Predani Plenković se ne obvezuje?

screenshot

 

Besmisao života Ivanke Tome

„Svi znaju da Kolona sjećanja u Vukovaru više nema smisla. Ali se nitko ne usudi reći“. Tako glasi naslov komentara Ivanke Tome u Večernjaku. A ona počinje riječima, „Što bi se dogodilo da se nakon 30. obljetnice pada Vukovara donese odluka o prorjeđivanju tradicionalnih mimohoda? Da se Kolona sjećanja više ne održava svake godine, već svakih pet ili deset godina? Bismo li time umanjili žrtvu Vukovaraca i izbrisali sjećanje na najveću tragediju Domovinskog rata?“

Fenomenalno mi je ono – „da se donese odluka“. Da se donese sama? Tko bi trebao takvu odluku donijeti?

Jer, Toma već u startu manipulira čitateljstvom, prešućujući da takvu odluku nema tko donijeti. Za razliku od raznih državnih proslava povodom Oluje, 18.11. nije ni praznik, ni spomendan u Republici Hrvatskoj. Taj dan, službeno, nije baš ništa. Pa službeno nitko ne može ni donijeti nikakvu odluku o tome da se nešto tamo obilježava ili ne obilježava. Jer se službeno, što se vlasti tiče, tamo ionako ne obilježava baš ništa. 65.000 ljudi koji se tamo okupe u tihom hodu od bolnice, iz koje su na taj datum izvedeni ranjenici koji su kasnije pobijeni, i kreće prema masovnoj grobnici iz koje je iskopano oko 1000 tijela onih koji su imali nesreću da budu među oko 6000 ljudi, pretežno civila, koje su Srbi zarobili nakon pada Vukovara te dio strijeljali, a dio odveli u konc logore u Srbiji, tamo dolaze samoinicijativno.



No, za Tomu je taj tihi mimohod „jeftina i primitivna eksploatacija“ tragedije Vukovaraca.  „Njihove tragedije, prepucavanja oko toga tko će biti u Koloni sjećanja i iskorištavanje njihove žrtve za političke obračune koji s njihovim gradom i kvalitetom života nemaju baš nikakve veze“, kaže ona. Naravno da nemaju, niti trebaju imati išta s kvalitetom života u gradu. Kao što gay pride nema ništa s kvalitetom života u Zagrebu, niti obilježavanje Jasenovca ima išta s kvalitetom života u Jasenovcu. Volio bih čuti Tomu da se usudi reći da je skup u Jasenovcu, koji uglavnom okuplja vlast, nevladine udruge na vladinoj proračunskoj sisi, delegaciju partije i nešto starih (ali nedovoljno starih da bi bili sudionici NOB-a!) profesionalnih antifašista koji su od toga napravili egzistenciju, nepotreban. I da eksploatira tragediju logoraša.

Naravno, oni kojima je obilježavanje pada Vukovara besmisleno, imaju pravo ne doći u Kolonu sjećanja, ali nemaju pravo onima koji dolaze određivati, ima li to za njih smisla ili ne. Onima koji dolaze, Kolona sjećanja i te kako ima smisla, i naravno da njen smisao nije „poboljšanje kvalitete života u gradu“, kao što ni smisao proslave Dana pobjede u Europi na dan kapitulacije Hitlerove Njemačke, nema svoj smisao u „poboljšanju kvalitete života“, niti itko palamudi da je treba ukinuti i baviti se školama i vrtićima.

Da, školama i vrtićima, jer Toma kuka kako su Norvežani dali 1,3 milijuna eura za multikulti školu u koju se nije upisao niti jedan učenik i kako je to poraz gradonačelnika Penave. Ne, to je poraz onih koji su odlučili graditi školu za koju nema interesa u Vukovaru. Jer, kad se ulaže u nešto, bila to škola ili mandarine – o tom nešto kasnije – potrebno je prvo provjeriti ima li na tržištu uopće interesa za time u što se ulaže.  Da, baš je lijepo od Norvežana da bi oni gradili neku srpskohrvatsku multikulti školu u Vukovaru.

I da, baš mi je drago da je Vukovar, one koji i Hrvate i Srbe smatraju divljim balkanskim indijancima kojima samo treba uprizoriti ljepote međusobnog uvažavanja i multikulturalizma te mirnog suživota, razočarao. Jer se petljaju u odnose koje ionako uopće ne razumiju. Kao što se i oni koji bi zabranili Kolonu sjećanja petljaju u nešto što se njih ne tiče. Nitko Tomi ne brani ići na pride svake godine, ako to njoj ima smisla. Meni nema, niti vidim smisla u tome, ali onima koji odlaze, vjerojatno, ima. Pa zato ne mislim pisati o tome kako ta manifestacija nema smisla. Bilo bi dobro da se i Toma toga drži, umjesto da kuka nad tim kako zli narod tamo odbija primiti u svoju povorku dobrohotnu vlast.

Ukazanje Milorada Pupovca u Vukovaru

Milorad Pupovac je ispunio obećanje – pojavio se u Vukovaru. Položio vijenac. S jedno 20 godina zakašnjenja: Nakon svega čime se iskompromitirao zadnjih godina, to baš i nema smisla. Ipak, je li to iskren čin ili se pojavio samo zato da bi netko izazvao incident, pa da bi opet mogao glumiti ugroženog Srbina na kog raspomamljeni ustaše kidišu giricama i četvrtinom limuna?

Umjesto iskrenog pokajanja u ime Srba, kad već nastupa u njihovo ime, opet smo dobili „i Hrvati su tamo ubijali Srbe, svi su bili žrtve“ priču. Uz obavezni, „ali najviše su Srbi bili žrtve“ dodatak. „S najdubljim suosjećanjem položli smo vijenac, kako za stradale građane Vukovara hrvatske nacionalnosti, tako za stradale građane Vukovara srpske nacionalnosti.(…)  Naša najdublja želja je da u Vukovaru i zemlji počnemo stvarati komemorativne politike i politike sjećanja koje neće biti izvor strahova, optužbi, nastavka mržnje, nego koje će biti povod za zbližavanje, izražavanje poštovanja, pijeteta i osjećaja solidarnosti. Govorim to kao predstavnik naroda koji je u 20. stoljeću iza sebe ostavio mnoge žrtve, govorim to kao predstavnik naroda koji nije bez osjećaja solidarnosti i suosjećanja sa stradanjem drugoga. Danas čujemo glasove koji taj prostor za približavanje žele suziti i žele da ga nema”, rekao je Pupovac.

Dakle, ljigavac ostaje ljigavac. Svi su klali svakog, Hrvati ne žele pomirenje sa Srbima, na kom on radi tako što ide na noge braći četnicima i Šešeljevom posilnom Vučiću u Srbiji i šovinistički vrijeđa Hrvate preko svojih novina, a on je „predstavnik naroda koji je u 20. stoljeću ostavio iza sebe mnoge žrtve“. Ne, Pupovac tu nije dao ispriku, nego je optužio! Nije on mislio da su Srbi ti koji su iza sebe ostavljali „mnoge žrtve“, naročito u Vukovaru, nego, eto, puno je Srba palo kao žrtve (Hrvata, a da koga drugog).

Nakon rata se u Hrvatskoj počelo lamentirati o potrebi oprosta Srbima koji su pokušali istrijebiti Hrvate, govorilo se da je pobjednički stav oprostiti. Nije, to je gubitnički stav. Oprostiti se može i smije samo onom tko priznaje krivicu i iskreno se kaje. U Srbiji, na žalost, gotovo da i ne postoji svijest i savjest o tome da su Srbi ti koji su ubijali i klali po Vukovaru – u stvari, većina Srba u Srbiji o Vukovaru „zna“ jedino da su tamo „ustaše ubili šezdesetero srpskih beba u bolnici“ i da su djecu bacali lavovima. A naše Ivanke Tome ih podržavaju u takvom idiotizmu.

S druge strane, ako bismo Srbe u Hrvatskoj sudili po Pupovcu, izgleda da ni tu stanje nije nimalo bolje. Za nadati se je da, ipak, nije baš tako i da to kako Pupovac funkcionira, nije prevladavajući model među Srbima u Hrvatskoj. Opet, kad gledate koliko ima Hrvata koji u tom ordinarnom ljigavcu koji istodobno jednom rukom („Novosti“) udara po Hrvatima iz sve snage, dok drugom briše krokodilske suze ugroženog manjinca, u tom srpskom fašistu koji glumi hrvatskog antifašista, u tom hrvatskom povlaštenom političaru koji glumi diskriminiranog građanina sa stražnjeg sjedala službenog audija A8, blindiranog, vide moralnu vertikalu, čudilo bi me.

Plenki, Srbine!

Sjećate se Slobe Miloševića? Naravno, tko ga se ne bi sjećao. To je onaj koji je potpisivao sve sporazume, sve što su stranci iz EU-a i NATO-a od njega tražili da potpiše, a da pritom ni trenutka nije namjeravao ispoštivati i jedan potpisani sporazum. Kad pogledate u Merriam-Webster rječnik što  znači riječ „bizantinski“, vidjet ćete da se jedno od značenja odnosi na neiskren i zavjerenički, spletkaroški i obično potajan način rada. Ta je riječ dobro opisivala Slobu.

Kakve to veze ima s Plenkovićem? Pa, on je nedavno ustvrdio da će potpisati Marakeški sporazum o migracijama „jer nije obvezujući“.  Jasno, prvo se onda postavlja pitanje, a čemu onda stavljati potpis na to? Koja je svrha sporazuma koji nisu obvezujući? Potpisivanje svakog sporazuma nosi obvezu! Možda ne zakonski reguliranu, možda nema sankcija propisanih za njeno kršenje, ali nosi obvezu. Potpisali ste nešto, stojite iza toga. Ako ništa drugo, uvijek imate moralnu obavezu poštivati što se potpisali.

No, kad je kolega Ivan Hrstić postavio premijeru – koji tvrdi da nitko osim njega te sporazume koje potpisuje ne čita i ne razumije – pitanje, kako to da je sporazum neobvezujući kad se u njemu 46 puta ponavlja fraza „obvezujemo se“, Premijer je brže-bolje naručio novi prijevod teksta u kom je fraza „we commit to“ prevedena, umjesto „obvezujemo se“ – „predani smo“.

Stvar podsjeća na vrijeme Unprofora, kad su Hrvati i Srbi ugovore potpisane na engleskom čitali posve drukčije (s tim da su tada samo Srbi bili Bizantinci). Pa bi nešto tipa „Srbi će predati svoje teško oružje“, protumačili kao „Srbi će teško predati svoje oružje“. No, ako to nije dovoljno bizantinski od Plenkovića – jednostavno promijeniti prijevod kad ga se suoči s vlastitim lažima – razmislite o ovom:
ispada da će Plenković potpisati dokument kojeg, zapravo, ne kani poštivati, jer, tvrdi on, ne piše “obvezujemo se”, nego “predani smo”. Glumi li on sad Slobu Srbina pa potpisuje nešto što ne misli poštivati, ili se ipak obvezujemo na nešto, samo on to ne želi jasno i glasno reći?

Dakle, ili Premijer potpisuje nešto što ne kani poštivati, ili jednostavno mulja male Hrvateke. A u oba slučaja ne zaslužuje više biti premijerom, i svakako je Bizantinac.

Dalićeva dijaspora

Proteklog je tjedna Hrvatska uspjela, nakon vodstva, nesretno, a vjerojatno i neregularno izgubiti od Engleske na Wembleyju, s 2:1, što svakako nije sramota, a prije toga je uspjela pobijediti Španjolce s 3:2. Ta pobjeda je i te kako važna, najviše s moralnog aspekta, jer je reprezentacija nakon povratka sa Svjetskog prvenstva i nakon što je ostala bez nekoliko ključnih igrača srebrne generacije, od iste te Španjolske brutalno poražena, sa 6:0.

Što s tim ima politika? To što je u utakmici protiv Španjolske čak dva gola postigao Hercegovac, koji ne plaća porez u Hrvatskoj. Zapravo, kad bolje pogledate, vidjet ćete da su gotovo svi igrači reprezentacije, Hrvati iz dijaspore, koji žive u inozemstvu, ali su hrvatski državljani i ne plaćaju porez u Hrvatskoj. Možda bi trebalo te golove jednostavno poništiti kao nevažeće!

A podaci HNB-a o deviznim doznakama također govore da je iseljena Hrvatska poslala prošle godine u domovinu oko 16 milijardi kuna. To je samo ono što se pošalje preko banaka, ne i ono što se unese u državu na druge načine! To je gotovo dovoljno za pokrivanje godišnjih gubitaka domaće industrije i državnih poduzeća!

Unatoč tome, nitko od onih kojima inače smeta što se hrvatski državljani, a Ustav svima jamči ravnopravnost i pravo glasa, koji ne žive u domovini, ponekad drznu glasati na izborima. Pri čemu preko milijun Hrvata u dijaspori ima pravo na tri zastupnika, a manjinci kojih u Hrvatskoj ima ukupno niti 400.000 – osam zastupnika. I dok svaki spomen mogućnosti da se zastupnicima manjina – koji osim u Hrvatskoj postoje samo još u dvije, tri europske države – oduzme pravo biranja Vlade, koje im zapravo ne bi trebalo niti pripadati – rezultira masovnom histerijom o pravima Srba, dotle pokušaji dovođenja dijela građana Hrvatske u neravnopravan položaj, zapravo, pokušaji da se po rasističkoj osnovi Hercegovcima oduzme pravo glasa „jer nisu pravi Hrvati“ pod izgovorom „plaćanja poreza“, kao da je to igdje u svijetu kriterij za pravo glasa na izborima i kao da to smije i može biti kriterij, nailazi na opće odobravanje jednog dijela javnosti.

No, kad ti Hercegovci daju golove, osvajaju grand slam turnire, ostavljaju kosti po Škabrnji i Vukovaru, ili šalju devize kući s bauštele u Njemačkoj, onda se toga nitko ne odriče.

Frka u HDZ-u

Koliko je HDZ postao nedemokratična, staljinistička stranka u kojoj svatko strahuje s kim će biti viđen kako ne bi stradao u unutarstranačkim čistkama, govori slijedeća priča. Na proslavi krštenja mošta u povodu Martinja u samoborskom hotelu Lavica,  okupilo se oko 130 HDZ-ovaca, među njima i premijerov savjetnik, Ressler, te Stier, Miro Kovač, Domagoj Milošević, te lokalni gosti koje je pozvao  Vladimir Skendrović, predsjednik samoborskog HDZ-a.

Potom  Večernji list objavljuje vijest o proslavi Martinja u Samoboru, sa Stierom u glavnoj ulozi, kao s mogućim oponentom, ali uopće ne sugerirajući da je riječ o nekakvom urotničkom okupljanju.

No, to je dovoljno da okupljene HDZ-ovce uhvati panika, pa Skendrović isti dan piše pismo upućeno Plenkoviću, Jandrokoviću i Barišiću kao predsjedniku HDZ-a Zagrebačke županije jer, kaže, “u moralnoj kategoriji smatram sebe odgovornim za propust i kontrolu i ovim putem svoj mandat predsjednika samoborske organizacije stavljam na raspolaganje. Naglašavam da bilo koji oblik daljnje suradnje i komunikacije sa zastupnikom Davorom Ivo Stierom na razini grada Samobora s moje strane više nije moguć”.

Drug Skendrović, očito, zna da bi ga sama sumnja da „šuruje s urotnicima“ u HDZ-u koštala političke karijere, kad već danas ne šalju u Sibir. No, zašto je pomislio da se radi o nekoj uroti protiv Plenkovića, kad je Stier došao s Resslerom, Plenkovićevim savjetnikom i čovjekom od povjerenja?

Pa ako prema van i tvrde da je njihova stranka još uvijek demokratska, očito sami jako dobro znaju i tko su u što su zapravo.  Komunjare.

HDZ može i bez Kolinde?

Kako se sukob oko Marakeške intenzivira, mediji sve češće spekuliraju, što će biti ako HDZ ne istakne Kolindu Grabar-Kitarović za Predsjednicu. Uostalom, prošli put sam se ovdje osvrnuo na njihovo djetinje, glupo i neukusno ruganje „padu rejtinga“ Predsjednice, iako je i dalje duplo popularnija od najpopularnijeg HDZ-ovca.

Nije teško zaključiti da je njoj, zapravo, HDZ više teret, nego od koristi. I da bi, vjerojatno, da se kandidira samostalno, mimo stranke, dobila izbore i prije nego da joj ovakav HDZ pomaže. Ali,  pretpostavimo, hipotetski, da HDZ istakne svog kandidata, umjesto svog bivšeg kandidata?

Pa, teško je reći tko je tu kvalitetniji kadar s više izgleda za pobjedu. Teško je uopće istaknuti jednog kandidata. Možda iskreni i simpatični „faljen Isus i sabljarka“, Kuščević? Ili uvijek u narodu popularni, karizmatični Plenkovićev jurišnik, Jandroković?  Upečatljivi, samostalni, Božinović? Ili možda šarmantna Dubrovkinja, Dubravka Šuica, Dube od kruzera? Ili možda legendarni zadarski poštenjak, Kalmeta?

Sve te bliske narod iznimno cijeni zbog njihove vjerodostojnosti, pa bi izbor u slučaju da HDZ odustane od Kolinde – bio iznimno težak.

Nismo dovoljno bogati da bismo kupovali domaće

Kako to –  nema više velikog zlog Todorića, a otkupne cijene mandarina su niske? Ove će godine, kažu, svaka treća jabuka i mandarina ostati neubrana. A  urod je – rekordan!

Neven Mataga, predstavnik Hrvatske voćarske zajednice (HVZ) iz doline Neretve, kaže za Jutarnji da se sve žuti između stabala mandarina koje padaju s drveća, jer ih se zbog niske otkupne cijene ne isplati brati. Na tržište su stigle i prve klementine koje su sitne zbog suše, a kad se one pojave, pada zanimanje za mandarine pa je i cijena niža od trenutačnih u otkupu od 1,5 kuna. Za pohvalu je, kaže, što im je Grad Zagreb ustupio 25 štandova na devet lokacija, ali proizvođači imaju i troškove transporta, pakiranja i radnika koje plaćaju na štandovima, pa je i tamo cijena mandarina gotovo kao u dućanima.

Mataga kaže da se dio neretvanskih voćara pokušava spasiti proizvodnjom sokova i džemova, a svi se nadaju da će im pomoći Ministarstvo poljoprivrede, jer tržni su viškovi dijelom veliki i zbog ruskog embarga. „Hrvatska je dobivala potpore iz EU za zbrinjavanje tržišnog viška mandarina zbog ruskih sankcija. Nažalost, od ove godine te mjere više nema i oko 6000 tona mandarina bit će tržišni višak za koji bi bilo dobro da država pokuša osigurati nacionalne potpore od oko 15 milijuna kuna kako bi višak završio u donacijama koje bi se dijelile domovima za stare, socijalnim ustanovama i humanitarnim organizacijama“, kaže Mataga.

Slično je i s jabukama, gdje proizvođači kukaju kako „austrijski trgovci ne uvoze jabuke dok ima domaćih“, što jednostavno nije istina (usto, najveći trgovački lanci u Austriji su njemački, ne austrijski). Dakle, opet je kriv fantomski „uvozni lobi“. Ove godine jedino među krivcima nema glavnog dosadašnjeg dežurnog krivca za niske otkupne cijene, Todorića, koji je sezonu mandarina proveo u Remetincu.

Dešava se ono što sam prorekao, da će, kad više ne bude Todorića, stanje u hrvatskoj poljoprivredi postati – gore. Jer, Konzum je, ipak, otkupljivao, kao domaći veleprodajni lanac, po kakvoj-takvoj cijeni. Sad više, očito, nitko ne otkupljuje ništa. Damping, na koji se žale trgovci? Možda, no teško je to povjerovati obzirom da je unutarnje EU tržište visoko regulirano, naročito poljoprivredno.

No, budimo realni. Ako se već godinama i desetljećima zna kakve su cijene jabuka i mandarina na EU tržištu, kojeg smo dio, i ako se to proizvođačima ne isplati, čemu onda to vječno žicanje novca od poreznih obveznika? Jedni škverovi su nam bili dosta. Razumijem ja proizvođače mandarina, no ako na nekom poslu sustavno gubite – možda je vrijeme da razmislite o tome da prijeđete u neki drugi.

Gledajte to ovako: ako krećete u proizvodnju bilo čega, prvo trebate ispitati tržište, vidjeti kome možete svoj proizvod prodati, u kojoj količini i pošto?  A obzirom da se sva tržišta mijenjaju doslovce preko noći, proizvođači bi umjesto svakogodišnjeg žicanja para od države, mogli poraditi i na sebi, te se pravovremeno informirati o promjenama na tržištu – ovako, stječe se dojam da se radi po starom socijalističkom sistemu – „nama je potrebna ta i ta cijena da bi nam se to i to isplatilo, pa ako prođe, prođe“. Takozvani „APP“ sistem. Na tržištu, međutim, vladaju neka druga i prilično surova pravila: najjeftiniji ponuđač diktira cijenu.

Dobro je bilo dok je bilo Todorića, uvijek su se svi mogli vaditi na njega, on je bio idealna meta, tajkun, velik, bogat i zao. „Monopol Todorića“ na otkup preko kojeg on diktira niske otkupne cijene je bio kriv za sve. Badava su bila upozorenja da taj „monopol“ u ovom slučaju samo znači da nitko drugi nije zainteresiran za otkup tih mandarina i jabuka. Zašto su one tako niske, u to ne bih sad ulazio, ali ono što je činjenica je da nisu takve – zbog Todorića. A kukati što trgovci uvoze mandarine koje prodaju po osam kuna za pakiranje od dvije kile, dok domaće koštaju deset za kilu, stvarno nema smisla. Hrvati nisu dovoljno bogati da bi kupovali domaće.

 

Facebook Comments

Loading...
DIJELI