Kako je Hasanbegović istjerao fašizam iz antifašista
Nakon što su Neovisni za Hrvatsku raskinuli kratku vezu s Bandićem u Zagrebu, on je podršku za izglasavanje gradskog budžeta dobio u jednom HSLS-ovcu i jednom HSS-ovcu. Što su manje-više svi protumačili kao političku trgovinu, odnosno – pučki rečeno – podmićivanje veleštovanih zastupnika od strane Milana Bandića.
Zlatko Hasanbegović je ustvrdio kako su Kosor i Beljak, predsjednici dviju minornih stranaka iz čijih je redova došla potpora Bandiću, bili upoznati s tim i da je izbacivanje Ćorića iz HSS-a i Polovanca iz HSLS-a – igrokaz. Što je naljutilo obojicu, a naročito Ćorićevog šefa, Beljaka. „Otac toga dogovora, te laži i prijevare se zove Andrej Plenković. To se porađalo proteklih tjedana, no o detaljima toga dogovora i te prijevare trebate pitati ključne aktere, a oni se zovu Darinko Kosor i Krešo Beljak”, rekao je Hasanbegović nakon glasovanja u Gradskoj skupštini. Na to je reagirao Polovanec, koji je, kad smo kod toga, nekoliko dana prije glasovanja rekao kako neće podržati budžet, da bi na pitanje novinara, što ga je navelo da promijeni mišljenje, rekao da nije rekao da neće podržati budžet, nego da neće podržati takav budžet. A budžet se u međuvremenu nije nimalo promijenio. Osim što su negdje, vjerojatno, pronađena izvanbudžetska sredstva za njega. „Ima li tu mene?”, je ionako jedno od češćih pitanja koja naši političari postavljaju.
Polovanec je na Hasanbegovićevu izjavu reagirao, rekavši: “Ne želim da mi diktiraju ljudi koja nemaju zagrebačka imena i prezimena”, a potom još pojasnio da se radi o Hasanbegoviću. Pa ga je zbog toga čak i lijevi tisak, glumatajući principijelnost, napao zbog šovinizma. Osobno, meni je svejedno što on misli o muslimanskim prezimenima, ne promoviram takvu vrstu moraliziranja i smatram da čovjek ima pravo na svoj stav o tome tko mu smije što diktirati. Ali, moram primijetiti nešto drugo, a to je da Hasanbegović jest staro purgersko prezime. Ili bar dovoljno staro: Hasanbegovićev je djed još prije Drugog svjetskoga rata bio dio zagrebačke kreme, od viđenijih i bogatijih građana. Za razliku od prezimena Bandić, kojeg je Polovanec podržao da ne bi podržao nekog s – nezagrebačkim prezimenom.
Dodajmo tome i da je malo komično kad ljudi poput Polovanca govore o starim zagrebačkim prezimenima, jer je Zagreb uglavnom nastao u zadnjih nešto preko sto godina, a prije toga je u njemu živio tek marginalan broj stanovnika, pa su tako sva prezimena u Zagrebu manje-više „useljenička”.
A što se Hasanbegovića tiče, djedu su mu nakon rata komunisti oduzeli sve što je imao, iako nije bio suradnik nacista. Što je samo po sebi dovoljno da objasni averziju Zlatka Hasanbegovića prema komunizmu i komunistima.
Nasilnik na uvjetnoj
Kad mediji počnu argumentirati neku suludu tvrdnju time da „ugledni stručnjaci tvrde”, ja dobijem ospice. Jer, ako imate argumente, onda se nećete pozivati na stručnost: to je inače stari vid prijevare koji potječe sa sajmova, na kojima bi se prevaranta predstavilo sa svim mogućim izmišljenim doktorskim titulama koje su prostom puku impresivno zvučale, kako bi nasjeli i kupili njegovo zmijsko ulje koje liječi sve bolesti. Danas na raznim „prezentacijama” na taj način po deseterostrukoj cijeni uvaljuju čarobne madrace i koješta drugog, a dobijete i komplet noževa. A jedna od tih tvrdnji je da je Državno odvjetništvo stanovitog nasilnika, ovisnika i kvartovskog kriminalca koji je pretukao svoju dvostruko mlađu i jedva punoljetnu bivšu djevojku usred kafića (djeco, čuvajte se takvih tipova jer nema tog pravosuđa i policije na svijetu koji vas mogu zaštititi, oni su tu da pronalaze i kažnjavaju počinitelje, a ne da sprječavaju zločine!) trebalo optužiti za pokušaj ubojstva, ili nešto slično, pa se tada ne bi desilo da izađe iz pritvora i brani se sa slobode nakon 6 mjeseci. To „tvrde ugledni stručnjaci”. Ne dvojim u njihovu stručnost, no dvojim u istinost tih tvrdnji. Ne trebate biti veliki pravni stručnjak da biste znali – da je Državno odvjetništvo to uradilo, Kovačević „Daruvarac” bi odšetao slobodan zauvijek jer mu pokušaj ubojstva zacijelo ne bi mogli dokazati, ma koliko premlaćivanje djevojke bilo surovo. Čak i vrlo loš odvjetnik bi ga mogao s lakoćom obraniti od takve optužnice. Dio odvjetnika i sudaca je bio pošten prema javnosti i rekao – optužnica se mora dignuti za djelo koje odgovara opisu i rezultatima kriminalističkog vještačenja, a ne za ono za koje optuženog možete vječno držati u pritvoru. Usto, suludo je uzeti zdravo za gotovo da pravosuđe ne može u 6 mjeseci donijeti prvostupanjsku presudu i ne vidjeti to kao problem, nego ići na pritvor dulji od 6 mjeseci u startu! Jedan od njih je predsjednik zagrebačkog Županijskog suda, Ivan Turudić, koji je rekao da postupak još nije gotov, a može biti dovršen nepravomoćnom presudom „u vrlo brzom roku” s obzirom na to da je rasprava zakazana za početak siječnja. „Tu je došlo do spleta nesretnih okolnosti, ali sad se opet vraćamo na to da je prvenstveno tome razlog nefunkcionalni Zakon o kaznenom postupku”, rekao je. Dio je pak odlučio dodvoriti se javnosti, pa upirati prstom u DORH koji ovaj put, iznimno, nije kriv za to što je Daruvarac trenutno na slobodi, dok se ne donese prvostupanjska presuda. Koliko god imao loše mišljenje i o pravosuđu u cjelini i naročito o DORH-u, ovdje valja biti pošten. Uostalom, to što je sad vani, ne znači da će dugo biti: nije oslobođen.
Naravno, svi su sad bijesni na pravosuđe – koje u Hrvatskoj inače, najblaže rečeno, ne funkcionira dobro, i u kojeg građani s pravom nemaju povjerenja. I svi sad hvale Predsjednicu i ostale koji su se „usudili dirnuti u neovisnost pravosuđa”. No, kritika pravosuđa nije diranje u njegovu neovisnost, i nema stvarnog razloga zašto političari ne bi smjeli komentirati odluke suda, uostalom i ministar pravosuđa je dio izvršne vlasti, ne sudske. Ovdje usto problem uopće nije u pravosuđu, jer pravosuđe nije to koje donosi zakone. Sabor je taj koji donosi zakone. Vlada je ta koja ih predlaže, dakle izvršna vlast, ne pravosudna. Pravosudna vlast nema ovlasti tumačiti zakone kako im se svidi, već samo onako kako su napisani.
Odvjetnik optuženog također nije osoba koju treba kriviti: On je našao rupu u zakonu i iskoristio ju u korist svog branjenika, otežući postupak, što mu je uostalom i posao. Ljutnja ovaj put ide na krivu adresu. Uostalom, i sam ministar Bošnjaković je najavio – promjenu Zakona o kaznenom postupku, čime je jasno i sam priznao u čemu je problem. Ovdje je problem loš zakon, ne loše pravosuđe (za razliku od npr. slučaja Horvatinčić, gdje je krivica jedino na pravosuđu).
Žrtvom se najčešće ne postaje slučajno
A što se žrtve tiče – danas odgajamo djecu tako da „imaju svoja prava”, ali ih ne učimo oprezu i ne učimo ih tome da je svijet opasno mjesto, da ima ljudi kojih se jednostavno treba kloniti i s njima nemati nikakvog posla. Uljuljkavamo sebe i njih u laž da nas zakon od nečega štiti.
Ako ostavite otključana vrata stana i odete na tri tjedna na more, pa još stavite na facebook slike s ljetovanja, vjerojatno ćete naći opljačkan stan. Ako ostavite ključeve u automobilu, pa vam ga ukradu, osiguranje vam neće platiti, jer se smatra da ste sami krivi što vam je auto ukraden – ponijeli ste se neodgovorno. Ako odlazite u kafiće gdje se skupljaju nasilnici i mafijaši pa buljite u njih, vjerojatno ćete u najmanju ruku dobiti dobre batine. Ako vidite da prema križanju sa sto na sat ide auto koji ne namjerava stati, a crveno mu je, ne istjerujete prednost osim ako ne želite da vam na nadgrobnom spomeniku piše da ste je imali. Ako se spetljate s likom poput Daruvarca, vjerojatno ćete završiti u bolnici, ako uopće ostanete živi. Ne, to nije reviktimizacija niti optuživanje žrtve – već jednostavno upozoravam na činjenicu da smo postali toliko arogantni da zaboravljamo da nema te vlasti na svijetu koja može zaštiti bilo koga od bilo čega, ako taj sam nije dovoljno oprezan. Na žalost, danas dobronamjerna upozorenja i pozivi na oprez nailaze na vrlo glasne osude javnosti, pa ih se nitko više ne usuđuje niti izreći. A to je moralno pogrešno, jer stvara nove žrtve. Naravno, tipovi poput „Daruvarca” biraju puno mlađe, neiskusne djevojke, u pravilu iz obitelji gdje je majka samohrana, prvo zato jer su one zbog izostanka oca u odgoju sklonije pasti na takve tipove, a drugo zato, jer ne riskiraju da im njen otac spraši metak u čelo ili im bar polomi kosti ako polome djevojku. I ovo bi prošlo nekažnjeno da majka žrtve nije izašla u javnost i praktički prisilila policiju da obavi svoj posao. Ali mi, umjesto da upravo zato pozivamo na oprez i plašimo mlađariju takvim tipovima, prihvaćamo filozofiju da se žrtvom – postaje slučajno. To jednostavno nije točno i puno bi se toga moglo spriječiti kad bismo manje filozofirali kako žrtva nikad ništa nije kriva (a tko je uostalom rekao da jest), a više upozoravali mlade djevojke na moguće i vjerojatne posljedice druženja s ljudskim otpadom tipa Daruvarca i njegovih prijatelja.
Jer, žrtva, naravno, nije kriva – ali gotovo uvijek jest suodgovorna, o kojoj god se žrtvi radilo, bilo da se radi o neoprezu, neodgovornom postupanju, neznanju, ignoranciji. Slučajni prolaznici rijetko budu žrtve; obično to bude netko iz blizine nasilnika.
Tko je izašao, izašao je
Pedesetak prosvjednika se u režiji foruma žena SDP-a okupilo u subotu u Zadru zbog puštanja Darka Kovačevića „Daruvarca” na slobodu. Na zgradu Županijskog suda izvjesili su transparent: „Pravda za nju”. Uz povike: „Cigani! Sram vas bilo! Hoćemo pravdu!”
Koliko je povik „Cigani!” primjeren stranci koja glumi neku, kao antifašističku opciju, nije sad tema, iako je očito da su ispod kože i SDP-ovke malo rasisti kad im se omakne. Nije sporno da je „Daruvarcu” mjesto iza rešetaka, nije sporno da je bizarno i neukusno da ga društvo u kafiću u kom je pretukao djevojku dočekuje kao heroja, a ne zločinca. Nije sporno da je nenormalno da pet – šest ljudi pola sata gleda kako netko zvjerski premlaćuje djevojku i nitko ne reagira. Nije sporno da je sve to skupa patologija… Ono što je sporno, je da postoji zakon. Kako sam gore naveo, zakon je takav kakav jest, policija ne može držati nekog u beskraj u pritvoru, za određena djela postoji maksimalna duljina pritvora. Ona je određena zakonom. Zakon je donio Hrvatski sabor, ne sutkinja. U tom Hrvatskom saboru, SDP je do ne tako davno imao većinu, to jest bili su – vlast. Mogli su zakon promijeniti, ili tako da se opasne tipove može držati u beskraj u pritvoru (s čim se u načelu ne slažem, jer ostavlja previše prostora za zloporabe i držanje nedužnih ljudi u beskraj u zatvoru), ili tako da se ubrza postupak promjenom procedure i spriječe opstrukcije odvjetnika i optuženih, da im se onemogući da manipuliraju postupkom tražeći izuzeća sudaca i izbjegavajući ročišta. Da se uradi ono što sad vlast obećava, a hoće li ispuniti, vidjet ćemo… Jednom davno, jedan saborski zastupnik je, kad su SDP-ovci, tada vladajuća većina, rogoborili o ratnim profiterima i privatizaciji i koječemu, rekao: „Gospodo, pa vi imate vlast, vi kontrolirate pravosuđe, Sabor, Vladu, policiju. Dajte prestanite samo pričati i konačno počnite uhićivati te ratne profitere, ili jednostavno recite — ‘tko je jamio, jamio je…'”
Od svega je ostalo upamćeno samo – „Tko je jamio, jamio je”, čime je ispalo da se taj zatupnik – Ljubo Ćesić Rojs – cinično nasmijao u brk sirotinji i opravdavao privatizacijski kriminal. No, naravno, poruka je bila posve druga. Pa, ja bih sad istu poruku poslao gospodi iz SDP-a: Imali ste vlast do 2016., pravosuđe, policiju, mogli ste mijenjati zakon kako ste htjeli. Niste to napravili, nemojte sad tražiti od vlasti i sudaca da rade mimo zakona, po onoj Titovoj – „Nećemo se držati zakona kao pijan plota”. Jer nema gore stvari nego kad se suci ne drže zakona. Sve je bolje od toga. A o tome koliko je Istanbulska ovdje pomogla, radije nećemo. Ona niti nije tu da bi pomogla pretučenim ženama, uostalom. Ona je donesena kako sudovi, koje po logici Istanbulske vode muške šovinističke svinje, ne bi više sudili u korist muškaraca i puštali silovatelje i nasilnike na slobodu. Problem je što u hrvatskom pravosuđu radi – i to već odavno – oko 75% žena. Pa je teško vjerovati da se suci vode nekom ženomrzačkom logikom, obzirom da su uglavnom sutkinje.
Sad ne smeta da se Crkva petlja u politiku?
Posao je Pape biti Papa, uvijek pokazati humanost, bar na riječima i simboličnim djelima, ako ne već rušenjem zida oko Vatikana i zbrinjavanjem par tisuća „imigranata” u bazilici svetog Petra. Pa je tako u nedjelju izrazio potporu Svjetskome sporazumu o migracijama, poznatom i kao Marakeški, pozvavši svjetsku zajednicu da se prema migrantima ponaša — „odgovorno, solidarno i suosjećajno”.
„Svjetski sporazum čiji je cilj sigurna, solidarna i suosjećajna migracija usvojen je prošli tjedan u Marakešu”, rekao je Papa nekon Angelusa pred tisućama vjernika okupljenih na Trgu svetog Petra. “Želio bih da se međunarodna zajednica, zahvaljujući ovome sporazumu, prema migrantima ponaša odgovorno, solidarno i suosjećajno…, prema ljudima kojih su iz raznih razloga napustili domovinu”, rekao je.
To je dobra prilika Plenkoviću da se pohvali da je i dalje blizak kršćanstvu, odnosno demokršćanin, a ne socijalist. No, zanimljivije od toga je da baš niti jedan od medija koji inače, kad bilo kakav svećenik u Hrvatskoj prokomentira bilo što, a da pritom nije na liniji partije, histeriziraju kako se Crkva ne bi smjela miješati u politiku, ovaj put nije naveo tako nešto. Baš suprotno, svi hvale Papu.
Naravno, i kler i vjernici i te kako smiju komentirati politiku, pa i javno, i to ni na koji način ne dovodi u pitanje načela sekularizma, o kojem njegovi zagovornici inače ne znaju baš puno (ili se prave blesaviji nego što jesu). Ali, to pravo se očito priznaje ili poriče ovisno o tome tko i što govori.
Kad trgovci ljudima prijave – policiju!
Trgovina ljudima je teško krivično djelo, kao i ilegalni prelazak granice mimo graničnog prijelaza. No, u Hrvatskoj postoje genijalci koji smatraju da je krivično djelo kad policija radi svoj posao i tjera takve dalje od granice. Konkretno, radi se o zloglasnom „Centru za mirovne studije”, koji još od rata radi na tome da Hrvatskoj i Hrvatima nanese što je moguće više štete i koji okuplja neke od zloglasnijih pripadnika hrvatske ćudoredne policije i sekularnog klera, odnosno građanskih aktivista. Vjerojatno je i Španjolska inkvizicija bila manje naporna i manje sklona ispraznom moraliziranju. Oni su podnijeli DORH-u kaznenu prijavu protiv „nepoznatih počinitelja policijskih službenika” nakon što je međunarodna organizacija Border Violence Monitoring, objavila snimke za koje tvrde da prikazuju kolektivna protjerivanja migranta iz Hrvatske u BiH i traže od DORH-a da učinkovito provede istragu kako bi počinitelji tih „kaznenih djela” bili sankcionirani! Također, traže ostavku ministra unutarnjih poslova, Davora Božinovića, ravnatelja policije, Nikole Miline i načelnika uprave na granici, Zorana Ničena, čija je odgovornost, ističu, osigurati zakonitost djelovanja hrvatske policije.
„Nakon brojnih svjedočanstava izbjeglica i više od dvije godine upozoravanja različitih aktera, javnost je imala priliku vidjeti snimke postupanja hrvatske policije na granici Hrvatske i BiH. Snimke, osim što su konkretan materijal za pokretanje istražnih radnji, otkrivaju i sustavno kolektivno protjerivanje, te prekoračenje ovlasti, poput udaranja nogom, a upućuju i na moguće korištenja oružja koje nije u skladu s postojećim zakonima i pravilnicima” , rekla je predstavnica udruge, Sara Kekuš, na konferenciji za novinare ispred DORH-a.
No, ono što se na snimci vidi definitivno nije udaranje bilo koga nogom – već je policajac jednostavno odlučio „trknuti” doktora ili inženjera koji je ležao u šumi da se pomakne, obzirom da doktor-inženjer-stomatolog ionako ne razumije hrvatski. Ovdje imamo na djelu tipičan ljevičarski bezobrazluk: oni čine teško krivično djelo, a kad ih policija u tome sprječava, onda tuže policiju za izmišljeno i nepostojeće krivično djelo! Policija je dala svoj odgovor, no nejasno je samo zašto se toj ekipi pravdaju, umjesto da ih jednostavno sve potrpaju u zatvor zbog organiziranja ilegalnih prelazaka granice, trgovine ljudima, lažnog optuživanja i neovlaštenog snimanja i postavljanja kamera na javnom mjestu. U najmanju ruku… I, naravno, svu štetu koju štićenici tih udruga naprave u Hrvatskoj, treba naplatiti izravno udrugama, a sve članove udruga natjerati da osobnom imovinom jamče za one koje dovode u Hrvatsku, ponaosob.
Zašto tek sad?
Moram, za promjenu, ovaj put podržati ministricu, Blaženku Divjak. Naime, suočena sa sve većim pritiskom nastavnika da ih se zaštiti od bahatih i nasilnih učenika i njihovih, u pravilu, jednako bahatih i nasilnih roditelja, odlučila je uvesti radikalne mjere za pooštravanje discipline u školama. Učenike kojima su izrečene opomene ili ukori, slat će se u program odgojno-obrazovne potpore, ukoliko se radi o onima koji su granični slučajevi, ili program stručnog tretmana, za one koji su već razvili problem u ponašanju, odnosno – za male sociopate, samo to ružno zvuč,i pa se kao i inače u ovo glupo doba koriste eufemizmi.
Ako roditelji odbiju, bit će pozvana i socijalna služba, najavljuje ministarstvo. Uglavnom, više neće biti onog – „zli nastavnici su se okomili na moje malo zlato”, bar se tako čini. I vrijeme je: kad je moja generacija išla u školu, ako bismo napravili glupost, pozvali bi roditelje u školu i onda bismo još doma dobili svoje. U najmanju ruku, jezikovu juhu. Danas, kad nastavnici zbog problematičnog ponašanja pozovu roditelje, obično oni dobiju jezikovu juhu. Danas nisu lijena djeca koja niš’ ne uče kriva za loše ocjene, po logici „liberala”, nego su krivi profesori koji ih mrze bez nekog razloga. A mržnja je loša i protiv nje se treba boriti.
Ovo, zapravo, ima sličnosti sa slučajem „Daruvarca”. Kao što je potrebno mijenjati zakon da bi se korumpiranim odjvetnicima onemogućilo da manipuliraju sustavom preko rupa u zakonu, tako je potrebno mijenjati pravilnike u školama kako bi se onemogućilo „pahuljicama” i, prije svega, njihovim roditeljima, da manipuliraju školstvom. Jer, davno su još „zadrti desničari” upozoravali da će zabrana učiteljima da na bilo koji način (ako treba i fizički, ali bez zloupotrebe tog prava!) sankcioniraju đake, dovesti do ovog do čega je i dovela. Odnosno, da ćemo izbaciti šibu iz škola samo da bismo jednog dana morali uvesti policiju u punoj antiterorističkoj opremi u te iste škole, kad dođe do raspada sistema. Dodatno na ovo što predlaže ministarstvo, ne bi bilo zgorega ograničiti mogućnost roditeljima da traže odgode razredbenih ispita, da se šalju inspekcije u škole bez ikakvih dokaza, samo na riječ učenika, naplatiti roditeljima troškove ako se njihove žalbe pokažu kao neosnovane i, naravno, omogućiti nastavnicima da izravno udalje s nastave učenike koji ometaju nastavu. A napad na nastavnika, pa i verbalni, tretirati kao napad na službenu osobu. Ako vam se čini da je to radikalno – pitajte nastavnike koliko je radikalno ono s čim se u školama svaki dan suočavaju…