Hrvatski nogometaši su na djelu pokazali što to znači biti Hrvat i to ne bilo kakav Hrvat, nego emocionalan Hrvat. Svojom ljubavlju i zajedništvom pokrenuli su hrvatski narod, koji već mjesec dana izlazi na ulice i iz dana u dan pokazuje da su Hrvati emocionalan narod, da vole svoju domovinu, da vole svoju tradiciju, da vole svoju kulturu, da vole svoju vjeru, da vjeruju u svoju budućnost i snagu naroda i da su spremni, ne samo pjevati, nego i raditi da se potpuno promijeni stanje u Hrvatskoj...
Prošle godine bio sam u ozbiljnim zdravstvenim teškoćama, čak sam smatrao da neću ni dočekati ovu 2018. godinu. U takvoj situaciji nisam se predao, dapače, odlučio sam završiti svoje životno djelo opisivanjem borbe hrvatskog naroda za svoju državu i svoju slobodu u mojih, do tada izašlih, 23 knjige. Napisao sam tri nove knjige, u stvari trilogiju o hrvatskom patriotizmu, u kojima sam pokušao analizirati što to znači biti Hrvat, odnosno hrvatstvo i antihrvatstvo u novijoj povijesti i u Hrvatskoj danas. Smatrao sam da je stanje za hrvatski narod vrlo opasno i da bez buđenja hrvatskog patriotizma i domoljublja i hrvatski narod i hrvatska država mogu nestati.
Dakle, vidio sam izlaz u buđenju hrvatskog domoljublja i u patriotizmu, kao snazi bez koje nema budućnosti ni hrvatskog naroda ni hrvatske države. U tim knjigama bio sam optimist, vjerovao sam u hrvatsko domoljublje i zapretanu patriotsku snagu hrvatskog naroda. Svojim pisanjem pokušao sam dati prilog potrebi da hrvatsko domoljublje stupi svom silinom na političku scenu. I ono što sam u tim knjigama predviđao, zadnjih mjeseci i danas se dogodilo i događa se. Hrvatski narod je prestao šutjeti, prestao je trpjeti, izašao je na ulice da izrazi svoju volju, traži referendume kako bi tu volju proveo.
Hrvatski nogometaši – emocionalni Hrvati
Već na velikim skupovima u Zagrebu i Splitu bilo je jasno da većina hrvatskog naroda, koji su domoljubi, i koji su ostajali kod kuće i koji su šutjeli i trpjeli, to više neće činiti, da će izaći na ulice i da će jasno i glasno izražavati svoje domoljublje i staviti ultimatum pred političare – ili da prihvate domoljublje kao temelj svoje politike, ili će biti smijenjeni i potjerani.
I onda se dogodilo Svjetsko nogometno prvenstvo i dogodilo se pravo čudo. Hrvatski nogometaši su na djelu pokazali što to znači biti Hrvat i to ne bilo kakav Hrvat, nego emocionalan Hrvat. Svojom ljubavlju i zajedništvom pokrenuli su hrvatski narod, koji već mjesec dana izlazi na ulice i iz dana u dan pokazuje da su Hrvati emocionalan narod, da vole svoju domovinu, da vole svoju tradiciju, da vole svoju kulturu, da vole svoju vjeru, da vjeruju u svoju budućnost i snagu naroda i da su spremni, ne samo pjevati, nego i raditi da se potpuno promijeni stanje u Hrvatskoj.
Za mene je najvažnije što su naši nogometaši, na čelu sa Zlatkom Dalićem, na djelu pokazali što to znači biti Hrvat. Njihov primjer probudio je uspavano hrvatstvo i u narodu. Dakle, ne radi se samo o velikom sportskom uspjehu, nego je riječ, prije svega, o buđenju hrvatskog naroda, radi se o stvaranju svijesti da bez ljubavi i spremnosti i žrtve nema budućnosti ni hrvatskog naroda, ni hrvatske države.
U tom procesu, koji još uvijek traje, bilo bi lijepo da postanemo i svjetski prvaci, ali ako se to ne dogodi, ništa se neće promijeniti, jer glavni cilj je ostvaren – hrvatski narod se emocionalno i domoljubno probudio! Većina hrvatskog naroda je shvatila da bez domoljublja nema izlaza, da je domoljublje, odnosno patriotizam, rješenje svih problema u kojima se nalazi Hrvatska.
Mislim da je stvorena nova politička i društvena situacija u kojoj više neće dobiti podršku naroda niti jedan političar koji nije emocionalni Hrvat, odnosno koji ne voli svoju domovinu, koji nije spreman žrtvovati se za svoju domovinu, koji se neće boriti za svoju domovinu do posljednje kapi znoja, kao što to rade hrvatski nogometaši. To je najveća korist za budućnost hrvatskog naroda.
Povijest hrvatskog naroda temelji se na nacionalnim herojima koji su žrtvovali sve svoje, pa i svoje živote u borbi za obranu hrvatskih interesa. Najpoznatiji je sindrom Zrinskog iz Sigeta. Nikola Šubić Zrinski otvara kapiju, kada se ne može braniti, i sa svojim vojnicima kreće u juriš na Turke sa pokličem: „U boj, u boj!“ Od tada je to postao kultni poklič hrvatskog naroda koji se posebno koristio u Domovinskom ratu.
Za vrijeme Domovinskog rata, tisuće mladića iz cijelog svijeta, posebno iz Bosne i Hercegovine i Hrvatske, dolazili su u Ratnu Vladu i tražili da ih se upiše kao dragovoljce u Hrvatsku vojsku. Kada smo im rekli da nemamo oružje, oni su rekli: „Ne brinite, mi ćemo ga golim rukama oteti.“ Najveći Hrvati u povijesti i Domovinskom ratu bili su oni koji su bez kolebanja i straha išli na juriš protiv nadmoćnog neprijatelja s pokličem, „U boj, u boj za narod svoj!“ Dakle, najveća ljubav je ona ljubav koja prihvaća smrt kao dar svome narodu i svojoj domovini…
Izboriti se za istinu o ustaškoj politici
Međutim, emocionalno hrvatstvo nije samo bitno u ratu i u obrani hrvatskih nacionalnih interesa od agresora. Emocionalno hrvatstvo je bitno i u miru i ono se izražava na stotine načina, kao ljubav prema svojoj domovini u predanom i požrtvovanom radu u razvoju Hrvatske i u usrećivanju hrvatskog naroda. Emocionalni Hrvat uživa u svakom uspjehu svoje hrvatske države i svoga hrvatskog naroda. On se oduševljava i športskim uspjesima i uspjesima Hrvata, uspjesima i vrhunskim postignućima u znanosti, umjetnosti, gospodarstvu, u ponosu prema svakom uspjehu svojih sunarodnjaka. Emocionalni Hrvat se raduje i veseli i prilikom praznika i na drugi način izražava svoje veselje i hrvatstvo…
I nakon što smo se obranili i ostvarili suverenu hrvatsku državu i danas jedan dio političkih i medijskih elita i udruga građana, kulturnih institucija i niz intelektualaca, u stvari, optužuju Hrvatsku kao sukrivca za strahote i zločine koji su se događali u raspadu Jugoslavije. Tu spadaju i svi oni koji prije svega rade u korist vlastitih interesa, a na štetu hrvatskog naroda. Ne može se nikom priznati da je dobar Hrvat, ma koliko verbalno govorio o hrvatstvu i udarao se šakama u prsa, govoreći, „…ja sam najveći Hrvat“, ako utajuje porez, ako eksploatira druge ljude, ako krade i vara i ako je usmjeren samo na ostvarivanje svojih interesa. Ne može biti Hrvat ni onaj čovjek koji eksploatira druge Hrvate, koji ih pretvara u svoje roblje bez ikakvih prava.
Tuđmanova, odnosno današnja Hrvatska, nastala je u Domovinskom ratu u borbi za samostalnu višestranačku demokratsku državu u kojoj se osiguravaju na najvišem stupnju ljudska, vjerska i nacionalna prava i nema nikakve veze s Pavelićevim NDH. Dakle, upotreba nekih domoljubnih simbola koji su u potpuno drugom kontekstu i drugim ciljevima upotrebljavani u NDH, nije nikakav dokaz na bazi kojeg bi trebalo stigmatizirati i diskvalificirati mlade HOS-ovce koji su dali svoje živote i naknadno ih proglasiti ustašama i fašistima. Jer, prava istina je da su oni bili borci protiv četničkog i crvenog fašizma, koji su u Vukovaru, Srebrenici i drugdje obnovili genocid iz 1945. godine i služili se istim zločinačkim metodama kao i 1945. godine.
Treba se izboriti i za istinu o ustaškoj politici. Mora se priznati ustaškom pokretu da je u određenim povijesnim okolnostima obnovio ideju borbe za samostalnu hrvatsku državu i da su to zasluge koje su ostale i na temelju kojih su u Domovinskom ratu mnogi pojedinci i skupine uzimali neke simbole iz tog vremena, ne zato što su smatrali da treba vratiti fašizam, nego zato što su ti simboli označavali želju i opredjeljenje hrvatskog naroda za vlastitim državom, nasuprot komunistima koji su se borili za komunističku Jugoslaviju.
Dalić i nogometaši slijede Stepinčevu strategiju
U tom kontekstu nema pomirbe i mira u hrvatskom narodu, dok se ne utvrdi istina o višedimenzionalnosti Nezavisne Države Hrvatske i njenom značenju u povijesnoj borbi hrvatskog naroda za vlastitu državu. Tu, kao jedan od najvećih velikana u povijesti hrvatskog naroda, izranja svijetli lik blaženog kardinala, Alojzija Stepinca. Alojzije Stepinac je bio ne samo biskup, nego i veliki domoljub, čovjek koji je volio hrvatski narod. U svom govoru hrvatskim intelektualcima, kardinal Alojzije Stepinac je rekao: „Vaša ljubav prema hrvatskom narodu ne može biti predmet trgovine, nego je moralna dužnost“.
Stepinac je bio vrlo konkretan. Stepinac je govorio da kršćanin katolik, ne samo da smije, nego mora ljubiti narod iz kojega je nikao. To leži već u samoj čovjekovoj naravi. Kršćanstvo, pak, ne ruši naravni zakon, nego ga usavršava i oplemenjuje. Evo još jedan citat Alojzija Stepinca: „Ako bih dakle rekao da katolik smije ljubiti svoj narod onda bih premalo rekao jer ljubav prema samome sebi ili ljubav prema roditeljima nije samo dozvoljena, nego je i zapovjeđena. A narod nije ništa drugo nego velika obitelj, veliko krvno srodstvo. Kako god, dakle, ljubite više svoju braću i sestre nego li druge ljude, tako i svoj narod više nego li drugi a da pritom ni jednog naroda ne mrzite i ne prezirete. I tko razuman može to zamjeriti? Zar će tko zamjeriti djetetu ako ljubi svoju majku nego li tuđu?”
Strategija Alojzija Stepinca, između ostalog, temeljila se na postulatu da se ljubav prema hrvatskom narodu i ljubav prema katoličkoj vjeri ne isključuju, nego se tijesno popunjuju kao dvije sestre blizanke, koje imaju jednoga te istoga Oca na nebesima.
Zlatko Dalić i hrvatski nogometaši doslovno slijede strategiju Alojzija Stepinca.
Stepinac je cijeli svoj život dokazivao kako je krivotvorina da katolici ne smiju istinski ljubiti svoj hrvatski narod. Stepinac je tvrdio, pozivajući se na cijelu hrvatsku povijest, da je vjera katolička – prvo i najveće dobro hrvatskog naroda.
U svojoj trilogiji o hrvatskom patriotizmu, pokušao sam iz različitih aspekata objasniti svoje gledanje na hrvatstvo u različitim razdobljima i uvjetima borbe hrvatskog naroda za svoju državu i opstojnost, ali i potrebu da analiziranjem hrvatstva velikana hrvatskog naroda, a posebno političara, pokažem da se Hrvat ne postaje ni po ocu, ni po majci, ni po precima, ni hrvatskim genima; čak se ne postaje automatski ni prihvaćanjem hrvatske kulture, običaja, jezika, nacionalnih vrijednosti niti se postaje Hrvat samo životom u zajednici s pripadnicima hrvatskoga naroda.
Kako se postaje – Hrvatom?
Iako povijesne, kulturne, socijalne i društvene okolnosti formiraju savjest i svijest svakog čovjeka, te utječu na njegov identitet i sustav vrijednosti, pa tako i na njegov nacionalni identitet, niti te okolnosti automatski ne određuju nacionalni identitet pojedinog čovjeka. Sve navedeno samo kumulativno utječe na postojanje ili nepostojanje nacionalnog identiteta, odnosno na važnost nacionalnoga u životu svakog pojedinca, ali Hrvat se postaje samo postojanjem emocionalne povezanosti sa svojim narodom, dobrovoljnim i svjesnim opredjeljenjem i – vlastitom odlukom. Jer, sve te okolnosti i preduvjeti mogu postojati, a da čovjek ne osjeća nikakvu nacionalnu pripadnost…
Dakle, da ponovim: Hrvatom se postaje subjektivno, osjećajno, dobrovoljno i svjesno. Zato su patriotizam, domoljublje i spremnost na žrtvovanje za vlastiti narod, osobna karakteristika svakog čovjeka i njegov emocionalni i subjektivni izbor. Bez emocija, bez ljubavi, bez svojevrsne opijenosti i zanesenosti, bez poštivanja tradicije svojega naroda i prihvaćanja kolektivne svijesti, kao nečega važnog i lijepog, hrvatski identitet svodi se na puku formu bez značaja za život pojedinca…
Ljudi koji hrvatstvo izjednačavaju samo, na primjer, s dobrim životom, koji tvrde da se samo dobrim životom ostvaruju bitni nacionalni interesi, pokazuju da hrvatstvo prihvaćaju samo formalno, a ne emotivno. Jer, dobro se može živjeti i bez hrvatstva i s gubitkom hrvatskoga nacionalnog identiteta u nekim gospodarskim, političkim i drugim iznadnacionalnim zajednicama, koje će negirati nacionalne posebnosti i hrvatski nacionalni identitet.
Čak se može dobro živjeti u nekim iznadnacionalnim zajednicama i pod dominacijom nekoga drugog naroda. Pogotovo dobro mogu živjeti oni koji prihvaćaju dominaciju drugog naroda i služe interesima drugog naroda. Na primjer, Hrvati koji su prihvatili jugoslavenstvo i odrekli se svoga nacionalnog identiteta, dobro su živjeli u Jugoslaviji – mnogo bolje od onih koji su zbog svoga hrvatstva, na primjer, 1971. godine završili u zatvoru ili ostali bez posla ili su čak izgubili građanska prava.
Zbog svega toga, u opravdanom slavljenju domoljublja naših nogometaša, ne smiju se zaboraviti ni drugi velikani koji su žrtvovali svoje živote i svoje karijere i svoju slobodu zbog ljubavi prema Hrvatskoj. Nemam ništa protiv davanja ulica nogometašima i za života, ali i u tome ne treba pretjerivati, jer mnogi velikani nemaju svoje ulice, a zaslužili su ih, čak i prije nogometaša – svojim životom i svojom žrtvom. Na primjer, jedan od takvih je, Marko Veselica, koji je žrtvovao svoju slobodu i robijao 17 godina u Titovim kazamatima, a koji je na najljepši način, sljedećom izjavom, okarakterizirao što je to ljubav prema hrvatstvu. Evo te sjajne izjave Marka Veselice:
“Ja zaista volim Hrvatsku, volim je kao rođenu majku, voljenu ženu i djecu, brata i sestru, prijatelje, zelene livade i pjev ptica, jer u svemu tome živi Hrvatska i sve mi govori o njenoj ljepoti, kao što je to divno izrazila njena himna ‘Hrvatskoj domovini’. Zaljubljen sam u njenu sudbinu, ma kakva ona bila i nikada je ne ću napustiti kao što majka ne će napustiti svoje čedo, pa ni onda kada ona kažnjava njenu ljubav, jer to je ljubav bez pogodbe i traženja naknade.”