U Hrvatskoj nas se sustavno 'bombardira' podacima o snazi sjevernokorejskih bombi, dometima raketa, ili još gore, šabloniziranim mantrama o 'ludosti' i 'nepredvidljivosti' sjevernokorejskog 'mladog vođe'. Međutim, u analizama ove teme naglasak se mora staviti na političku, a ne vojno-tehničku dimenziju, jer će politika na kraju problem riješiti. Mi možemo samo govoriti o metodama koje će ona primijeniti za konačno rješenje, pri čemu ono definitivno neće biti vojno...
O svjetskoj političkoj top-temi, Sjevernoj Koreji, razgovarali smo s vanjskopolitičkim analitičarem tjednika 7Dnevno i glavnim urednikom analitičkog portala Geopolitika.News, Zoranom Meterom.
Gospodine Meter, hoće li biti rata na Korejskom poluotoku? Hoće li SAD vojno napasti Sjevernu Koreju nakon njezinog testiranja hidrogenske bombe, višestruko jače snage od atomskih bombi koje su bačene na Hirošimu i Nagasaki u sutonu Drugog svjetskoga rata?
– Želim upozoriti da se, nažalost, javnost u Hrvatskoj sustavno „bombardira“ podacima o snazi sjevernokorejskih bombi, dometima raketa, ili još gore, šabloniziranim mantrama o „ludosti“ i „nepredvidljivosti“ sjevernokorejskog „mladog vođe“ koje više spadaju u domenu psihologije i psihijatrije, nego zdravog, logičkog, političkog rasuđivanja. Međutim, u analizama ove teme naglasak se mora staviti na političku, a ne vojno-tehničku dimenziju, jer će politika na kraju problem riješiti. Mi možemo samo govoriti o metodama koje će ona primijeniti za konačno rješenje, pri čemu ono definitivno neće biti vojno. Dakle – NE, rata na Korejskom poluotoku neće biti!
Percepcija svjetske javnosti i većine medija je upravo suprotna. Čini se kako rat, zapravo, „visi u zraku“ i samo što nije počeo. Na temelju čega Vi iznosite svoju optimističnu tvrdnju?
– Korejska kriza je samo jedan nedjeljivi dio međusobno umreženog niza događanja, aktivnosti i svekolikih kriza koje djeluju po zakonu spojenih posuda, a koje je potrebno razumijevati da bismo mogli shvatiti složenost stanja na Korejskom poluotoku. Zato ću i reći da Amerikanci neće napasti Sjevernu Koreju iz nekoliko razloga, od kojih su najvažnija dva: prvi – tome se izričito protive Kina i Rusija, kao glavni regionalni igrači i pokrovitelji sjevernokorejskog režima, a onda i Južna Koreja, o čijoj se „koži“ tu najviše i radi). Drugi razlog – Amerikancima vojno rješenje, koliko god deklarativno njime prijetili – nije u interesu.
Što se protivljenja Kine i Rusije tiče, stvar je vrlo jasna. Režim u Pjongjangu, dok je pod dominantnim utjecajem Pekinga, onemogućuje potencijalno izbijanje američkih vojnika na granice s Kinom i Rusijom. Pritom, svega 40 kilometara duga granica Rusije i Sjeverne Koreje za Moskvu ima golem strateški značaj. U blizini je Vladivostok, a u njemu središte ruske Tihooceanske flote, pa je čvrsti ruski stav u zaštiti Sjeverne Koreje s tog aspekta i više nego razumljiv. Američka nezainteresiranost za vojnim rješenjem ogleda se, pak, u tri aspekta: prvi – stalna napetost u toj zoni, štoviše, njezino pojačavanje, SAD-u potpuno odgovara jer mu pruža opravdanje za njegovu vojnu nazočnost u azijsko-tihooceanskoj regiji i za daljnje jačanje svojih vojnih efektiva – primjerice, PRO sustav THAAD nedavno je razmješten u Južnoj Koreji, Kini „pred nosom“. Drugi aspekt – korejska kriza SAD-u odgovara zbog primoravanja kineske fokusiranosti na svoje dvorište, jer se oružjem zvecka pred njezinim vratima, što onda otežava projekciju kineske vojne moći u ostale dijelove svijeta, prije svega Bliski istok i Afriku, gdje se Kina sudara s gospodarskim interesima Zapada. I napokon, treći aspekt – zbog ulaska u „slijepi tunel“ američke bliskoistočne strategije, gdje već odavno po Washington ne ide sve prema zacrtanom planu, SAD vješto prebacuje fokusiranost domaće i svjetske javnosti u sasvim drugi kut svijeta – u zonu Korejskog poluotoka.
Valja podsjetiti kako Sjeverna Koreja, zapravo, sada ne čini ništa što već nije činila od 2006. godine, kada je pokrenula razvoj nuklearnog programa i zbog čega je od tada pod sankcijama međunarodne zajednice. Ako znamo da je testiranje H-bombe bilo šesto po redu nuklearno testiranje, od čega su dva bila lani, a ostali još ranije, zašto se baš sada svijet oko toga toliko uzbuđuje? Pjongjang je proteklih tjedana samo javno demonstrirao kako je uspješno zaokružio svoj nuklearni razvojni ciklus i da ga je spreman uporabiti u slučaju napada na Sjevernu Koreju, što ionako govori već godinama. Osim toga, da je Sjeverna Koreja uistinu problem za nacionalnu i državnu sigurnost SAD-a, Washington nikoga ne bi pitao, smije li i pod kojim uvjetima može vojno svrgnuti tamošnji režim… I vjerojatno bi u tome imao pravo. Međutim, svi oni koji to trebaju znati, jako dobro znaju kako realne vojne ugroze po SAD od Sjeverne Koreje nema, ne samo zbog golemog nesrazmjera između njihove vojne i svake druge moći i vrlo skromnih nuklearnih potencijala Pjongjanga, već i zbog toga što Pjongjang shvaća razvoj svog nuklearnog programa isključivo kao najsnažniju mjeru za odvraćanje napada i svrgavanje njegovog režima, dok ga međunarodna zajednica tretira kao prijetnju miru.
Znači li to stalno pokazivanje mišića da je riječ o kontroliranoj situaciji u kojoj napetost koja visi u zraku, čak, nekome i odgovara?
– Vidite, u Pjongjangu često znaju govoriti kako SAD nikada ne bi napao Libiju i Irak da su oni posjedovali – atomsku bombu. Također treba biti realan i kazati kako sjevernokorejski državni vrh nije iracionalan kako ga se sustavno opisuje, i da jako dobro zna kako bi njegovo pokretanje preventivnog napada dovelo do rata kojeg bi Sjeverna Koreja – izgubila. Naime, u tom slučaju izostala bi reakcija Kine, što je Peking nedavno eksplicite i potvrdio, izjavivši, kako bi tada Kina bila – neutralna. I obratno, da netko prvi napadne Sjevernu Koreju, Kina bi ju branila pod svaku cijenu.
Ovdje možemo dodati i četvrti aspekt zbog kojeg SAD-u odgovara permanentna napetost – interes američkog vojno-industrijskog kompleksa koji i stoji iza predsjednika Donalda Trumpa i koji se ogleda u ubrzanoj prodaji sofisticiranog i skupog američkog oružja. Upravo pred ovaj naš razgovor, Bijela kuća je priopćila kako je u telefonskom razgovoru, Trump dao južnokorejskom predsjedniku „načelnu suglasnost za isporuku „milijarda dolara vrijednog američkog oružja“ Južnoj Koreji za zaštitu od sjevernokorejskog napada. Nešto slično je prije nekoliko mjeseci, na vrhuncu medijske histerije na Arapskom poluotoku o gotovo neizbježnom izbijanju saudijsko-iranskog rata, Trump učinio kada je trijumfalno „ušetao“ u Rijad i sklopio ugovore o isporuci oružja Saudijcima vrijednih imaginarnih, gotovo 110 milijardi dolara. Detektiraj „plodno tlo“ za jačanje netrpeljivosti, povisi tenzije, pojačaj strah javnosti od rata, ponudi zaštitu kroz izvoz svog oružja i povuci se od neposrednog ulaska u sukob, nije nikakva novost američke vanjske politike, prije njezina konstanta. Ona je sada samo izraženija kroz osebujan i agresivan stil predsjednika Trumpa.
Teoretski, SAD bi mogao izvršiti jedan kirurški precizan i brz napad na sjevernokorejska nuklearna i raketna postrojenja i ne ići na rušenje samoga režima. Međutim, te vrste oružja režim je skrio u planinskim vrletima diljem zemlje i njegova potpuna, a još više brza neutralizacija je vrlo upitna. Osim toga, kada bi Peking i Moskva u zamjenu za neke američke ustupke (npr. po pitanju spornog akvatorija Južnokineskog mora) i pristali na takvu ograničenu američku intervenciju, Pjongjang bi to smatrao objavom rata, što je već jasno i najavio, i udario bi svim raspoloživim konvencionalnim snagama (koje su vrlo velike, poglavito one topničke), prije svega po Seulu, smještenom samo 50-ak kilometara od granice dviju država. A konglomerat oko glavnog južnokorejskog grada broji 10-ak milijuna stanovnika. A što je s Tokijom i njegovih 38 milijuna stanovnika s okolicom? Dakle, opet bi se moralo ići na američku široku vojnu intervenciju, a što onda nužno uključuje i Kinu i nastaje potpuno nekontrolirani kaos i vjerojatni Armagedon, što SAD sigurno ne želi riskirati, jer za njega ionako nema stvarne prijetnje.
Kakve su službene reakcije velikih sila nakon sjevernokorejskog testiranja H-bombe i koji se potezi međunarodne zajednice mogu očekivati?
– U ponedjeljak je održano izvanredno zasijedanje VS UN-a, gdje je svaka od glavnih strana ostala na svojim pozicijama. Rusija i Kina inzistiraju na pokretanju pregovora za što i dalje ustrajavaju na svom zajedničkom planu o „dvojnom zamrzavanju“, prema kojem bi Pjongjang trebao zamrznuti atomska i raketna testiranja, a SAD i Južna Koreja zamrznuti izvođenja vojnih vježbi. Međutim, američka predstavnica u VS-u, Nikky Haley, taj prijedlog odbacuje kao „potpuno neprihvatljiv“, ali kaže kako „SAD ne želi rat“, pri čemu njegovo „strpljenje nije bezgranično“. Najavila je za ponedjeljak prijedlog američke rezolucije o krajnjem zaoštravanju ekonomskih sankcija protiv Pjongjanga, ali i pojačano praćenje gospodarske suradnje država koje posluju sa Sjevernom Korejom. Radi se o velikom reteriranju američkog stava u odnosu na samo dan ranije, kada je predsjednik Trump na Twitteru izričito zaprijetio kako će uvesti sankcije protiv svih zemalja koje će nastaviti ekonomsku suradnju s Pjongjangom nakon testiranja H-bombe.
Čini se da zemlje udaljenije od Korejskog poluotoka imaju drukčija rješenja krize, odnosno da su više raspoložene za vojnu intervenciju, od onih oko središta događanja koje traže razumnija rješenja…
– Zanimljivo, u ponedjeljak američki analitički centar Stratfor, čije usluge koristi i američka administracija, piše kako se pojavljuju „prve pukotine među saveznicima“: SAD-om i Južnom Korejom zbog neslaganja ove druge s vojnim riješenjem krize. Trump navodno zbog toga niti nije želio nazvati južnokorejskog kolegu, već je zvao japanskog premijera Abea. S druge strane u posjet Seulu i predsjedniku Moonu, u ponedjeljak je stigao ni manje ni više nego šef ruskog Vijeća za nacionalnu sigurnost Sergey Narishkin, a Moona je istu večer nazvao ruski čelnik Vladimir Putin i kazao kako Rusija ustrajava na mirnom riješenju kao jedinom mogućem. Dogovorili su ponovni susret za dva dana na ruskom Istočnom ekonomskom forumu u Vladivostoku. Dakle, karte se itekako miješaju. Jer, rekao bih, lako je izvanregionalnim državama govoriti o vojnim rješenjima krize, a regionalne zemlje, koje egzistiraju u zoni Korejskog poluotoka, ipak na problem gledaju puno trezvenije i traže suzdržanost i dijalog. Uostalom, taj se problem njih najviše i tiče.
A kada govorimo o dijalogu i mirovnim pregovorima koji su i ranije vođeni, treba znati kako nije riječ jedino o Sjevernoj Koreji i njezinim nuklearnim ambicijama: radi se o sveobuhvatnim pregovorima koji se tiču denuklearizacije čitavog Korejskog poluotoka, ali i smanjenja razine njegove militarizacije, a onda i povlačenja američkih snaga s poluotoka. I tu se onda vraćamo na ono, zašto SAD-u ne odgovara rješenje korejske krize, već on njome želi upravljati. Nešto slično, kako to godinama čini u Afganistanu. Koliko dugo će Washington još moći igrati takvu igru, s obzirom na njezinu pročitanost, ali i novi geopolitički realitet i pojavu i novih središta moći, ostaje za vidjeti.
Mogu li, možda, snažne gospodarske sankcije slomiti prkos Pjongjanga?
– Mogu, ukoliko u njih budu ugrađene i one iz sfere energetike, koje su i najvažnije za razvoj sjevernokorejskog nuklearnog i raketnog programa. Sve drugo je puno manje bitno jer, ako treba, tamošnji narod spreman je i gladovati za svoju zemlju u doslovnom smislu te riječi. A energetskim sankcijama do sada se oštro protivila Kina, kao daleko najveći opskrbljivač naftom Sjeverne Koreje. Washington će u ponedjeljak u svom prijedlogu nove rezolucije vjerojatno i zaigrati na tu kartu, čime će nastojati otežati poziciju Pekinga, dovodeći ga pred svršeni čin po ovoj logici: Pjongjang je izgubio razum i prkosi međunarodnoj zajednici, a vi, ili ćete poduprijeti nas ili ćemo sankcije morati uvesti i vama. Pritom ne zaboravimo kako je u upravo u tijeku američko trasiranje puta za početak klasičnog trgovinskog rata s Kinom, kao i priprema kineskog protuodgovora, pa ni američke sankcije Pekingu, pod agendom njegove potpore Pjongjangu, ne bi bile teško zamislive. Međutim, prilično sam siguran kako Kina ni ovaj put neće pristati na energetske sankcije, jer bi to bio bio njezin poraz, jer takav pritisak režim u Pjongjangu dugoročno ne bi mogao izdržati. Također moramo znati kako će se u studenom održati i 19. Kongres kineske KP na kojem se očekuje reizbor predsjednika Xi Jinpinga, koji si takav neugodan razvoj događaja i percepciju kineskog povlačenja i svojevrsne izdaje svog komunističkog susjeda, ne može dopustiti zbog domaćih oponenata i pretendenata na čelnu poziciju partije i države.