HDZ, od ustašoida do veleizdajica
Da je blago anemični premijer pokazao temperament kakav je pokazao prošlog tjedna skočivši prema Mostovom Nikoli Grmoji, sa štemerskim „šta je, oš se tuć” stavom, kad ga je pijani Juncker štipao za stražnjicu, ili da je tako skočio prema bojišnici kad je izbio rat u Hrvatskoj, možda bi i bilo nešto od njega. Možda. Ali premijer skače na stražnje noge samo kad mu ugrožavaju bratstvo i jedinstvo, pomirbu i toleranciju. „Ja kao predsjednik Vlade, Vlada i HDZ nećemo dopustiti da se širi mržnja koju širi Most”, rekao je Plenković i dodao da je odgovornost Vlade puno veća i bitnija za toleranciju u hrvatskom društvu, za suživot, jer ne žele da se kao plodovi takvih nastupa “događaju problemi u realnom životu naših sugrađana”.
Dakle, premijeru su “suživot i tolerancija” s Pupovcem, na prvom mjestu, a zaštita državnih interesa na Boga pitaj kojem mjestu. Sve ostalo je, dolazilo od Penave ili Grmoje, širenje mržnje. Jer, cirkus se dogodio kad je Grmoja pitao, zašto Hrvatska nije spriječila otvaranje novih poglavlja u pregovorima Srbije s EU i iako Srbija ne ispunjava preuzeta mjerila iz poglavlja 23 o pristupanju EU, a koja se tiču i nas, odnosno Hrvata u Vojvodini i Srbiji. Je li premijera stvarno isprovociralo navodno spominjanje veleizdaje, ili anemije, ili nešto treće? Do te mjere da ga je najdraži koalicijski partner morao smirivati? Nije niti bitno. Bitno je da on nikad ne reagira na odvratne provokacije pročetničkih Novosti, koje plaćamo iz proračuna, ali reagira na Đakićev Facebook status. Ne reagira na Pupovčevo sustavno srbovanje i kmečanje o ugroženosti od ustašoida koji ga genocidišu gavunima i limunom, ali reagira kad Penava traži poštivanje hrvatske himne.
U neka druga vremena HDZ-ovci su drukčije reagirali na četnikovanje i srbovanje u Saboru. Ivan Bobetko je bacio torbu u glavu jednog ugroženog Srbina, Radoslava Tanjge, još tamo devedesete, odmah nakon prvih višestranačkih izbora, kad je ovaj kao produžena ruka Slobe Miloševića i njegove propagandne mašinerije izjavio da je HDZ ustašoidna stranka. To je poslužilo kao povod antifašistima, koji se tada još nisu tako zvali, jer je pojam „antifašizam” bio nešto što se neraskidivo vezalo uz Slobu Miloševića i njemu slične, da se raspišu o tome kako je HDZ ustašoidan i ugrožava nejač.
Nejač se opet javila provokacijama u Saboru par godina kasnije, 1994., kad je Drago Krpina pitao zašto vlada RH financira stanovitog Milorada Pupovca, tada još razmjerno malo poznatog, dok isti usred rata opanjkava po inozemnim medijima Hrvatsku i optužuje je za prisilno pokrštavanje 12.000 Srba, a sve u namjeri da je prikaže kao novu NDH i tako, ako ne već s puškom u ruci, bar propagandno pomogne velikosrpskim ratnim naporima. Izbila je u saborskom kafiću tučnjava između njega i zastupnika ugrožene manjine, koja je tada pod okupacijom držala skoro pola Hrvatske, Dragana Hinića.
HDZ se, očito, promijenio i to jako. To ne bi bio problem da Pupovac nije ostao isti. Jer, 1991. je za glumljenje uloge lojalnog Srbina možda i bilo dovoljno priznati Hrvatskoj pravo na postojanje. Danas bi trebalo biti potrebno puno više.
Ivan Pernar, genijalac…
Tko su ljudi koji glasaju za Pernarovu sektu? To dobro oslikavaju komentari na Pernarovu bistru ideju da ukinemo maturu. Jer samo nepotrebno gnjavimo učenike. Moraju učiti, a to je dosadno. I od učenja samo boli glava, Pernarovi birači to znaju. Pernarov status koji je dobio 4000 lajkova – što ide u prilog svojevremenoj tezi Jutarnjeg lista da je prosječni IQ u Hrvata oko 90, na razini Burkine Faso – glasi: „Ukinut ćemo državnu maturu i oslobodit učenike tog terora koji ih ne čini pametnijima nego im samo nabija nepotreban stres.”
Kasnije je Pernar, suočen s medijima koji su zgroženi ovom novom demonstracijom ignorancije, indolencije i šarlatanstva, dodao još i da ga ne diraju kritike, jer status ima 3 tisuće lajkova (toliko je imao do tada) pa učenici bar znaju tko je na njihovoj strani. Pernar je na strani učenika otprilike kao što je bio i na strani ovršenih, koji su nakon njegove intervencije ne samo ostali bez nekretnine, nego su još i par desetaka tisuća kuna globe morali platiti. Svakako, netko bi trebao objasniti Pernaru da matura u Hrvatskoj nije obavezna. Tko želi biti fizički radnik, prazniti kante za smeće, ili raditi na blagajni Lidla ili Konzuma za 4000 kuna mjesečno, taj ne mora na maturu. I istina je da od nje nitko neće postati pametniji, jer njen cilj nije da učenici postanu pametniji, već da se objektivno provjeri njihovo znanje, a ne da oni iz loših škola dolaze sa samim peticama na studij, a pritom jedva da znaju čitati i pisati, dok se oni iz bivšeg MIOC-a ne uspijevaju upisati radi poneke četvorke, s deset puta većim znanjem. A Pernaru od srca želim da ga liječi doktor koji nije maturirao, ni diplomirao, ako jednom dobije kakvu bolest koja se ne može izliječiti vitaminom C. Ili bar da mu proračun kuće radi inženjer koji se nije zamarao pisanjem diplomskog. Jer, čemu izlagati buduće doktore, inženjere, stomatologe, nepotrebnom stresu pri maturi, ili obrani diplomskog? Zašto bismo uopće imali objektivna mjerila tko koliko zna, zar nije bolje da učitelji svima na kraju podijele petice iz svega? Kome uopće trebaju znanje i stručnost u zemlji u kojoj se rak liječi sodom bikarbonom, a kila mozga tradicionalno nije skuplja od dvije marke? Zar ne bi bilo najbolje, uostalom, da svima, umjesto mature, jednostavno izdamo kad navrše 18 godina doktorate iz željenog područja – recimo, atomske fizike, molekularne biologije, specijalizaciju iz neurokirurgije? Doktorat, a bez stresa i nepotrebnog učenja! Nešto kao i ostali socijalistički izumi, poput onog da se jednostavno naštampa novca koliko fali u državnom proračunu.
Inače, za one koje zanima — matura je u pravilu to teža što je zemlja uspješnija. U Kini i Japanu matura predstavlja ogroman stres, no tamo je obrazovni sustav takav da se djecu od vrtića izlaže drilu. Samo najbolji uspijevaju. Zato je sva naša industrija odselila tamo. Zato Kinezima plaće rastu desetak posto godišnje. U Hrvatskoj samo popularnost šarlatana i prevaranata raste po stopi od deset posto godišnje.
… i njegovi sljedbenici
Ne, stvarno ne volim citirati Indeks, ali skupili su par najglupljih komentara na gore spomenuti status s njegovog zida. “Cjelokupni obrazovni sustav te čitava ta jedna fluktuacija raznih informacija pojmova i znanja predstavljaju samo jedno bespotrebno uznemirenje i stres”, kaže jedan od birača Živog zida. “Velika količina materijala koji se uči je nepotreban ili čak neistinit. Pa evo recimo 90% fizike i matematike su gluposti i izmišljotine koje normalna osoba ne razumije, oni malo blentavi imaju prolazne ocjene, a oni baš dobro blentavi nastavljaju školovanje iz tih područja i na kraju postaju učitelji i profesori iz toga. Od svega toga danas jedino nekad mi zatreba tablica množenja”, kaže netko tko očito neće napraviti karijeru kao raketni znanstvenik.
Te „gluposti koje normalna osoba ne razumije” su zapravo stvari koje prosječan birač Živog zida, očito, ne razumije. No, ovdje se ne radi o Živom zidu. Radi se o Indexu. Sve što Pernar govori je, zapravo, u malo izmijenjenom obliku, ono što Indeks pili već preko desetljeća. Pernar je samo malo izravniji, radikalniji, ali u osnovi mindset prosječnog birača Živog zida i čitatelja Indexa su tu negdje. Socijalna pravda a la carte, borba protiv kapitalizma, ljubakanje sa Srbima, nekontrolirano ljevičarenje, besprizorno podilaženje najprimitivnijim sentimentima publike i njihovim zabludama i neznanju o svijetu, politici, ekonomiji, medicini… sve je to nešto čemu je temelje postavio upravo Indeks, šireći u Hrvatskoj godinama histeriju čije plodove sad ubire — Pernar. A da ne govorimo da je on i njima bio heroj dok se prosvjedovalo protiv „Jace”, kad se prosvjedovalo protiv HDZ-a… Pernar je i tada pričao iste gluposti, no portali koji su onda od njega napravili zvijezdu su danas, kao, zgroženi onim što on govori.
Ministarstvo istine
Upravo na godišnjicu smrti Georgea Orwela, Vlada je odlučila krenuti u borbu protiv dezinformacija, ili, novogovorno, „lažnih vijesti”. No kad se pogleda protiv koga, kako i čime će se oni boriti, više je nego razvidno da će Vlada, u suradnji s EU, suzbijati bilo kakve vijesti koje režim nije odobrio. A u to će biti uključena i EU, koja je to i pokrenula. U EU se boje gubitka izbora, pa su zato odlučili krenuti u „suzbijanje lažnih vijesti” koje, kažu, prvenstveno širi Rusija, ali i Viktor Orban, recimo, i neki drugi. Trend je, kažu, da upravo „lažne vijesti i dezinformacije koje se vrlo često povezuju s populističkim pokretima, ruše povjerenje građana u institucije”. A građani inače imaju beskonačno povjerenje u europske institucije koje ih sustavno lažu, varaju i potkradaju.
Borbu protiv lažnih vijesti na razini EU će predvoditi Europska komisija, čiji je predsjednik Jean-Claude Juncker nedavno u više navrata ustvrdio kako nije istina da se on opija na radnom mjestu, nego ga jadnog muči išijas. Službeno, dakle, lažna je vijest da EU vodi teški kronični alkoholičar. To šire zli Rusi. Isto tako, kreće su u ozbiljnu cenzuru društvenih mreža. Vijesti ne moraju biti istinite da bi bile istinite, samo ne smiju neke kategorije predstavljati u negativnom svjetlu, recimo imigrante. Naime, Marakeški sporazum obvezuje zemlje potpisnice da suzbijaju vijesti u kojima se ilegalne imigrante prikazuju u negativnom svjetlu — što znači da ako netko od njih siluje curu, pa je baci u rijeku da se utopi, pa to novine objave, to je lažna vijest. Istinita je da ju je spašavao iz nabujale rijeke, recimo, riskirajući svoj život, pa nije uspio. A u Hrvatskoj je još bolje. Večernjak je na temu „fake newsa” konzultirao „stručnjaka” Marka Rakara, koji je jako zabrinut zbog širenja lažnih vijesti. Podsjetimo: radi se o čovjeku koji je svojevremeno raširio vijest kako je u zaseoku Dusine, na granici s Hercegovinom, u samo jednoj kući na broju 99 prijavljeno sto i nešto ljudi, i kako su to zacijelo lažno prijavljeni Hercegovci. Koji, gamad jedna, glasaju u Hrvatskoj (iako na to imaju pravo, kao građani, neovisno gdje živjeli). Naravno, vijest je bila lažna, jer su svi mještani sela bili prijavljeni na broju 99 s obzirom na to da selo nije imalo kućne brojeve. Ali je imala dalekosežne posljedice na stvaranje neprijateljske klime prema Hercegovcima. Da je tako nešto objavljeno u vezi Sirijaca, autor vijesti bi vjerojatno završio u zatvoru. Ovako, autor vijesti će vjerojatno određivati koje su vijesti lažne, a koje prave. Dakle, borba protiv “lažnih vijesti” će u stvarnosti biti borba protiv nepoćudnih vijesti: radi se o mehanizmu kojim će se “službene”, režimske laži štititi od bilo kakvih pokušaja raskrinkavanja.
Vukovarski Milorad
Milorad Pupovac je u nedjelju na N1 televiziji komentirao gradonačelnika Vukovara, Ivana Penavu, koji mu je postao arhineprijatelj onog trena kad je zatražio kažnjavanje srpskih ratnih zločinaca, te jedan sukob koji je policija kvalificirala kao sukob navijačkih skupina pokušao podvaliti Penavi, odnosno njegovoj objavi snimke na kojoj se vidi da učenici (kojima se ne vide lica) srpske nacionalnosti ne ustaju na hrvatsku himnu.
„Od antićiriličnog prosvjeda do ovog zadnjeg tobože prosvjeda zbog neprocesuiranja zločina, Penava koristi ovo da bi se obračunao s onima s kojima se ne slaže politički, a to je moja stranka, i izlaže djecu golemom riziku i sukobima djece različitih nacionalnosti”, rekao je Pupovac u tipičnoj zamjeni teza. Kad ga je voditeljica pitala za priopćenje policije u kom se navodi da se radilo o sukobu navijačkih skupina, a ne o napadu na 17-godišnjaka od strane drugih teenagera iz mržnje, on je rekao kako to nije istina jer napadnuti dječak, tvrdi, potječe iz vrlo uspješne i sređene obitelji: sintagma koju smo već čuli.
„Naš Ustav sprječava poticanje mržnje i nasilja. Ustav sprječava da se dovode djeca u ovakve okolnosti u kakve ih je doveo gospodin Penava”, rekao je Pupovac, koji inače svojim djelovanjem, naročito tekstovima i slikama u „Novostima”, širi samo ljubav, a ono drugo je „satira” a ne govor mržnje. A zatim je na pitanje o nestalim Hrvatima i ratnim zločinima okupatora u Vukovaru ponovo prebacio lopticu, pa rekao: „Postoje osobe srpske nacionalnosti koje su nestale, zašto se to ne spominje? Gdje je priča o nestalim i ubijenim Srbima, protjeranim Srbima, uništenim srpskim selima i naseljima, ja to nikome ne guram na nos, ali želim da se o tome zna.” Priče o nestalim i ubijenim Srbima, pravima ili fiktivnima, su posvuda. U kazalištu i dalje razvlače Aleksandru Zec, iako njeno ubojstvo nije počinila Hrvatska vojska, već skupina kriminalaca predvođena Bošnjakom koji je bio dužan velik novac njenom ocu, što je i bio motiv ubojstva, a ne nacionalnost. U kinu, Predrag Ličina režira propagandni srpski uradak „Posljednji Srbin u Hrvatskoj”. Kad ponestane pravih Srba onda se izmišljaju nekakve fiktivne djevojčice Srbenke koje strašno pate među krvoločnim Hrvatima.
I tako se mirotvorac Pupovac još jednom istovario po Hrvatima, a onda otputovao u antifašistički Beograd gazda Vučiću kako bi s njim dočekao ruskog cara. I onda se još Plenković uvrijedi kad mu se kaže kakva mu je Vlada. I koliko drži do nacionalnih interesa.
Spašavanje vojnika Tolušića
Nedugo nakon što je Vlada najavila osnivanje ministarstva istine sa zadaćom borbe protiv „lažnih vijesti”, objavljen je, kao po scenariju, i prvi veliki uspjeh u tom ratu. Otkriveno je da su fotografije ministra poljoprivrede, Tolušića, s prostitutkom u krilu i kokainom – krivotvorina. Bar tako kaže SOA. A Robert Kopal, prmijerov savjetnik za nacionalnu sigurnost, je rekao: „Ono što je meni intrigantno kako je to kvalitetan uradak. To je ‘deep fake’, spada u domenu primjene vrlo sofisticirane tehnologije”.
Meni je ipak čudno da Nacional objavljuje sporne fotografije kojima se htjelo „rušiti ministra”, a koje zapravo nigdje nisu objavljene i za koje sam Nacional kaže da su „fotomontaža”; i to jako sofisticirana. Kako neprijatelj nikad ne spava, kao mogući autori su navedeni agromafijaši, veliki zakupci kojima naš pošteni ministar smeta; a njegov kolega Medved je rekao kako je ovo „očigledan primjer da se kroz širenja lažnih vijesti nanese šteta ministru i cijeloj Vladi”. Po čemu SOA zna da su fotografije lažne, odnosno da je namontirana ministrova glava na nečiju fotografiju? Pa, na ruci ima sat s bijelim remenom (ili metalnim?), a ministar kaže da on nema takav sat. I osoba s fotografije ima cipele sa zaobljenim vrhom, a ministar nosi one u špic. Uglavnom, SOA-i je trebalo tri dana da to ustvrdi.
Zanimljivo je i da Nacional nije bio tako skrupulozan kad je objavljivao cijele serije članaka o tome kako je ugovor Karamarkove supruge s njegovim prijateljem Jozom Petrovićem, zapravo, bio prikriven način davanja mita za lobiranje za MOL. Iako tu ima malo više nelogičnosti od remena sata i tipa cipela. Recimo, tko bi mito isplaćivao preko ugovora, i to još javnog, i to još takvog koji je na iznos koji stvarno odgovara vrijednosti ugovorenog i obavljenog posla. Na kraju je ispalo da afera konzultantica zapravo uopće ne postoji, ali je Nacional svejedno uspio u naumu da izvrši „meki državni udar” smjenom Karamarka, nakon što je „nepristrana” Dalija Orešković presudila da je, iako nema ničeg spornog u ugovoru s Petrovićem, Karamarko svejedno u „potencijalnom” sukobu interesa jer je „osobni prijatelj” s Petrovićem (što je tumačenje ravno sinkopi: Osobno prijateljstvo i interes nemaju nikakve veze). Dakle, zašto Nacional – koji je paradigma za paraobavještajno podzemlje u Hrvatskoj – sad brani jednog ministra iz mrskog im HDZ-a od „paraobavještajnog podzemlja”? To pitanje je zanimljivije od onog je li na slici stvarno Tolušić, pa kad se već nije moglo spriječiti objavu fotografija, moguće da se išlo na kontrolu štete proglašavanjem fotografija „lažnima” i prije nego ih se netko dohvati. A i od onog je li to režirani skeč za naivniji dio javnosti kako bi im se lakše podvalilo cenzuru pod firmom „zakona o lažnim vijestima na internetu”, odnosno je li to promocija SOA-e i još jedan argument da se pojača represija i kontrola nad onim što se piše i govori.
A što se samih fotografija tiče – nejasno je što i ako su prave. Tolušić je ministar, a ne biskup, a biti s prostitutkom nije krivično djelo. Ono što jest krivično djelo, a i opasni kretenizam, je ono što je Tolušić uradio 2011. godine kad je bio župan. Tada je na forumu lokalnog portala virovitica.net besramno hvalio – samoga sebe, predstavljajući se kao „Roks”. Primjerice, otvorenje nove zgrade bolnice je Roks, odnosno Tolušić, na forumu popratio komentarom: „Bravo Kiro, bravo Jopa, bravo Tole! Bravo HDZ!”, pa onda još napisao: „I ja sam zadovoljan s Tolušićem jer je stvarno osvježenje u ovoj učmaloj županiji i stvarno se trudi”. To nije kažnjivo, naravno, ali jest bilo to što je optužio lokalnog SDP-ovca da, kao sudski vještak, namješta cijene stanova prilikom procjene i za to uzima mito. SDP-ovac s nadimkom Mišo 111 prijavio je Roksa policiji, koja je shvatila da je Roks – sam župan. Proveden je sudski postupak, Tolušić je na sudu priznao da je on Roks i u prosincu 2011. je pravomoćno osuđen na novčanu kaznu od 5585,20 kuna. Čisto kao dokaz da onaj koga Nacional brani, ne može biti skroz čist.
Liječnica na Hvaru
Mediji su zgroženi time što smo morali uvesti liječnicu iz Makedonije, jer se na natječaj koji je raspisao Sućuraj na Hvaru još ljetos i na koji se dosad nitko nije javljao, bez obzira što se osim plaće i stana nudio i godišnji bonus od 50 tisuća kuna. Problem nije u Makedonki, jer nam imigranata – treba. Onih s fakultetom, jasno, i kulturno kompatibilnih s domicilnim stanovništvom, ne onih koji su rođeni 1.1.1990. i dolaze iz Sirije (a govore Urdu!). I koji su diplomu medicine izgubili, ali ne i svežanj eura i mobitel. Jer, kad već poklanjamo Nijemcima gotove liječnike, skupo odškolovane novcem hrvatskih poreznih obveznika, red je i da uzmemo kojeg.
No, problem je što su isti mediji koji ne mogu doći k sebi zašto uvozimo liječnike, prije sedam – osam godina vodili kampanju protiv liječnika i njihovih visokih plaća. „Ma nek rade za tri i pol tisuće kuna pa da vide kak je blagajnici, zašto bi oni imali više”, bila je mantra. Socijalna pravda i te sheme. Objašnjavati da su liječnici tražena profesija i da će oni čim EU ukine ograničenja za zapošljavanje Hrvata masovno zbrisati van, jer tamo mogu dobiti bar pet puta više od „prevelikih” desetak tisuća kuna u Hrvatskoj, dakle da oni imaju izbora i da ne moraju raditi za deset tisuća, kamoli manje, dok pak blagajnice nisu pretjerano tražene jer ih ionako trgovački lanci zamjenjuju čipovima na robi, je tada bilo iluzorno. Ako ste to spomenuli bili ste kapitalističko đubre. Iz dupeta u glavu je počelo dolaziti tek kad su liječnici počeli masovno bježati, pa sad više nitko ne priča da su liječničke plaće prevelike.
Ali fascinantno je da se isti mediji koji su doktore tjerali van, sad čude da zašto ih moramo uvoziti iz Makedonije… Pa, gospodo, dobro je dok ne uvozimo vudu vračeve s Haitija.