Uz sva spašavanja otvaraju se velike negativnosti i upletenost pojedinaca, razotkrivajući postupanja koja su suprotna političkom djelovanju, potvrđujući osnovne razloge i smisao političke borbe. Sve djeluje poput predstave za javnost koju se nastoji uvjeriti u političku ispravnost, kad su majstori spremanja računa poprilični broj godina bili sigurni kako se neispravnosti neće, niti imaju od koga propitkivati, a kamo li istraživati
Spašavanje
Spašavanje je u Hrvatskoj danas najvažniji proces i u jednakoj je mjeri usmjereno na gospodarsku i financijsku stranu kao i političku, iako sve u načelu provodi politika, odnosno provodi uži stranački vrh koji nema gotovo nikakvu konkurenciju unutar stranke, niti u opoziciji. Istina, postoji i javnost, no njezini su dometi u smislu korekcija bez ozbiljnijeg značaja i učinka. Svi ispisani tekstovi i izgovorene riječi ostavljaju vrlo mali dojam na pojedince koji odlučuju, a javno predočeni novinarski i stručni dokazi nikog ne pokreću na postupanje.
Tromi državni sustavi više djeluju kao stranačke institucije za zbrinjavanje dobrih po procjeni stranačkog vrha, nego korektivni sustavi u interesu Hrvatske i ostalog stanovništva. Objektivno, to danas u Hrvatskoj i jesu, prepuštajući vođenje i odlučivanje iz svoje nadležnosti političkim odlukama i skrivajući se iza njih i od javnosti. Politički sustav, kao preslikan iz prošlog vremena, kojeg se Hrvatska nije riješila, usprkos nominalnom iskoraku prema slobodnom tržištu i gospodarskim slobodama koje se uvijek u svim obraćanjima i poslanicama naglašavaju jedino važnima.
Spašavaj se kako možeš i koga možeš, način je pritom nebitan, a pozicija u sustavu i interesna povezanost jedini su kriterij pokretanja spašavanja. Obično se uz ta spašavanja otvaraju velike negativnosti i upletenost pojedinaca, razotkrivajući postupanja koja su dijametralno suprotna političkom djelovanju, potvrđujući time osnovne razloge i smisao političke borbe. Sve djeluje poput predstave za javnost koju se nastoji uvjeriti u političku ispravnost, kad su već majstori spremanja računa poprilični broj godina bili sigurni kako se ostale neispravnosti neće, niti imaju od koga propitkivati, a kamo li istraživati.
Mogu novinari objavljivati dokaza koliko žele, ali će se istraživački postupci protiv Jakovčića npr., potegnuti tek po odobrenju vladajućih. Uostalom, takav je običaj u Hrvatskoj već ustaljen, usvojen kao obrazac djelovanja i politički pokriven uvijek vladajućom strankom, odnosno njezinim vodstvima. Usvojeni obrazac jednostavno je prenesen na sve razine, a na primjeru Uljanika i Agrokora vidljivo je njegovo usvajanje i u gospodarstvu. Apsolutna politizacija svih djelatnosti u zemlji dovela je do nevjerojatnih apsurda, pa je tako i zbog toga moguće Vrdoljaka npr. predstaviti na javnoj televiziji kao ključnog nositelja – obrazovne reforme…
Apsurdi su relativno manji problem za državu od kontroliranja i izvlačenja novca dobivenog na temelju jamstava iste te države. Posljedica svega je veliki porast pesimizma, nepovjerenja u politički sustav, zatvaranja stranaka u uži okvir djelovanja, suspenzija demokracije, odlazak mladih i pojačana obrana neobranjivih političkih, gospodarskih, financijskih i ostalih postupanja. Drugim riječima, sve je manje vremena i volje programskog stranačkog vođenja politike, jer se na spašavanje troši najviše energije, a jake su i stručne osobe već davno udaljene iz sustava.
Gotovo je sigurno kako pojedine ministre i ministrice, bilo koja ozbiljno vođena firma nikad ne bi kroz psihologijske testove sposobnosti, inteligencije i znanja i konačne razgovore o procjenu sposobnosti, odgovornosti i vođenja, uzela u obzir. Međutim oni su tu s glavnom funkcijom spašavanja sebe i svojeg izbora i javnog pozivanja na optimizam i razumijevanje. Tko normalan u ovoj zemlji može razumjeti davanje jamstava Uljaniku, njihovo gomilanje gubitaka i apsolutnu političku kontrolu puteva novca političke i upravljačke oligarhije? Opće stanje u državi nakon svih spoznaja o Uljaniku i Agrokoru niti ne može biti bolje, a glavni su krivci unutar političkog sustava sa zaštitom.
Trgovanje
Prelazak s političkog programskog djelovanja na spašavanje pozicija, pojedinaca, stranačkog vrha i financijskog interesa zahtijevao je u trenutnim političkim odnosima uvođenje trgovinskog pristupa kao principa, koji je istina i do kraha hrvatskih gospodarskih giganata i potpunog demistificiranja uloge nacionalnih i regionalnih političara bio primjenjivan. Trgovinsko spašavanje vlasti najgori je mogući oblik njezinog održavanja i vjerojatno ima najveće posljedice na opće stanje u Hrvatskoj. Dosadašnje objavljene novinarske spoznaje o ulogama Jakovčića i Miletića u Uljaniku bez tog bi principa i ranije spomenutog vezanog za kontrolne pravne i ostale sustave već zahtijevale postupke, no nema ih kao što ih nije bilo niti u slučaju Agrokora.
Političko trgovanje najprizemniji je način djelovanja i upravljanja, a primjer smo Vrdoljaka i njegovog vezivanja za obrazovnu reformu već spomenuli. Potpuno nevažne osobe koje nemaju nikakve izborne šanse bez trgovanja na javnoj nam sceni nameću rješenja, koja usput nisu utemeljen niti na znanstvenim osnovama. Drugi primjer vezan za SDSS nije vrijedno niti spominjati, jer prizemljenost djelovanja na temelju te trgovine sa samim političkim vrhom HDZ-a, nije samo pitanje financijskog interesa koje zahtijeva također postupanje kontrolnih i istražnih sustava, nego je pitanje temeljnog hrvatskog dostojanstva, a u nekim oblicima i nacionalne sigurnosti. Pitanje u konačnici nakon provedene političke trgovine: Tko tu koga, u konačnici, spašava?
Preuzimanje
Izborni bi rezultati na nacionalnoj i stranačkoj razini trebali biti jedno od ključnih mjerila, uz naravno obrazovanje, iskustvo, sposobnost i odgovornost političkog izbora na odgovorne upravljačke funkcije u zemlji, umjesto trgovanja, pogodovanja, spašavanja, zbrinjavanja i okruživanja s osobnim prijateljima i poznanicima. Trebali bi, ali nisu i obilježje je to uglavnom svih stranaka koje su preko pojedinaca nasljedno prihvatile partijsko kadroviranje, prenoseći ga jednostavno i lako i na državnu, regionalnu i lokalnu razinu. Manje je u provedbi važno što to čini opozicijski SDP unutar partije, iako se ta važnost ne može zanemariti dok su upravljali zemljom, ali je puno važnije što je isti model prihvatilo i aktualno vodstvo HDZ-a, zanemarujući preferencijske glasove, izbor s liste onih na začelju i minimalne i beznačajne rezultate koje su dobili ili su mogli dobiti da su bili na izbornoj listi za Hrvatski sabor aktualni visoki stranački i vladini dužnosnici. Uvođenjem takve prakse, izravno se negira demokratska procedura, unosi nezadovoljstvo među članove stranke i u osnovi podcijenjuje dugogodišnji rad. Ništa više nije važno nego blizina vrhu i podaničko ponašanje, a osobnost, uvažavanje općeg mišljenja, stručnost, potencijalna izbornost i odgovornost postaju stranačka prošlost s kojom se stranačko trenutno vodstvo previše ne opterećuje.
Koliko su se puta članovi HDZ-a upitali, tko bi uopće za glavnog tajnika izabrao Jandrokovića, a za političkog Kušćevića, kad ne bi bilo izravnog izbora i kako je moguće izabrati na stranačke pozicije osobe koje su na nacionalnim izborima za parlament dobile i po deset puta manje glasova od drugih članova. Dalić, Čorić, Kujundžić, Murganić Žalac, Bošnjaković, Pavić, Pejčinović-Burić, Obuljen-Koržinek, Božinović… niz je podulji i oslikava nametanje vlastitog izbora mimo stranačkih preferencija, a novi će oblik spašavanja biti njihovo pozicioniranje na vrhu ili pri vrhu stranačkih lista na novim izborima. Suspenzija demokracije u stranci najjednostavniji je put njezinog negiranje na državnoj razini, a rezultate za Hrvatsku primjenjivanja takvog političkog obrasca gledamo usporedbom s drugim članicama Europske unije i putem statistike iseljavanja.
Kolektivna eutanazija osobnosti, posebnosti, građanske hrabrosti, znanja, pameti, razmišljanja i želje za promjenama na bolje u stranci i državi na koju se olako pristaje, pretvara članove stranke u vojnike partije. Poslovni bi i financijski krugovi to jednostavno nazvali preuzimanje, a u ovom je primjeru to političko preuzimanje stranke mimo političkih, demokratskih i opće usvojenih načela. Svako neslaganje s ovakvim modelom poteže glavnu metodu pacificiranja članstva-izbacivanje iz stranke. Političko je preuzimanje moguće u strankama nerazvijene demokracije i usvojenog podaničkog načina funkcioniranja prema vrhu, ali nikad ne može duže trajati jer se iz takvog modela ne može razviti postupanje u kojem postoje širi interesi vezani za državu i narod koji vodiš. Nezadovoljstvo takvim vođenjem stranke u pravilu unutar članstva može samo rasti, a gubitak energije koju treba utrošiti na rješavanje državnih problema postaje nemjerljiv. Izlazak iz ovakvog modela ne može biti dogovoran jer dogovorno nije niti postavljen, ali će biti i uvijek je bio u sličnim situacijama praćen unutarstranačkim potresima koji se, na žalost, ne odražavaju samo na stranačkoj, nego i na državnoj razini.
Rast bunta i traženje novog rješenja upravo se u HDZ-u događa, a postupci izbacivanja dodatno će zaoštravati odnose novopridošlih pozicioniranih članova i starosjedilaca, čije se uostalom i političke ideje i pristupi često puta više razlikuju nego među članovima različitih stranaka. Nikad apsolutna kontrola stranke i članstva nije moguća, a pojačane turbulencije u HDZ-u zatresti će, nažalost, ponovo i Hrvatsku, ako u njoj još itko spreman za promjene – ostane.
Kandidiranje
Moguće rješenje za izlaz koji članovi stranke traže, već je najavljeno i ima poprilično smisla, pa čak među njima djeluje i umirujuće. Nije tu samo razlika u poimanju vođenja stranke, razini nacionalnog pristupa i izbora suradnika, nego se radi i o razlici u osobnosti, odnosu prema ljudima, prihvatljivosti u državi i međunarodnoj sceni i naprosto elementarnom ljudskom poimanju jednostavnosti. Sadašnji predsjednik stranke u normalnoj i demokratskoj proceduri stranačkog izbora predsjednika/predsjednice protiv Kolinde Grabar-Kitarović nema apsolutno nikakve šanse. Zato će glavna metoda obrane preuzetog HDZ-a biti onemogućavanje pod svaku cijenu ulaska aktualne predsjednice u političku utakmicu za predsjednicu HDZ-a. Iako drže u rukama sve sustave u državi, ipak neće imati u svojim redovima igrača s najviše utakmica u nogama koji upravo na terenu i kad nema publike, pokazuje igračku zrelost, sposobnost i posebni talent.
Iako se vrlo često kaže kako danas svi igraju nogomet, u ovom slučaju iznenađenja neće biti, niti ga smije biti u interesu Hrvatske. Hrvatske, koja se konačno mora definirati kao Republika Hrvatska izvan partijskih postupanja i navika.