Posvećeni dani između Uskrsa, 24. travnja, i rođendana sv. Alojzija Stepinca, 8. svibnja

0
494

Bog je u znak svoje ljubavi, ljudima na Zemlju poslao svoga sina, da nam, svojoj braći, prenese poruku, da je zajednički Otac u svakom ljudskom srcu ispunjenog ljubavlju. Naum, nažalost, nije uspio, pa je izabran strašan put - žrtva: izdaja, optužba, osuda, bičevanje, križni put, muka na križu. U trenutku kada Isusovo tijelo u najgorim mukama napuštalo zemlju, iz njegove krvi izašla je duša ljubavi. Sveci među vjernicima život provode, dodirujući tragove Kristove krvi, listajući knjigu Isusovih rana...

Kada se ne zna, ali može pretpostaviti, onda je na dohvat pera riječ – možda. Dakle, možda postoji, iako nama nevidljiv, neki novi vjetar na planetu Zemlji, koji dijeli one prirodne od vjetrova čovječanstva. Ili je, možda, samo zrakoprazan prostor između te dvije sve odvojenije polovice…

Uvijek su tu negdje – u pričuvi, u zaletu, na djelu struje zraka, koje zovemo vjetrom. Posebno na prijelazu travnja na svibanj, razigraju se i razlete na sve strane, hitaju na bezbrojne adrese, donoseći ono što se milijardama godina ponavlja kao obvezna i nužna primopredaja. Spuštaju se s visina, isparavaju iz tla, treniraju i odmaraju u sjeni planina, iza horizonta. Svaki vjetar ima njemu poznati, dogovoreni znak za start, a potom se kapi ukrcavaju i slažu, kako je u narudžbi navedeno. Greška je nepoznati pojam, neznana pojava…

Nit iz klupka proljetnih vjetrova, počinje mekim, pažljivim, sivim, magličastim oblacima, provoditi sitne, suzne oproštaje od uvenulih prvih cvjetnih vjesnika. Latice su otpale, stabljike osušile, pa se kroz ogoljele rupice svaka kišna suzica ulijeva u bunar unutar opne sjemenke i gomolja. Pod zemljom počinju pripreme za novi ciklus. Godina dana i noći potrebna je da se sakupi snaga svemirske rakete, kojom će probiti posljednji led zime i uhvatiti prvu zraku topline. Vjetar će preostalo sivilo jednim zapuhom sakupiti, proletjeti kroz paletu drugih boja i namjena, pa se vihorom vratiti kao crni, gromoviti, strašni lomitelj grana, koje smetaju ljepoti i skladu krošnji.

Predaha nema. Munje opominju da su, iza sedam planina i sedam dolina, postrojene krupnije, snažnije vodonošice, koje će zaliti i napojiti nove, zelene baldahine, u kojima cvrkuću ptičja gnijezda, posebno vesela kada im vjetropropeler razbaruši paperja. Ako bude predaha, vjetar će se kavalirski posvetiti divljenju raskošnih cvjetova, miomirisnih boja, koji će ustuknuti tek pred pupanjem njihovih veličanstava – Ruža.

Milijuni ljudi u betonskim saćima ‘svog’ prostora

U međuvremenu, zasluženo će izboriti pravo letjeti po svom guštu, tek usput čisteći i uređujući sve ono što bi sunčevom oku moglo smetati. Svaki sa svoje strane, računajući s iznenađenjem, u slobodni prostor proljetnog neba, pripremaju se južne oluje, s poštanskom markom Ekvatora, od saharskog pijeska i svježi, sjeverni vihori, s poštanskim žigom polarnog leda.

Toplo-hladno, idealno za cirkulaciju prirode. Još se neki rijetki ljudi, maglovito prisjećaju (a i pitanje je – sluša li ih tko), da su naši stari toplo-hladnim kupkama sprječavali i liječili mnoge bolesti.

Danas kupujemo generičke ljekove(!) (od umjetno proizvedenih sastojaka), posredstvom ekrana, od farmaceutskih financijskih giganata, baš kao i hranu koju serviraju marketinški maheri robnih lanaca… takav je naš svijet, razvijen (tepamo si) do neslućenih granica, još samo da u laboratorijima otkrijemo „Božju česticu“, „Veliki prasak“, „Generičkog Boga“, „Umjetnu inteligenciju“, „Dijete iz epruvete“…

U megalopolisima (notredamska paljevina je plamičak usred 16 milijuna ljudi), gdje se, po pravilu trgovačkih prijevoznika u kontejnere sadržaj utiskuje do krajnje popunjenosti; stiješnjeni su milijuni ljudi u betonskim saćima „svog“ prostora. Sve su praznije dovodne cijevi za zrak, vodu, hranu, prirodne kupke zdravlja i, barem, detalja radosti; a sve su začepljeniji odvodi otpada, koji preplavljuje rijeke i mora; gomila se u brda, planine paklenog pejzaža.

Bijeg pametnijih, poduzetnijih, bogatijih, proždire (zajedno sa industrijskim i poljoprivrednim zonama), goleme preostale zelene prostore.
Režiranim ratovima, novim ideologijama, medijskim manipulacijama, iščupane su i uništene kulture, tradicije, običaji i navike, pa milijunske kolone beskućnika svijetom bauljaju spontano, marširaju programirano – u bolji život (?!).

Pritom, kao termiti i moljci, najezde zmija i osa, stampeda krda divljih zvijeri, uništavaju sve zatečeno. Nije bilo niti namjere, a kamoli plana, da se u tom srazu pokuša uspostaviti usklađenje. Zašto? Kad je motiv i cilj sukob, istrebljenje, smrt. Kralj Herod je u strahu da su točne glasine kako je na zemlji rođen sin Svemirskog Kralja, dao pobiti svu novorođenu mušku djecu. Po tom uzoru, „Kralj“ Globalnog sela ubija redom sve ljude, od kad je shvatio da je Bog u čovjeku.

U Svemiru ne priznaju bankarske čekove…

Njegovim „Hramom“ vladaju trgovci i mešetari života i smrti, grobari Božjeg svijeta, jude i tome, sluge zla, zatočenici pakla – tjelesa oko prazne duplje, gdje je trebao biti čovjek, a sad zjapi mješina nečovječnosti. Besmisleno je očekivati, da bi se beskrajno opasno zlo moglo samo zaustaviti, svoga spasenja radi, pa bi možda, usput, ostao i neki zametak normalnoga. Jer, u zla nema mozga, ni pameti, duše, ni osjećaja. Kandže grabljivaca, gubice proždrljivaca ne znaju da je sve na Planetu zadano jednom zauvijek, pa kad se uništi, nema više ničega. U Svemiru ne priznaju bankarske čekove, sa ili bez pokrića; ni skladišta supermarketa sa robnim rezervama, točnih ili lažnih deklaracija. Svih devet krugova Danteovog Pakla, napunjeni su kao truli šipak pun izjedenih koštica; kao podzemna garaža monstruoznog uništavača, koji je prirodna bogatstva i civilizacijske domete čovječanstva pretvorio u „destinacije masovnog turizma“.
Ruža prirodnih vjetrova gubi latice.
Ruža čovječanskih vjetrova, latice odavno ne treba. Još od vremena Kristove mučeničke krune, priprema se da ostane samo trnje.

Iz njega izlaze vjetrovi suvremene civilizacije – slažu jedne preko drugih slojeve otrovnih plinova odozgo, uzdižu jedne nad drugima smradna isparavanja odozdo. Oko Svijeta omata se klopka beznađa. Oni pametni, poduzetni, bogati, kreću u kupovanje (osvajanje) posljednjih oaza zemaljskog raja, pa ubrzo i njih uništavaju – jer drukčije ne znaju. U našoj Hrvatskoj, porobljeno je i poharano gotovo sve što je imalo vrijednosti, poslagane u Lijepu našu. Svu moć anacionalne, protuhrvatskom mržnjom ispunjene kreature, omogućuje im uredno izdanu potvrdu o državljanstvu, a podmazuju izdašne kune iz hrvatskog proračuna. Ne zna se tko je prvi pohrlio u zagrljaj – Sotona iz svoje duplje, ili sotonisti iz zaposjednute Hrvatske? Tko se čvršće pripija u paklenom zagrljaju – gazde ili sluge?
Gdje je, dragi Bože, i svi naši sveci: putokaz, izlaz, spas!
U ovom beznađu, i tek iluzija, san, tračak nade – bili bi dovoljni…
Slobodna misao plemenite namjere, traži samoću, pouzdanost, smirenost nevinosti bijelog papira; poslušnost, povjerenje, toplu putenost obične, ne sasvim oštro našiljene drvene olovke; diskretno svjedočanstvo i poticajnu svjetlost ispod zelenog širma stolne lampe… cvrkut ptica iz vrta ili Chopinova sonata iz druge sobe, dobro su došli – možda, i kao znak podrške, odobravanja…

Moramo u boj, za narod svoj!

Svijet ostaje izvan, u svom iritirajućem neredu, poput rasutog prekooceanskog kofera, koji su oluje naplavile pred posljednje ogledalo istine čovječanstva.
Spas je tamo gdje su neprijatelji prepoznali našu moć vjere, pa tuku svim sredstvima, iz svih oružja: Boga treba ubiti u njima!
Biblija: „Spomeni se dana pradavnih, promotri godine od vijeka do vijeka. Oca pitaj, poučit će te, pitaj starije, pa će ti kazati“.
Moramo u boj, za narod svoj!
Naši su preci, u borbama s dušmanima, nosili Križ i sliku Gospe na barjacima, koji su budili nadčovječansku snagu, kojom se pobjeđivalo i opstajalo.
Isus: Ne bojte se!

Poljski i hrvatski narodi, dodirujući se povijesnim granicama Bijele Hrvatske, dijelili su pretešku sudbinu komunizma, ali su imali i svećenike koji su znali što i kako treba s njima.
Veliki poljski kardinal Stefam Wyszyński, poručuje: „Ne slijedimo samo načelo hrabro podnositi, bilo bi to premalo. U našoj situaciji potrebno je učiniti nešto više: hrabro napadati. Hrabrost ne smije biti iznimka, nego pravilo, jer se bez ove krijeposti kršćanin ne može spasiti.

Poljski biskup, Karol Józef Wojtyla, kao Papa Ivan Pavao II., počeo je svoj pontifikat porukom: „Ne bojte se! Otvorite, širom otvorite vrata Kristu!“
Taj poziv je njegov nasljednik, mudri papa Benedikt XVI., ovako komentirao:
„On je to prvi učinio – otvorio je Kristu društvo, kulturu, političke i ekonomske sustave, pokrećući snagom diva – snagom koja mu je dolazila od Boga – trend, koji je mogao izgledati nepovratnim“.

Taj dragi, božanstveni, naš Papa, Ivan Pavao II., ovako je govorio o Stepincu: „U paklu Drugog svjetskog rata i strahotama poraća sam se suprotstavio: nacizmu, fašizmu, komunizmu.“ Nije se bojao, bio je svjestan koliko je to važno za opstanak Hrvata i vjere, pa je hrvatskim vojnicima 1941. rekao: „Bez osobne hrabrosti vojnika i časnika, ne dobiva se ni jedna bitka. Naša je narodna poslovica: Boj ne bije oružje, već boj bije srce u junaka.“

Ljubav – najdragocjeniji dragulj u kruni božanskih tajni

Kad već obadva Pape spominjemo u citatima, u, kojima je i Krist i Stepinac, evo i dijela pisma Pape Benedikta XVI., kojim je odgovorio na moje pismo o namjerama Udruge Pelješki most, da pokušamo slomiti opaki otpor gradnji prevažnog spoja kopnene granice hrvatskog državnog teritorija, postavljanjem Stepinčevih anđela čuvara: „ … u želji za uspjehom vaše opravdane i plemenite akcije, šaljem vam svoj apostolski blagoslov … kardinal Stepinac je za Crkvu i čovječanstvo primjer kako može biti duboka čovjekova vjera, i kako se žarko ljubi svoj narod.“

Stepinac je mislio, govorio, molio, ono što piše uz njegov grob u Zagrebačkoj katedrali, iz koje su ga komunisti odveli u smrt, a naš svetac svojim duhom zauvijek njome gospodari: mrziti nepravdu, a ljubiti pravdu, to je moje načelo, a u ljubavi prema hrvatskom narodu ne dam se ni od koga natkriliti. Sa tim krilima, odletio je Bogu u nebo, a mi njihovim tragom tražimo svoj spas! Manje ne bi bilo dovoljno, više od toga nema.

„Ovo je dan što ga učini Gospodin. Kličimo i radujmo se u njemu.“
Ne samo jedan dan, ovo su za nas posvećeni dani, između Uskrsnuća Isusa Krista (24. travnja) i rođendana, rođendara, sv. Alojzija Stepinca, (8. svibnja). Počnimo skromno, ponizno, malim koracima. Slabašnom snagom. Tihom nadom. Krhkim samopouzdanjem – u paklenom grotlu mržnje duše vjernika krunicom love leptire ljubavi…
Ljubav je najveći, najljepši, najdragocjeniji dragulj u kruni božanskih tajni.
O, tajno postojeća, a nespoznatljiva.
O, tajno života i vjere, puna nedoumica.
O, tajno bezgrešnog začeća božićnog djeteta Isusa i uskrslog bogočovjeka Krista.
O, tajno! Otajstvo ljubavi je svemir, i mi u njemu.
Božja ljubav grli i čuva svu svoju djecu, ali nekim dahom, prahom, znakom dotaknut će, potaknuti, pjesnike i svece.

Sveci među vjernicima život provode…

Pjesnici duše o ljubavi zbore:
„Onaj tko voli… vjeruje u nemoguće“
„Ljubav ne pokreće svijet, ljubav je ono što daje smisao njegovoj vrtnji“
„Najbolji dio života dobrog čovjeka jesu ona bezimena, nezapamćena djela ljepote i ljubavi“
„Dok sebičnost i pritužbe izopačuju i pomračuju dušu, ljubav je nadimlje radošću i oštri njezin vid“
„Samo ljubav drži tamu na odstojanju“

„Jedna riječ oslobađa nas životnih boli i tegoba: ta riječ je ljubav“
„Ljubav ne poznaje ni godišnja doba, ni klimu, ni sate, ni dane ni mjesece, te dronjke vremena“

„Ljubav je biljka koja sve prožima nadom, pa čak i ruševine uz koje se prijanja“
„Ljubav je jedini zadovoljavajući odgovor na problem ljudske egzistencije“
„Ljudi čine pogreške – takav je život, no voljeti nikada nije pogrešno“
„Dvije stvari ne mogu se promijeniti, otkad postoji svijet: tijek vode i čudni, slatki putevi ljubavi“

„Ljubav je čarobnica, vila koja preobražava bezvrijedne stvari u radost, i stvara kraljice i kraljeve od obične gline. Ona je miomiris tog čudesnog svijeta – srca – i bez te svete strasti, te božanske omame, mi smo manji od zvijeri; a s njom, Zemlja je nebo, a mi smo Bogovi.“

Sveci života o ljubavi svjedoče.

Bog je u znak svoje ljubavi, ljudima na Zemlju poslao svoga sina, da nam, svojoj braći, prenese poruku, da je zajednički Otac u svakom ljudskom srcu ispunjenog ljubavlju. Naum, nažalost, nije uspio, pa je izabran strašan put – žrtva: izdaja, optužba, osuda, bičevanje, križni put, muka na križu. U trenutku kada Isusovo tijelo u najgorim mukama napuštalo zemlju, iz njegove krvi izašla je duša ljubavi.

Sveci među vjernicima život provode, dodirujući tragove Kristove krvi, listajući knjigu Isusovih rana…

Stepinac se cijelim svojim bićem protivio ratnoj nemani

Sveti Franjo, nakon usrdnih molitvi u rujnu 1224. godine prima svete rane, strašne i bolne, kao Kristove:
„O, Gospodine moj,
molim te da mi udijeliš dvije milosti
prije nego što umrem.
Prva je, da za moga života, osjetim u svojoj duši i na svom tijelu
– koliko je to moguće –
onu bol što si je ti, slatki Gospodine
podnio u vrijeme svoje pregorke muke.
Drugo je da osjetim u svom srcu,
– koliko je to moguće –
onu neizmjernu ljubav,
kojom si ti, sine Božji, govorio
da dragovoljno podnosiš toliku muku
za nas griješnike“.

Usred II. svjetskog rata, kada je čovječanstvo raspeto antikristovom mržnjom, dok Hrvatskom tutnje sotonske ideologije i ratuje šest različitih vojski, zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac, cijelim svojim bićem protivi se ratnoj nemani, (na njega ne djeluje tlapnja da je snaga napada jača, od snage pravde). Stepinac ne šapuće, već javno progovara s najopasnijeg mjesta, koje je glavna meta Sotone i najsnažnijeg mjesta Bogu dragog – glavnog oltara Zagrebačke prvostolnice. Stepinac je, kroz svoje propovijedi, napisao Evanđelje II. svjetskog rata, porukama koje, niti u tragovima, nikada nitko nije ponovio u mirnodopska vremena – s važnih govornica.

Mi Hrvati – imamo uzor nepobjedive snage!

1941. – početak Svjetskog rata. Njemačka napada Jugoslaviju. Proglašena je NDH, vezana uz sile Osovine.

„Na jednu stvar bih vas želio napose upozoriti, ako želite biti pravi podanici Krista Kralja, a to je ljubav prema bližnjem, prema čovjeku, bez razlike kako se zvao. Pogibeljno je da i oni, koji se diče katoličkim imenom, postanu žrtva strasti, mržnje, zaborava, na zakon koji je najljepša karakteristika kršćanstva – zakon ljubavi“.

‘Stvarno postoji jedna rasa Božja…’

Svibanj 1942.: Hitler, monstruozni austrijsko-njemački idol, je stvarnost.
„ … A mislite da je samo jedna takva umišljena na svijetu? Bilo bi apsurdno govoriti o nekom novom poretku u svijetu, dolazio s bilo koje god strane mu drago, ako se na tom poretku ne bude poštivala ljudska ličnost, neumrla ljudska duša, koja ima svoja neotuđiva prava koja joj ni jedna vlast ne može i ne smije ograničiti. I bilo bi apsurdno i pomisliti, da bi, recimo, Katolička crkva, u obrani ljudske ličnosti i slobode savijesti, poznavala straha pred ikojom ljudskom silom.“

Rujan 1942.: Rasni zakoni su stvarnost.

„Što da sudimo o onim pojedincima, koji dižu glave kao da ne postoji više Bog na Zemlji? Svi narodi i rase potječu od Boga… svaki narod i rasa, kako se danas odrazuju na Zemlji, imade pravo na život dostojan čovjeka, i na postupak dostojan čovjeka. Svi oni, bez razlike, bili pripadnici ciganske rase, ili koje druge, bili crnci ili uglađeni europejci, bili omraženi Židovi ili ponosni arijevci, imadu jednako pravo da govore: ‘Oče naš, koji jesi na nebesima…’ Zato je Katolička crkva uvijek osuđivala, a i danas osuđuje, svaku nepravdu i nasilje, u ime klasnih, rasnih i narodnosnih teorija. Ne može se istrijebiti sa lica zemlje cigane ili Židove, jer ih se smatra inferiornom rasom. Mi osuđujemo sve nepravde, sva ubijanja nevinih, sve paleže mirnih sela, svo zatiranje sirotinjskih žuljeva, mi žaleći nevolje i boli sviju, koji danas nepravedno pate, odgovaramo ovako: Crkva je za onaj poredak koji je star koliko i Deset zapovjedi Božjih. Mi smo za poredak, koji je napisan, ne na raspadljivom papiru, nego u savijesti ljudskoj, prstom Boga živoga.“

Listopad 1943.: Zastrašujući zločini odnose zastrašujuć broj ljudskih života.

„Svi narodi i rase, potječu od Boga. Stvarno postoji jedna rasa Božja. Katolička crkva uvijek je osuđivala, a i danas osuđuje, svaku nepravdu u ime klasnih i rasnih razlika. Mi smo uvijek naglašavali u javnom životu, principe vječnog zakona Božjeg, bez obzira radi li se o Hrvatima, Srbima, Židovima, Ciganima, Katolicima, Muslimanima, Pravoslavcima ili kome drugome, da Katolička crkva ne poznaje rase koje gospoduju i koje robuju, a ako postoji razlog za izdvajanje, onda je to – bolji čovjek.“

Papa Ivan Pavao II. mnogo je znao o Stepincu…

Ovih tek nekoliko izdvojenih citata donosimo s razlogom i ponosom, i bilo bi dobro da ih Hrvati nauče napamet, da ih pamte na-pameti, da ih slijede po-pameti. Nadbiskup Želimir Puljić, predsjednik Hrvatske biskupske konferencije: „Svojim herojskim krepostima i svjedočanstvom vjernosti Bogu, Crkvi i nasljedniku sv. Petra, Stepinac mora stati na čelo one silne plejade mučenika i Božjih svjedoka, mračnog 20. stoljeća, poznatog po ideologijama nacizma, fašizma i komunizma. Bogu hvala za ovog dičnog sina roda našega, na neustrašovog borca, Alojzija Viktora Stepinca“.

Papa Ivan Pavao II. mnogo je o njemu znao, i uvelike ga je poštivao, pa objašnjava tajnu neuništivosti (unatoč svim progonima), Alojzija Stepinca: „Ako se koji taj čovjek možda čudi, odakle slabom čovjeku kardinalu Stepincu toliko pouzdanje, mogu reći da je to od povjerenja u Bogorodicu i Djevicu Mariju, čiji je lik tako čudesno isprepleten sa čitavim mojim životom“. Govorio je tako Papa, koji je za svoje načelo uzeo: „sav tvoj“, usrdno se molio Mariji i vjerovao da mu je Majka Božja Fatimska spasila život prilikom atentata.

Klečao je u Zagrebačkoj katedrali, na Stepinčevom grobu, uz molitvu vjernika i suzu blagopokojnog kardinala Franje Kuharića, na grobu čovjeka kojega je došao proglasiti blaženim, a koji je umro gledajući sliku Majke Božje, koju je njegova majka Barbara čuvala kao najveću vrijednost u kući. Kada je ustao, zapjevao je zajedno sa dušom cijelog hrvatskoga naroda, našu najdražu vjerničku pjesmu, i jednu od najljepših ikada napisanih:

„Zdravo, Djevo, svih milosti puna,
vječnog sunca ogrnu te sjaj;
Oko čela zvjezdana ti kruna,
ispod nogu stenje pakla zmaj.

Rajska Djevo, Kraljice Hrvata,
Naša Majko, naša zoro zlata;
Odanih ti srca primi dar.
Primi čiste ljubavi nam žar!….“

Povijest se uvijek ponavlja na štetu Hrvata…

Zvuči pametno i poticajno, Povijest je učiteljica života, dakle, korisno iskustvo. Ali ona to ne može biti, jer prije nego što novi učenici narastu i sjednu u školske klupe – dogodi se repriza.

Povijest se uvijek ponavlja na štetu Hrvata.

Isti povod (mržnja), isti događaj (napad), isti akteri (kroz potomke), iste laži, isti montirani procesi protiv osoba snažne vjere i zato neustrašivog otpora.

Napad na pravo hrvatskog naroda, da živi u slobodi svoje hrvatske države: 1941. i 1991. godine. Komunizam je najveće zlo totalitarnih ideologija čovječanstva, pa je zato u savjesti i pameti svijeta, u odlukama relevantnih sudova i Deklaraciji Europe – osuđen i zabranjen. Sav svoj gnjev, sakupio je u jedinom prostoru gdje je opstao, u Hrvatskoj.
Povijesni izuzetak, događa se na štetu Hrvata.

Vatikan ima promišljeni, detaljni, gotovo savršeni protokol. Posebna Komisija, neovisna od bilo koga, pa tako i Pape, odlučuje o svim dostupnim dokazima, po svojoj savjesti i vjerskoj providnosti, o čovjeku koji je zaslužio biti proglašen svetim. Zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac, odbivši da hrvatske katolike odvoji od Vatikana, bio je od Titovog režima osuđen na mučeničku smrt. Proglašen je Blaženim, što znači svecem kojemu se može utjecati njegov narod. Bilo je potrebno dokazati, i dokazalo se, još jedno čudo, da bude proglašen svecem svih naroda. Dokazi su prihvaćeni, odluka je donesena, Komisija je završila radom. Slučaj je zaključen. Na Papi je proglasiti datum i mjesto objave.

S. Franjo je 1206., moleći se pred slikom Raspetog, čuo poruku: „Idi, i popravi krov moje crkve, koja se ruši.“

Papa Franjo je prvi put prekršio protokol, odlučio sa ljudima izvan Katoličke crkve diskutirati o možebitnim prijeporima na završenu temu. To dugo traje, a u ove dane, između Uskrsa i Stepinčevog rođendana, na njegov poziv u Vatikan je stigao Milorad Dodik, ratni osvajač polovice Bosne, iz koje je istjerano 98 posto Hrvata. Primljen je poklon, poklon Papi i Vatikanu: freska sv. Save! Urušava se krov naše crkve… Sotona likuje, jer to do sada nije uspjelo…

Plamen guta katoličanstvo zapadne civilizacije

Što je njima? što zamjeraju nama?
U čemu je prijepor, uzrok razdora, zašto neprijateljstvo dobra i zla na svemirskom brvnu?
Biti ili ne biti čovjek? Određuje odgovor na pitanje: Imati ili nemati ljubav?
Ljubav je dar!
Neljubav je mőra – ljubomora je izvorište svega zla.
„Stavi me kao znak u srce,
kao pečat na ruku, svoju,
jer ljubav je jaka kao smrt,
a ljubomora tvrda kao grob.
Žar je njezin žar vatre.
Mnoge vatre ne mogu ugasiti ljubav,
niti je vode potopiti.“
Pjesma nad pjesmama

Iz vatre, iz paljevina, Stepinčevog tijela, posebno srca; širokobrijeških fratara, stotine naših crkava, oltara, relikvija, svetinja, plamen se proširio, pa guta katoličanstvo zapadne civilizacije. Ali, vjetrovi vjere raznose sitne čestice pepela, nevidljive i neuništive, u srca vjernika, vode raznose kapi koje se pretvaraju u zrnca novih krunica.

Krist i Stepinac imali su slobodu izbora vjere, i slobodu da se odricanjem vjere spase od mučeničke smrti.

Kristov i Stepinčev put prema svetosti, čudesno se podudaraju, kada se opisuje jedan, a razmišlja o sličnosti drugoga:
Isus je postao Krist, lišavajući se svega, da bi na lakim krilima čiste ljubavi odletio u nebo.
– u Utjelovljenju lišio je svoju ljudsku narav svih oblika, koje su joj dolikovale (jer je bila uzeta od vječne Riječi)
– u Vrtu se lišio svoje osobne slobode (neka bude volja Tvoja)
– pred Sudom je lišen svoje svetosti (proglašen bogohulnikom)
– pred Herodom lišio se svoje razumnosti i mudrosti (nazvan je suludim)
– pred Pilatom lišio se svoje volje (osuđen kao buntovnik)
– na Kalvariji lišio se svog ljudskog dostojanstva (kao tegleća životinja, opterećen teškom gredom, komadi mesa visjeli su s kostiju, a trnje „Krune“ probijalo glavu. Poput stoke određene za klanje, vojnici su ga vodili pod križ, razapeli na Križu, a pri tome ga oni, i prisutna svjetina, omalovažavali, ponižavali, izrugivali mu se, zlostavljali i – uživali).

‘Hrvatskoj je potrebno obraćenje!’

Krist je iz umirućeg tijela, iz još tople krvi, rodio ljubav: „Oče, oprosti im, ne znaju što čine“.

Stepinac je duge godine optuživanja, osuđivanja, zatvaranja, trovanja i zračenja, psihičkog maltretiranja, posvetio svojom dubokom i iskrenom vjerom: „Žao mi je tolikih izgubljenih duša“.

Danas, kada se čini da u rasulu svijeta, neka podzemna sila usisava vjeru – poput Svjetionika u olujnom noćnom moru – trebaju nam sveci, ljudi koji svoju vjeru žive, hodajući oko Kristovog križa.

Prof.dr.sc. Josip Mužinić (KBF Split): „Mi smo sada u ratnom stanju, kada se borimo za svoja prava na postojanje, kao katolici i Hrvati, a oni koji se ne bore su dezerteri i izdajice Boga i naroda. Hrvatskoj je potrebno obraćenje! Na svim razinama, od svećenika do vjernika – ili je neće biti, odnosno neće biti države naroda koje će jednostavno nestati“.
Početak obraćenja je svijest da moramo braniti svetinje, a to konkretno znači da moramo poštivati i bezuvjetno prihvatiti (bez prosudbi i komentara) pravo sv. Stepinca, da odlučuje o sebi i govori što misli da treba govoriti. Njegova oporuka nije napisana da bi se mijenjala, nego da bi nam koristila u snaženju katoličke vjere, u čijim su temeljima uvijek ljubav prema čovjeku i pravdi.

To se odnosi na:

Prvo – Stepinac je imao jasan stav osude i prijezira komunističkog bezdušnog jednoumlja i zbog toga nesavitljiv ponos u otporu sa bilo kakvim kontaktom. Na njihovom montiranom procesu odbio se braniti, nije tražio branitelje, odbio je zamoliti pomilovanje – unaprijed je rekao da će bez žalbe, prigovora i komentara, prihvatiti svaku odluku Suda i svaku sudbinu koju su mu namijenili komunisti.

Drugo – božanskom ljubavlju prema hrvatskom narodu, veseleći se hrvatskoj državi, „slijedeći bilo hrvatskog naroda da živi u slobodi“, ističući i ponavljajući da je „Hrvatska žrtva velikih zala“, Stepinac je snagom svog katoličkog čovjekoljublja, rekao; „Jasenovački logor je ljaga na obrazu hrvatskog naroda“. To treba prihvatiti kako je rečeno i razumjeti zašto je rečeno. Država i narod su jedno, a pogreške i grijeh ono što treba osuditi.

Pred nama je obveza da čuvamo naše pobjede…

Sve ponovljene laži, svi reprizirani montirani procesi, sva zloupotreba političke, medijske i financijske moći da se baci ljaga na državu, na narod, na čovjeka, moraju se riješiti Pobjedom, a ne petljanjem sa zlom. Između nas i njih je Sud! Zakon! Pravosuđe i pravda! Imamo dva primjera, koja su se činila nepobjedivim preprekama i dva uzora njihovog savladavanja.

Hrvatska diplomacija je od ljeta 1991. do svibnja 1992. izborila Hrvatskoj, prvi put i zauvijek, Međunarodno priznanje cijelog čovječanstva i upis u Ujedinjene narode, kao suvremene, samostalne, slobodne hrvatske države, u pravima i obvezama – svima ravnu.
Nenaoružan i vojno neizvježbani hrvatski narod iznjedrio je vitezove i heroje, dragovoljce i branitelje, pobijedivši snažnog i strašnog neprijatelja – „Olujom“ oslobodio domovinu.
Pred nama je obveza da te pobjede čuvamo, a i zamolba razigranih „Kockica“ da opet nađu razloga procvjetati Hrvatskom i razletjeti se svijetom.

Na papiru još ima mjesta za prijepis poruke o. Petra Perice, kojeg su komunisti ubili metkom u potiljak i bacili u raku, na otočiću Daksi pred Dubrovnikom, a vjetrovi s okusom soli i mirisom juga donose njegove stihove:

„Do nebesa nek’ se ori,
Naših grudi gromki glas!
Neka jeknu rajski dvori,
Nek’ nas čuje Isus spas!
Isukrste Srcem Tvom,
S nama naš se kune dom:
Dušom, t’jelom
V’jek sam Tvoj
Za krst časni bijuć’ boj!“

Loading...