Iako samo dragi Bog zna što nam još može donijeti ova 2018., jedno je sigurno – ovo ljeto pamtit ćemo po kolosalnom uspjehu naših Vatrenih i odlasku Olivera Dragojevića, sigurno najvećeg glazbenog imena koje je Hrvatska ikada imala. Zlatko Dalić sa svojom složnom nogometnom družinom i Oliver Dragojević, preko noći su postali sinonimi obožavanih ikona. Živimo u vremenima u kojima preplaćene sportske zvijezde sve više slične hladnim i proračunatim profesionalcima koji se ponašaju po modelu – „koliko para toliko muzike“, dok nas sa svim dostupnim medijskim alatima bombardiraju idiotskim informacijama – gdje „estradne“ zvijezde ljetuju, kada i s kim spavaju, šetaju, što nose, jedu, piju…
Kako je krenulo, još malo pa ćemo biti upoznati, ne samo s njihovim probavnim traktom, već vjerojatno i njihovih kućnih ljubimaca kojima se u medijskom prostoru daje više prostora nego čovjeku koji je zbog bolesne djece pješke od Rijeke od Zagreba na svojim leđima nosio križ. Da Severina ima pudlicu, naši bi nas – nazovi profesionalci od novinara – sigurno brzo upoznali s navikama obožavnog kućnog ljubimca ili ne, daj Bože, s njegovim zubnim karijesom. Iako se ista ta Severina uspjela uspješno nametnuti kao glavna pevaljka regiona, nikada, ama baš nikada, osoba njezinog profila ne može u narodu probuditi emociju kao što je to uspjelo Vatrenima i Oliveru.
Takvih kao što je ona uvijek je bilo i bit će, jer je to model na kojem počiva naša medijska mašinerija koja je u javnom prostoru uzburkavala raspravu o zabranjenim nastupima Thompsona i Bajage, dok je Zoran Šprajc, kao najpozvaniju osobu za komentar slučaja malog Cesarea, pozvao u svoju emisiju upravo Severinu i zajedno s njom, iako uopće nije bio upoznat s pojedinostima postupka, cvilio o okrutnosti pravosudnog sustava…
Uzor budućim novinarskim naraštajima?
Isti taj novinar dobio je treću Večernjakovu ružu za najboljeg novinara. Doduše, njegovu profesionalnost nitko ne dovodi u pitanje. Pa zašto i bi – čovjek zna znanje, pa je tako u svojim informativnim emisijama u drugi plan uspio staviti sportski uspjeh naših vatrenih junaka, njihovu jednostavnost i humanost, kojima su osvojili, ne samo naša, već i srca cijelog svijeta. Istodobno, na dočeku u Zagrebu u oko mu nije upao presretni dječak koji se nije odvajao od Modrića, ali se zato silno uznemirio oko glazbenih ukusa našeg izbornika i najboljeg nogometaša svijeta. Stoga je proveo anketu i „dobivenim rezultatima“, kao da je o riječ o podatku od državne važnosti – „smirivao“ javnost, kako Thomspon u narodu i nije baš tako omiljen… Sve to, unatoč činjenici da je na samo jednom Thompsonovom koncertu više puka nego na koncertima svih estradnih zvijezda zajedno…
Njegova alergijska reakcija nije usamljena, jer od taktova Lijepe naše strepe najviše oni koji se protokolarno i službeno pozivaju na važnost i vrijednost zajedništva, a stvarno godinama potkopavaju sve na čemu leži faktor integriteta i narodne sloge. Koliko nam je poznato, za razliku od nagrade HND-a Ivani Petrović, prigovora na dodjelu Večernjakove nagrade – nije bilo. A zašto i bi, danas je pero moćnije od mača, a Šprajc i njemu slični godinama se naprežu nametnuti tezu kako je stvaranje Hrvatske – povijesna omaška, te da je samo pitanje vremena kada će projekt slučajne države – propasti. Iz njihove perspektive, Večernjakova nagrada je otišla u prave ruke…
Nakon Domovinskog rata, dok se još nisu ni ohladile topovske cijevi, počeo je proces – tzv. detuđmanizacije. Zbog toga danas o Vojnoredarstvenoj akciji Oluja možemo više pročitati u udžbenicima vrhunskih svjetskih vojnih akademija, nego u povijesnim udžbenicima u našim školama. Istodobno, branitelji njezinu godišnjicu slave u Glini, a politički državni vrh u Kninu ili s Vučićem u Bačkoj Palanci… Bilo kako bilo, možemo se složiti s ocjenom nagrađenog novinara Šprajca i nevoljko priznati kako je nešto trulo u državi Hrvatskoj. Jer da nije, u svojim informativnim emisijama, kao „renimirano“ ime hrvatskog novinarstva, umjesto zajedljivih i samodopadnih komentara iznosio bi objektivne i provjerene informacije.
I dok je Hrvatsko novinarsko društvo, u kojem, usput rečeno, „vedri i oblači“ Pupovčeva izvanbračna supruga Slavica Lukić, vrištalo kako je Ivani Petrović novinarska nagrada dodijeljena „bez osnovnih novinarskih elemenata“, te da ona svoje „izvještaje pretvara u komentiranje s emotivnim pristupom“, uvijek cinični Šprajc trebao bi, valjda, biti uzor budućim novinarskim naraštajima… Ovako se ne voli naša Hrvatska…
I dok je Hrvatsko novinarsko društvo, u kojem, usput rečeno, „vedri i oblači“ Pupovčeva izvanbračna supruga Slavica Lukić, vrištalo kako je Ivani Petrović novinarska nagrada dodijeljena „bez osnovnih novinarskih elemenata“, te da ona svoje „izvještaje pretvara u komentiranje s emotivnim pristupom“, uvijek cinični Šprajc trebao bi, valjda, biti uzor budućim novinarskim naraštajima…
Ovako se ne voli naša Hrvatska…
Naš je dojam, pak, sasvim drukčiji. Nerijetko je Ivana Petrović, otvoreno, zasluženo i bez milosti „oplela“ po svima u kojima je prepoznala krivce općeg i zajedničkog neuspjeha. Ona u svojim tjednim komentarima upozorava i ukazuje na sve slabosti domaće i vanjske politike, rešetajući njihove glavne protagoniste. Njezine jezikove juhe nije bio pošteđen ni pravosudni sustav, pa je tako u nekoliko navrata u stilu upućenog i informiranog medijskog profesionalca, kritički skrenula pozornost na odluke i rad domaćeg sudstva, ali i Međunarodnog suda pravde zbog kojih su pravo i pravda samo mrtvo slovo na papiru.
U njezinim izvještajima, za razliku od drugih novinara koji poput strvinara zluradno likuju nad pedofilskim aferama svećenika, optužnicama protiv nogometaša ili lošim sudskim odlukama, dolaze dobronamjerne kritike koje se po svojoj intonaciji ne uklapaju u režirane hajke koje za izdašne honorare provode novinari. I to nazovi novinari koji Crkvu prikazuju kao pedofilsko udruženje koje zahvaljujući Vatikanskim ugovorima živi na grbači države, Modrića kao krivokletnika, Frljića kao talentiranog slobodnog umjetnika, a Hrvatsku kao državu iz koje mladi kupuju jednosmjerne karte i bježe glavom bez obzira…
U tom duhu, nedavno se u RTL emisiji Direkt moglo čuti kako su unatoč gomili neriješenih predmeta, suci, eto, sebi priuštili – pravo na godišnji odmor. Iole zlonamjerniji gledatelj, zbog tako sročene informacije, očekivano se može zaustaviti i zapitati: Zar suci imaju godišnji odmor? I odakle im uopće to pravo? S obzirom na sve učestalije anketno ispitivanje javnog mnijenja, koje je postalo nezaobilazan prilog informativnih emisija čiji rezultati pokazuju opće nezadovoljstvo pravosuđem, ovakva reakcija zapravo je prirodan razvoj događaja.
Naime, anketirana javnost u sucima ne prepoznaje stvarne zaštitnike općeg i zajedničkog dobra, već nekorisne parazite koji nisu uspjeli stati na kraj korupciji, nepotizmu i svim oblicima pogodavanja zbog kojih se država, plaćena krvlju, sada koprca u mutnoj kaljuži i umjesto obećane Švicarske s početka 90-ih, prema uređenosti pravnog sustava Hrvatsku su doveli do samog dna europskog standarda…
Korupcija i nepotizam – rak rana pravosuđa
Istina, pravosuđe je otvorena rana ove države i kako stvari stoje, dosadašnje vlastodržačke strukture nisu uspjele pronaći terapiju koja bi taj sustav riješila svih kroničnih bolesti koje su po svojoj anamnezi, zapravo, identične svim segmentima javne vlasti. Tako smo svih ovih godina, bilo tijekom izbornih kampanja ili njihovih mandata, bili zatrpani obećanjima premijera i resornog ministarstva o provođenju reformi koje će pravosuđe osloboditi negativnog koruptivnog predznaka i nepotizma, koji su danas, iz percepcije javnosti – njegova osnovna obilježja.
Već smo ranije pisali kako smo kao narod propustili povijesnu priliku da lustracijom pročistimo sustav od figura koje prije manje od četvrt stoljeća intimno nisu ni priželjkivale samostalnost države i činile su sve da do toga nikada ne dođe. Za razliku od Tuđmana, koji je naivno povjerovao u ideju o pomirbi Hrvata, takvi su se likovi kameleonskom spretnošću pretvorili u „zaštitnike“ državnih interesa, prigrabili stranačke iskaznice i zadržali mjesta u političkim centrima moći, s kojih nadziru sve, pa tako i sudbeni segment javne vlasti.
Zanimljivo je kako ni jedna medijska kuća nije provela analizu ili anketu, kojima su inače odreda svi skloni, koliko je dužnosnika regrutirano iz redova dijaspore, nekadašnjih studenata hrvatskog proljeća ili, pak, branitelja, odnosno onih bez kojih do uspostavljanja suverene Hrvatske nikada ne bi ni došlo… Takav propust, sigurni smo, nije slučajan, jer bi rezultati takve analize pokazale bizaran podatak da su u Hrvatskoj, koja među bivšim komunističkim zemljama po broju političkih zatvorenika drži uvjerljivo prvo mjesto, prerušeni drugovi kao virusi zahvatili sve epicentre moći, uključujući i medijski prostor i tako ozbiljno narušavaju ratom i privatizacijom izmućen imunološki sustav iscrpljene Hrvatske…
Stoga ne čudi što je budnim očima režimskih novinara, koji inače na dnevnoj bazi informiraju o nepotizmu u javnim službama i lokalnoj samoupravi, promaklo nedavno popunjavanje službeničkih mjesta na Općinskom sudu u Splitu. Na čelo tog suda ustoličila se Marina Boko, kojoj je u natječaju konkurirao vukovarski branitelj koji je uz to bio i u bodovnoj prednosti. Riječ je o nekadašnjoj tajnici današnjeg zamjenika državnog odvjetnika, koja se s mjesta zapisničarke, brzo došlepala do sudačkog zvanja, a uz podršku supervizora pravosudnog aparata, prvom prilikom zasjela u predsjedničku stolicu drugog po veličini općinskog suda u državi.
I dok je javnost u pobjedničkom transu slavila Vatrene, a budni novinari prozivali suce koji se na godišnjim odmorima odmaraju od svog nerada, na Općinskom sudu u Splitu, predsjednica je odgovorno raspisala natječaje i predano popunjavala prazne kockice kadrovske križaljke. Možda bi činjenicu, što je natječaj raspisan za vrijeme kolektivnih odmora, mogli nazvati i pukom slučajnošću da priliku zasnivanja radnog odnosa nije dobila, ni više, ni manje, već – nevjesta današnjeg predsjednika Županijskog suda u Splitu, Bruna Kleina.
Valja odmah reći da je riječ o sucu kojem su lokalni medij, iz samo njima poznatih razloga, „bianco“ dodijelili rejting osobe od povjerenja, pa zbog te neuobičajene sklonosti nisu nikada ni propitkivali zbog čega je, uz Amaru Trgo, relativno mlado i nepoznato sudačko ime, zbog posebnih zasluga i na preporuku, Veljana Radojkovića, predložen stambeno se zbrinuti o državnom trošku…
Kadrovsko mešetarenje na splitskom sudu
Sigurni smo kako će inače pedantno novinarsko oko koje budno prati zapošljavanja čistačica i domara u svim javnim tijelima i ovom prilikom besprijekornom sucu progledati kroz prste i neće ga, kako to obično biva, svom snagom medijske moći, kao u primjeru ministra Gorana Marića, prisiliti da zbog nepotističkog uhljebljivanja, široj javnosti objasni zbrinjavanje bliskog srodnika.
Istodobno, predsjednica Boko u tome i ne vidi ništa loše. Uostalom, nedavno je i sama, zahvaljujući dobroj umreženosti, zasjela u predsjedničku stolicu i brzo se uklopila u uštimani orkestar pod dirigentskom palicom višerangiranog maestra, pa se tako, barem za sada, ne mora tresti kako će zbog zapošljavanja po ključu koji je, zapravo, običan nepotizam od kojeg se naciji diže kosa na glavi, račune polagati „institucijama koje rade svoj posao“.
To bi po prirodi stvari trebalo biti nadležno ministarstvo koje nam, inače, već godinama kao obećanu nagradu najavljuje uređeni pravni sustav lišen korupcije i nepotizma! Ili, pak, nadležno državno odvjetništvo, u kojem vrijednoj predsjednici leđa čuva zamjenik državnog odvjetnika, Josip Čule, iz čije je sudnice u zapisničarskoj stolici, današnja predsjednica suda i započela svoju karijeru.
U toj je kadrovskoj spirali mjesto našao i sam nećak Jopisa Čule, sudac Dinko Mešin, u startu medijski prikazan kao „wunderkind“ i izvanserijski sudac, kojeg je „zahvalna“ predsjednica postavila za svog zamjenika. Tako se horizontalno i vertikalno uspostavlja lanac u kojem je svak’ svakom prijatelj, obitelj, poznanik… Iako smo naveli samo faktografski prikaz splitskog kadrovskog sudačkog labirinta, prozvana će imena očekivano sve to prikazati kao – osobni rat protiv njih – koje sumnjivo „podzemlje“, protivno pravilima sudačke struke, vodi protiv priznatih i časnih perjanica hrvatskog pravosuđa… Na isti se način i Slavica Lukić uzrujavala kada je novinarska nagrada otišla u ruke Ivani Petrović, ali joj je bilo posve prirodno da umjesto u Kninu, njezin izvanbračni suprug Pupovac, u Bačkoj Palanci, prepariranom četniku Vučiću drži mikrofon dok je ovaj, mrtav hladan, prvog hrvatskog predsjednika preimenovao u Hitlera, a Oluju u etničko čišćenje kojom je stvorena fašistička Hrvatska…
Istodobno se, pak, u toj istoj Hrvatskoj, dok se službena politika kune u odanost braniteljima i dr. Franji Tuđmanu, hrvatskom branitelju na dočeku Vatrenih, s kojima smo nakon dugo vremena zapjevali „Zovi, samo zovi…“ isključi – mikrofon…
Pametnome dosta…