Respektabilni Hrvati, BiH bez novca, Srbima pomažu ‘nesvrstani’!

MORH

Kraj rata Hrvatska je dočekala s malom, ali uhodanom namjenskom industrijom stvorenom ni iz čega. Hrvatska javnost je slabo upoznata sa činjenicom da je HV za vrijeme Domovinskog rata aktivno koristila i bespilotne letjelice. BL M-99 Bojnik odigrala je veliku ulogu u pripremama pobjedonosnih vojnih operacija 'Bljesak' i 'Oluja'. Letjelica je bila domaće proizvodnje, a srbijanske pobunjeničke snage postale su svjesne njenog postojanja kada je 1995., za vrijeme mimohoda srpskih snaga na poligonu u Slunju, izbacila 800 letaka nad njihovom vojnom paradom...

Embargo na uvoz oružja koji je Hrvatskoj nametnut na početku rata, zahvaljujući i ovih dana ponosno odlikovanom Budimiru Lončaru, utjecao je na razvoj namjenske industrije u našoj zemlji. Bila je to borba za goli život u kojoj su se iskorištavali svi resursi koji su se u zemlji mogli pronaći, vezani za ratnu proizvodnju. Međutim, Hrvatska je, za razliku od Srbije i BiH, bila siromašna privrednim subjektima direktno vezanim za namjensku industriju. Jedini značajniji tvornički kapaciteti koji su bili direktno vezani za namjensku industriju, bile su tvornice „Đuro Đaković“ iz Slavonskog Broda i „Torpedo“ iz Rijeke.
I dok je u „Đuri Đakoviću“ postojala licencirana proizvodnja tenkova M-84, na temelju sovjetske licence za tenk T-72, u „Torpedu“ su, unatoč velikoj tradiciji, još krajem 60-ih godina prošloga stoljeća prekinuli namjensku proizvodnju i okrenuli se drugim vidovima proizvodnje, poput – traktora. Kako to obično biva, kada imaš proizvodne kapacitete i znanje, nije teško pokrenuti ili obnoviti proizvodnju. Tako je „Torpedo“ već 1992. razvio model prvog hrvatskog lakog oklopnog vozila za potrebe Hrvatske vojske (HV). Borbena sredstva „za prvu ruku“, na brzinu su proizvodili i tvornički kapaciteti u „Brodosplitu“ i „Imostroju“, a aktivirani su i kapaciteti „Končara“.
Kraj rata Hrvatska je dočekala s malom, ali uhodanom namjenskom industrijom koja je stvorena ni iz čega… Hrvatska javnost je slabo upoznata sa činjenicom kako je HV za vrijeme Domovinskog rata aktivno koristila i bespilotne letjelice. BL M-99 Bojnik odigrala je veliku ulogu u pripremama pobjedonosnih vojnih operacija „Bljesak“ i „Oluja“. Letjelica je bila domaće proizvodnje, a srbijanske pobunjeničke snage postale su svjesne njenog postojanja kada je 1995., za vrijeme mimohoda srpskih snaga na poligonu u Slunju, izbacila 800 letaka nad njihovom vojnom paradom.

Rješavanje viškova zastarjelog oružja i streljiva

U „Oluji“ je Glavni stožer HV-a, zahvaljujući ovim letjelicama, imao pregled situacije na ratištu u realnom vremenu. Međutim, nakon Domovinskog rata, Hrvatska je mukotrpno izgrađenoj namjenskoj industriji pridavala malo ili nimalo pažnje, pa su opstali samo najuporniji i najžilaviji. Valja reći da ni u jednoj drugoj državi namjenska industrija nije prepuštena sama sebi. Svugdje taj vid industrije, država karakterizira kao strateški vid industrijske proizvodnje. Pritom se ne misli samo na gospodarsku dimenziju same namjenske proizvodnje, iako namjenska industrija „vuče“ za sobom sve ostale grane industrije, već i na sigurnosnu dimenziju same namjenske industrije za svaku državu.
Dakle, RH je na kraju Domovinskog rata bila sposobna proizvoditi vojne brodove, haubice, topove, minobacače, oklopna vozila, strojnice, mine, granate, granate za VBR-ove, protuavionske rakete, pa čak i bespilotne letjelice. I onda smo – stali…!? Umjesto da se razvijamo i usavršavamo na tržištu koje godišnje okreće stotine milijardi dolara, mi smo, zbog prestanka direktne ratne ugroze, zanemarili – sve.
Zahvaljujući stečenom znanju u Domovinskom ratu i tržišnim osnovama razvili su se neki novi subjekti u ovoj branši u hrvatskom poslovnom svijetu. Pritom je uloga države u njihovom razvoju bila mala i neznatna, barem u prvoj fazi razvoja. Pa, unatoč svemu, hrvatska vojna industrija danas izvozi više od 220 milijuna eura oružja i vojne opreme. Tvrtke poput „HS Produkta“, „Šestan-Buscha“, „KROKO-a“, „DOK-ING-a“ i „Malderda“ osnovale su 2013. Hrvatski klaster konkurentnosti obrambenih industrija.
U Klasteru su odmah shvatili kako novac iz EU fondova ne mogu dobiti za proširenje i obnovu industrijskih pogona namjenske industrije, ali mogu – za istraživanje i razvoj. Zbog toga su udružili svoje snage u svrhu istraživanja novih tehnologija, ali i nastupa na tržištima. I za sada im ide i više nego dobro. Posljednjih godina potporu imaju i od državne agencije Alan, a konačno se uključila i uspavana gospodarska diplomacija koja je pomogla u plasmanu vojnih proizvoda na treća tržišta u nekoliko slučajeva.
Početak dugogodišnjeg rata u Siriji bio je impuls za nagli porast izvoza naoružanja i vojne opreme iz Hrvatske. Međutim, i mnoge druge europske zemlje, pogotovo iz jugoistočne Europe, zabilježile su u to vrijeme dramatičan rast izvoza oružja, streljiva i vojne opreme. Pogotovo Bosna i Hercegovina i Srbija. Kako to obično biva u ratu, kada se jednima smrači, drugima svane. Tijekom 2012. i 2013. Saudijska Arabija i Jordan pojavili su se kao najveći kupci oružja i vojne opreme iz Hrvatske i drugih susjednih zemalja. Cijela operacija se, naravno, odvijala uz prešutnu potporu Amerikanaca.
Hrvatskoj i zemljama u susjedstvu, ali i Rumunjskoj i Bugarskoj, ukazala se nenadana prilika da se riješe viškova zastarjelog oružja i streljiva, većinom iz vremena sovjetske ere. Samo uništavanje neperspektivnog streljiva i oružja iziskuje velike troškove, pa je na ovaj način država još i zaradila.

Tržišni uspjesi hrvatskih firmi

Druga strana ove priče, ona manje etična je, kako je navedeno, oružje iz Saudijske Arabije i Jordana završilo u rukama raznih frakcija u sirijskom sukobu. Pritom se nije radilo samo o zastarjelim kalašnjikovima i zoljama, već i o mnogo naprednijim verzijama naoružanja. Tako je naslovnice mnogih svjetskih medija u tom razdoblju krasio hrvatski RBG-6, ručni bacač granata, koji se našao u rukama prekaljenih islamista u Siriji. U moralnom smislu bio je to udarac Hrvatskoj, ali u industriji oružja vrijede neka druga pravila. Pa tako i pravilo da ono što se smatra neetičnim, predstavlja vrhunsku reklamu.
Ovu tvrdnju potkrepljuju i brojke. Tako je izvoz hrvatskog naoružanja i vojne opreme u 2011., kada je počeo sukob u Siriji, iznosio oko 550 milijuna kuna. No, već 2012. taj iznos popeo se na 880 milijuna kuna. Već 2016. izvoz se popeo na gotovo 1,5 milijardi kuna. Za primjer, samo u Saudijsku Arabiju i Jordan u razdoblju od 2011. -2016. izvezeno je gotovo 1,2 milijarde kuna streljiva i vojne opreme.
No, da ne ispadne kako je naš vojni izvoz u promatranom razdoblju ograničen samo na čišćenje skladišta od vojnih viškova, treba napomenuti kako je „HS Produkt“ samo 2012. prodao 460.000 pištolja HS 2000 u SAD. Tu treba dodati opremanje iračkih i kurdskih postrojbi hrvatskim puškama i pištoljima, a posljednji uspjeh karlovačke tvrtke bilo je opremanje vojske Toga odličnom VHS 2 puškom. Velik uspjeh na svjetskom tržištu u ovom razdoblju postigli su i strojevi za razminiranje tvrtke „DOK ING“, koji se traže gotovo na svim stranama svijeta, baš kao i kacige tvrtke „Šestan-Busch“.
Početak rata u Siriji preporodio je i namjensku industriju u BiH. Ovaj segment bosanskohercegovačkog gospodarstva godinama je životario i gomilao gubitke. Međutim, oporavak brojnih tvrtki namjenske industrije u BiH poklopio se s početkom ratnih operacija u Siriji. Tako je BiH namjenska industrija samo u prvih devet mjeseci 2014. zabilježila rast proizvodnje i izvoza od 40 posto u odnosu na prethodnu godinu. Izvoz naoružanja i vojne opreme iz BiH u 2017. iznosio je 171 milijun maraka, a samo u prvih 6 mjeseci 2018. izvoz je iznosio gotovo 116 milijuna maraka.
Perjanice BiH namjenske industrije su „Igman“ iz Konjica, „Unis Ginex“ iz Goražda, „Pretis“ iz Vogošće, „BNT“ iz Novog Travnika, „Bianas“ iz Bugojna i „Vitezit“ Iz Viteza. Samo tvornica „Igman“ iz Konjica, koja proizvodi streljivo, izvezla je u prvih 6 mjeseci 2018., 42,1 milijun maraka streljiva, a zapošljava više od 1000 radnika. Ovim podacima nisu pridodani rezultati tvrtki iz Republike Srpske, jer se uglavnom radi o tvrtkama namjenske industrije koje su specijalizirane za remont vojne opreme. Od radarskih sustava, do motora tenkova, zrakoplova i raketnih sustava.



BiH: veliki potencijal, male investicije

Generalno gledajući, BiH je od bivše države naslijedila golem potencijal u namjenskoj industriji. Dio proizvodnih kapaciteta je devastiran u ratu, ali brojni pogoni su preživjeli ratne godine. Slabost ovog vida BiH industrije je činjenica da se u navedene tvrtke godinama nije investiralo. Tek posljednjih godina država i entiteti donose odluke da se dobit ne izvlači iz pogona, već da se investira u proizvodne kapacitete. Budući da se uglavnom radi o tvrtkama u većinskom državnom vlasništvu, uvođenje novih tehnologija u proizvodne kapacitete ide mnogo sporije nego u Hrvatskoj u kojoj su tvrtke iz namjenske industrije uglavnom u privatnom vlasništvu.
Primjerice, pojedini stručnjaci iz ove branše godinama upozoravaju vlasti u BiH kako se treba investirati u nove metale od kojih se proizvodi streljivo, ali za to, izgleda, u BiH nema ni sluha ni potrebnog novca. Bilo je pokušaja da se pristupi proizvodnji goriva za projektile, specijaliziranoj proizvodnji koju je BiH prije rata posjedovala, ali ni za to nije bilo sluha, ni novca. Nešto noviteta zabilježili su u pogonima „Bratstva“ iz Novog Travnika, gdje su konstruirali samohodnu haubicu 155 mm, te u Tehničko remontnom zavodu u Hadžićima, koji pokušava konstruirati prvi BiH ručni raketni bacač. Međutim, i jedan i drugi proizvod su još u fazi mukotrpnog ispitivanja.
Također, otežavajuća okolnost za plasman svih proizvoda namjenske industrije iz BiH je činjenica da namjenska industrija ove zemlje ne posjeduje NATO certifikate, a ne može ih posjedovati, jer država nije članica NATO-a. Iako je namjenska industrija BiH kapacitetima mnogo veća od hrvatske namjenske industrije, vidimo kako je hrvatski izvoz namjenske industrije mnogo veći. Glavi razlog je činjenica što je hrvatska namjenska industrija uglavnom u rukama privatnog kapitala, što olakšava poslovanje i uvođenje inovacija i novih tehnologija u poslovanje.
Druga važna prednost hrvatske namjenske industrije u odnosu na onu u BiH je činjenica da je RH članica NATO-a, pa ovaj vid industrije posjeduje sve certifikate koji su potrebni za plasman vojne opreme, ne samo na Zapad već diljem svijeta. Treća bitna prednost je činjenica da se hrvatska namjenska industrija nije koncentrirala samo na proizvodnju streljiva i eksploziva, što je jednostavniji vid proizvodnje, već se i usko specijalizirala. Tako Hrvatska danas izvozi proizvode kojih baš i nema na svjetskom tržištu – poput strojeva za razminiranje ili inovativnih zaštitnih kaciga…
Ipak, najjaču namjensku industriju u ovom dijelu Europe, posjeduje Srbija. I ova činjenica posljedica je raspodjele i koncentracije namjenske industrije u bivšoj državi. U Srbiji su tako bile koncentrirane tvrtke poput „Jugoimporta“, „Zastave“, „Prvog partizana“, „Slobode“, „Krušika“, „Milana Blagojevića“ ili „Prve iskre“. Prema istraživanju Beogradskog centra za bezbednosnu politiku, navedene tvrtke su 2016. proizvele i izvezle naoružanja i vojne opreme u vrijednosti od 501 milijun eura.

Srbija: izvoz streljiva i lakog naoružanja

Međutim, rashodi ovih tvrtki su iznosili čak 432 milijuna eura. Skromnom prihodu od samo 69 milijuna eura, svakako doprinosi i činjenica o čak 9000 radnika koji su zaposleni u tim tvrtkama. Također, kao i slučaju namjenske industrije BiH, u Srbiji se premalo sredstva izdvaja za modernizaciju proizvodnih kapaciteta, a većina izvoza otpada na streljivo i lako naoružanje. Pa, ipak, naslijeđeni golemi kapaciteti namjenske industrije zaslužni su za činjenicu što je Srbija od 2012. do 2017. izvezla čak 1,215 milijardi dolara naoružanja i vojne opreme. Rast izvoza je ponovno, kao i u slučaju BiH i Hrvatske, koincidirao s početkom ratnih zbivanja u Siriji.
Najveći uvoznici srbijanskog oružja i vojne opreme u tom razdoblju bili su Kenija, Myanmar, Bangladeš, Irak i Alžir, ali i – SAD! Dobro uhodane staze trgovine oružja iz vremena „nesvrstanih“, Srbi su nastavili koristiti do dana današnjeg. Vidi se to iz popisa kupaca srbijanskog naoružanja. Tako su Srbi u Keniju, Myanmar, Bangladeš i Alžir izvezli najveći adut svoje namjenske industrije – samohodnu haubicu Nora B-52, kalibra 155 mm. Iračanima su prodali 20 lakih zrakoplova za obuku iz tvornice „Utva“ – Lasta 95N. S druge strane, Amerikanci su bili najveći kupci srbijanskog streljiva – vjerojatno zbog potreba sukoba u Siriji u kojem se masovno koristi oružje i streljivo istočnog porijekla.
Gotovo je nemoguće uspoređivati namjensku industriju u Hrvatskoj s onom u Srbiji. Bilo da pokušamo uspoređivati kapacitete ili da se zadržimo na paleti proizvoda. Srbijanska prednost su svakako ogromni naslijeđeni kapaciteti koji se danas pokušavaju prilagoditi tržišnim uvjetima s postupnim uvođenjem nove tehnologije i proizvoda, ali i naslijeđenim uhodanim poslovnim odnosima iz vremena Jugoslavije s tzv. nesvrstanim zemljama. Problem je, kao i u slučaju BiH, nedostatak kapitala prijeko potrebnog za uvođenje novih tehnologija, te činjenica što su navedene tvrtke još uvijek u pretežnom državnom vlasništvu.
Hrvatska danas ima respektabilnu namjensku industriju koja posluje s velikom dobiti. Ona je nastala gotovo ni iz čega, opstala je na tržišnim osnovama i kao takva brzo se prilagođava trendovima i uvodi nove tehnologije. Pritom država ne smije potpuno oprati ruke od namjenske industrije. Velika boljka hrvatske namjenske industrije je u nepostojanju tvornice streljiva. Prilikom pokušaja sklapanja ugovora s Izraelcima za kupnju zrakoplova F-16, bilo je govora o mogućoj gradnji tvornice streljiva u Karlovcu. Nadajmo se da ovi planovi nisu propali zajedno s ugovorom o isporuci zrakoplova.
Nešto se ponovno počelo raditi na proizvodnji minobacačkih granata u Zagorju, u tvornici koju su zajedno opremili MORH i jedna privatna tvrtka, ali ostaje veliki problem nepostojanja tvorničkih kapaciteta za proizvodnju streljiva. Nadajmo se kako smo dovoljno naučili iz slučaja kada od 2015. do 2017. nismo uspjeli ugovoriti posao nabave vježbovnog streljiva. Sve to vrijeme vojska nam je bila bez prijeko potrebnog streljiva za vježbanje. Tada smo streljivo trebali nabaviti iz tvornice „Crvena zastava“ u Srbiji, da bi na kraju ugovorili nabavu iz „Igmana“ u Konjicu.
Pouka je nakon toga, daje u bilo kakvim ratnim događanjima nemoguće organizirati obranu bez proizvodnih pogona streljiva i granata… Kao što je rekao jedan general: „Da smo na početku Domovinskog rata imali tvornicu streljiva, Srbija nas nikada ne bi napala!“

Facebook Comments

Loading...
DIJELI