PLENKOVIĆ U PANICI ZBOG VASE BRKIĆA: Otkrivamo što se događa u hodnicima HDZ-a

0
2092
screensjot youtube Vlada HR

Od Karamarkove koalicije koja je brojala potporu koja premašuje 40 posto, Planković je danas spao na 22,72 posto. Da je ovoj brojki od 22 posto, Plenković dodao 8,52 posto Suverenista, ali i 4,40 posto Marijane Petir, te 4,37 posto Hasanbegovićeve koalicije s pravašima, tada bismo mogli govoriti o ozbiljnom političkom kapitalu od oko 40 posto, koji bi za HDZ označio spokojan ulazak u kampanju za parlamentarne izbore. Ovako, znajući da su njegovi aktualni koalicijski partneri daleko ispod liste, može se reći da je Plenković od velikog vođe - preko noći prerastao u najvećeg gubitnika europskih izbora...

„HDZ ne može biti talac jednog čovjeka”, na krilima briselske slave i uspjeha na europskim pozornicama, izgovorio je uglađeni intelektualac, Andrej Plenković, i označio uvertiru u novu eru stranke, kojom je do tada samouvjereno ravnao Tomislav Karamarko, čovjek koji, možda, nije imao manire velikog govornika, ali je u tandemu s vrsnim operativcem, Milijanom Brkićem, vrlo dobro znao kako HDZ diše. Politika se, barem ne u hrvatskim okvirima, ne može voditi bez ideologije i jasno iskazanog svjetonazora, pa je svjestan te činjenice, Karamarko budućnost svoje stranke gradio u suradnji s Domoljubnom koalicijom, pozivajući se na demokršćanske vrijednosti, ali i na utemeljitelja te stranke, pokojnog predsjednika dr. Franju Tuđmana.

A da je pokojni predsjednik bio čovjek ispred svojega vremena, koji je za razliku od Plenkovića bio svjestan okolnosti u kojima vodi politiku, potvrđuje i socijolog, Slaven Letica. „Tuđmanov HDZ bio je hibridna stranka, 15 ili 20 posto starčevićanstva, 30 posto radićevštine, 7 posto antifašizma i kršćansko demokratske tradicije koja u Hrvatskoj nikada nije bila jaka, jer je bila u okviru HSS-a. Sada se HDZ sveo na europski, briselski model umivene desnice i imat će ozbiljne probleme s time dugoročno, jer Plenković mimo europskih regula, nikada nije pročitao knjige o modernim trendovima u svjetskoj politici, političkom spektru i tendencijama u različitim djelovima svijeta”, objasnio je iskusni Letica.

No, ako je Tuđmanov HDZ bio hibridan, tada se za današnji, Plenkovićev HDZ može reći da sadržava barem 70 posto šeksovštine, a suradnja i politika u koju doajen hrvatske politike, Vladimir Šeks, usmjerava aktualnog predsjednika Vlade, u najmanju je ruku pogrešna, jer onaj tko ne sluša bilo naroda, vrlo brzo biva i sam doveden do one rečenice s kojom je Plenković skinuo Karamarka. Plenković, koji je načela demokracije učio na europskoj razini, nastojeći naciju u teoriji uvjeriti da je drukčiji od svih svojih prethodnika, ovdje u okvirima domaće političke bare, proklizao je kao kakav naivan dječarac na kori od banane.

Naime, Plenković svoju demokraciju iz teorije nije proveo u praksu, pa je tako stranku mimo svih postulata zdravog razuma, uveo u koaliciju s Vrdoljakovim liberalnim HNS-om, što mu konzervativni dio njegova HDZ-a do danas nije oprostio. Nije, međutim, Plenković mario na poruke koje su mu vrlo jasno slane i kroz prosvjednike koji su se pred središnjicom postrojavali tijekom ratifikacije Istanbulske konvencije i Marakeškog sporazuma, zanemarujući ono što bi svakom lucidnom promatraču aktivnosti u političkoj areni bilo jasno – naime, pred HDZ-ovim prozorom, te se prigode postojilo mnoštvo koje predstavlja njihov birački bazen.

Kovač i Stier na marginama stranke

Ne samo da Plenković nije mario, Plenković nije niti imao prostora za osluškivanje poruka s desnice, jer dok su se oni formirali u Suvereniste i Neovisne, on je osluškivao Pupovčeve i Vrdoljakove prijetnje, srljajući bespovratno u ideološke ponore, te zatvarajući sva vrata za potencijalnu suradnju, a onda je osokoljen praznim retoričarima, koji su do jučer po ramenu tapšali Karamarka, krenuo u eliminaciju – pa je iz stranke ispratio Zlatka Hasanbegovića, reformu školstva oteo je iz ruku ministra Pavića, koji je pao pod lažnim optužbama za plagiranje, te ju predao u ruke nadobudnoj HNS-ovoj ministrici, Divjak.

Nedugo potom na margine je gurnuo pobunjene konzervativce, Kovača i Stiera, sklanjajući ih s tajničkih pozicija, a onda je uslijedio i obračun s Dadom Milinovićem. Ni iz tog okršaja, naivni Plenković nije izvukao nikakvu po(r)uku, premda su rezultati ličkih izbora dali naslutiti kako je vrijeme da stane na loptu i dobro promisli o potezima koje vuče. Površno, i pomalo naivno uoči europskih izbora, za koje se u startu znalo da će za šefa HDZ-a biti sudbonosni, Plenković je ušao u obračun s Milijanom Brkićem, alfom i omegom vladajuće stranke na terenu.

Silni lumeni i mlatitelji prazne slame, takozvani analitičari u jeku afere SMS, ustali su na sve četiri i konstatirali da je Vaso – otpisan. Da su svi oni za Brkića tek nadobudni naivci, pokazala je noć u kojoj je bilo naroda potvrdilo početak kraja Andreja Plenkovića – četiri osvojena mandata – pored očekivanih šest, jasan su pokazatelj da je briselski Andrej pao pred Vasom iz Klobuka. Hladan tuš stigao je premijeru svega nekoliko dana nakon što je najavljivao da će sa svojom prijateljicom, Angelom Merkel, pokoriti Europu. I to iz Cibone u koju su po naputku i pod prijetnjama stigli HDZ-ovci koji predstavljaju dio hranidbenog lanca stranke, pa im se, zapravo, nije teško transformirati i prevrtati od jednog šefa, do drugog – ta to je ionako konstanta hrvatske politike…

Kažu da brojke ne lažu, pa iako su se rezultati izbora nerijetko dovodili u pitanje, u brojkama valja povući paralelu između Plenkovićeva i Karamarkova HDZ-a. HDZ-ova koalicija pod Karamarkovim vodstvom, na izborima za europski parlament 2014. godine osvojila je šest od ukupno 11 mandata, drugim riječima, HDZ i partneri te su godine osvojili 41,42 posto glasova, dok je s druge strane, na tim izborima SDP-ova koalicija osvojila četiri mandata, odnosno 29,93 posto glasova. Posljednji mandat pripao je Orahu koji je osvojio 9,42 posto glasova.

Na prošle izbore, HDZ je među ostalim, išao u koaliciji s Ružom Tomašić koja je i sada ušla u EU parlament, te s Marijanom Petir, koja se sada kandidirala kao samostalna. Tomašić se te 2014. godine pokazala kao najmudriji potez kojega je Plenković mogao povući, jer je Ruža hrvatska osvojila više od sto tisuća preferencijalnih glasova, a dosta glasova Karamarkovoj listi donijela je i Petir – njih oko 50 tisuća.

No, rezultati posljednjih europskih izbora, do kraja su ogolili Plenkovićevu pogrešnu politiku, a osim što je osvojio manje mandata nego Karamarko, brojke valja sagledati i u širem kontekstu, jer od Karamarkove koalicije koja je brojala potporu koja premašuje 40 posto, on je danas spao na 22,72 posto. Da je ovoj brojki od 22 posto, Plenković dodao 8,52 posto koliko su osvojili Suverenisti, ali i 4,40 posto koliko je dobila Petir, te 4,37 posto koliko je pripalo Hasanbegovićevoj koaliciji s pravašima, tada bismo mogli govoriti o ozbiljnom političkom kapitalu od oko 40 posto, koji bi za HDZ označio spokojan ulazak u kampanju za parlamentarne izbore. Ovako, znajući da su njegovi aktualni koalicijski partneri daleko ispod liste, može se reći da je Andrej Plenković od velikog vođe preko noći prerastao u najvećeg gubitnika europskih izbora…

Karijerističke ambicije kojima je nebo granica…

Podsjetimo, SDSS je osvojio 2,66 posto glasova, HNS 2,6 posto, a Bandićeva ekipa 1,97 posto. Na nacionalnoj razini ti postotci ukazuju na to da je Plenkovićev koalicijski potencijal mizeran, a toga su svjesni i u HDZ-u. Nije nepoznanica da su posljednji europski izbori označili početak kraja Milanovićeva rukovođenja SDP-om, kao što će se ovi izbori pretvoriti u oproštaj s Plenkovićem. Kako se do toga doveo, možda, se ponajbolje dade iščitati iz poruke koju je nakon prespavane noći poslao jedan od osnivača HDZ-a, Drago Krpina.

„Bahati i nasilni pokušaj promjene svjetonazorskog i ideološkog indentiteta HDZ-a, kroz Istanbulsku konvenciju i ostalo, dobio je rječit i logičan odgovor stranačkog biračkoga tijela. Ustrajno oslanjanje na bivše i izgledno buduće zatvorenike, Čačića i Sauchu, na ‘poduzetničko’ krilo Pusićkinog HNS-a, našla se tu i Milanka Opačić zlu ne trebalo, te na notornog etnobiznismena i glasnogovornika miloševićevske politike, Milorada Pupovca, i besramno proračunsko financiranje njegovog glasila koje iz broja u broj vrijeđa i ponižava hrvatski narod i njegove nacionalne, vjerske i kulturološke vrijednosti – dobilo je nedvosmislen odjek među HDZ-ovim biračima”, smatra Krpina, koji Plenkovića i njegovu svitu naziva – vrlim svjetonazorskim preoblikovateljima HDZ-a.

„U ovoj su se stranci, nakon dvodesetljetnog kalkuliranja, obreli isključivo zato što su procijenili da će, zlorabeći povjerenje HDZ-ovih članova i birača, najbrže i najuspješnije napredovati u svojim karijerističkim ambicijama, kojima je nebo granica; ako imaju uši neka čuju, ako imaju oči neka vide. Pokušaj da se u posljednji tren, licemjerno u pomoć prizove Tuđmana i njegovu nacionalnu politiku, pokazao se posve prozirnim i opravdano neučinkovitim. Propovijednik teze da ‘HDZ ne smije biti talac jednog čovjeka’, uz pomoć sviju onih koji su mu to glasno ili prešutno odobravali, učinio je ovu povijesnu državotvornu stranku – taocem osobnih narcisoidnih (europskih) ambicija. Srećom, u politici nikad ništa nije, konačno, gotovo”, zaključio je čovjek koji je HDZ-u dao svoje najbolje političke godine.

I doista – ništa nije konačno. Ukoliko su lastavice vjesnici proljeća, tada je spominjanje crnog labuda u kontekstu poraza na izborima, vjesnik velikog okršaja unutar vladajuće stranke nakon izbornog debakla, a znajući da se crni labud spominje u taboru unutar kojeg ordinira i Šeks – kodnog imena Sova – sve okolnosti upućuju na to da će perje letjeti na sve strane… Da se perje već djelom počelo trusiti, moglo se naslutiti već u izbornij noći, ali i dan nakon izbora kada se održala sjednica Predsjedništva i Nacionalnog vijeća HDZ-a, koju je Brkić naprasno napustio.

„Vaso uzvraća udarac”, bila je prva rečenica koja se stranačkim hodnicima proširila nakon tog čina, a ulje na vatru je Brkić dodatno dolio, odgovarajući na pitanja o tajanstvenom crnom labudu. „Ja sam više ćelavi labud”, poručio je samouvjereno, izlazeći s burnog sastanka na kojem su se tražili krivci za Plenkovićev debakl. Na druženju glavešina bilo je burno, potvrdio je to i naš izvor koji je događaju nazočio.

„Brkić je Plenkoviću sve sasuo u lice. Rekao mu je da se odgovornost ne treba tražiti u labudovima, ali ni na terenu, već da se moraju okrenuti narodu i rezultatima pristupiti samokritičnije, napominjući da nije dobro to što se u izbore išlo samostalno. Prema Brkiću, trebalo se okružiti konzervativnim strankama, na koje su se i razlili HDZ-ovi glasovi. Nakon što je rekao što je imao, Brkić je napustio sastanak, a te prozivke razbjesnile su Plenkovića, koji je uz potporu Šeksa i Kalmete – nastavio po svome. Okrivio je za poraz sve osim sebe – Crkvu, sindikate, radikalnu desnicu, lokalne ogranke”, prepričao nam je naš sugovornik iz HDZ-a pikanterije sa sjednice.

Kopalova teorija o ‘crnom labudu’

Inače, na tom su sastanku, Plenkovića prozvali i najbliži suradnici, Branko Bačić i Oleg Butković, ali i Ivana Maletić, odnosno ljudi koji baš poput Brkića smatraju da se s analizom izbora ide u pogrešnom smjeru. Taj, za neke HDZ-ovce pogrešan smjer, zacrtao je Plenkovićev savjetnik i HDZ-ov analitičar, Robert Kopal, iznoseći teoriju o crnom labudu kao odgovornom za to što su ostali bez najavljivanih pet mandata…

„Dogodilo se što se rijetko događa, a to je crni labud. To kad se dogodi, ljudi traže kojekakva rješenja zašto se to dogodilo, a obzirom na odstupanja od istraživanja, oko 90 do 95 posto naših istraživanja se poklapalo s ovim rezultatima. Kad se pogleda Europu, događa se puno teško predvidljivih stvari. HDZ-u se to, nažalost, dogodilo, glasovi su se disperzirali na jako puno frontova. Bile su 33 liste, izlaznost koja je 20 posto nadmašila izlaznost 2013. godine… S naše strane je napravljeno ama baš sve, ali postoje i crni labudovi. Tjedan dana nam treba da to sve analiziramo”, rekao je Kopal kojega su potom demantirali brojni stručnjaci.

No, ne treba biti naivan, nije Kopal od jučer, on vrlo dobro zna što znači crni labud, a u njegovom slučaju ne radi se ni o kakvom neočekivanom događaju, već je, zapravo, između redaka prozvao Brkića, za kojeg se u djelu HDZ-a bliskog Plenkoviću sumnja da je sabotirao izbore i radio za Suvereniste. Prst je u tom smjeru, doduše u rukavicama, uperio i Plenković najavljujući da će se po stranačkim odborima provesti istraga koja bi trebala otkriti krivca za rezultat na izborima. Jasno je svakome onome tko poznaje prilike i neprilike u hrvatskoj, poglavito HDZ-ovoj politici, da je Brkić taj u čijoj su nadležnosti stranački ogranci – ta on je oduvijek taj koji slovi kao terenski igrač, pa je stoga vrlo izgledno da je ta Plenkovićeva retorika usmjerena na njegovu adresu. Ipak, to je teorija oko koje se u HDZ-u zgražaju, osobito oni kadrovi koji su bliski Brkiću, pa pilu okreću naopako.

„Crni labud može biti samo Kopal, pa on je u stranku sletio – niotkud. To je čovjek koji nikoga u HDZ-u ne poznaje. Kopal je, baš poput ptica, uletio u utrku za europske izbore posve nespreman. Brkić je čovjek čiji broj imaju svi predsjednici županijskih i gradskih ogranaka, o Kopalu nitko nema pojma, niti se on trudio da ga se upozna. Podbacio je tu i Plenković, jer je još nakon izbora u Lici trebao shvatiti da mu se ne piše dobro, ali on je Kopalu prepustio i europske izbore, ignorirajući Brkićeve savjete da se nositeljem liste imenuje – Miru Kovača. On se oslonio na Resslera i dobili smo što smo dobili. Kakav crni labud? Pa bilo je posve jasno i prije izbora da će se glasovi razliti po desnici, jer desni HDZ-ovi birači na našoj listi nisu imali za koga glasati”, priča naš sugovornik blizak Brkiću i konzervativnoj struji stranke.

Ono što brine oba tabora, i onaj Plenkovićev i onaj konzervativni, zapravo, je podatak da su rezultati europskih izbora jedni od najgorih u povijesti stranke.

„Plenkoviću se taština obila o glavu – strankom se ne upravlja samovoljno, zato i ispod predsjednika postoje ljudi s određenim funkcijama i iskustvom. Pitanje je koliko će HDZ-u trebati vremena da se od ovoga oporavi, nije nemoguće da sada nas stigne ono čemu smo godinu dana svjedočili u SDP-u. Velika je greška napravljena s listom na kojoj, uz Kovača, nije bilo niti Davora Stiera, njihovi glasovi prelili su se na Tomašić i ostale. Bez obzira na osvojene mandate, Ressler, Tomislav Sokol i ostali anonimusi, na listi se uopće nisu trebali naći. To su prazni ljudi bez karizme koji su vodili posve pogrešnu kampanju, a kao Plenkovićevi kandidati ponašali su se kao da su na listi SDP-a, a ne demokršćanske stranke kao što je HDZ. Ni jedan od njih nije se očitovao o Bleiburgu kako spada, niti su se udostojili, barem jednu osobu s liste, tijekom komemoracije poslati na Bleiburg”, nabraja naš sugovornik, uvjeren da je jedan od razloga zbog kojih ispisuju jednu od najtežih stranica u povijesti stranke i taj što je Plenković, ratificirajući Istanbulsku konvenciju, zaratio sa Crkvom.

A tko može biti odgovorniji od Plenkovića?

„Plenkoviću se u svakom slučaju ne piše dobro. Lista koju je skrojio, i način na koji se ponio prema Brkiću, u obliku četiri mandata stigli su na naplatu, a ovo je rezultat kojega je Brkić već okrenuo u svoju korist. Da je Plenković osvojio najavljivane madate, Brkić bi već idućeg dana mogao pakirati kovčege, no ovako je Brkić na Predsjedništvu bio taj koji je dominirao i bilo se teško ne složiti s njime”, prepričava naš sugovornik iz vladajućih redova.

A uvertira u neugodan sastanak bila je noć u kojoj su HDZ-ovci doznali rezultate. „Vaso, vrati se!”, zazivali su nezadovoljnici po kuloarima, svjesni da četiri osvojena mandata kojima su se, zapravo, izjednačili sa SDP-om, aktualnom rukovodstvu ne idu u prilog. Osim mandata, HDZ-ovce su zabrinuli i postoci, jer je HDZ i u eri Jadranke Kosor bolje prolazio. Otvorila se tako Pandorina kutija, iz koje će sada početi izlaziti oni koji će postavljati pitanja o odgovornosti, a u HDZ-u to znači i nagli zaokret među kastom koja je do nedjelje podupirala šefa. Dao se taj nagli zaokret iščitati i iz riječi Lovre Kuščevića, koji je diskretno prozvao odgovorne trvrdeći da će snositi sankcije.

A tko, pobogu, može biti odgovorniji od Plenkovića, koji je atmosferu u stranci doveo do usijanja? On je taj koji je na svoju ruku kreirao listu, ignorirajući savjete. „On se vodio samo svojim interesima. Dio nas je i prije objave rezultata znao da je lista potpuno pogrešno sastavljena. Karlo Ressler, pa tko je i kada prije Plenkovića za njega čuo? Instalirali su ga Šeks i Plenković. Dečko je ušao u Europski parlament, ali stranci nije donio ništa, njegovo neiskustvo, nepoznavanje politike i savjeti koje je upijao isključivo od Plenkovića, pokazali su se potpuno promašeni. Nevjerojatno je da Plenković na listu nije stavio kapitalce, poput Mire Kovača i Davora Ive Stiera; to je jasan pokazatelj njegove taštine. Na popisu su se našli potpuni anonimusi, ljudi koji HDZ-u nisu dali ništa, a jedina kvalifikacija za to da se nađu na popisu kandidata, bila im je – prijateljstvo sa Plenkovićem”, objašnjava nadalje naš izvor iz stranke, naglašavajući da je jedna od ključnih grešaka ta, što na listu, ali i na izbore nikakvog utjecaja nije imao – Milijan Brkić…

„Plenković je napao Brkića uoči izbora, to je bila drastična greška, jer Brkić, što god o njemu mislili, u HDZ-u još uvijek ima težinu i utjecaj. On je predvodnik konzervativne struje, koje se Plenković potpuno odrekao. Upravo mu je Brkić sugerirao da za nositelja liste postavi Kovača, no on je tu ideju – u startu odbacio. Kovaču je ponudio sedmo mjesto na listi, a on je to odbio. Nije Kovač to napravio zbog taštine, već zato što je odbio još jednom pristati na marginalizaciju”, objašnjava HDZ-ovac.

I dok je Plenković napadao Brkića, ovaj je mudro šutio, ali nije stajao u mjestu – Vaso je vukao poteze… On se pojavio tamo gdje su bili HDZ-ovi birači – na Bleiburgu, dok se Plenković grlio s Angelom Merkel, potpuno pogrešno. Nešto prije toga, Brkić je također stao uz HDZ-ovo biračko tijelo – jasno se usprotivio Istanbulskoj konvenciji, nije podržao Marakeš i sve to održalo ga je na životu. Plenković je, pak, s druge strane, zbog nastojanja da stranku silom gurne u politički centar, koketirajući s lijevo liberalnim svjetonazorima, HDZ-ovo biračko tijelo rasporedio između Suverenista, Hasanbegovića i Marijane Petir.

„Umjesto da kampanju prepusti, barem dijelom, iskusnom Brkiću koji se do sada dokazao, on je Brkića maknuo i stranku predao Mati Kapulici i Kopalu, što je također bilo suicidalno. Već u prvim danima kampanje vidjelo se da je to ekipa koja nema pojma što radi. Karamarko je osim bolje liste, kao partnera na izborima, imao Brkića, koji u HDZ-ovim ograncima i danas, iako načet aferama, uživa značajan ugled. On je lukav i taktičan, jednostavno zna kako se gradi i radi kampanja.

Ressler, Šuica, Sokol – promašaji na listi…

Nesposobni ljudi na koje se Plenković oslonio, HDZ-u su donijeli debakl na europskim izborima, a i on sam toga je sve svjesniji. Već je u nedjelju postao jako nervozan, euforija nakon posjeta Merkel, naglo mu je splasnula. Nije lako tako taštom političaru priznati da nije bio u pravu, ali i da je ovo greška koju bi mogao skupo platiti”, svjedoči nadalje naš sugovornik, te podsjeća da su Plenkovića na vrijeme upozoravali da vuče pogrešne poteze.

„Za njega više nitko nema strpljenja, a osim toga Plenković je HDZ podredio samome sebi i svojoj družini. Karamarko je sa Stierom bio na ratnoj nozi, ali dao mu je da se bori na listi za Europski parlament; istina, bio je posljednji na listi, ali priliku je dobio, dok se na Plenkovićevom popisu nije našla doslovno ni jedna osoba koja je bila u stanju mobilizirati glasače, privući naše biračko tijelo i privući preferencijalne glasove. Pred Resslerom je, možda, blistava politička budućnost, ali on u stranci ne uživa nikakav status, osim što se zna da je Šeksov posinak.

Ni Dubravka Šuica nije neki kapitalac – u prošlom mandatu ni po čemu se nije istaknula. Bila je, najblaže rečeno – prosječna. Tomislav Sokol je također promašaj, pokušali su ga isprofilirati, sređivali mu javne nastupe, ali ništa – prazan mladić bez karizme. Osobe koje su se donekle opravdano našle na listi su Zovko, te Boban, koji u šibenskom kraju ima potencijala, ali to nije bilo dovoljno”, zaključuje naš sugovornik iz vladajuće stranke.

A iz njegova zaključka može se iščitati i da se otpisani Brkić ponovno vratio na scenu, poput mačka s devet života, što zapravo nije nikakvo iznenađenje, jer svi pokušaji njegova rušenja do sada su se pokazali kao uzaludni, baš kao što su velike šanse da i afera SMS ubrzo postane tek dio prošlosti novinskih arhiva, istih onih arhiva koje bilježe Brkićev plagirani diplomski rad, aferu Zlatni rat i priču s upitnim pozajmicama PPD-a. Udbu, koja mu podmeće, Brkić do sada nije imenovao, ali udarcima s kojeg god fronta stizali, vješto se izmaknuo, jer sada kada je Plenković stjeran u kut zbog rezultata izbora, prestat će se baviti njime, a početi baviti sobom. I tu se nameće pitanje – što dalje?

Očigledno je da za Plenkovića u hrvatskoj politici više nema budućnosti, no nakon što svojim Pučanima na europskoj razini nije osigurao šest najavljenih mandata, postoji mogućnost da su mu podrezane i šanse za fotelju zamjenika predsjednika Europske komisije, iako se po tome pitanju šef Vlade, ipak, donekle osigurao, potvrdivši pritom pisanja našeg tjednika. Naime, na druženju u Ciboni, na kojem je uz kancelarku Merkel sudjelovao i kandidat EPP-a za predsjednika Europske komisije, Manfred Weber, pala su i pusta obećanja o investicijama u Hrvatsku, a nakon što je na europskim izborima podbacio, izgledno je kako će Plenković doista morati žrtvovati nacionalno bogatstvo za svoju europsku karijeru, baš kao što je žrtvovao i stranku kojom rukovodi.

Tako će Nijemcima prepustiti ono malo imovine koja je Hrvatskoj preostala, a riječ je o Hrvatskim šumama, Hrvatskim vodama, te HEP-u, koju će predati u njemačke ruke kako bi spasio svoju debelu političku kožu i pozicionirao se na europskoj razini, osiguravajući pritom samome sebi – siguran i lagodan život. S druge strane, neizvjesna ostaje sudbina HDZ-a, ali i Vlade, jer Plenković kofere za EU pakira – već u rujnu… Prema dosadašnjem planu, stranku i Vladu trebao je prepustiti Jandrokoviću i Kuščeviću, no sada kada se Brkić ponovno osnažio, velika je enigma – hoće li taj dio priče uspjeti realizirati.

Kakva sudbina čeka predsjednicu?

Osim toga, veliko je pitanje i koja je sudbina predsjednice, Kolinde Grabar-Kitarović, sada nakon što je vidljivo da HDZ samostalno, bez suverenista i desnice – ne može dobiti izbore. Naivna predsjednica se prije nekoliko mjeseci sljubila s premijerom Plenkovićem i otpisala birače desnice, tvrdeći da ona nikada nije bila njihova predstavnica. Zajedno s desnicom, Grabar-Kitarović je iz svojeg tima protjerala Matu Radeljića i Vladu Galića, te se neizravno ogradila i od Brkića, koji joj je vodio posljednju kampanju iz koje je izašla kao pobjednica.

Pritom savjeti najpoznatijeg „mirogojskog šetača”, konzultanta, Mate Granića, iz trenutne se perspektive čine posve promašeni, jer predsjednici za vratom puše vojska kandidata. Uz Zorana Milanovića, koji je nedvojbeno ojačan SDP-ovim uspjehom na europskim izborima, kandidaturu za predsjednika najavio je i Mislav Kolakušić koji se promakao u najveće iznenađenje ovih izbora. Ankete predviđaju dobre rezultate i glazbeniku Miroslavu Škori, a iz Hrvatskih suverenista, kojima ravna Ruža Tomašić, također su najavili svojeg kandidata za predsjednika, baš kao što bi u NHR-u u kampanju mogli pustiti svoju šeficu, Brunu Esih.

Politički kapital Dalije Orešković otopio se u izbornoj noći kada i onaj Plenkovićev, a podrže li SDP i Amsterdamska koalicija Milanovićevu kandidaturu, što je vrlo izvjesno, on bi se mogao proklamirati u jedinog kandidata ljevice, kojemu dio glasova, eventualno, mogu uzeti Kolakušić i Ivan Vilibor Sinčić. Na desnom frontu, po običaju će nastati gužva koja neće ići u korist predsjednici Grabar-Kitarović koja se odrekla desnog krila, ne sluteći da su bez desnice, i ona, ali i HDZ – dvije ptice bez jednog krila. A da bi se ptica vinula u visine, mudro je to jedne prigode konstatirao Gotovina – potrebna su joj oba krila…