Perkovićevi ljudi nadzirat će hrvatske tajne službe!?

screenshot/hrt

Prošlog tjedna je objavljeno da je saborski Odbor za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost jednoglasno Saboru predložio imenovanje predsjednika i šestero članova Vijeća za građanski nadzor tajnih službi po - ubrzanoj proceduri. Jedan od predloženih članova je i Gordan Akrap, koji je još lani bio zaposlenik SOA-e! On bi trebao nadzirati zakonitost rada svojih bivših kolega i zakonitost svog vlastitog rada!

Svi, vjerojatno, znate onu basnu o žabi i škorpionu. Zamoli, naime, ljubazno škorpion žabu da ga prenese preko rijeke. Žaba odbije i kaže: „Neću, ubost ćeš me!“ „Ma, kakvi“, veli škorpion, „pa nisam lud, oboje bismo potonuli!“ Žaba zaključi da je to logično i pristane. Škorpion joj se popne na leđa i oni zaploviše prema drugoj obali. I baš kad je žaba bila na polovici rijeke, škorpion je ubode i oboje počnu tonuti u vodu. Žaba ga, umirući, upita: „Zašto je to učinio kad ni sam ne znaš plivati, pa ćeš i ti potonuti“. A škorpion odgovori: „Što da radim, takva mi je narav, to je jače od mene…“

Dakle, vuk (škorpion) dlaku mijenja, ali ćud nikada! Zamislite sada, da u 2018. godini imenujete osobe koje će demokratski nadzirati rad tajnih službi. Bi li taj posao povjerili ljudima koji su bili bliski suradnici Josipa Perkovića? Vi možda ne bi, ali Hrvatski sabor – bi lako mogao! Čini vam se nezamislivo? E, pa nije, jer se upravo to događa u Hrvatskoj!

Naime, prošlog tjedna je objavljeno da je saborski Odbor za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost jednoglasno Saboru predložio imenovanje predsjednika i šestero  članova Vijeća za građanski nadzor tajnih službi i to po – ubrzanoj proceduri. Jedan od predloženih članova Vijeća za nadzor tajnih službi je i Gordan Akrap, iako je  još lani bio zaposlenik Sigurnosno-obavještajne agencije (SOA)! Dakle, Akrap bi trebao nadzirati zakonitost rada svojih bivših kolega, pa čak i zakonitost svog vlastitog rada!

Udbaška hobotnica i dalje širi pipke…

Inače, riječ je o bliskom  suradniku Josipa Perkovića i Miroslava Tuđmana, bivši obavještajac i čovjek kojeg je Njemačka svojedobno protjerala jer je pokušao utjecati na svjedoke u slučaju ubojstva Stjepana Đurekovića, kako bi zaštitio Josipa Perkovića od zasluženog zatvora.



I baš kao u priči o škorpionu i žabi, škorpioni Josipa Perkovića će uvjeravati žabu (hrvatske institucije) da će sve raditi po demokratskim standardima. A svi znamo kakva je narav Perkovićevih škorpiona… Udbaška je hobotnica, dakle, još uvijek živa u Hrvatskoj i ima svoje pipke čak i u Hrvatskom saboru, iako se glava hobotnice u liku Josipa Perkovića nalazi na doživotnoj robiji zbog likvidacije, Stjepana Đurekovića.

Škorpion se na turskom kaže akrap, tako da se Gordan Akrap savršeno uklapa u priču o tome kako se bliski suradnici Josipa Perkovića i dalje probijaju kroz bezglave hrvatske institucije.

Iako se radi o nevjerojatnoj neprofesionalnosti, ovaj detalj nije najvažniji za našu priču. Najskandaloznija s ovim imenovanjem je činjenica da je Akrap bio bliski suradnik Josipa Perkovića ’90-tih godina i da je tijekom 2000-tih protjeran iz Njemačke jer je, dok je radio u hrvatskom veleposlanstvu, pokušao utjecati na svjedoke i opstruirati istragu ubojstva Stjepana Đurekovića! Štoviše, poznavatelji njegova lika tvrde da je Akrap nazivao Perkovića – svojim „drugim ocem“!

I takvu osobu će Hrvatski sabor imenovati u Vijeće za nadzor tajnih službi!? Udbaška hobotnica ne samo da nije mrtva, nego širi svoje pipke i dalje!  A svoje pipke širi preko, zamislite, Miroslava Tuđmana, jer je upravo mlađi Tuđman bio taj koji je „podvalio“  Akrapa saborskom odboru, kojeg je dugogodišnji član. Tuđman je, inače, s Akrapom u dobrim odnosima još iz vremena kad je bio ravnatelj Hrvatske informativne službe (HIS) u kojoj je Akrap bio visoko pozicioniran i dok  je Josip Perković  bio na funkciji savjetnik ravnatelja!

Pa, da vidimo detaljnije,  koga je to Miroslav Tuđman predložio kao osobu od takvog povjerenja da bi mu Hrvatski sabor trebao povjeriti nadzor rada tajnih službi!:

Gordan Akrap stekao je medijsku pažnju 2006. godina kada je otkriven skandal s pokušajem opstrukcije istrage ubojstva Stjepana Đurekovića i zaštite udbinih egzekutora i njihova šefa, Josipa Perkovića u Njemačkoj. Njemačka je tada Gordana Akrapa, obavještajca na radu u hrvatskom veleposlanstvu u Njemačkoj, protjerala, jer je ometao rad njemačkog pravosuđa i uskraćen mu je diplomatski status. Akrap je, tvrdili su Nijemci, vršio pritisak na svjedoke u suđenju udbinom krvniku, Krunoslavu Pratesu, u slučaju Đurekovićeva ubojstva. Akrap je, navodno, nagovarao svjedoke da ne svjedoče, odnosno da svjedoče – lažno.

U Njemačkom državnom odvjetništvu tvrdili su kako imaju dokaze da se Akrap i Mirko Ljubičić (još jedan Perkovićev obavještajac u Njemačkoj) bave obavještajnim radom na njemačkom tlu, i to konkretno u opstrukciji Pratesova suđenja. U državnom odvjetništvu su tvrdili kako  imaju dovoljno materijala da njemačkim tijelima proslijede zahtjev da  Hrvatska povuče tu dvojicu diplomata iz Njemačke, jer će inače tražiti protjerivanje.

Akrap pokušavao zaštititi Perkovića

U Münchenu postoje i svjedoci koji su bili spremni potvrditi da je barem jedan od te dvojice nagovarao pojedince da rade protiv ljudi koji su bili važni svjedoci optužbe u Pratesovu postupku. Jedan od njih je bio Emilio Jurić, dopisnik Slobodne Dalmacije iz Bavarske, koji je potvrdio da ga je tijekom suđenja Pratesu, nazvao Akrap iz Berlina, te mu sugerirao da nije baš sve tako kako se čuje na suđenju i kako on piše u svojim tekstovima. Jurić je izvajio da ga nije  htio slušati. Njemačko državno odvjetništvo tada je tvrdilo da raspolaže informacijama da ta dvojica diplomata rade u korist Josipa Perkovića.

Ako se zna da je Prates bio ključna poveznica koja je dovela do doživotne robije za Josipa Perkovića, tada je jasno koga je Akrap pokušavao zaštititi! Hrvatski iseljenici u Njemačkoj o tome su pisali i predsjednici Kolindi Grabar Kitarović u vrijeme suđenja Perkoviću. Naime, među iseljenike se uvukao strah jer su neki pozivani i na informativne razgovore u konzulate, gdje je Akrap radio, pa se  od njih zahtijevalo da ne terete Josipa Perkovića i druge udbaše pred njemačkim pravosuđem. U vrijeme tog diplomatsko-udbaškog  skandala s Akrapom, ministrica vanjskih poslova bila je upravo – Kolinda Grabar Kitarović.

Nakon Lexa Perkovića, Akrapovo imenovanje u Vijeće za nadzor tajnih službi bila bi još jedna udbaško-hrvatska pljuska Njemačkoj! Tko to, zapravo, uporno pokušava stvoriti zlu krv između Hrvatske i Njemačke i zašto?!  Za razumijevanje, otkud se Akrap pojavio kao kandidat za Vijeće za nadzor tajnih službi, potrebno je razumjeti odnose u trokutu Miroslav Tuđman – Josip Perković – Gordan Akrap. A trokut je djelovao  u HIS-u, tajnoj službi koju je vodio Miroslav Tuđman,  kojem je Perković bio savjetnik. Za trokut je posebno značajna akcija „Barakuda“, o kojoj je javno govorio, Vice Vukojević.

Naime, Vice Vukojević je krajem 90-ih, iako sudac Ustavnog suda RH i bivši istaknuti član HDZ-a, bio predmetom obavještajne spletke u režiji Josipa Perkovića. O tome je i sam Vice Vukojević posvjedočio:

“Jedna od akcija, koja je među ostalim korištena i za moju javnu kompromitaciju, zvala se ‘Barakuda’ iz 1998./1999. godine. Radilo se o akciji HIS-a  koju je predložio Josip Perković. Kao prvo, premda je već i tada hrvatskoj javnosti bila poznata kriminalna prošlost Josipa Perkovića, to nije priječilo tadašnjeg ravnatelja HIS-a, Miroslava Tuđmana, da Perkovića honorarno uzme za svoga savjetnika. Miroslav Tuđman je prihvatio Perkovićev prijedlog, te je akciju ‘Barakuda’ odobrio i nadgledao. Za samu akciju unutar HIS-a bio je zadužen tadašnji dužnosnik HIS-a, Gordan Akrap, koji je Perkovića nazivao svojim ‘drugim ocem’. Akrap je hrvatskoj javnosti postao poznat nakon zahtjeva njemačkih vlasti da ga se opozove s diplomatske dužnosti u Berlinu, zbog pokušaja opstrukcije suđenja Krunoslavu Pratesa zbog sudjelovanja u ubojstvu Stjepana Đurekovića”.

Glavni izvor informacija Perkoviću, Akrapu i  Tuđmanu u akciji ‘Barakuda’, pisao je Vice Vukojević, bio je bugarski državljanin, Veselin Marinov. Prije nego se nastanio  u Zagrebu, Marinov je živio u Širokom Brijegu gdje je bio pripadnik Kažnjeničke bojne. U vrijeme priprema uhićenja Mladena Naletelića Tute, pronijela se priča da je Marinov agent provokator, te je iznenada nestao iz Hercegovine. U Zagrebu je počeo usko surađivati s Josipom Perkovićem…

Sudbina Veselina Marinova

Vice Vukojević je dalje napisao: “Radilo se o akciji koja je obrazložena potrebom borbe protiv organiziranog kriminala, a zapravo je bila izmišljena zbog kompromitacije određenog broja javnih osoba u Hrvatskoj, koje su na temelju neprovjerenih kuloarskih priča i smišljenih dezinformacija, povezivane s određenim kriminalnim krugovima, s kojima u biti nisu imali nikakve veze. Tako su Perković, odnosno Marinov, Akrap i Miroslav Tuđman, na krajnje perfidan način, raznim insinuacijama, bez ikakvog dokaza i utemeljenja, pokušali mene povezati s podzemljem i čak mi podmetnuti sudjelovanje u pripremama nekih likvidacija. To potvrđuje i činjenica da su o takvim ‘rezultatima’ te akcije u više navrata pisali Gordan Malić i Jasna Babić, novinari vrlo bliski Josipu Perkoviću”.

Veselinu Marinovu se sudilo zbog trgovine drogom, a određene podatke dao je Josip Perković. Isto tako, Perković je dao dodatne podatke o Marinovu i nakon njegove pogibije. Početkom 1995. Marinov je podnio zahtjev za   hrvatsko državljanstvo, što je odobreno rješenjem ministra unutarnjih poslova, Ivana Jarnjaka, ali je  1997. poništeno, jer je utvrđeno kako je Marinov krivotvorio isprave. Marinov je uhićen zbog krivotvorenja isprava, te je bio  u pritvoru do 1998.

Nakon izlaska iz zatvora, Marinov se sastao s Josipom Perkovićem i ponudio mu je informacije iz kriminalnog podzemlja, u zamjenu za zaštitu u Hrvatskoj. Perković je predložio Miroslavu Tuđmanu da se Marinova registrira kao suradnika HIS-a. Josip Perković je tada pisao Miroslavu Tuđmanu, da mu je Marinov osobno priznao likvidaciju šest osoba na području Hrvatske i BiH. Miroslav Tuđman, umjesto da pozove policiju i zatraži pritvaranje takvog čovjeka, prihvatio je Perkovićev prijedlog i odobrio registraciju Marinova kao suradnika HIS-a, pod pseudonimom “Mornar”. Štoviše, 9. srpnja 1999., uputio je „vrlo tajni“ dopis MUP-u, u kojem je naveo kako je “stajalište HIS-a” da se Marinovu treba odobriti državljanstvo Republike Hrvatske.

Marinov je bio ključni agent HIS-a u operaciji „Barakuda“, a na čelu te operacije koju je zamislio Perković, a Miroslav Tuđman odobrio, nalazio se – Gordan Akrap. Očito je Perković želio da mu operaciju vodi jedan od njegovih najpovjerljivijih obavještajaca. Međutim, operacija je u profesionalnom smislu doživjela skandalozan i tragičan fijasko –  iz operacije je   „iscurilo“ da je Marinov HIS-ov informator, te ga je 2002. likvidirao, Vinko Žuljević Klica. Stoga je pravo pitanje – kako je takav podatak iscurio i koja je odgovornost Gordana Akrapa koji je, navodno, rukovodio operacijom? Ubojstvo HIS-ova informatora predstavlja istodobno i ogroman dugoročan propust, jer tko bi više nakon Marinova, surađivao s tajnim službama…?

I upravo bi operacija, poput „Barakude“, trebala biti predmet nadzora saborskog odbora, jer prema  optužbama koje se javno iznose, bila je to operacija kojom su zloupotrebljene tajne službe. A uz to, trebalo bi vidjeti kako je iscurio podatak o Marinovu, koji ga je koštao života… Ali, kako će provesti nadzor kad bi ga trebala obaviti ista osoba koja je tom akcijom i rukovodila!?

Pritom se može izvesti samo jedan logičan zaključak – da nam uz lustraciju udbaša, treba i lustracija onih koji su u hrvatskim institucijama blisko radili s tim istim udbašima, jer očito ne postoji drugi mehanizam da se prekinu svi pipci hobotnice koja Hrvatskoj ne da disati od njezinog osamostaljenja. U suprotnom će nam se i dalje događati  ovakvi skandali, da bivši obavještajci bliski Josipu Perkoviću nadziru i svoj rad u tajnim službama…!?

 

Facebook Comments

Loading...
DIJELI