Oliver ili vjeruj u ljubav…

0
192

Nema starijih generacija čije mladosti nisu zauvijek obilježile Oliverove pjesme od kojih su gotovo sve postale legendarne, kao što su i rijetke ljubavi koje nisu snivale uz besmrtne melodije - ‘Malinkonija’, ‘Vjeruj u ljubav’, ‘Nadalina’ (u duetu s Borisom Dvornikom)....

Otišao je naš galeb…

Smrću Olivera Dragojevića hrvatska je glazba izgubila jednog od svojih najvećih pjevača. Nema starijih genercija čije mladosti nisu zauvijek obilježile Oliverove pjesme od kojih su gotovo sve postale legendarne, kao što su i rijetke ljubavi koje nisu snivale uz besmrtne melodije – “Malinkonija”, “Vjeruj u ljubav”, “Nadalina” (u duetu s Borisom Dvornikom)….

Loading...

“Glazba me ispunjava, glazba je moj spas. I da sam zatvoren u nekoj sobi, sigurno bih opet nešto svirao i pjevao. Nisam od onih koji čuva svoje tajne, osim nekih – jednom je izjavio” – poput mnogih velikana glazbe.

I prije svog prerana odlaska, mirno u snu, zadnje dane proveo je na voljenoj Koručuli gdje je uvijek odlazio potražiti mir i tišinu od vreve Splita, koji se u nedjelju kad je otišao, doista veličanstveno oprostio od svog najvećeg pjevača. I dio svjetskog tiska, bližih i daljnih država, zabilježio je Oliverov odlazak. Može se doista ustvrditi da je glazba sudbinski odabrala Olivera…

Svirao i pjevao širom Europe

Proveo je djetinjstvo u Vela Luci, a u glazbu se zaljubio još kao dijete kad mu je otac Marko poklonio usnu harmoniku. Prvi nastup imao je na Splitskom festivalu sa 14 godina, s pjesmom “Baloni”, a dvije godine kasnije počeo se profesionalno baviti glazbom kao pjevač i klavijaturist splitske grupe “Batali”.

Sa spomenutom kultnom grupom okušao se već 1963. godine s velikim uspjehom kao pjevač i klavijaturist. Na natjecanju amatera pjevača Hrvatske, osvojio je prvo mjesto, pjevajući “Yesterday”, “The Beatlesa”. Festivalski debi imao je na Splitskom festivalu 1967., na nagovor Zdenka Runjića, s njegovim “Picaferajem”, skladbom koja nije dospjela na završnu festivalsku večer, no koja će postati jednim od Oliverovih evergreena.

Nakon neuspjeha na Splitskom festivalu 1967., sve do 1972. Oliver je usavršavao zanat svirajući po brojnim zapadnoeuropskim klubovima, usvajajući temeljne odlike kasnijeg izvođačkog stila. Kako je sam ispričao o tom periodu svog života: “To je bila mladost ludost. S dvadeset godina sam malo šetao po svijetu jer sam htio vidjeti što rade drugi ljudi. Svirao sam u bendu. Zvali smo se ‘Tony Stars’ i najviše mi je koristilo to iskustvo sviranja. Svirali smo pop. Kao bend imali smo i show program, uz plesne točke. I ja sam plesao. Bio sam mlad i mršav”, kroz smijeh se prisjećao u jednom od svojih brojnih intervjua, kad se poput pravog glazbenog gastarbajtera odmetnuo preko granice nekadašnje države, kako bi za kruh zarađivao svirajući i pjevajući širom Europe.

Svaku noć od 20 do četiri sata ujutro, zabavljao je publiku u klubovima Njemačke, Švedske, Švicarske, Francuske… I onda se odlučio vratiti kući. Noći su učinile svoje – hrapava glasa i težak samo 68 kilograma, angažman je pronašao u “Dubrovačkim trubadurima”, ni ne sluteći da će mu povratak na hrvatski jug, stubokom izmijeniti život.. Svirke na Stradunu 1973., pokazat će se sudbonosnima – na njima je upoznao buduću suprugu, Vesnu.

Poslije kratke epizode s “Dubrovačkim trubadurima”, koja je trajala manje od godinu dana, te sudjelovanja na pionirskim sessionima splitske super-star grupe “More”, u ljeto 1974. ponovno se priključio “Batalima”.

Znao je prepoznati pjesmu…

Na Prokurative se vratio 1974. godine, te je u velikom stilu osvojio prvu nagradu publike sa skladbom, “Ča će mi Copacabana”. Nakon toga ponovno je uspostavio suradnju sa Zdenkom Runjićem i na Splitskom festivalu 1975. pjevao šansonu “Galeb i ja”, što je bio ultimativan zgoditak i početak višegodišnje plodonosne suradnje najnakladnijeg i najnagrađivanijeg autorsko-izvođačkog dvojca.

Tajna Oliverovog uspjeha, kako ističu svi glazbeni kritičari, bila je u tome što je znao prepoznati pjesmu darovitog autora i učiniti je najpoznatijom koju je taj autor ikad napisao. On je kod Gibonnija prepoznao – “Cesaricu”, kod Harija Rončevića – “Moj lipi anđele”, Kod Tea Trumbića – “Ča će mi Copacabana”, “Tko sam ja da ti sudim” kod Jure Maya Stanića, “Brod u boci” kod Remija Kazinotija, pa i “Nisam ja za te (dvaput san umra)”, Tončija Huljića. Možda najjači umjetnički moment sa Zdenkom Runjićem, bio je album “Poeta” iz 1978., album antologijske kvalitete koji nosi “Molitvu za Magdalenu”, “Ča je život vengo fantažija” i “Oprosti mi, pape”.

No, cijela njegova i Runjićeva umjetnička faza krajem sedamdesetih, sadržavala je vrhunski komponirane i aranžirane albume kod kojih se itekako pazilo na tekstove i pjevanje. Tako je Oliver uspješno ovjekovječio stihove Tina Ujevića u pjesmi “Zelenu granu s tugom žuta voća”, kao i stihove mlađih, modernijih pjesnika, poput Jakše Fiamenga, Momčila Popadića, Krste Jurasa i Tomislava Zuppe, pri čemu treba reći da je i Runjić, iako poznatiji kao kompozitor, bio aktivan tekstopisac.

Oliver je s Borisom Dvornikom početkom osamdesetih postao “prvi splitski reper” u pjesmi “Nadalina”, Dini Dvorniku, inače pioniru funk glazbe, dao je da producira i dijelom napiše album “Neka nova svitanja”, a posjetitelji njegovih koncerata imali su prilike čuti kako pjeva “I Believe (When I Fall in Love)” Stevieja Wondera. Surađivao je s džezerima, pa čak i s country grupom, “Plava trava zaborava”, kao i sa Stjepanom Hauserom, s kojim je snimio dojmljiv album, “Noć nek’ tiho svira”. Posljednji album koji je izdao za života, bila je suradnja s Gibonnijem,  pod nazivom “Familija” – također moćna kolekcija pjesama koja se može mjeriti s bilo kojom Oliverovom umjetničkom fazom.

Dragojevićev utjecaj na glazbenike nadilazi lokalno i žanrovsko: “Hladno pivo” je pjevalo – “Što učinila si ti”, Damir Urban – “Ostavljam te samu”, “Yammat” – “Ne žuri djevojčice” i “Adio kumpanji”, a “Zabranjeno pušenje” – “Oprosti mi, pape”.

Liječenje u krugu obitelji

Pobravši najprestižnije festivalske i diskografske nagrade, Oliver je bio i laureat prve dodjele Hrvatske diskografske nagrade “Porin”, koja je dobrano prošla u znaku njegove izvedbe Gibonnijeve “Cesarice”. Od tada je primio 30 “Porina” u karijeri.

Svirao je u najvećim domaćim koncertnim prostorima, a također je bio jedan je od rijetkih hrvatskih glazbenika koji u snastupili u njujorškom Carnegie Hallu, londonskom Royal Albert Hallu, pariškoj Olympiji, te Opera Houseu u Sydneyju.

Za života je objavio više od 100 izdanja, tj. 35 albuma, 43 singla, 25 kompilacija, 2 koncertna DVD-a i nekoliko kompilacijskih video izdanja.

Posljednjih godinu dana liječenja, proveo je u krugu obitelji – supruge Vesne, te sinova Damira, Dina i Davora.

 

Osobna sjećanja

Iz pera Oliverovog biografa, Zlatka Galla…

“Rodija san se, 7. prosinca 1947. kao peto dite Mate i Kate Dragojević iz Vele Luke na Korčuli i to u zgradi škole ‘Natko Nodilo’, u kojoj je tada bilo rodilište. Mater mi je dala ime po Oliveru Twistu. Govorila je poslin da je to bilo zato jer smo bili prava poslijeratna sirotinja. Prije mene su se rodile tri sestre – Glorija, Marija i Tatjana, ali su i umrle prije moga rođenja, dvi u Veloj Luci odmah posli poroda, a jedna u partizanskome zbjegu u El Shattu, od salmonele. Stariji od mene je i brat Aljoša.

… Moja familja ima nadimak Koža. Niki je pradida dera kože i zvali su ga Derikoža, ali su lini judi u Luci to skratili na – Koža. Prve godine života proveja san u Veloj Luci… Iz Luke smo se priselili u Split kad je otac dobija posal pilota u Lučkoj kapetaniji.

… Prva sićanja iz ditinjstva vezana su mi uz uzbune i vježbe civilne zaštite poslin rata, te slike judi koji s gasmaskama trčidu po dvoru (…) Mater i otac su radili, a Aljoša i ja smo doma sami kuvali. Poštenije je reć da je Aljo kuva, a ja san sprema i pomaga oko sudi. Bilo je to gadno vrime: malo pinez, malo spize. Nije bilo mesa, a sićan se da smo dobivali i pomoć. Pamtin američko maslo, zvali smo ga ‘John Wayne maslo’, pa mliko u prahu.

… Svako smo lito provodili u Veloj Luci. Kako nismo imali didovinu, stanovali smo kod barbe. Bilo nas je ka pasa: puna kuća, i po trideset bi nas spavalo u kužini, u hodniku, u dvoru… Kad smo se spuštali na more, parili smo ekskurzija. Jer kod babe i dide, koji su još tada bili živi, naprosto nije bilo mista za svi. Tek kasnije smo u Luci naslidili njihovu kuću.

… Kada je otac otiša u penziju, priselija se na Korčulu. Čim sam skuca neke novce, napravija sam i ja kuću sebi, ali kako to već ide, danas liti u toj kući spavaju dica, a Vesna i ja smo – na brodu… Sićan se da san u Luci nastupa i kao saksofonist. Jedno lito, a meni je može bit bilo 13-14 godin, u Luci je nastupa bend kojemu je triba drugi saksofonist. Ja san prihvatija ponudu, zatvorija se pet dana s jednin prijatejen u kuću i vježba. Kad je došla večer nastupa, kako nisan ima duge gaće, seli su me na katrigu, a noge mi pokrili tavajon…

… Gitara nam je ušla u kuću kada san ima deset godin. Otac ju je, kao i sve što smo imali, kupija na kredit. Bila je stvarno nikakva i očajna, ali i danas je pamtim, jer je bila – prva. Prvi put sam – u duetu s Aljošom – javno nastupija još 1957., i to na Radio Splitu, di smo se prijavili na radijsko natjecanje pjevajući nama najdražu pismu ‘Diana’ (…) Aljoša i ja smo nastavili pivat i nastupat na litnoj terasi restorana u splitskon brodogradilištu, a repertoar nam je uključivao tadašnje velike domaće hitove, poput ‘Autobusa calypso’ i ‘Kad si kupin mali motorin’… Naravno, favorit nan je i dalje bila ‘Diana’ i to u hrvatskom prijevodu. Još pamtim ono: ‘…nisam više tako mlada, to mi kažu svi, srce nek ti kaže, što za mene značiš ti…’

… Kad sam počeo 1962. svirat u ‘Teqili’, bendu, koji je uskoro prominija ime u ‘Batali’, radio Luxembourg je postajao zakon. Po noći se sluša radio, sutradan su se skidale nove pisme, a uvečer su se, kako je to već bija običaj, već svirale na plesnjacima. Engleski nan je, naravno, bija onaj ‘indijanski’, fonetski, skinut ‘po uvu’… Jedini magnetofon koji smo imali na raspolaganju za snimit pisme s radija, ima je Dikan. Skidali smo i svirali svašta. Najprije Elvisa, a onda ‘Beatlese’, ‘Spencer Davis Group’, hitove ‘Kinksa’, ‘Monkeesa’, ‘Herman’s Hermitsa’, ‘Procol Harum’… i taj đir. ‘Beatlese’ sam strašno volio, puno više negoli ‘Rolling Stonese’, a i skidali smo ih svjetski…“