Neven Cambi zdravstveno oporavljen i za razliku od ostalih kolega, jedini iz sadašnjeg sastava DSV-a, sebi osigurao novi mandat u novoosmišljenom modelu DSV-a
Dinamična narav društveno-političke scene s isprepletenim aferama u kojima se državni organi bave sadržajem raznoraznih SMS-a i ministarskim cipelama, ne dopušta da se u mainstream medijskom prostoru nametne priča, događaj ili vijest koja ne doseže potrebnu razinu adrenalina na koju je hrvatska javnost godinama naviknuta. S obzirom na intenzitet bombastičnih priloga kojima obiluju informativne emisije, sudeći prema anketama kojima se ispituje puls javnog mnijenja, gotovo da se kod hrvatskog puka više i ne zamjećuju nikakve reakcije iznenađenja ili zaprepaštenja.
Informacija, da su članovi Uprave posrnulog i uništenog Uljanika naplatili svoje masne honorare, u normalnim bi društvenim odnosima za ozbiljne medijske kuće bila pečenka od koje bi danima razvlačili priču. U Hrvatskoj je to informacija koju voditelj dnevnika nabaci usput, između dva beznačajna priloga o ugroženim kitovima i međimurskom folkloru.
U takvoj konkurenciji sadržaja nikakvih izgleda nema ni nedavni izbor članova Državnog sudbenog vijeća. U ovim redcima nemamo namjeru trošiti vrijeme na komentiranje stanja našeg pravosuđa, jer je na tu temu upućeno ionako previše primjedbi, zbog čega godinama uvjerljivo nosi titulu glavnog krivca – zašto Hrvatska danas ne podsjeća na Švicarsku – čemu smo se u poslijeratnim godinama nadali, a u odabranom društvu na svjetskom prvenstvu naciju u televizijskom prijenosu iritira navijački raspoložen Sanader.
Mi smo se kao novina i ranije prihvatili složene zadaće da od kolektivne krivnje poštedimo veliki broj sudaca koji pošteno zarađuju svoj kruh i po ekonomskom statusu ne odskaču od svojih susjeda. Isto tako, pokušali smo ukazati na nedostatke najavljenih zakonskih izmjena koje reguliraju izbor u sastav članova Državnog sudbenog vijeća. S druge strane, utjecajnije medijske kuće više će prostora posvetiti koncertu i izvanbračnim aferama cajke Karleuše, nego izboru ljudi kojima će sutra pripasti čast i obveza birati nositelje sudbene vlasti. Stoga i nismo začuđeni rezultatima provedenih izbora koji su sve, samo ne najavljena reforma pravosuđa.
Sessin osebujan profesionalni uspon
Kako je već rečeno, na ovom mjestu nije nam namjera razapinjati hrvatsko pravosuđe, jer se time predano i zlonamjerno bave masno plaćena „renomirana“ novinarska pera. To ćemo ostaviti, primjerice, nekakvim Tomićima koji u birtiji pijuckaju kave, a neki i za više od 40.000 kuna u svojim veleumnim kolumnama u maniri glavne moralne vertikale, uzimaju sebi za pravo očešati se o sve što u ovoj državi domoljubno diše ili se miče.
Sreća je samo što je njihova genijalnost prepoznata isključivo u nacionalnim okvirima, pa se ne moramo tresti da će takve novinarske klase spakirati svoje kufere i zajedno krenuti u uređene europske zemlje, kao i 1700 hrvatskih liječnika koji su najavili odlazak iz Domovine. Hrvatska je sigurno jedina zemlja u Europi u kojoj novinar, koji se zlurado i cinično cereka svakom nacionalnom neuspjehu, ima daleko bolja primanja od dječjeg kirurga. Hrvatska je sigurno i jedina zemlja u Europi u kojoj takav novinar u klimatiziranom kafiću, uz duhanski dim pametuje o slabostima zdravstvenog sustava.
Onako, radi novinarske savjesti, pokušat ćemo ukazati na nedostatke, pa ako hoćete i opasnosti, u koju nas vodi postojeći model izbora u sastav Državnog sudbenog vijeća. Od uspostave hrvatske samostalnosti taj je postupak prošao nekoliko stadija, pa je nekada izbor sudaca bio u rukama saborskih zastupnika, da bi od 2011., nakon kritike i pod pritiskom međunarodnih sudačkih organizacija kod priprema za ulazak u EU, svi suci dobili priliku birati svoje predstavnike tajnim glasovanjem.
Među prvima koji je prepoznao prednosti takvih „demokratskih promjena“ bio je današnji predsjednik, Đuro Sessa, koji je svoj mandat u Državnom sudbenom vijeću iskoristio, moglo bi se reći, za svoje napredovanje i tako ugrabio priliku da se budućim naraštajima pohvali kako je na višu instancu izabrao – sam sebe. Sessin je profesionalni uspon u najmanju ruku osebujan i, možda, najzgodnija ilustracija nakaradne kliničke slike pravosuđa. Kako je sudački status osigurao još daleke 1984., Sessa je imao dovoljno vremena i političkog iskustva, da se po osamostaljenju pripremi i zauzme startne pozicije koje će mu omogućiti da preko diplomatskih voda i uz politički podršku, brzo dopliva do vrha sudbene vlasti.
Iz te je pozicije nedavno vrlo kritički komentirao način rada još uvijek aktualnog sastava DSV-a, uz opasku kako su „određeni suci u tom tijelu podlegli utjecajima koji nisu primijenjeni za suca“. Pritom je zaboravio kako sadašnji sastav DSV-a čine neposredno izabrani suci, dok su najznačajniji koraci u njegovoj pravosudnoj karijeri, blagoslovljeni samo i isključivo sklonošću političkih mentora, a ritam njegovog pravosudnoga uspona, u ključnim trenucima nikada nije bio izložen riziku u kojem bi njegovo imenovanje ovisilo o biračkoj volji njegovih sudačkih kolega.
Iako, osim paušalne primjedbe, Sessa nije iznio konkretnijih primjedaba, niti pojasnio svoje zamjerke na račun tog tijela, bolji poznavatelji prilika naslućuju kako stvarni razlog njegovog nezadovoljstva leži u činjenici što on, na članove sadašnjeg DSV-a, nije ostvario utjecaj u mjeri u kojoj je to navikao. Svojim „mukotrpnim radom“ uspio je privatizirati Udrugu sudaca, kojoj je donedavna i predsjedavao, pa iako bi ona po slovu zakona trebala promicati i štititi interese svih sudaca, Sessa je tada, kao i danas, to udruženje koristio za regrutaciju svojih perjanica koje su na navijačkim krilima Udruge upotpunile pravosudni mozaik nad kojim bezvremenski i sveprisutni mecena budno bdije.
Izvršna vlast kroji i utječe na sudbinu sudstva
Kako se na pravosudnu scenu sprema istrčati, ni više ni manje, njegov sin, Sessa se pravodobno i pedantno pobrinuo izmijeniti zakonske odredbe koje uređuju izbor i sastav tog tijela. Tako danas imamo model po kojem gotovo 2000 prvostupanjskih sudaca biraju samo jednog predstavnika, a otprilike 400 županijskih sudaca, njih – troje. Za razliku od prethodnog modela, suci sada sudjeluju u izboru samo predstavnika onog stupnja u kojem obavljaju sudačku dužnost. Kako je Sessa istodobno i predsjednik Državnog izbornog povjerenstva, uz svoje obilato političko iskustvo, ovako je uspio nametnuti i osmisliti model u kojem za člana DSV-a može biti izabran i sudac, s npr. 40 glasova.
To se obistinilo u izbornim rezultatima suca Nevena Cambija kojeg je šira javnost mogla upamtiti po odšteti od 50.000 kuna koju mu jedan dnevni list mora platiti za novinski članak u kojem on nije ni spomenut. Pokazalo se kako se sudac narušenog zdravlja dovoljno oporavio do sljedećih izbora tako da se, za razliku od ostalih kolega, jedini iz sadašnjeg sastava DSV-a uključio u izbornu utrku i sebi osigurao novi mandat u novoosmišljenom modelu DSV-u.
Kako živimo u državi u kojoj se sve slabosti demokracije kao izbornog modela očituju u činjenici da su Pupovac i Štromar članovi Vlade koja je izbornu pobjedu odnijela zahvaljujući biračima kojima je pobjednička stranka u izbornoj utrci prodavala priču o demokršćanskim vrijednostima i čuvanju vrijednosti Domovinskog rata, ne čudi da se i članovi DSV-a biraju po modelu koji je sve, samo ne demokratski. Za razliku od izbornog sustava RH kojeg već neko vrijeme bezuspješno pokušavaju promijeniti referendumske građanske inicijative, teško da možemo očekivati snažniji glas općinskih, upravnih i prekršajnih sudaca.
Iako su oni nezadovoljni modelom koji ih čini sucima drugog reda i ničim ih ne motivira da sudjeluju u izbornoj utrci, istodobno su više nego svjesni kako njihova profesionalna sudbina ne ovisi o stvarnom radu i trudu, već o općem dojmu kojeg su o njima stekli više i visoko rangirani kolege. Da nisu daleko od istine, pokazuje primjer ponovno izabranog Cambija, koji rukave nije zasukao nad sudačkim spisima, a bije ga i glas kako se više oznojio u košarkaškoj, nego u sudačkoj dvorani. Inače, bilo bi zanimljivo zagrebati po statističkim izvješćima o radu sudaca kojima je pripala čast u nadolazećem razdoblju sudjelovati u izboru svojih budućih kolega.
Šira javnost ili ono što je od nje uslijed silnih iseljavanja ostalo, ne pokazuje značajniji interes za izbor članova DSV-a, niti ona po naravi stvari može spoznati koliko je takvo tijelo od važnosti za uredno funkcioniranje pravosudne vlasti, odnosno imenovanja ljudi koji će tu vlast sutra obavljati. Oni koje bi trebalo biti briga, upravo su inovatori zakonskih okvira za najnovije izborno namještanje. U radnim skupinama oduvijek sjede predstavnici izvršne i pravosudne vlasti koji uštimano smišljaju modele koje će predstaviti kao terapiju za pravosuđe koje se godinama prikazuje otvorenom ranom pravne države, a sebe kao – spasonosne inovatore.
Iako je po svojoj ustavnoj definiciji sudbena vlast samostalna i neovisna, te od vitalne važnosti za stabilnost ove zemlje, začuđujuća je mjera utjecaja kojom izvršna vlast sudjeluje u donošenju zakona kojima se izravno kroji i utječe na sudbinu sudstva. Iako bi Ministarstvo pravosuđa, kao dio izvršene vlasti, trebalo biti „servis“ sudovima kao neovisnim tijelima, ono je vremenom postalo sigurna kuća visokopozicioniranih službenika koji su bitne i vitalne funkcije zapasali i prije nego se na zgradi Ministarstva zavijorila zastava Republike Hrvatske.
Novi suci – potomci najzvučniji pravosudnih imena…
Ovakvo snažan utjecaj Ministarstva pravosuđa donekle se može objasniti činjenicom što u toj instituciji, osim ministara koji često i ne dočekaju kraj mandata, godinama sjede isti službenici koji trgujućim svojim utjecajem, kontroliraju i upravljaju kadroviranjem podobnih i poslušnih kadrova, što ih vremenom čini moćnijim i važnijim od samog ministra. Dobar primjer svakako je sveprisutna, Marinka Jelić, koja godinama sjedi u Ministarstvu.
Nema sumnje, riječ je o izvanserijskoj i nadasve sposobnoj ženi koja čas sudjeluje u radu Pravosudne akademije, čas bira službenike i namještenike, javne bilježnike, provodi inspekcijski nadzor sudova, sudjeluje u radnim skupinama za izradu zakona. Nema što, žena, majka, kraljica! Ohrabrena utjecajem kojeg ima u Ministarstvu, drzne se uplitati i u rad predsjednika sudova, rad DSV-a, lobira u promociji lojalnih kadrova, nameće i određuje kadrovska rješenja. S obzirom na područje interesa i sposobnosti koje pri tome pokazuje, pitanje je samo dana kada će pokazati ambiciju da preuzme mjesto Predsjednice Republike Hrvatske.
Iako je javnost posebno senzibilizirana na učestalo dupliranje funkcija državnih dužnosnika i ježi se od nabrajanja raznoraznih upravnih i nadzornih odbora u kojima se kao predsjednici, zamjenici predsjednika, tajnici, izvršni i tehnički direktori pojavljuju zvučna politička i dužnosnička imena, ili u najmanju ruku njihovi bliski srodnici, prijatelji, znanci, kumovi, ova je službenica uspjela zasjesti i zadržati nekoliko značajnijih funkcija koji joj omogućavaju sudjelovati i utjecati na rad službenika, općenito na popunu radnih mjesta, te sastavljanje mišljenja za izbor predsjednika suda.
S obzirom da se Ministarstvo pravosuđa u nekoliko navrata pohvalilo statistikama pozitivnih trendova i nema potrebe za novim popunjavanjem sudačkog kadra, za očekivati je kako će se pred ovim DSV-om, za razliku od ranijih saziva, rjeđe pojavljivati postupci u kojima se suci prvi put imenuju, a češće postupci u kojima će odlučivati o njihovom napredovanju. U tom kontekstu, svakako će biti zanimljivo pratiti izbor novih sudaca u kojima se pojavljuju potomci najzvučniji pravosudnih imena…
Nedavno smo svjedočili iskustvu sutkinje koja je javno progovorila o Sessinim pritiscima vezanim za bodovanje u postupku izbora za suce Trgovačkog suda u Zagrebu. Iako bi u iole uređenoj državi, bilo kakva intervencija predsjednika Vrhovnog suda RH u postupku izbora u kojem sudjeluje njegov sin, bio razlog za povlačenje s te funkcije, u Hrvatskoj se o tome ne raspravlja čak ni u kontekstu sukoba interesa. U takvim okolnostima slobodni smo zaključiti kako su samo naivci, ukoliko ih još ima, povjerovali kako će postojeći model dovesti do toliko željenog ozdravljenja, koji prije svega ovisi o neovisnom i transparentnom izboru sudaca.
Da je pravosudnim moćnicima stalo da se za suce biraju najbolji studenti pravnih fakulteta, potrudili bi se iznaći zakonski model po kojem im na tom putu ne bi konkurencija bili studenti koji su do diplome došli nakon osam godina studiranja koliko je, kako to neki tjednici prenose, trebalo – Sessinom nasljedniku. Ovako su prva četiri mjesta na listi prvenstva za suce Trgovačkog suda u Zagrebu pripala, gle slučajnosti(!), djeci sudaca visokih sudova.
Floskule o institucijama koje rade svoj posao
Sada je postalo bjelodano ono čemu se u javnosti odavano i otvoreno šuška, kako je posrijedi puka demagogija u kojoj se duboko vodi računa o očuvanju postojećeg hijerarhijskog modela, koji ne proizlazi iz zakonom ustanovljenog modela sudbene vlasti, već iz potrebe da se koncentracija moći zadrži i očuva u jednom zatvorenom i biranom društvu. Bojimo se da će svi oni, ako takvih uopće ima, koji imaju očekivanja od obećanog transparentnog rada DSV-a, brzo spoznati kako su posrijedi neuvjerljiva obećanja na kakva smo inače navikli od glavnih nositelja sudbene i izvršne vlasti.
Čitatelji ovog članka lako će uočiti kako se hodogrami u sudačkim karijerama pojedinih sudaca ne razlikuju bitnije od brojnih društveno i politički angažiranih pojedinaca koji na vlast dolaze i ulaze na mala vrata, a potom se svakog tko se prisjeća njihovih skromnih izbornih rezultata, prikazuje nepoželjnim i za sustav – štetnim faktorima. Politički analitičari običavaju koristiti podjelu na lijeve i desne, iako je aktualna polemika oko referendumskih inicijativa i u najbrojnijoj stranci u državi pokazala, da je sazrelo vrijeme da se stvari raskrinkaju do kraja.
Poučeni povijesnim iskustvom ovog naroda možemo skoro proročanski najaviti da će deblji kraj u takvoj inventuri izvući svi oni koji istinski vjeruju i podržavaju sve ono po čemu se vladajuća stranka, barem, službeno legitimira kao demokršćanska, dok će nas politička i pravosudna elita tješiti floskulom o institucijama koje rade svoj posao.
Nadamo se da to nisu one u kojima već godinama sjede Đuro Sessa, Neven Cambi, Marinka Jelić… A ni njihovi bližnji…