Šefik Džaferović – privremeni čuvar opasnih ratnih tajni obitelji Bakir-paše…

0
1707

Građani Federacije BiH iz bošnjačkog naroda, dobili su priliku da prvi put nakon osam godina, na položaj svog predstavnika u najviši državni organ kolektivnog 'šefa' države, izaberu osobu koja ne pripada tzv. 'dinastiji Izetbegović'. No, pritom se ne treba zavaravati da Bakir-paša odlazi s vrha vlasti, on samo prepušta jedan mandat da bi se za 4 godine ponovo vratio na mjesto člana Predsjedništva. Džaferović je, pak, odabran kao pametan i pouzdan kadar koji zna za većinu marifetluka i ratnih zločina za koje javnost optužuje obitelj Izetbegović i njihove suradnike

Kada je na sjednici Glavnog odbora Stranke demokratske akcije (SDA) u Sarajevu 26. svibnja ove godine, kao kandidat SDA za člana Predsjedništva BiH iz redova bošnjačkog naroda izabran Šefik Džaferović, veći dio javnosti u BiH i susjednim državama bio je prilično iznenađen. Mnogi su pitali: „Tko je Šefik Džaferović i kako je došao na tu funkciju?“

Međutim, ime kandidata najveće bošnjačke političke stranke u BiH za člana Predsjedništva te nesređene države, nije nepoznato u političkom svijetu. Iznenađenje izborom Džaferovića kao kandidata SDA za navedenu funkciju, u širim krugovima javnosti bošnjačkog političkog tijela, bilo je uvjetovano samo činjenicom da je nekoliko mjeseci prije svibnja 2018., stvoren dojam među članstvom i simpatizerima SDA, te u ostaloj zainteresiranoj javnosti, da će predstavnik SDA na predstojećim izborima za Predsjedništvo BiH biti moćna dr. Sebija Izetbegović, generalna direktorica Kliničkog centra Sarajevo i supruga aktualnog vođe stranke i člana bivšeg Predsjedništva BiH, Bakira Izetbegovića.

Loading...

Inače, uz Džaferovića i Sebiju Izetbegović, Kadrovska komisija SDA dostavila je stranačkom Predsjedništvu i imena još dvojice kandidata: Denisa Zvizdića i Safeta Softića. Na sjednici Predsjedništva, Denis Zvizdić, tada predsjedavajući Savjeta ministara BiH, odustao je od kandidature za Predsjedništvo BiH, a nekoliko dana nakon njega i dr. Sebija Izetbegović. Na sjednici Glavnog odbora SDA, Šefik Džaferović je većinom glasova izabran za kandidata za člana Predsjedništva BiH.

Tako su građani Federacije Bosne i Hercegovine iz bošnjačkog naroda, dobili priliku da prvi put nakon osam godina, na položaj svog predstavnika u najviši državni organ kolektivnog „šefa“ države, izaberu osobu koja ne pripada, tzv. „dinastiji Izetbegović“. No, pritom se ne treba zavaravati da Bakir-paša odlazi s vrha vlasti – on samo prepušta jedan mandat da bi se za 4 godine ponovo vratio na mjesto člana Predsjedništva. Džaferović je, pak, odabran kao pametan i što je važnije – pouzdan kadar koji zna za većinu marifetluka i ratnih zločina za koje javnost optužuje obitelj Izetbegović i njihove suradnike.

Odrastanje i Džaferovićeva karijera do 1992.

Šefik Džaferović rođen je u selu Brezik, uz rijeku Krivaju kod Zavidovića, odnosno kod manjeg naselja u blizini Tuzle, 9. rujna 1957., kao najstarije dijete Saliha i Hatke Džaferović. Prve tri godine života odgajali su ga djed Omer i baka Fatima, očevi roditelji, da bi se poslije 1960. ponovo pridružio roditeljima.

Džaferović je upisao Pravni fakultet u Sarajevu, 1975. godine, gdje je ocijenjen kao „uporan i marljiv student“. U statusu jednog od najboljih studenata nagrađen je studentskom „Zlatnom značkom“, a fakultet je završio u rekordnom roku 1979., da bi deset godina kasnije postao kandidat za suca Vrhovnog suda SR BiH.

Džaferović je želio svoju profesionalnu karijeru ostvariti u akademskim krugovima kao asistent na Odsjeku za krivično pravo Pravnog fakulteta, ali u godini izbora u akademska zvanja, 1980.,nije postojalo slobodno radno mjesto. Tako je postao pripravnik u Općinskom sudu u Zavidovićima, a početkom 1980. položio je i pravosudni ispit. U srpnju iste godine izabran je za suca Općinskog suda u Zavidovićima.

Tijekom studentskih dana upoznao je svoju buduću suprugu Vildanu, uspješnu studenticu ekonomije. Brak su sklopili 1980. i dobili sina Jasmina i kći Jasminu. Obitelj se preselila iz Zavidovića u Zenicu 1990., gdje je Šefik dobio posao suca u Okružnom sudu, ali se 1992. godine odlučio posvetiti privatnoj odvjetničkoj praksi koju je obavljao godinu dana. Tada ga je vlast bošnjačkog dijela BiH pozvala da svoj profesionalni angažman nastavi u sklopu državnih organa Republike Bosne i Hercegovine.

Poslije prvih višestranačkih izbora u BiH, lokalna organizacija Stranke demokratske akcije, ponudila mu je dužnost načelnika Centra službi bezbjednosti u Zenici. Iako su Džaferovićeva politička opredjeljenja ocijenjena kao „bliska SDA-u“, Šefik tada nije još bio član SDA.

Rješenja suprotna Daytonskom sporazumu

Međutim, Džaferović je ubrzo počeo isticati kako je pojava političke figure Alije Izetbegovića i Stranke demokratske akcije u suvremenoj, političkoj povijesti bošnjačkog naroda, za njega predstavljala ključni događaj, koji je zauvijek izvršio presudan utjecaj na njegove političke svjetonazore. Prema njegovim uvjerenjima, SDA je izvršila presudan utjecaj na društvene procese izgradnje nacionalnog identiteta bošnjačkog naroda, odnosno na povijesnu pojavu „bošnjačke obnove“…

Šefik je tako stvorio platformu svojih političkih uvjerenja, prema kojima bi, kao i u vrijeme austro-ugarske okupacije BiH, „bosanski državotvorni identitet“ predstavljao točku okupljanja svih stanovnika države, ali bez „jugoslavenskog državotvornog i ideološkog faktora okupljanja“(!). Potvrđivao je i da je koncept ustrojstva bošnjačke nacije u unitarnoj Državi Bosni i Hercegovini pronašao u političkom programu Alije Izetbegovića, izražen u njegovim djelima „Islamska deklaracija“ i, posebno – „Islam, između Istoka i Zapada“.
Tako je Šefik Džaferović usvojio dobro poznata načela velikog dijela bošnjačke političke i intelektualne elite o ustrojstvu bošnjačkog nacionalnog identiteta i Bosne i Hercegovine kao njegove matične države, dok bi pripadnici ostalih naroda bili – samo gosti u njihovoj BiH(?!).

U suštini, navedene političke projekcije predstavljale su koncept ustrojstva BiH potpuno suprotan(!) rješenjima koja je ponudio Daytonski sporazum iz 1995. godine, a s druge strane, Džaferović nije uočio da su politički programi SDA od 1990. godine do danas, kao i njegovi osobni svjetonazori, predstavljali dio osnovnih uzroka koji su doveli do izbijanja rata u BiH 1992. godine…

Džaferović je 1993. godine i formalno postao član SDA, od kada je počelo i njegovo poznanstvo, bliska suradnja, pa i osobno prijateljstvo s Alijom Izetbegovićem i, posebno njegovim sinom, Bakirom Izetbegovićem, koji je u to vrijeme obavljao dužnost direktora Agencije za istrage i dokumentaciju (AID). Ta je bošnjačka „služba bezbjednosti“, tajna policija, AID, bila zloglasno državno tijelo ratne tzv. Republike BiH na prostorima koje je kontrolirala tzv. Armija Bosne i Hercegovine (ArBiH), pod komandom Predsjedništva BiH i Alije Izetbegovića…

Načelnik republičkog Centra SB-a MUP-a

Od 1994. do 1996. godine, Džaferović je bio angažiran u Ministarstvu unutarnjih poslova RBiH. Kada je i demobiliziran iz oružanih snaga bošnjačke oganizacije vlasti, bio je na položaju načelnika Centra službi bezbjednosti MUP-a Republike BiH u Zenici.

Izetbegovićeva „Agencija“ je bila odgovorna za zločine nad bošnjačkim i nebošnjačkim građanima u BiH, nakon što je organizirala dolazak i ratni angažman nekoliko tisuća mudžahedinskih ili džihadističkih boraca u područja koje je kontrolirala ArBiH. Njihovo plansko useljavanje nastavljeno je i poslije potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma.
Od veljače do svibnja 1996., godine, useljavanje problematičnih i nasilnih terorista iz cijelog svijeta u BiH, bilo je pod nadzorom Šefika Džaferovića, koji je u to vrijeme obavljao dužnost sekretara AID-a. Džaferović je povjerenje odgovornih organa i pojedinaca u državnoj nomenklaturi Republike BiH stekao tada i svojim kontroverznim angažiranjem u ratnim sukobima i tajnim operacijama u plamenu građanskog rata u BiH od 1992. do 1995. godine. Pritom je Džaferović sve svoje profesionalne kapacitete, intelektualni potencijal i duhovni profil „uložio“ u afirmaciju ideologije Alije, a potom i Bakira Izetbegovića!
Postao je dosljedni sljedbenik ratnog predsjednika Predsjedništva Republike BiH, za koga je doslovno rekao: „Alija Izetbegović bio je naš vrhovni komandant, naš uzor i učitelj, naš vođa u sudbonosnom vremenu borbe za opstanak bošnjačkog naroda i države Bosne i Hercegovine. Svoj životni put prošao je časno i uspravno, a na tom putu vodila ga je vjera u Boga i stalna težnja za ljudskom slobodom, pravednošću i dostojanstvom. Bio je mislilac i humanist, hrabri i ustrajni borac za afirmaciju nacionalnog identiteta Bošnjaka i države Bosne i Hercegovine. Nepokolebljivo i dosljedno tokom svog političkog djelovanja zalagao se za demokratiju i vladavinu prava i u najtežim danima agresije na našu zemlju. Zbog tih njegovih osobina, bio je poštovan i na Istoku i na Zapadu…“ (Govor Šefika Džaferovića na 11. godišnjici smrti Alije Izetbegovića, na Memorijalnom mezarju Kovači).

Džaferovićev ratni angažman

Postoje mnoge kontroverzne informacije o angažmanu ratnog načelnika CSB-a MUP-a Republike BiH u Zenici, Šefika Džaferovića, tijekom oružanih sukoba u BiH u prvoj polovini ’90-ih godina.

Podaci ukazuju da su pod nadzorom i uz poticaj Džaferovića i komandanta Trećeg korpusa Armije BiH, Sakiba Mahmuljina, počinjeni strašni ratni zločini nad srpskim civilima i zarobljenim pripadnicima tzv. Vojske Republike Srpske na vozućkom i ozrenskom ratištu. U zločinima mudžahedina iz odreda „El Mudžahid“, te Mahmuljinovih vojnika i Džaferovićevih policajaca spaljena su do temelja 66 sela, uništeno više od 5000 kuća, 12 crkava i jedan manastir, srušena su groblja, neka starija i od pet stoljeća, ubijeno 465 vojnika i civila, te protjerano više od 22.000 Srba.

Nakon velike pobjede ArBiH nad Srbima na VozućI i Ozrenu, komandant Trećeg korpusa Armije BiH, Sakib Mahmuljin, u raportu Aliji Izetbegovićuje potvrdio je da su u napadu na Vozuću sudelovali mudžahedini. Pred kamerom se pohvalio da je među napadačkim jedinicama njegovog korpusa bio i odred „El Mudžahid“:

Na snimku, komandanti vojske i mudžahedina, informiraju Izetbegovića i Mahmuljina da su zarobili srpske vojnike, to jest „četnike“, kako ih nazivaju. Ni jedan ni drugi nisu upozorili komandante kako treba postupati sa zarobljenicima. Prešli su na temu doseljavanja Srebreničana u Vozuću. Nisu reagirali ni kad su bošnjački oficiri, „pismeno obaviješteni da su mudžahedini oteli vojnoj policiji 60 Srba zarobljenika“ od kojih su preživjele samo 3 žene.

Džaferović je dobro znao šta se događa u odredu „El Mudžahid“ jer je od početka 1993. njihova baza u Zenici bila pod operativnim mjerama lokalnog CSB-a pod kodnim nazivom „Kinšasa“. Desetorica pripadnika nekadašnje Službe državne bezbjednosti /SDB/ Zenica, raspoređeni su u listopadu 1994. na ratne dužnosti u odred “El Mudžahedin”, u vrijeme kada je načelnik bio sadašnji bošnjački član Predsjedništva – Šefik Džaferović…
Početkom 2015., tadašnji potpredsjednik Federacije BiH, Mirsad Kebo, inače, Džaferovićev bivši stranački kolega, kojeg su u kuloarima oslovljavali kao „sivu eminenciju SDA“, dostavio je Tužilaštvu Bosne i Hercegovine, više od tisuću dokumenata s dokazima o zločinima nad Srbima, koje su počinili Armija i MUP BiH. Među imenima osnovano osumnjičenih ratnih zločinaca u tim popisima, bila su imena tadašnjeg komandanta Trećeg korpusa Armije BiH, Sakiba Mahmuljina i načelnika Centra službi sigurnosti Zenica – Šefika Džaferovića. Šefik je pozvan u Tužilaštvo BiH, gdje je odbacio sve Kebine tvrdnje kao – „monstruoznu laž i konstrukciju“…

Realna AID-ova Bosna i Hercegovina…

Uz pravosudnu farsu u „slučaju Pogorelice“, uloge Šefika Džaferovića, Šemsudina Mehmedovića i drugih, jasno je kako se prava istina o zločinima za vrijeme rata u BiH, kao i kasnijim političkim ubojstvima, te izravnim i bliskim vezama bošnjačkog političkog rukovodstva s islamskim svijetom, nikada i neće saznati. Međutim, institucionalno i sustavno organiziranje, planiranje i provođenje zamisli i namjera AID-ovih struktura i danas traje i to upravo zahvaljujući istaknutim sadašnjim ili bivšim članovima SDA. Tako postoje dvije BiH – jedna je ona iluzorna, buduća članica Europske unije, a druga realna – AID-ova BiH!

Dok Bakir Izetbegović kontradiktorno i smušeno u svojim odgovorima tvrdio da „Alija Izetbegović nije zvao mudžahedine“, sami mudžahedini su potvrdili da su se odazvali pozivu i Alije Izetbegovića i Mustafe Cerića. Dodali su i da su došli braniti islam i boriti se za islamsku državu! Fatih el Hasanein, direktor udruge preko koje se financirala Armija BiH, izjavio je: „Ako ne stvorimo muslimansku državu u BiH, onda rat nije imao smisla…”

Džaferovićeva uzlazna karijera poslije 1995.

Zahvaljujući prijateljstvu s Bakirom Izetbegovićem (zvanim Bakir-paša!!!), Džaferović je početkom 1996. postavljen za sekretara Agencije za istrage i dokumentaciju (AID) u Sarajevu, u obavještajno-sigurnosno tijelo bošnjačke vlasti, koje se nalazilo pod kontrolom Bakira Izetbegovića i kosovog kruga oko njega.

No, ubrzo je prihvatio ponudu tadašnjeg guvernera Zeničko-dobojskog kantona, Bedrudina Salčinovića, da mu bude savjetnik u kabinetu. Nakon prvih „postdejtonskih“ izbora 1996., kao šef Izbornog štaba SDA u Zeničko-dobojskom kantonu, izabran je za poslanika, a onda i za predsjednika Skupštine Kantona. Predsjednik te Skupštine bio je do Općih izbora u BiH 2000. godine, a istodobno je bio i delegat u Domu naroda Parlamenta Federacije BiH.
Od 2000. godine bio je delegat iz bošnjačkog naroda ispred SDA u Domu naroda Parlamentarne skupštine BiH, a poslije Općih izbora u BiH 2002. godine, postao je poslanik u Predstavničkom domu državnog narodnog predstavništva BiH. Zahvaljujući glasačkoj mašineriji SDA, bio je četiri puta poslanik u Parlamentarnoj skupštini BiH. Na Općim izborima 2002. bio je nositelj liste SDA za Predstavnički dom Parlamentarne skupštine BiH i osvojio poslanički mandat. Na Općim izborima 2006., 2010. i 2014. godine ponovno je bio nositelj liste SDA za Predstavnički dom PS-a BiH i dobio mandat. Džaferović je po drugi put na konstitutivnoj sjednici Predstavničkog doma PS-a BiH, 2014., izabran za člana Kolegija Doma iz reda bošnjačkog naroda, odnosno za predsjedavajućeg tog tijela.

Nakon Drugog kongresa SDA, postao je član Izvršnog odbora stranke 1997. godine. Od 2000. godine do 2001. obavljao je dužnost glasnogovornika SDA. Na Trećem kongresu SDA 2001., izabran je za generalnog sekretara SDA, istodobno kada je nakon povlačenja Alije Izetbegovića iz političkog života, na položaj predsjednika SDA izabran Sulejman Tihić, dok je potpredsjednik stranke postao Adnan Terzić. Na Četvrtom kongresu SDA, 2005. godine, Džaferović je izabran za potpredsjednika stranke.

U razdoblju poslije izbora 2002. godine, kada je SDA ponovo osvojila vlast, izvršene su krupne i temeljne transformacije i rješenja u vezi s uređenjem državne strukture u odnosu na sam tekst Daytonskog sporazuma, čime su u mnogome izmijenjeni osnovni postulati i mehanizmi na kojima se zasnivalo funkcioniranje BiH u vremenu poslije 1995. godine.
Tada su izvršene ključne reforme, u čijem kreiranju i realizaciji je sudjelovao i Šefik Džaferović; počevši od reforme obrane kojom su ukinute dvije entitetske vojske, dva entitetska ministarstva obrane i na osnovu koje je uspostavljena središnja državna struktura obrambenih i vojnih poslova.

Također, formirani su obavještajna služba, Sud i Tužilaštvo BiH, Visoko sudsko tužilačko vijeće, državni „ombudsmani“ (pravobranitelji), javni RTV servisi, agencije nadležne za jedinstveni ekonomski prostor, uprava za indirektno oporezivanje, kao i agencije za provođenja zakona na razini BiH.

„Kruna“ svih spomenutih antidejtonskih promjena u režiji SDA trebala je biti usvajanje tzv. „aprilskih paketa ustavnih promjena“ 2006. godine, ali korak u transformaciji BiH, čime bi nadležnosti entiteta bili dodatno oslabljeni, nije ostvaren. Džaferović je isticao kako je „upravo tada propuštena prilika u procesu realizacije osnovnog segmenta programa SDA, a koji se sastoji u uspostavljanju – unitarne Bosne i Hercegovine…“

Na izborima 2006. godine, kandidat SDA za člana Predsjedništva BiH bio je Sulejman Tihić, koji kao lider stranke – nije izabran na taj položaj. Kantonalni odbor partije u Zenici uputio je zahtjev da predsjednik stranke ponudi svoju ostavku. Tihić se usprotivio zahtjevu, a Šefik Džaferović, koji je bio inicijator prijedloga, podržao je stav Kantonalnog odbora. Sukob između Sulejmana Tihića i Šefika Džaferovića bio je razlog što nakon Petog kongresa stranke 2009. godine, pa sve do 2013., sadašnji član Predsjedništva BiH nije obavljao ni jednu dužnost u rukovodstvu SDA.
Međutim, na Petom kongresu, Džaferović je zastupao stav „da bi Bakira Izetbegovića trebalo izabrati za predsjednika stranke“. Tako je ostao lojalan unutarstranačkom „klanu“ kojeg je predvodio Bakir Izetbegović. Tako je na Šestom, a potom i na Sedmom kongresu SDA, 2013. godine i 2014., Džaferović ponovo izabran za potpredsjednika SDA…

Zahladnjenje odnosa s Bakirom

Nakon Sedmog kongresa SDA i Općih izbora u BiH 2014. godine, utjecaj Šefika Džaferovića u biračkom tijelu bošnjačkog naroda naglo je i dodatno uvećan. Kako je Džaferović bio upoznat s bezbrojnim tajnama skoro svih značajnijih političkih faktora u BiH, lako je manipulirao ljudima i medijima. Međutim, to je uznemirilo moćnu skupinu kosovaca i ratnih kriminalaca oko Bakir-paše, pa je došlo je do osobnog i političkog razlaza između Bakira Izetbegovića i Šefika Džaferovića. Međutim, oni su to u nekoliko prilika negirali u medijima.
No, činjenica da je Džaferović, kao kandidat SDA za člana Predsjedništva iz redova bošnjačkog naroda, u svibnju 2018. godine izabran sa samo 40 posto podrške članstva stranke, ukazuje na mogućnost da je odavno prisutan sukob utjecajnih članova zeničkog i tuzlanskog odbora u SDA, ali i „sudar džamijske strukture i obavještajno-sigurnosnog kriminalnog podzemlja nastalog u ratu“, prerastao u surovu „borbu“ za presudan utjecaj u stranci koja se podijelila na dvije velike frakcije.

Izgledalo je kako je Bakir Izetbegović bio siguran da može osigurati kandidaturu Safeta Softića i time učvrstiti stranačko liderstvo i suradnju s reis-ul-ulemom Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, Huseinom Kavazovićem, ali „operacija“ koju je vodio, doživjela je potpuni krah. Dobio je podijeljenu stranku i Džaferovića kao kandidata koji pripada moćnom „Gatačkom klanu“, kojeg podržavaju ratni lideri – Hasan Čengić i Šemsudin Mehmedović.

„Hladni odnosi“ s nekadašnjim Bakirovim osobnim savjetnikom Džaferovićem, dobili su novi okvir kada su odbačena Izetbegovićeva nastojanja da, kao kandidata SDA za člana Predsjedništva BiH, predloži svoju suprugu, dr. Sebiju Izetbegović. S druge, pak, strane, postoje tvrdnje da je Bakir Izetbegović na kraju podržao kandidaturu Džaferovića kako bi u strukturama SDA marginalizirao utjecaj Denisa Zvizdića, koji je do svibnja 2018. imao najsnažniju podršku članstva SDA kao kandidata za člana Predsjedništva BiH.
Poslije objavljivanja kandidature Šefika Džaferovića za člana Predsjedništva BiH, djelovanjem opozicijskih stranaka, u prvom redu SDP-a BiH i Saveza za bolju budućnost (SBB) Fahrudina Radončića, kao i njihovih medija, poput utjecajnog „Dnevnog avaza“, pojavile su se različite optužbe o Džaferovićevom nepotizmu i korupciji u radu državnih organa i ustanova, te sumnjivim podacima iz njegove imovinske kartice.

Politički analitičari opisali su karakter Šefika Džaferovića: „Tih, odmjeren i racionalan čovjek, istodobno muslimanski tradicionalist i bošnjački nacionalist, s odličnim odnosima s administracijom Redžepa Tajipa Erdogana, predsjednika Republike Turske“.

Upravo, ta navedena teza mogla bi biti razlog, zbog koje je Bakir Izetbegović, predsjednik SDA, usprkos neslaganjima, odlučio mirno podržati kandidaturu Šefika Džaferovića za člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine iz bošnjačkog naroda…