Reakcije su bile vrlo negativne i žestoke među Srbima, konzervativnom dijelu hrvatskog partijskog rukovodstva i u jugoslavenskom državnom vrhu.
Prije točno pedest i dvije godine, 17. ožujka 1967., u zagrebačkim novinama Telegram objavljena je čuvena “Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika” (kolokvijalno nazvana “Deklaracija o jeziku” ili samo Deklaracija). Ona je označila prekretnicu u obrani identiteta hrvatskog jezika pred nadiručom srpskom asimilacijom. Tekst Deklaracije formuliran je 9. ožujka na sastanku Upravnog odbora Matice hrvatske, a sastavila ga je komisija od 7 članova: Vlatko Pavletić, Dalibor Brozović, Tomislav Ladan, Miroslav Brandt, Radoslav Katičić, Slavko Mihalić i Slavko Pavešić. Dokument je potpisalo 18 hrvatskih kulturnih institucija. Deklaracija ističe da je nazivanje našeg jezika “hrvatskosrpskim, odnosno srpskohrvatskim” uvelo mogućnost da se ti pojmovi smatraju sinonimima i da se srpski književni jezik zaobilaznim putem nametne Hrvatima.
Novosadski dogovor
Deklaracija je bila i odgovor hrvatskih intelektualaca na “Novosadski dogovor o položaju hrvatskog jezika” iz 1954. godine diktiran po unitarističkim (velikosrpskim) principima prema kojim se hrvatski jezik, u ime bratstva i jedinstva, treba službeno zvati hrvatskosrpskim, odnosno srpskohrvatskim. Time je u stvari omogućeno da se srpski jezik silom nameće kao jedinstveni jezik za Srbe i Hrvate, što je ostvarivano preko sredstava javne i masovne komunikacije, jezičnom praksom u JNA saveznoj upravi, zakonodavstvu, diplomaciji i političkim organizacijama.
Daljnja srbizacija hrvatskog jezika posebno je došla do izražaja u prva dva sveska „Rječnika srpsko-hrvatskog jezika“ kojega su usporedo izdale Matica hrvatska (ijekavsku verziju) i Matica srpska (ekavsku verziju), svakomu je bilo jasno da je hrvatski jezik ozbiljno ugrožen i Novosadski dogovor na štetu hrvatskoga jezika zlorabljen. Posljedica toga je bila donošenje Deklaracije, koju su poduprle sve važnije hrvatske znanstvene institucije, a narod dočekao s plebiscitarnim oduševljenjem.
Stoga se u Deklaraciji, između ostaloga, ističe da hrvatske kulturne i znanstvene ustanove i organizacije smatraju da je neophodno potrebno: „Ustavnim propisom utvrditi jasnu i nedvojbenu jednakost i ravnopravnost četiriju književnih jezika: slovenskoga, hrvatskoga, srpskoga, makedonskoga“. Nadalje, „potrebno je osigurati dosljednu primjenu hrvatskoga književnog jezika u školama, novinstvu, javnom i političkom životu, na radiju i televiziji kad se god radi o hrvatskom stanovništvu, te da službenici, nastavnici i javni radnici, bez obzira otkuda potjecali, službeno upotrebljavaju književni jezik sredine u kojoj djeluju“.
Negativne reakcije
Deklaracija je poslana u Sabor Socijalističke Hrvatske i u Saveznu skupštinu SFRJ. Reakcije su bile vrlo negativne i žestoke među Srbima, konzervativnom dijelu hrvatskog partijskog rukovodstva i u jugoslavenskom državnom vrhu. Pojavu teksta „Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika“ iskoristile su unitarističke snage u političkom rukovodstvu Hrvatske, okupljene oko Miloša Žanka, koje su zahtijevale oštre mjere protiv institucija i pojedinaca potpisnika Deklaracije. O tekstu i potpisnicima Deklaracije raspravljalo je i partijsko rukovodstvo SFRJ. Premda stavovi u toj raspravi nisu bili potpuno usklađeni (Kardelj je bio protiv sankcija zastupajući stav da je pogreška što pitanje ravnopravnosti jezika nije riješeno već prethodnim Ustavom) prevladalo je mišljenje da svi potpisnici Deklaracije moraju biti kažnjeni jer se radi o „politički štetnom, nacionalističkom činu“. Riječima Vladimira Bakarića: „Deklaracija je neprijateljska prema zajednici i današnjoj fazi revolucije“.
Stoga je i tzv. nacionalna struja u CK SKH bila primorana da poduzme sankcije protiv protagonista, ali se, naravno, čekala zadnja riječ alfa i omege SFRJ – J. B. Tita.
Titova je bila posljednja
Doživotni predsjednik Jugoslavije Josip Broz Tito sve je presjekao je izjavivši: “Mi, drugovi, ne živimo od gramatike, od ovog ili onog dijalekta, već od onog što stvore stvaralačke ruke naših radnih ljudi. Važno je da se ljudi idejno razumiju, da imaju zajedničku ideju, koja će ih voditi naprijed… Oni su potajno radili pripremajući Deklaraciju i iznenada udarili u leđa. Tako se kod nas više ne može raditi. Čitava Jugoslavija je danas ogorčena zbog takvih postupaka, a u prvom redu hrvatski narod.“ Nakon toga su krenule sankcije.
Iz Saveza komunista isključeni su Dalibor Brozović, Petar Šegedin, Jakša Ravlić, Slavko Mihalić, Duško Car, Vojislav Kuzmanović, Branko Hećimović i Zvonimir Komarica. Miroslav Krleža podnio je ostavku na članstvo u CK SKH, nakon što je obio Titovu molbu da povuče svoj potpis s Deklaracije.
“Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika” bila je samo uvod u nezadovoljstvo hrvatskog naroda njihovim položajem u Jugoslaviji što će kulminirati Hrvatskim proljećem početkom 1970-ih. Tada će odgovor komunističkih vlasti biti puno žešći te će mnogi završiti u zatvoru ili emigraciji.
U govoru pred Saborom SRH 1967. bivši predsjednik Hrvatske Stjepan Mesić (tada mladi komunistički zastupnik) osudio je donošenje “Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog jezika”. U svom stilu njene sastavljače je prozvao kao “političke diverzante koji razaraju temelje Jugoslavije” i pozvao je da ih se kazneno progoni na sudu.