Penava nije nadležan za vođenje politike HDZ-a. To je Pupovčev posao.

screenshot youtube

Jedina prava oporba

Vukovarski gradonačelnik Penava se nametnuo kao jedina prava oproba u državi. Druga unutarstranačka oporba Plenkoviću je ili izbačena iz stranke, ili ucijenjena, ili marginalizirana, ili kupljena, ili ušutkana prijetnjama i zastrašivanjem. Izvan HDZ-a, tu je propali SDP, šarlatanski Živi zid, Most koji je izgleda prošao svoj maksimum i sad lagano stagnira, i hrpa egotriperskih lijevih stranaka koje uglavnom služe zadovoljavanju liderskih ambicija svojih osnivača.

Ovog puta je Penava uzburkao političke vode na 21. obljetnicu „mirne reintegracije“. Rekao je zapravo ono što svi znamo. A znamo da su četnici iz mjesta oko Vukovara ostali – četnici, i da se velikosrpstvo manje-više otvoreno i nekažnjeno manifestira.

Osim na „puzajuću velikosrpsku agresiju“ koju je dobro potkrijepio fotografijama iz Trpinje, osvrnuo se i na najdražeg koalicijskog partnera Pupovca.

„Doći u Vukovar na 17. studenoga i pokloniti se bilo kome osim žrtvama velikosrpske agresije, a kojih je gotovo 4.000 ubijeno, ne pričam tu o silovanim, mučenim i ranjenim… Smatramo taj događaj neprihvatljivim ponašanjem i čistom provokacijom …  Je li došao u službi velikosrpskog programa pokušati podijeliti krivnju na taj dan? Može li se u Vukovaru dijeliti krivnja? Trebamo li prihvatiti tezu SDSS-a da u svakom ratnom sukobu stradaju dvije strane i da nitko nema ekskluzivitet na nevinost?”, upitao je Penava.



S druge strane, govori se o pomirenju i oprostu. Uvijek se o tome govori kad se spomene četnikovanje i nekažnjavanje srpskih ratnih zločina: „Pa idemo se okrenuti budućnosti, radu, ekonomiji“. Naravno, kad su eventualni hrvatski ratni zločini u pitanju, treba ih kazniti.

No koji je smisao oprosta ako se onaj kom opraštate nimalo ne kaje za svoja djela, za agresiju, za rušenje Vukvoara, za ubojstva civila rađena u ime njegovog naroda i njegove „antifašističke“ ideologije, ideologije koja kaže da je Hrvata u redu ubiti jer je ionako ustaša? Takav oprost nije oprost, nego dijagnoza.

Zamislite dječaka kojeg tuku u školi, on u jednom trenutku uspije vratiti nasilniku, poniziti ga, poraziti, a onda mu se krene ispričavati govoreći mu da su obojica jednako krivi, da nema veze, da nije ništa loše mislio, da mogu opet biti prijatelji… takav ne samo da sam traži da ga nasilnik prvom prilikom još jače nalema, nego će i svi koji su prvi put bili na njegovoj strani sad biti na strani – nasilnika. S razlogom. „Pomirenje“ koje nam se prodaje nije pomirenje, nego amnestija srpskog (anti)fašizma, i Penavi je to jasno. Mnogima nije.

Sveta krava

U demokracijama je običaj da političare smijete kritizirati, kako one u oporbi tako one na vlasti. To, naravno, ne važi za Milorada Pupovca, jer je svaka kritika njegove politike – koja ide za sukobima Srba i Hrvata, ali tako da Srbi unatoč provokacijama ispadnu „nedužne žrtve – ujedno i ustašoidni napad na vascelo srpstvo i ugrožavanje manjine.

Pa tako Pupovac, svjestan da je napad najbolja obrana, nije zapravo ni odgovarao na Penavine optužbe već se odlučio za prokušanu taktiku: On je ugroženi Srbin, svi koji bi uhićivali srpske ratne zločince su neprijatelji mirne reintegracije i mrze, a ratne zločince Srbe treba posebno zaštiti od snaga mržnje i zla koje predstavlja Penava. Uostalom, kako rekoše drugovi kad je trebalo Perkovića i Mustača privesti pravdi: „Tko je to vidio da se hapsi antifašiste“.

“Istup gradonačelnika Penave dan uoči 21. obljetnice mirne reintegracije predstavlja istup onih ljudi koji su se 1996., 1997. i 1998. bunili protiv mirne reintegracije srpskog stanovništva u istočnoj Slavoniji nego su bili samo za reintegraciju teritorija i koji su bili za ratnu opciju, kao što je to jedan od njegovih savjetnika u proteklih pet godina javno rekao“, rekao je Pupovac na konferenciji za novinare. Nije htio imenovati savjetnika, ali je rekao da „svi znaju o kome je riječ“  i da taj i drugi savjetnici dolaze iz „desničarskih, braniteljskih i crkvenih redova.“

Ispada da bi savjetnici i političari u Hrvatskoj, po Pupovcu, trebali dolaziti iz ljevičarskih, dezerterskih ili četničkih, i antifašističkih redova. Dobro, uglavnom i dolaze. No i sam Pupovac je desničar kad se radi o srpstvu i Srbiji, izraziti nacionalist čija se politika već odavno zapravo svodi na golo srbovanje kojem samo još balvan fali, pa zašto se onda žali?

I kako protumačiti njegovu izjavu, “Penava pripada onoj vrsti političara koji bi radikalizmom odnosa prema srpskom stanovništvu u istočnoj Slavoniji riješio da tih ljudi tamo nema. Organiziraju pritiske na pravosuđe, na ljude koji trebaju istraživati ratne zločine”. Očito, Pupovac baš ne bi da netko istražuje ratne zločine u Vukovaru. Oni koji nisu počinili ratne zločine nemaju se čega bojati. A oni koji jesu, na njih se mirna reintegracija ne odnosi niti se ikad smjela i trebala odnositi. No žalosno je da danas brojni Hrvati u Hrvatskoj smatraju „fašizmom“ i „nacionalizmom“ i samu ideju da se istražuju ratni zločini agresorske strane, dok isto tako smatraju fašizmom i nacionalizmom ako se ne istražuju ratni zločini one strane koja je u ratu branila svoju neovisnost i svoju zemlju.

Ni fašizam više nije što je nekad bio. Ili možda jest, zavisi s koje se strane gleda. Pupovčevo faktičko zalaganje za kažnjavanje hrvatskih  i nekažnjavanje srpskih ratnih zločinaca ga svakako svrstava među hrvatske antifašiste, ali i među srpske fašiste.

Pacifikacija Penave

Samo jedan dan nakon što je upozorio na reviziju Domovinskog rata i na to da četnici opet otvoreno srbuju po okolici Vukovara, a Pupovac prebacuje lopticu crtajući kredom ustaše posvuda,  te navodno i posjećuje ratne zločince, Penava je pozvan na obavijesni razgovor kod blago anemičnog premijera.

Pa kad su nakon toga novinari priupitali Plenkovića je li Penava razumio da je HDZ-ov strateški interes već godinama suradnja sa srpskom zajednicom i SDSS-om, Plenković je odgovorio da jest.

„Razumio je on to, trebao bi i bolje razumjeti, jer su ga mnogi pripadnici srpske manjine podržali u utrci za gradonačelnika Vukovara. Politika HDZ-a se temelji na ključnim temeljima politike dr. Franje Tuđmana, a to je mirna reintegracija Hrvatskog Podunavlja, suživot, pomirba, kažnjavanje počinitelja ratnih zločina, ali i nastojanje da u 21. stoljeću gradimo društvo u kojem se svi mogu osjećati dobro. On ima i posebne odgovornosti. Iz Vukovara ponekad izgleda drugačije nego iz Zagreba, ima situacija koje on doživljava kao svojevrsne provokacije, da li netko stoji ili ne stoji na intoniranju himne, što naravno iz kuta Vukovara i je određeni problem. Politiku HDZ-a određuje vodstvo stranke, a gradonačelnik Penava se bavi s temama koje su vezane za Vukovar“, rekao je Plenković.

Znači, po premijeru, ama baš svi Srbi u Vukovaru su četnici, jer to proizlazi iz toga što je rekao kako bi Srbima koji su glasali za Penavu moglo zasmetati što on kritizira četništvo i Pupovca, čija je politika zadnjih godina manje-više otvoreno na tragu velikosrpstva i optuživanja Hrvata. Pa kad mu se uzvrati na opužbe, onda to znači da ste ustaša i da je on bio u pravu, jer to dokazuje da su svi u Hrvatskoj ustaše.

Isto tako, Premijeru jedne suverene države nije problem kad djeca onih koji su ratovali protiv Hrvatske otvoreno pokazuju da i dalje ne prihvaćaju hrvatski suverenitet, jer po njemu stajanje na intoniranju himne „jest određen problem iz kuta Vukovara“, ali ne i Zagreba. Iz Vukovara, kaže, to „ponekad izgleda drukčije, kao provokacija“.  A u stvari se radi samo o tome da ti dečki imaju ravna stopala pa im je tlaka stajati. Ili blagu anemiju.

A društvo u kom se svi možemo osjećati dobro je ono u kom bivši četnici pljuju po domovinskom ratu i svemu onom što bi svakom narodu trebalo biti sveto – borba za neovisnost i nacionalnu emancipaciju.

I na kraju, da, sasvim je sigurno da nije Penava taj koji će voditi nacionalnu politiku, to je očito posao Milorada Pupovca.

Budimo iskreni, da može, Plenković bi jučer smijenio Penavu. Ali Vukovar nije Gospić, nije Šibenik, nije bilo koji grad pa da može diktatorski smjenjivati gradonačelnike i izbacivati ih ih HDZ-a. Vukovar je hrvatski Alamo, simbol otpora. Penava, naravno, namjerno vadi mast Plenkoviću i „strateškom partneru“ Vlade, i ima pravo. Njemu suradnja s četnicima, to je jasno rekao, nije prihvatljiva.

Cajkarenje

Čime se bave hrvatski mediji kad se ne bave prenošenjem laži o Trumpu („tek što nije smijenjen“), Brexitu („evo sad će novi referendum i Britanija ostaje u EU“), AfD-u („Zastupnik AfD-a je lagao da je pretučen palicom!  Bio je bokser“), konstruiranjem nepostojećih afera ljudima koje ne vole i zataškavanjem afera ljudima koje vole?

Srpskim trashem. Nekakva srpska plastična cajka – opajdara na kojoj ima toliko plastike da je kad umre neće smjeti zakopati nego će je po sili zakona morati reciklirati se zakačila s nekim bivšim ljubavnikom, nazovimo to tako, iako je ovdje primjereniji manje pristojan izraz, pa je ovaj plasirao njene gole slike, i tako. Uglavnom, to je već nekoliko dana tema koja dominira medijima, prisutna čak i na Večernjaku (iako u manjoj mjeri nego drugdje).

Sad, ne moram valjda objašnjavati da me seksualne avanture šumadijske plastičnjače koja izgleda vulgarnije od onih dama na uglovima ulica, i njenog navodnog ljubavnika s istetoviranim četničkim vojvodom na ruci zanimaju koliko i rezultati treće nigerijske rugby lige.  Ali mogu razumjeti da ima ljude koje takve osobe zanimaju. To je, s jedne strane, ljudski. Ljudi stanu pa gledaju saobraćajnu nesreću. Ili kakav reality show, to je ista vrsta morbidne radoznalosti.

No ne mogu shvatiti zašto se hrvatski mediji i portali bave srpskim reality programima, srpskim cajkama, srpskim bilo čime. Jer je Srbija blizu? Jer govorimo sličnim jezikom pa se razumijemo? Jer to donosi čitanost?

Što god bilo, mislim da bi mediji koji nisu pornografski i koji pretendiraju na bilo kakvu ozbiljnost jednostavno trebali izbjegavati takve teme. Prvo, to je štetno za mozak i naročito za psihički razvoj mladih ljudi koji bi, vidjevši kako se ponaša srpska starleta ili cajka, mogli pomisliti da je tako nešto normalno. Drugo, srozavaju se kriteriji. Treće, cajke su pogubne za mozak, i bilo što povezano s tom subkulturom. Sprže ga brže nego kokain koji je inače neizbježan dio tog miljea.

U neka davna vremena, davna i osjetno civiliziranija, smatralo se da pristojne novine ne bi smjele pridavati pažnju takvim osobama, tako nešto se baš nije viđalo na ulici, a i da jest djeci bismo rekli da okrenu glavu i ne bulje u stričeka ili tetu. Zašto Hrvatska ima potrebu uvoziti iz Srbije baš ono najgore od najgoreg, srpski turbofolk trash? Zašto hrvatski mediji imaju potrebu pisati o srpskim starletama koje u genetskom bazenu čovječanstva imaju ulogu prljavštine u filteru? Jer, time uništavamo i degradiramo vlastiti kulturni milje, ne treba se zavaravati. Probajte zamisliti da su novine u Austro-ugarskoj na taj način pisale o takvim fenomenima, u zemljama gdje je takvih fenomena bilo. Teško, zar ne? Radi se jednostavno o zagađenju medijskog, a time i javnog prostora ordinarnim smećem.

Ceterum censeo, cajke u Hrvatskoj treba zabraniti, kao i svako afirmativno pisanje o njima, a one koji to slušaju tretirati kao ovisnike o heroinu.

SDP-ovi avioni

Posao je oporbe da pokušava rušiti vladu, ok. To obično i nije tako teško, u demokracijama vlade kad-tad padnu same od sebe. Ali malo je žalosno gledati kako SDP ni to ne radi kako treba. Oni, naravno, pokušavaju poentirati na propaloj nabavi izraelskih aviona i rušiti ministra obrane Krstičevića.

“Plenković, Krstičević i Grabar Kitarović bili su upozoreni na vrijeme, iako su lagali o postojanju non-papera kojim ih je američka strana upozorila na probleme, ali su se svejedno odlučili na rizičnu nabavu borbenih aviona koja je na kraju propala“, rekao je Davor Bernardić ovog tjedna na presici.

Na stranu što je to sporno, jer je Vlada predočila službene dokumente i službenu prepisku iz koje je jasno da je američka strana podržavala hrvatsku kupovinu, kao i Lockheed Martin, sve do pred par mjeseci kad se ispostavilo da Izrael iste takve avione, 60 komada, pokušava prodati Rumunjskoj, Bugarskoj, pa čak i Venezueli. U ovom slučaju valja dati za pravo vladi: službena komunikacija je jedina relevantna, i tamo je uvijek bilo potvrđivano i s američke i izraelske strane da problema s transferom neće biti. Neslužbena je upravo to – rekla-kazala.

No Bero kaže, netko mora odgovarati za nanošenje štete ugledu Hrvatske u svijetu. „Lagali su bezočno i sada lažu i ovo je Vlada koja laže svoje građane i koja nas je uvukla u međunarodnu blamažu“, ustvrdio je čelnik SDP-a.

“Premijer Plenković je čovjek s bogatim diplomatskim iskustvom koji bi trebao znati kako idu transferi vojne tehnologije. Ministar Krstičević je isforsirao ovaj posao. Polaznik je West Pointa i kao bivši general zna kako idu transferi vojne tehnologije”, rekao je pak Davorko Vidović ustvrdivši da je njih troje ugrozilo obrambenu sposobnost države. “Forsiranjem posla s Izraelom doveli su do toga da je u pitanju hrvatsko ratno zrakoplovstvo, a vrhovna zapovjednica oružanih snaga je rekla da lete samo tri MIG-a“, dodao je.  Zanimljivo, Vidović tvrdi da Izrael nema baš nikakvu odgovornost za propast natječaja dok sam Izrael tvrdi suprotno – naime, oni su se obvezali isposlovati sve potrebne dozvole od američke strane, to je bila njihova odgovornost.

Tragikomično je kad SDP priča o nabavi vojnih aviona i međunarodnoj sramoti. Jer, prvo, remont Migova radi kojeg smo efektivno ostali bez ratnog zrakoplovstva je bio pravi kriminalan posao za koji nitko nije odgovarao, a trebao je, i to iz SDP-a. A drugo je najbolje objasnio analitičar Ivan Brodić na svom facebooku:

„Ovog lika stvarno moraš voljeti“, komentira on Bernardića. „Dana 30. ožujka 2018. godine Davor Bernadić traži ostavke zbog odluke o kupnji borbenih zrakoplova. Dana 15. siječnja 2019. godine Davor Bernadić traži ostavke zato što nisu kupljeni borbeni zrakoplovi“.

Dodajmo tome da je na najnovije ankete koje pokazuju daljnji pad popularnosti SDP-a Bernardić odgovorio, „budite bez brige, promjene kada krenu bit će nezaustavljive“. Jedina promjena koja se za sad vidi i koja je nezaustavljiva je bijeg SDP-ovog članstva u Bandićevu stranku.

Tko pomogne, kriv je

Tragična smrt dječaka u Metkoviću koji je umro jer su ga, po hrvatskom običaju, cijeli vikend odbijali primiti na hitnu po sistemu „ajde ajde nije ti ništa“ i šetali od ambulante do ambulante, da bi ga na kraju tek u ponedjeljak, kad je već bilo kasno za spas njegovog života, doveli u ambulantu gdje ga je, kad su ga ponovo odbili na hitnoj iako je već bio na samrti, primila preko reda liječnica Kaleb iako mali Gabrijel inače nije bio njen pacijent, završila je tako da je za njegovu smrt, po preliminarnim nalazima liječničke komore, najodgovornija ona koja mu je jedina – pokušala pomoći.

Komora ne tereti drugog pedijatra koji nije primio dječaka ni njegovu medicinsku sestru koja je ocu poručila da imaju gužvu i da ode na Hitnu. Iako su ga s Hitne to isto jutro poslali pedijatru, jer imaju gužvu. Komora ne vidi propust u višestrukom u stalnom vraćanju dječaka s Hitne, komora tvrdi kako je u subotu i nedjelju stanje dječaka bilo sasvim dobro, pluća radila s 97 posto kapaciteta (s upalom!) i kako nije istina da liječnici koje otac optužuje za nemar nisu pregledali dijete, nego da nisu našli ništa spornog, koliko se da shvatiti.

Pa da je i tako, onako laički, zar nisu trebali pronaći? Ne može dijete umrijeti od upale a da se ona nije mogla prepoznati na vrijeme.

Umjesto da preispita odgovornost onih koji su šetali smrtno bolesnog dječaka „jer su imali gužvu“ i koji su ga primili pa zaključili da mu nije ništa, liječnička komora je sve svalila na dr. Kaleb, jer nije djetetu odmah dala kisik i počela s liječenjem, nego ga je odnijela u susjednu hitnu ambulantu, udaljenu oko pet metara od njene ambulante, u istom hodniku iste zgrade! Iako je sama više puta rekla kako ona u ambulanti nema kisik, ni ampule antibiotika, i kako je smatrala da će mu venske puteve brže otvoriti na hitnoj, gdje su osposobljeni za hitne zahvate.

Unatoč svemu, pa i tome što je javnost šokirana ovakvim postupkom liječničke komore – koja bi uz ovakve nalaze komotno mogla biti i plinska komora – izgleda da je komori veći problem što je nalaz procurio u javnost, nego to što je netko umro i što nalaz Komore ostavlja dojam kao da ga je pisao netko tko je medicinu studirao dopisno i završio u 17 dana, preko praznika. Jer, ne trebate biti liječnik da biste znali da posao liječnika opće nije da liječi pacijenta i izvodi bilo kakve zahvate, već da prepozna hitnost, što nitko drugi od kolega nije uradio, te osigura najbrži mogući pristup jedinici hitne službe. Da je dječaku trebala hitna operacija, bi li i tada Komora lupetala da je ona kriva jer nije u ambulanti izvela operaciju, priručnim sredstvima, kuhinjskim nožem iz kantine, škaricama za nokte i pilom za željezo posuđenom od domara? Uostalom, da je i imala kisik – i da mu ga je dala – dječak nije umro zbog gušenja, nego zatajenja organa uslijed kasno prepoznate i neliječene infekcije. Za što su krivi svi drugi osim inkriminirane liječnice.

Kako je kapitalizam uništio druga Mrkog

Zbog nepunih dvije tisuće eura duga – komunisti bi rekli, niti četiri tisuće maraka – propao je povratak komunizma u Hrvatsku. A tako mu je lijepo krenulo: Stanoviti Istrijan iz Umaga konspirativnog imena „Drug Mrki“, a pravog imena Dragan Ilić, inače vlasnik (da, vlasnik!) umaškog kafića „Tito“, je na Dan mladosti, 25. svibnja 2013., osnovao Komunističku partiju Hrvatske u jednom šljiviku u Kumrovcu. Upravo na dan kad u taj lijepi zagorski gradić s 267 stanovnika sjate obožavatelji lika i djela najvećeg sina njihovih naroda i narodnosti.

„Sve je to namještena igra“, kaže drug Mrki. Po njemu, druge stranke su se uplašile rastuće snage KPH koja je pred koju godinu umalo ušla u općinsko vijeće Erduta. „Zastrašivali su nam članove, ljudi nisu mogli plaćati članarinu, otišli su raditi u Njemačku. Kaznili su me da nisam poslao financijski izvještaj izbornoj komisiji, a ja imam potvrđene povratnice da su izvještaj primili. No, ne dam se ja obeshrabriti, KPH je najpravednija partija na svijetu, a da je Tito živ, ne bi se ovo događalo“, kaže dinamični 76-godišnjak. On je, inače, svojevremeno organizirao nošenja štafete od Umaga do Beograda, od čega su mediji napravili prvorazredan događaj. Tko je na kraju preuzeo štafetu u Beogradu, ne zna se, ali se zna da Tito sasvim sigurno ne bi bio sretan da komunističku partiju vodi čovjek koji živi od rente, tj. od kafića,  dakle sitni buržuj.

Jer, Tito nikad nije bio sitni buržuj.

 

Facebook Comments

Loading...
DIJELI