Nevrijeme karnevala…

0
374
Karikatura: Stiv Cinik

Najgore poturice, krvnici hrvatskog mučeničkoga bića, antidemokrati i protu-Hrvati, presvlačeći krvave košulje, preko noći su postajali ranih devedesetih neupitni nositelji \'ispravnog kursa\', relevantne figure režima i \'dragi gosti\' iz prvih klupa hrvatskih prvostolnica, poglavito kad televizijske kamere i bljesak foto aparata bijahu svjedocima takvih čina. Na drugoj strani, istinski domoljubi, osvjedočeni patnici i najprobraniji ratni vitezovi redovito bijahu izvan sudbonosnih pitanja svojeg naroda i dalje apartheidizirani i izbačeni preko margina društvenih događanja

U novijoj hrvatskoj političkoj povijesti, posljednjih stotinjak godina, optanti sviju vrsta i fela na ovim su se prostorima obilato rađali i razvijali uz debelu hranarinu s državnih jasala. Konvertiti, pervertiti, protuhe i lakeji, posebno su društveno i državno zlo u ovih tridesetak krvavih hrvatskih godina lutanja u pustinji.

Najgore poturice, krvnici hrvatskog mučeničkoga bića, antidemokrati i protu-Hrvati, presvlačeći krvave košulje, preko noći su postajali ranih devedesetih neupitni nositelji „ispravnog kursa”, relevantne figure režima i „dragi gosti” iz prvih klupa hrvatskih prvostolnica, svečanih misnih slavljenja i raznoraznih škropljenja svetom vodicom, poglavito kad televizijske kamere i bljesak foto aparata bijahu svjedocima takvih čina.

Loading...

Na drugoj strani, istinski domoljubi, osvjedočeni patnici i najprobraniji ratni vitezovi redovito bijahu izvan bilo kakvih sudbonosnih pitanja svojeg naroda i dalje apartheidizirani i izbačeni čak preko margina društvenih događanja.

Pajaci i zvona na uzbunu

Sva ta bijeda i jad samozvanih političkih elita u Hrvata, hametice su isplivali u mandatu aktualne Vlade i jednog hromog pajaca, osim u parlamentu RH, posljedično i u upravi metropole sviju Hrvata.

Nužnom pretpostavkom uspjeha harlekinovih bravura svakako su važeći izborni zakoni s njihovom legislativom i praktičnom provedbom, hotimično osmišljenima i još radikalnije štićenima od vlastodržaca istih korijenja i minimalno različitih manira javnog djelovanja.

Kad jedan, u svakom smislu obogavljeni lik – oboružan silinom drskosti i primitivizma, premrežen kojekakvim gangovima i kao brod krcat optužnicama – biva društvenom personom grata i utočištem političkim mizerijama, onda u jednoj uljuđenoj zemlji ne zvone na uzbunu zvona, već se tlo trese, a pukotine vode ravno u bezdan, metaforički i stvarno. Bljutave rabote udruženog zločina dovele su do političkog buvljaka nalik srpskim vašarima u kojima obilna harlekinova kesa mami skorojeviće iz kočija s opasnih nizbrdica u nešto sigurnija skloništa i barem privremeni produžetak honoriranja potpunog manjka bilo kakvih njihovih kompetencija ili ne daj bože – moralnih skrupula.

Politika lišena bilo kakvog obilježja javnog interesa, znana kao svrha samoj sebi i kao nešto samo po sebi nemoralno, na svojem gnojištu proizvodi mediokritete svih formata i veličina. Od njonja i blijedih luciferovskih kopija preko etno-biznismena, klijentelističke bulumente do anarholiberalne ili neokomunističke klike. Sabor RH u hipu postade reciklažno dvorište likova iz najcrnjih groteski čiji akteri, u rane nezacijeljene, sol obilato sipaju… Tek rijetke iznimke u vrtlogu parlamentarne tragedije kao da pokušavaju u knock-downu ispjevati otužnu budnicu: „Još Horvatska ni propala dok mi živimo…”.

Laprdalo, nekoć bliski harlekinov drugar, gepek metroseksualac, barbika njihalo s amplitudom od Banderasa do Zokija i natrag, birtijaški Thompson, sitni provalnik noćobdija, pizza-man s navodnom diplomom inženjera, eruditkinja sa završenih nekoliko srednjoškolskih odmora, arhitektica koja u poharanoj Gunji iz državne blagajne isplaćuje menhetnovske cijene građevina, psihić ostavljen od baćuška, koji se od cirkusanta premetnuo u nadriliječnika, nekretninski i klerički varalica, lastik-efendija, ideolog kalemljen na podlogu seoskog uče, falši ministrant uvjereni papossibile, vjerne sluge slugu đavoljih, bojovnik nastaša, gospođica bez kamelija i slični shakespeareovski likovi, otužna su zbilja nekoć slavnog Sabora hrvatskog…

Nositelji i posljedice poltronstva

Sve ove karikaturalne, bezlične i beznačajne osobe proglašavaju se političkim veličinama. Njima manipuliraju i upravljaju, uz medije i druge atribute moći, trgovci i farizeji u čijim su rukama njihove sudbine. Rentirani pijunčići na toj zamršenoj šahovnici, svjesni da njihov položaj i egzistencija jesu upravo proporcionalni količini poslušnosti i klimoglavstva, revno i bezpogovorno provest će scenarij, čijih posljedica njihovi plitki mozgovi nisu ni izbliza svjesni.

Od svih zemalja nove Europe, hrvatski su političari prvinom robova, posebice ovih posljednjih dvadesetak godina, a količina poltronstva podjednaka je, bilo da ona dolazi s tzv. lijevog ili tzv. desnog spektra. Ovo naprosto zato jer su gotovo svi oni probrani iz slojeva koji su najmanje željeli slobodu, demokraciju i još manje od toga – hrvatsku državu!

Genetski ili na druge načine predisponirani da podjednako služe Beču, Beogradu i Bruxellesu, oni mare jedino o svojoj karijeri, tvarnim ili drugim probitcima. Na tržištu rada oni su čiste nule, a u političkoj zavjetrini – uglednici.

Raspoređeni u gotovo sve političke stranke, časovito mijenjajući boje, oni su uspjeli politiku, kao veoma složenu i visoko zahtjevnu djelatnost, svesti do najbljutavije razine. Pri tome su uspjeli u realizaciji strašnog nauma – drukčije nije moguće, sve je to isto, ne želim niti na jedan način sudjelovati u prljavim igrokazima i ovdje ništa nije moguće promijeniti…

Uočivši da su mediokriteti svih razina etablirane društvene veličine, da je društvo jednakih mogućnosti i istih šansi tek puka floskula, mladi i obrazovani postadoše lokomotivom predugačkog iseljeničkog vlaka. Za razliku od njihovih djedova i očeva, geslo će im u materijalističkom i hedonističkom modernom vremenu, očito biti: Ubi bene ibi, patria.

Sva bijeda i mizerija gospodara našeg ljudskog i narodnog usuda odigrala se nedavno pred milijunskom auditorijem. U groteski „tko da više” s Raosovim mentalnim i tjelesnim ćopom kao glavnim likom, odvila se trgovina za zagrebačke gradske fotelje uz obilat profit egzekutora ovog paklenog čina. Trgovina bijaše slojevita – grad se učas pretočio na državu, a državnog ima. Na koncu sve će to ionako, do kosti pauperizirani narod – platiti.

Ovaj do Neba vapajući zločin bijaše ovacijama dočekan od „državotvoraca i domoljuba” u trenutku objave: Imamo većinu – Ćopo je preživio!

Ima li nekog da u ovoj zadimljenoj i sodomom napunjenoj balkanskoj krčmi uzme bič s povikom: Ni riječi više, već ste svega dosta!

Karneval – profitna atrakcija

U ovoj nesretnoj državi u kojoj godišnje nestaju osrednji gradovi, u kojoj su brodogradnja i čitava industrijska proizvodnja odavno eutanazirani, energetika i energetska proizvodnja pred izdisajem, državna imovina rastrgana među hohštaplerima, poljoprivredna zemljišta prešla u ruke tuđinaca, rijeke plave naselja i imovinu, ukupni status gospodarstva na razini Bugarske ili Albanije etc., jedino dobro uspijevaju karnevalske feste koje su se raširile do epidemijskih razmjera.

Ovim dernecima poniženih i obespravljenih, na repertoaru u predkorizmeno vrijeme treba dodati novu inačicu ne manje uspješnog političkog karnevala koji se odvija tokom čitave godine. Potonji karneval nije ovdje nikakav novum, obilato je uspijevao od razvaljene tvorevine do najnovijih dana. Makar u svojim hangarima krije mnoštvo maškaranih rekvizita, on je konačno ogoljen do najsitnije koštice, doživjevši puninu apsurda, hipokrizije i opačine svake vrste.

Veliki analitičari sumorne zbilje tvrde kako će prebjezi i njihovi udomitelji ogaditi ionako nikakvu vjeru u hrvatske političare, te volju i nadu za izlazak iz tame preduboke. Naprotiv, potpisnik ovih redaka se nada da je dno dna zagrebeno i da je jedini logičan korak mukotrpan put izlaska iz posvemašnje bijede. Da hrvatski narod još uvijek ima znanih i zrelih sinova i kćeri (naravno uglavnom izvan struktura) koji mogu povesti ovu zemlju prema uređenosti uprave, razvoju i blagostanju.

Vrijeme je da ih biračko tijelo prepozna, da shvati kako je za demokraciju važna olovka, koliko isušenoj zemlji – voda obilna….