Ivan Oršanić, političar, revolucionar i filozof, bio je kao katolički intelektualac, bliski suradnik dr. Alojzija Stepinca. Uređivao je stožerni nacionalistički časopis 'Hrvatsku smotru', te je slovio kao ideolog hrvatske nacionalističke misli. Stoga je 1939., poslije uspostavbe Banovine Hrvatske, uhićen i zatočen u starojugoslavenski koncentracijski logor Kruščica u Bosni. U zatočeništvu je dočekao 10. travanj 1941., kada je u Zagrebu proglašena NDH
Budući se 17. prosinca ove godine navršava pola stoljeća od smrti prof. Ivana Oršanića, uzorita hrvatskoga rodoljuba koji je cijeli život darivao sebe u nesebičnoj borbi za boljitak potlačenoga hrvatskog čovjeka i napaćenoga hrvatskog naroda, u sljedećim rečenicama, držim posve primjerenim osvrnuti se na njegove svijetle tragove koje je iza sebe ostavio, kao uzor novim naraštajima Hrvata, jer je za Hrvate i Hrvatsku doslovno izgarao u svakodnevnom domoljubnom djelovanju, od svoje šesnaeste godine, pa sve do prerane smrti 1968. u Buenos Airesu, u 64. godini života.
‘Hrvatski Orlovi’
Katoličku organizaciju hrvatske mladeži, „Hrvatske Orlove”, utemeljene 16. prosinca 1923., skupina domoljubno orijentiranih katoličkih intelektualaca, predvođena predsjednikom Hrvatskoga orlovskog saveza, dr. Ivanom Protulipcem i prvim orlovskim tajnikom, prof. Ivanom Oršanićem, uspjela je osamostaliti, to jest, odvojiti Savez od „Slovenskih Orlova”. Tim činom, Protulipac i Oršanić nedvosmisleno su pokazali da ne postoji nikakav jugoslavenski katolicizam, dajući zasebnost hrvatskom katolicizmu.
Zbog politički nepoćudnog djelovanja protiv velikosrpskoga monarhističkog režima u Orlovskom savezu, Oršanić je izgubio posao profesora matematike i fizike u Vukovaru. Crkveni krugovi su mu 1929. priskočili u pomoć te ga zaposlili kao profesora u Nadbiskupskoj gimnaziji u Zagrebu. Od 1933., Oršanić se odlučio posvetiti isključivo nacionalističkom djelovanju. Stoga je napustio Orlovski savez, a o svojoj tadašnjoj odluci je zapisao: „Odlučio sam napustiti organizatornu podlogu vjersko-crkvenog područja, ne napustivši ni vjeru ni Crkvu, pa se izručiti onom području, koje je bilo ugroženo i progonjeno: političkom području, revolucionarno-političkom području.”
Revolucionarno djelovanje u monarhističkoj Jugoslaviji
Skupa s Dušanom Žankom i dr. Avelinom Ćepulićem, prof. Oršanić je od siječnja 1936. prionuo radu u nacionalističkom časopisu „Hrvatska smotra”. U rečenoj publikaciji, upravo je Oršanić objavio politički program „smotraša”, kojim su udareni temelji hrvatskoga nacionalističkog pokreta. U Oršanićevu programu je stajalo: „Hrvatski narod predstavlja jednu zrelu nacionalnu individualnost, (…) ima pravo na vlastitu državu i sposoban je izgraditi unutar svoje države demokratski život, pravedan za svakoga i za sve, koji pošteno vrše svoju funkciju u njemu i za njegovo dobro.”
Navlastito srčano, Oršanić se borio protiv Mačekove dvolične politike. Kao hrvatskom nacionalistu, bilo mu je razvidno da se dr. Vladko Maček zalaže tek za reformiranu Jugoslaviju, a ne za uspostavu samostalne hrvatske države. Kasniji događaji potvrdit će ova Oršanićeva predviđanja iz 1935., od kada Oršanić sve više revolucionarno djeluje, jer mu je postalo jasno da samo promidžbeni i politički rad neće biti dostatan u borbi za samostojnu Hrvatsku.
Stoga je prionuo osnutku tajnih ustaških revolucionarnih podružnica u tuzemstvu, zbog čega je bio zatvoren. Ali, ni u zatvorima nije mirovao, već je iz zatvora u Petrinjskoj u Zagrebu, pa iz Lepoglave, a potom iz koncentracijskog logora u Krušćici, rukovodio konspirativno ustaškom borbom, a na intelektualnom planu priredio je zakonske nacrte za uredbu buduće hrvatske države.
Oršanićev rad u NDH
Glede proglašenja NDH, 10. travnja 1941. u Zagrebu, koje je proizašlo iz opravdanoga revolucionarnog djelovanja borbenih hrvatskih nacionalista, prof. Oršanić je iznio jasno gledište: „Hrvatski narod u događajima oko 10. travnja nije imao nikakvu ideološku vanjskopolitičku orijentaciju, nego isključivo volju osloboditi se Jugoslavije i organizirati se u vlastitoj državi. Podmetanje fašističke ideologije i kvalifikacije 10. travnju 1941., povijesno je neistinito i neispravno, te ga vrše oni koji bi htjeli nanijeti sramotu hrvatskom narodu, namećući mu oznaku da nije imao volju za svojom državom, nego za Jugoslavijom, stoga da bi upravo rečeni dobili opravdanje za vlastito stalno djelovanje protiv hrvatske države.”
Kao istaknutom prijeratnom pripadniku tuzemnog krila Ustaškog pokreta, poslije uspostave NDH, ustaški poglavnik dr. Ante Pavelić je Oršanića postavio za prvoga čovjeka ustaške promidžbe. Tu zahtjevnu dužnost je obnašao samo mjesec i pol dana, nakon čega je na njemački zahtjev – smijenjen. U tom kratkom razdoblju, vodeći se načelom „hrvatske nezavisnosti”, Oršanić je u hrvatskim rukama uspio zadržati sve kulturne ustanove, tiskare, krugoval, državni slikopis, slikokaze i druga promidžbena poduzeća.
Nakon što je spriječio nacionalsocijalistički utjecaj na državnu ustašku promidžbu i na kulturni život u mladoj hrvatskoj državi, u suglasju s onodobnim državnim poglavarom Pavelićem, iz istoga razloga, prof. Oršanić osnovao je i postao zapovjednikom Ustaške mladeži. Pavelić i Oršanić nikada ne bi ustrojili Ustašku mladež, da se nad Hrvatskom nije nadvila ozbiljna pogibelj, ne samo germanizacije, već i nacističke ideologizacije onodobne hrvatske mladeži.
O rečenim događanjima sam Oršanić je zapisao: „Preuzeo sam mladež, da isključim germaniziranje. Ne može biti dvije ili više organizacija za mladež, nego samo jedna. Tako je bila stvorena jedna linija, koja nije od početka bila u rukama ni Nijemaca ni Talijana, ni njihovih ljudi.”
Kao državni dužnosnik NDH, Oršanić je ciljano držao prohrvatske govore upravo u dijelovima Hrvatske koji su bili pod najvećim udarom Talijana. Iz Sarajeva je 12. svibnja 1942. stiglo sljedeće izvješće talijanskih obavještajaca: „Ustaše nastavljaju neprijateljski stav prema nama. Poglavnikov povjerenik Oršanić, prigodom nedavne posjete Sarajevu, žalio se na nazočnost njemačko-talijanskih vojnih postrojba na hrvatskom državnom području, izjavljujući da Hrvati mogu sami riješiti unutrašnju situaciju.”
Izvješće talijanskih obavještajaca iz Dubrovnika, glede Oršanićeva djelovanja, od 13. svibnja 1942., je glasilo: „U govoru u Dubrovniku, u sjedištu ustaškog zapovjedništva, prof. Oršanić je kazao da predstoji ponovno preuzimanje cjelokupne vlasti od strane ustaških vlasti na svetom tlu Hrvatske; da će se ustaše pobjedonosno vratiti u sve hrvatske gradove i da će u Hrvatskoj naređivati samo ustaše…”
U svibnju 1944., Oršanić je preuzeo dužnost državnog savezničara, što je značilo da su pod njegovu upravu došla sva pitanja glede socijalne politike NDH, te nadležnost nad udrugama poslodavaca i radničkim sindikatima. Na rečenoj dužnosti Oršanić je djelovao do sloma NDH, kada je u svibnju 1945. izbjegao u Austriju.
Djelovanje u političkoj emigraciji
Oršanić se u Austriji odmah pobrinuo za skupinu hrvatskih izbjeglica i skupa s njima se prebacio u izbjeglički logor Fermo u Italiji. Iz tog logora je morao pobjeći, da ga Englezi ne uhite i da ne bude izručen u sigurnu smrt – u komunističku Jugoslaviju. Premda stalno izložen opasnostima – domoljubnim duhom nije klonuo! Štoviše, uputio je pismo britanskom premijeru Winstonu Churchillu i otvoreno ga optužio zbog sramotne engleske uloge u izvršenom partizanskom genocidu nad hrvatskim narodom, započetom 15. svibnja 1945. u Bleiburgu. Oršanić je 1948. iz Italije otputovao u Argentinu, gdje se u početku izdržavao radeći teške fizičke poslove.
U političkoj filozofiji prof. Oršanića doživljena stvarnost imala je bitnu ulogu, ali ga nikada nije pokolebala u njegovoj vjernosti svetim hrvatskim idealima. Primjerice, svršetkom 1948., u članku „Borba za nezavisnost i slobodu”, Oršanić je napisao: „Imali smo nesreću da je naša borba za nezavisnost i slobodu završila teškim slomom. Što sad? Možemo li se pomiriti sa sudbinom te proglasiti besmislenim i suvišnim svako sadašnje i buduće nastojanje, zato što nismo uspjeli? To mogu činiti pojedinci, ali narod kao povijesna cjelina ne može drukčije, nego nastaviti borbu do potpunog smirenja u slobodi i nezavisnosti. Dakle, borba se nastavlja, jer hrvatski narod nema ni slobode ni nezavisnosti.”
Unatoč teškim okolnostima, Oršanić je s riječi prešao na djela. Skupa s petoricom hrvatskih domoljuba, 9. siječnja 1951. utemeljio je Hrvatsku republikansku stranku, te pokrenuo stranački časopis „Republika Hrvatska”. Prije osnutka stranke, napisao je njezin politički program još u Italiji, te otiskao domoljubni bilten „Starčevićanac”. Oršanić je nedvosmisleno formulirao stožerne politički cilj nove stranke: Sloboda hrvatskog naroda može se ostvariti samo kroz samostalnu hrvatsku državu, koja treba obnoviti na pravičnim načelima!
U Načelima Hrvatske republikanske stranke, objavljenim iste 1951., odbačen je k tomu i svaki pozitivan stav naprama bilo koje i bilo kakve Jugoslavije, te je napose podvučeno da „država nije sama sebi svrhom, nego da je smisao države u djelatnosti za narod i opstojanju radi naroda te da stoga vlast treba što jače približiti utjecaju i odgovornosti naroda”.
U drugom broju političkog časopisa „Republika Hrvatska”, Oršanić je 1952. jasno iznio vlastita stajališta o Jugoslaviji, ali i o moralnoj bijedi hrvatskih komunista: „Jugoslavija je ili diktatura ili je ne može biti – zakon je izražen u apsolutnom smislu od 1918. pa sve do danas, i isključena je svaka mogućnost nijekati ga. (…) Je li ikada ijedan Hrvat komunist formulirao ikakvo gledanje na hrvatsku problematiku? Osim brbljanja o fašizmu, satelitstvu i ustaštvu, stoga da ne bi morali ništa reći, da bi sakrili siromaštvo pogleda i da bi opravdali zločine na liniji vlastitoga izdajničkog služinstva – nema ništa, apsolutno ništa. Valjda nijedan narod nema tako primitivnu kategoriju komunista kao hrvatski narod. Bez znanja, bez hrabrosti da išta shvate, kažu, misle i smisle o Hrvatskoj i Hrvatima, intelektualni i moralni primitivci – bili su sretni da im bude dodijeljena uloga ubijanja i stražarenja vlastitoga naroda.”
U brošuri „Ekonomska snaga iseljeništva u Americi”, objavljenoj 1956., Oršanić je objelodanio onodobnu gorku istinu: „Na Zapadu ne dominira idealizam, nego nažalost sile egoizma, zaljubljene u materijalni prosperitet… Očekivati da bi Zapad likvidirao Jugoslaviju, za vrijeme mira – spada u ludosti.”
Unatoč spoznaji ove činjenice, u istoj brošuri, Oršanič je optimistično napisao: „Ne postoji nijedan argument, s kojim bi se Hrvate moglo uvjeriti, da ne treba rušiti tamnicu. Svijet mora definitivno spoznati, da će Hrvat srušiti svaku državu, koja nije njegova. Nemojmo voditi računa, kome se to u svijetu može dopadati, a kome ne. Kad se radi o Hrvatskoj, onda se ima provoditi ono što se nama Hrvatima dopada. Naše oslobođenje mora biti djelo naše volje, naše savjesti i našeg idealizma… Jugoslavija se ima slomiti – zadavljena hrvatskom voljom za slobodom.”
Zaključni sažetak
Prof. Ivan Oršanić, političar, revolucionar i filozof, bio je, kao katolički intelektualac, bliski suradnik dr. Alojzija Stepinca. Uređivao je stožerni nacionalistički časopis „Hrvatsku smotru”, te je slovio kao ideolog hrvatske nacionalističke misli. Stoga je 1939., poslije uspostavbe Banovine Hrvatske, uhićen i zatočen u starojugoslavenski koncentracijski logor Kruščica u Bosni. U zatočeništvu je i dočekao 10. travanj 1941., kada je u Zagrebu proglašena Nezavisna Država Hrvatska.
Netom po uspostavbi NDH, poglavnik dr. Ante Pavelić imenovao je prof. Oršanića za ravnatelja promidžbe NDH. Tu dužnost je časno obavljao, jer nije htio hrvatsku promidžbu podrediti njemačkim ni talijanskim interesima. U dogovoru s Poglavnikom, ustrojio je potom „Ustašku mladež”, da ju sačuva od nacističke indoktrinacije i ideologizacije.
Prof. Oršanić, kao pristaša Starčevićevih slobodarskih, čovječanskih i državotvornih ideja, do Bleiburške tragedije, nije zagovarao republikanstvo, već se svom snagom nesebično borio za opstanak NDH. Međutim, poslije 1945., sintetizirao je političke poglede, oslanjajući se na svu našu državotvornu baštinu, od Oca Domovine dr. Ante Starčevića sve do 1941., kada je proglašenjem hrvatske države iz narodne duše planula spremnost na borbu za očuvanje nacionalno-državne samosvojnosti.
Oršaniću, kao djelatnom političkom emigrantu, glavno geslo je bilo: „Piši i bori se!” Stožerni idejni okvir njegova političkog djelovanja tijekom cijeloga života bila je: slobodarska, demokratska i društveno pravedna hrvatska država. U toj borbi, za rečenu Hrvatsku, koja sa sobom nije nosila nikakve povlastice, mogli su se naći samo hrvatski ljudi s mozgom za pripremu hrvatskog političkoga programa za oslobođenje porobljene domaje iz jugoslavenskih okova, obogaćena jasnim načelima suvremenoga hrvatskog nacionalizma.
Hrvatskoj političkoj emigraciji Oršanić je darovao idejni kostur hrvatske osloboditeljske borbe, a kao borac i revolucionar bio je duboko svjestan činjenice „da je prvo potrebna ideja, ali da nije dostatno znati, već da treba i djelovati, te da ideja mora ući u arenu hrvati se s drugim idejama, kako bi se ostvarila i pobijedila”.
Slobodnu Hrvatsku za života Oršanić nije dočekao, ali se njegovi domoljubni ideali i snovi o hrvatskoj samostalnosti nisu pokazali političkom iluzijom, jer je hrvatska država i po drugi put rođena u burnomu 20. stoljeću.