Političko djelovanje u Hrvatskoj svodi se na pozicijski opstanak pod svaku cijenu, a cijena je uvijek razvoj Hrvatske i ostanak stanovništva. Slike koje u Hrvatskoj gledamo već više od 25 godina bez ozbiljnijih promjena pozornice i ozbiljnije izražavanog nezadovoljstva, a s rezultatima u svijesti političkih aktera o svojoj bezgrešnosti, neupitnosti, apsolutnoj reprezentativnosti, nezamjenjivosti i vladajućoj nužnosti
Čvrsti zagrljaj politike u Hrvatskoj osjeća se u društvu oko nas na svakom koraku i koliko god željeli ostati izvan političkog djelovanja, domašaja i posebno izvan političkih zabluda, ostajemo pritom nemoćni jer gotovo nema segmenta u kojem politički kriteriji ne djeluju. Školstvo, zdravstvo, znanost, kultura, pravosuđe, gospodarstvo, poduzetništvo, financije i praktički sve djelatnosti prožete su političkim odlukama, političkim izborom, pravilima, zakonima i sličnim postupanjima jako udaljenim i pomaknutim od normiranja suvremenog demokratskog i razvijenog svijeta, u kojem se, ipak, uvažavaju elementarna ljudska i pojedinačna prava vezana barem za temeljnu egzistenciju.
Takav zagrljaj nikad općoj populaciji nije donio radost, niti osjećaj sigurnosti, ležernosti i mira u svakodnevnici niti je podizao osjećaj optimizma u nadolazećim vremenima s kojim bi se lakše plovilo i savladavalo iznenadne nalete vjetrova i valova. Neće, naravno, donijeti niti Hrvatskoj s izgubljenim očekivanjima i lažnim političkim programima, nadama i obećanjima koje pristižu svake godine s nekim novim izborima i s novim ljudima u istim političkim okvirima, pravilima i načinima djelovanja. Toliko očekivane promjene i konačno kretanje prema gore, izgubi se već s prvim izborom suradnika u izvršnoj vlasti, a najave zadržavanja političkog mirovanja i djelovanja isključivo u funkciji političkog opstanka stranačkog vrha i njegovog nepolitičkog, nego osobnog okruženja, potvrđuju izborne liste.
Investicijska blokada
Cjelokupno se političko djelovanje u današnjoj Hrvatskoj svodi u osnovi na pozicijski opstanak pod svaku cijenu, a cijena je uvijek razvoj Hrvatske i ostanak stanovništva u njoj. Slike koje u Hrvatskoj gledamo već više od 25 godina bez ozbiljnijih promjena pozornice i ozbiljnije izražavanog nezadovoljstva, a s rezultatima u svijesti političkih aktera o svojoj bezgrešnosti, neupitnosti, apsolutnoj reprezentativnosti, nezamjenjivosti i vladajućoj nužnosti. Derivacija takvog ponašanja i stava je hrvatsko društvo bez ozbiljnijih kriterija vrednovanja, poimanje Hrvatske kao svojeg vlasništva (izgovaranje u prvom licu – moja Vlada, moja stranka i slično), opći defetizam u društvu, veliko nezadovoljstvo hrvatske mladosti, izostanak gospodarskih i investicijskih izazova i uopće, apsolutna politizacija svega što nas okružuje.
Tako izgrađeni sustav vladanja stara je paradigma interesnog pokoravanja Hrvatske, naslijeđena generacijski kroz ideološke, gospodarske, financijske, diplomatske i slične produžetke samo u hrvatskim okvirima. Povijesni povratak na uigrani obrazac vladanja, sada u, ipak, sofisticiranijoj formi u odnosu na grubu i represivnu političku kontrolu prethodnog razdoblja. Promjena u takvim okolnostima ne može niti biti, a jedini se pomak vidi u podizanju opće naivnosti hrvatske populacije koja još uvijek vjeruje u prinčeve, princeze i bajke, za razliku od prethodnog totalitarizma kada se vjerovalo u njegov konačni slom mirnim putem. Sve dok se nisu pojavili hrvatski dragovoljci koji nisu više mogli mirno gledati neizravne, a posebno ne izravne napade na Hrvatsku.
Politički programi i pristupi više u takvoj koncepciji nisu bitni, a dogovaranje, pregovaranje i trgovanje potisnuli su praktički sve ideologijske razlike među interesnim partnerima. Odnosi se formiraju prema trgovačkom sporazumu i pritom se gubi snaga koja izvire iz izbornog rezultata, etabliranosti i organiziranosti stranaka, brojnosti članstva i svih ostalih relevantnih političkih mjerila. Svođenje političkog djelovanja isključivo u funkciji opstanka na vlasti, apsolutno limitira izbor suradnika, usporava ili potpuno blokira reformske odluke, onemogućuje promjene pojedinaca na pozicijama kad štete po općem mišljenju poziciji čelne osobe i uvijek traži obranu vlastitih postupaka ili postupaka svojih izabranih suradnika, nezavisno od općih rezultata za Hrvatsku. Politička je to slika današnje Hrvatske, zarobljene osobnim ambicijama političkih lidera i produžetkom vladanja nemoćnih resornih izvršitelja, odnosno samo statista kojima su izazovi vladanja svedeni na goli opstanak. Tako u Hrvatskoj izgleda „Gola istina”, kako je to atraktivna spisateljica naslovila uz nagradu „Kiklop”.
Reformska blokada
Provodeći trgovinski model vladanja potpuno svjesno, politički aktualci prihvaćaju blokadu vladanja i odlučivanja i izostanak ozbiljnijih strategijskih razvojnih pomaka, nastojeći sve nadoknaditi isključivo i jedino komunikacijom, a ne postupcima. Zato je i važnije bilo dovesti i plaćati priučenog radnika zaduženog za friziranje stvarnosti, nego obrazovanog, pismenog, odgovorenog i rezolutnog savjetnika koji bi barem koji put izgovorio: „Čekaj malo, kamo mi to vodimo Hrvatsku?” Niti malo zato ne iznenađuje izostanak ozbiljnijih reformi na što već upozoravaju i briselski nalogodavci, nezadovoljni sporošću, zaostajanjem i pozicioniranjem Hrvatske pri europskom dnu po nizu ozbiljnih ekonomskih i financijskih pokazatelja. Osobnim izborom resornih suradnika mimo političke, javne i stručno-znanstvene težine, koje zbog golog opstanka na vlasti premijer mora bezrezervno braniti, unaprijed si svodiš izbor nositelja reformi na samo jednu ili dvije osobe, odnosno u konkretnom slučaju samo na jednu djelatnost – financijsku. Prevrtanje pokazatelja i različitih razreda u Ministarstvu financija uporno zovu reformama, koje usput rečeno, ne donose niti mogu donijeti ozbiljnije razvojne pomake. Velika pobuna malih poduzetnika i obrtnika protiv birokratizirane političke elite svjetlosnim godinama udaljene od stvarnosti i njihovih novih parametara, najbolji je pokazatelj novog vala tzv. poreznih reformi.
Ponavlja se isti obrazac iz istog resora i uz ista pojašnjenja, kako samo treba razumjeti koliko će ozbiljnima i odgovornima u Hrvatskoj biti dobro, a zapravo se nema nimalo želje, ali niti mogućnosti ozbiljnije pozabaviti promjenama poreznih stopa u funkciji poticaja proizvodnje, investicija, zapošljavanja, ostanka mladih, povratka iseljenih i sličnih izazova. Razumljivo, jer se suženim izborom resornih suradnika, za kojeg su si vladajući sami krivi, ne možete na javnoj sceni osloniti na druga ministarstva, a pogotovo ne na njihove čelne osobe. Uostalom, svi su dosadašnji reformski pokušaji Ministarstva za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku, Ministarstva znanosti i obrazovanja, Ministarstva rada i mirovinskog sustava, Ministarstva zaštite okoliša i energetike, Ministarstva pomorstva, prometa i infrastrukture, Ministarstva regionalnog razvoja i fondova Europske unije, Ministarstva turizma, Ministarstva zdravstva i još ponekih, završavali na javnoj sceni silnim napadima, po ne znamo koji put pokazujući i potvrđujući potpunu nekompetentnost njihovih nositelja. Međutim, sve to premijera nije previše uzbudilo javno, iako je, vjerojatno, već sto puta požalio vlastiti izbor i izrazio osobno nezadovoljstvo s pojedincima…
Nikad to reformsko Ministarstvo financija, niti nadležni ministar, nisu npr. ozbiljnije razmotrili silnu akumulaciju drugog mirovinskog stupa i mogućnost njegovog usmjeravanja prema dugovima hrvatskih građana, kako bi ih oslobodili nevjerojatnog stiska faktoring fondova ili barem potakli donošenja pravila njihovog postupanja prema dužnicima. Najveća bi to zarada bila mirovinskim fondovima i puno bi se toga razriješilo u Hrvatskoj, ali za takve strateške odluke ova Vlada nema mogućnosti u trgovinskim političkim odnosima. Objektivno nema niti želje jer su problemi hrvatskih građana za njih premali u odnosu na njihov primarni zadatak: ostanak na vlasti. Komično zato zvuče opravdanja iz nekih od navedenih resora kako druga strana, zapravo, malo toga razumije i kako su oni najbolje što Hrvatska ima. Naravno da nisu, a nisu niti unutar stranke, nego su samo nevjerojatno sebični i vrlo, vrlo štetni za hrvatsku budućnost.
Blokada promjena
Promjene su u vladama standardne političke odluke, pogotovo promjene ministara koje javnost ne prihvaća, koji svojim postupanjem ugrožavaju ukupni rejting Vlade, koji pokazuju veliku nestručnost i nesposobnost i koji ne pokazuju hrabrost u donošenju odluka. Takvih smo se u Hrvatskoj nagledali, a dominiraju i u aktualnoj garnituri i po svim bi pravilima komunikacijskih savjetnika i političkih analitičara trebali biti smijenjeni, promijenjeni i poslani doma. Ali ne, oni bi tada mimo svake logike završili u Saboru i izravno svojom sujetom (vjerojatno) – ugrožavali trgovinski sporazum. Ovakav primjer funkcioniranje Vlade u kojoj premijer ne može, ne smije i ne želi smijeniti niti jednog ministra (ministricu), bez obzira na političku odgovornost u pojedinim slučajevima, nije dosad u Hrvatskoj zabilježen. Podržavanje i obrana svakog, ali baš svakog ministra ili svake ministrice, svojevrsno je poigravanje s Hrvatskom, a pogotovo su nevjerojatno podcjenjivačka pojašnjenja.
Otprilike, kao da se obraćate nedoraslim i misaono limitiranim biračima u obrani vlastitog izbora. Obrana neobranjivog politička je praksa danas i definitivna potvrda kako je jedini obrazac političkog djelovanja čisto preživljavanje na vlasti, nezavisno od posljedica po zemlju s kojom upravljaš. Blokada je bilo kakvih ozbiljnijih kadrovskih promjena hrvatska realnost, a s njom su blokirani i ostali postupci važni za reformske razvojne promjene.
Politička je sebičnost u takvom modelu trgovinskog, interesnog i dogovornog vladanja podignuta na dosad najveću razinu i nimalo ne doprinosi stvaranju općeg optimizma u društvu, nezavisno od rezultata. Posljedice su izravne i razarajuće djeluju na stavove ukupne i posebno mlade populacije o politici, političarima, odlascima, zapošljavanju i budućnosti u Hrvatskoj.
Blokada Hrvatske
Koliko se god trudili prikazati rezultate svog političkog rada i koliko god nazovimo stručnjaka friziranja javne scene angažirali u uljepšavanju slike Hrvatske, realnost je oko nas prepuna nezadovoljstva. Posebno prema političarima i prema političkom sustavu kojeg sebično provode, a opće je mišljenje kako je Hrvatska u krizi i blokadi odlučivanja i upravljanja upravo zahvaljujući ovako selektiranoj vlasti i silnoj želji ostanka u sedlu. Politička blokada Hrvatske vlastitom inertnošću, vlastitim izborom i velikim samozadovoljstvom vladanja, osjeti se u svim segmentima uprave i praktički u svim djelatnostima, pogotovo onima koje čine temelj svakog društva: školstvu, zdravstvu, znanosti, kulturi i pravnom sustavu.
Naravno, nije bolje niti u nadgradnji i jedini segment koji ne vidi ništa sporno u svemu je vladajući politički, uz samozadovoljno prihvaćanje krute realnosti drugih…