju zere solidarnosti i uvijek im je više nego drago kad Hrvatskoj nešto propadne, kad drugom Hrvatu crkne krava, a to je osobina propalih naroda trećeg svijeta i Roma (a i za Rome je pitanje jesu li to nadišli i formirali se kao civiliziran narod). Ruganje na taj način je općenito osobina primitivaca, ali kod nas takvi slove za „prosvijećene“, oni nisu dio krda, individualci, intelektualci i tako dalje. U biti, svi skupa guraju kolektivnu glavu u kolektivnu stražnjicu. Kad god je Hrvatska u bilo čemu uspješna, oni su jadni i nesretni. Zato nam i jest kako nam jest, ne radi političara, oni su samo naša slika u ogledalu.
Terapija dr. Pernara
Sve me manje čudi popularnost Živog zida. Ta toksična mješavina šarlatanstva i manipuliranja, savršeno odgovara jednom dijelu populacije, srećom ne većinskom. Prošlog tjedna sam se osvrnuo na Pernarov recept za rješenje javnog duga – a to je da ga država jednostavno prestane vraćati. Kreditori će, po Pernaru, morati imati razumijevanja, kakvog inače nisu imali kad je Argentina uradila to isto (pa se već desetljećima pokušava, bezuspješno, maknuti s dna). I na Pernarove recepte za rješavanje problema ovrha – „Nemojte dozvoliti da vam ovrše kuću“ – što je brojnim ljudima kojima je Živi zid „pomogao“ donijelo pored deložacije i poveću globetinu.
A ovog tjedna se Pernar, stručnjak za ekonomiju, politiku i sve ostalo, iskazao i kao stručnjak za medicinu. Pomislili biste, pa možda bar o tome nešto zna, ipak, je on po zanimanju medicinski brat. Vraga…
U maniri prošlostoljetnih prevaranata koji su prodajući „zmijsko ulje koje liječi sve bolesti“ putovali od mjesta do mjesta kad još nije posvuda bilo doktora, a farmaceutika se zasnivala na miješanju nečeg što će izazvati blagi proljev ili crvenilo, da mušterija vidi da djeluje, ali da po mogućnosti nije bitnije škodljivo, Pernar je jednom svom fanu na facebooku preporučio vitamin C kao lijek za gripu.
Naravno, na zgražanje stručne javnosti koja je odmah osudila njegovo petljanje u nešto u što se ne razumije, jer može biti opasan po javno zdravlje. Nije da C vitamin sam po sebi škodi – ali ako imate gripu, a ne odete doktoru, nego je odlučite sebi, ili još gore malom djetetu liječiti vitaminima, dobri su izgledi da ćete popraviti hrvatski „gene pool“ time što ćete svoje gene izbaciti iz njega.
A onda, kad gledam komentare na sve to skupa i na upozorenje dr. Hermana Vukušića o Pernaru, jasno mi je da nikad ništa neće uvjeriti prosječnog glasača Živog zida da se doktori i farmaceuti nisu urotili protiv pacijenata i da im lijekove podvaljuju samo zato da zarade, a zapravo znaju da nisu potrebni. Soda bikarbona liječi rak, sto posto, doktori samo nešto izmišljaju. On zna da su sve to prevaranti, da će više saznati na internetu u pol sata guglanja, nego što je doktor saznao za šest godina faksa, da Pernar samo pomaže ljudima a doktori i banke i političari ih samo varaju i da svi koji misle da se gripa treba liječiti u bolnici imaju neke zle namjere. I nikad ih ništa neće razuvjeriti.
Naravno, farmaceutska industrija jest lupeška, ali to je posve druga stvar i nevezana na ovo. Nedavno je osuđen otac u Kostreni koji je ubio svog sina ne dozvoljavajući liječenje inače izlječive bolesti u bolnici, zbog svoje paranoje od doktora (kojoj to što je bio teški travar, tj. veliki ljubitelj marihuane koja inače pojačava paranoju i fiks ideje, nije pomoglo).
Treba li građane štititi od onih koji misle da se rak najbolje liječi sodom bikarbonom, da je cjepivo uvijek opasnije od bolesti i da gripa nije nešto radi čega bi trebalo ići doktoru? Možda i ne, to je njihov problem, ako ne ubiju nikog drugog (svoje dijete, recimo). Ali, kad netko umre, Pernar neće biti odgovoran, k’o što nije odgovoran za globe koje su ljudi koje je „spašavao od ovrha” platili, uz to što su im svima svejedno ovršili kuću. On daje izjave bez ikakve odgovornosti za posljedice, a kad ga se prozove onda se – izmotava.
Vulin vlada!
Znam da je ovo pregled hrvatske političke gluposti, ali Srbima ponekad jednostavno ne mogu odoljeti. Ministru obrane, Vulinu, recimo. Možda bismo stvarno trebali napasti Srbiju i probati im oteti, štajaznam, Zemun, ili tako nešto, dok je on još uvijek ministar.
Čovjek koji je svojedobno, kad je uhvaćen s prstima u pekmezu, odnosno državnom novcu, oduševio javnost s obje strane granice tumačeći kako mu je novac za stan od sto kvadrata, koji nije mogao objasniti, donirala „tetka iz Kanade“ i to tako da je svaki put išao po deset tisuća eura jer se više ne može odjednom unijeti, a traga elektronske transakcije, naravno, nema (jer nema ni tetke u Kanadi), je ovaj put bio još jači. Čestitao je (pravoslavni, jasno) Božić patrijarhu Srpske pravoslavne crkve Pavlu.
Što samo po sebi ne bi bilo čudno da Vulinu nije, nekim čudom u trenutku dekoncentracije, valjda, promaklo da je dotični patrijarh umro. I to pred jedno deset godina – 2009. godine.
Zato su Srbi primijetili da je tetka iz Kanade još uvijek živa. I sad traže da svatko dobije jednu tetku u Kanadi, te da se to prizna kao osnovno ljudsko pravo.