Prekomjerno granatiranje Slovenije
“Pa dobro Plenkoviću kukavico, ima li Hrvatska mornaricu?”, zavapio je Ivan Vilibor Sinčić. On bi slao mornaricu na Slovence! A da regrutira kolegu iz stranke Pernara, i pošalje ga kao živi torpedo na slovensku flotu? Slovenci će krepati od smijeha kad ga vide, brod će im potonuti i zaljev je naš!
Ili, još bolje, da pošalje suprugu, Vladimiru Palfi na Slovence! To bi vjerojatno riješilo problem, no kad bolje razmislim, nisam za takvo rješenje. To bi bio ratni zločin, u najmanju ruku prekomjerno granatiranje Slovenije. Ako ništa drugo, bar iz obzira prema Slovencima kojji imaju vikendice u Istri i ljetuju na našoj strani granice tako nehumana rješenja problema granice bi trebalo izbjeći. Kad sam to predložio na facebooku pitali su me “Zašto ih toliko mrziš”. Ne, ne mrzim Slovence. Stvarno. Niti Slovenke.
Istini za volju, imali su i Slovenci svog pograničnog redikula zaduženog za trolanje Hrvatske, “Tudi tukaj je Slovenija” Jorasa. No on je bio u funkciji politike koju je vodila Slovenija. Pernar je u funkciji skupljanja glasova za svoju stranku.
I to je najveći problem ovdje. Živi zid je dosljedan jedino u svojoj nedosljednosti. Da je netko drugi rekao da stvari treba rješavati mornarica to ne bi bilo vrijedno spomena i pripisao bih to nabrijanoj situaciji i povišenim emocijama. No kad Živozidaši jedan dan u Saboru dižu frku oko toga zašto uopće nabavljamo ratne avione i koliko to košta, a drugi dan bi slali mornaricu na Sloveniju, onda je to glupo i smiješno. Još je gore što se radi o stranci čiji se čelnik Pernar malo druži sa Šešeljem u Beogradu a onda glumi domoljuba po potrebi u Zagrebu.
Politika Živog zida je dno dna, nema nikakve konzistentne ideje vodilje, nije određena ničim, ni svjetonazorski ni konceptualno. Oni jednostavno svakog dana govore ono što misle da će se taj dan najbolje prodati na političkom tržištu, na čemu će ušićariti najviše glasova u danoj situaciji, makar to bilo posve suprotno onom što su govorili dan ranije.
A kad ta i takva stranka u nekim dijelovima države – u Rijeci – postane treća snaga, vrijeme je da se svi skupa jako ozbiljno zabrinemo. Takvi diletanti bi nas bili u stanju odvesti u rat tjedan dana po dolasku na vlast. Niti vukovarski ratni veteran Petar Janjić – Tromblon nije bio toliko radikalan i nerealan, on je tek rekao da daje premijeru 72 sata da riješi problem, a potom će branitelji sa 100 brodica i čamaca napraviti “Živi zid” prema Sloveniji.
Sinčić je već dovoljno dugo u politici da bi znao da je naša diplomatska situacija trenutno takva da bi slanje ratnih brodova u Piranski zaljev rezultiralo katastrofom za Hrvatsku, i ne bismo imali potporu nikog u svijetu u tom slučaju, a vjerojatno bi nam nabili i kakve sankcije.
Kako smo se doveli u takvu situaciju drugo je pitanje, a uglavnom je i tema ove kolumne otkad postoji. Ideja je jednostavno krajnje neozbiljna u danoj situaciji – ne zato što ozbiljne države ne štite svoj teritorij vojskom, nego zato jer spor nije takve prirode da bi se na takav način mogao rješavati, a i kad bismo pokušali dobili bismo po nosu od svih. Uključujući SAD i EU. No to i nije toliko važno. Poanta je da bi Živom zidu, obzirom na dosad izrečeno i pokazano, bilo pametnije da se pokriju ušima i šute kad se radi o obrani granica.
I, na kraju, valja primijetiti da su se svi zgražali nad admiralom Lošom kad je rekao kako Slovence treba podsjetiti da hrvatski vojnik može za 48 sati biti u Ljubljani – nespretno rečeno, no poanta je bila posve na mjestu, da Slovence treba podsjetiti na to da smo vojno jači. Predsjednica ga je čak smijenila, da ne zatežemo odnose sa Slovenijom. Sinčić je za nešto puno gluplje uglavnom pobrao pljesak.
Hrvatska je u arbitraži dva puta pobijedila
Istupi poput Sinčićevog zapravo ne trebaju nikog niti čuditi. Karl Erjavec, ministar vanjskih poslova Slovenije, kaće kako Slovenija bilježi sve slučajeve ulaska hrvatskih ribarskih i policijskih brodova u vode koje smatra svojima i priprema tužbu protiv Hrvatske pred Sudom EU na kojem će dokazivati da Hrvatska ne poštuje europsko i međunarodno pravo ni presudu arbitraže.
Naše ministarstvo pak naglašava “privrženost mirnom rješavanju otvorenih pitanja”, te kaže da Slovenija treba “prihvatiti da se samo konstruktivnim dogovorom može naći rješenje za otvoreno granično pitanje između dviju država”, što je diplomatsko bulšitanje. Politika Plenkovićeve vlade je ponašati se kao da se arbitraža nije dogodila – jer je mi, posve opravdano, nismo priznali – i očekivati da će se stvari riješiti same od sebe, odnosno da će problem otići sam od sebe ako ga budemo dovoljno dugo ignorirali.
Problem je što Slovenija neće ignorirati arbitražnu presudu, bila ona postignuta na ovaj ili onaj način. Upozoravao sam više puta kako izlazak iz postupka arbitraže sam po sebi nije dovoljan, Hrvatska je trebala povući puno kokretnije diplomatske poteze i izvršiti pritisak na Sloveniju i EU nakon što je arbitraža kompromitirana.
Ovako, vladi kao utjeha ostaju samo tekstovi poput onog u Jutarnjem naslovljenog “SLOVENSKI GEODETI MATEMATIČKI DOKAZALI TKO JE POBJEDNIK ARBITRAŽE Nakon njihovih mjerenja u susjednoj će državi mijenjati udžbenike: Smanjili smo se!” Tko je pobjednik arbitraže nije sporno, kao što nije sporno da je Slovenija povećala površinu svog teritorijalnog mora za otprilike trećinu. Kako su te novine od nedavno neslužbeni bilten HDZ-a izgleda da je to priprema javnosti za “neizbježno” prihvaćanje kompromitirane arbitraže.
I dok Vlada tvrdi da će sve ostati po starom, da se ništa nije promijenilo i da mi ne priznajemo arbitražu, stvarnost kao i obično ide svojim tokom. A ljudi im u to da neće dati Piran Sloveniji vjeruju koliko i da će otkupiti INA-u od Mađara. Ono, kad nađu pare.
Plenkovićev Bijes drugi
Kad već nemate ljudima ništa konkretno za ponuditi, uvijek vam ostaje propaganda. Zašto je Plenković zaposlio kao savjetnika čovjeka kojem u CV-u piše da je PR stručnjak za krizno komuniciranje, ako krize nema i sve je divno i krasno, kako Vlada tvrdi?
Krešimir Macan, PR-ovac svojevremeno poznat kao bloger “Bijes prvi”, čovjek je koji je vrlo učinkovito uništio image Sanaderove vlade, u suradnji sa Zinkom Bardić i Markom Rakarom. Dakle, s ljudima koji su propagandom i, u slučaju Rakara naročito, “lažnim vijestima” dugo vodili rat protiv HDZ-a, i to onog europeiziranog i detuđmaniziranog Sanaderovog.
A sad taj isti čovjek treba povećati ugled Plenkovića među onima koji su glasali protiv HDZ-a, i onima koji se osjećaju prevarenima jer su glasali za HDZ. U HDZ-u su brojni članovi razočarani, čude se zašto je Plenković zaposlio notornog ljevičara da bude “specijalni savjetnik” vlade.
Istina, ako je čovjek profesionalac, onda može raditi za bilo koga, ali Macan nije samo PR profesionalac nego i čovjek s vlastitim političkim stavom. No je li ga Plenković kupio – jeftino, valja priznati – zato da stvarno poboljša komunikaciju s biračkim tijelom? Vjerojatnije je da ga je kupio da šuti i da ga ne blati po blogovima, poučen iskustvom svojih prethodnika. Što govori puno više o Macanu nego o Plenkoviću.
No istina je isto tako i da je vrh HDZ-a zapravo SDP u demokrašćanskom celofanu, i da bi Macan trebao objasniti razočaranim biračima SDP-a koji su upravo pokopali stranku za koju glasaju otkad ima izbora (iako, valja, priznati ne naročitog) kako je HDZ zapravo “njihov”. Po čemu se, uostalom, politika HDZ-a razlikuje od politike SDP-a? Jedni i drugi su za gay i rodna prava a protiv nacionalnih i vjerskih prava, za cenzuru interneta i medija, za dobre a HDZ i vazalne odnose sa Bruxellesom, za dobre odnose s “regionom” i loše sa zemljama Višegradske skupine, jedni i drugi su za velike poreze i oslanjanje na javni sektor, jedni i drugi su majstori u tjeranju potencijalnih ulagača u Hrvatsku, jedni i drugi podupiru Jokićevu reformu, u krajnjoj liniji i jedni i drugi su korumpirani do kostiju. HDZ je postao SDP 2.0.
Velik broj birača HDZ-a će ionako glasati za njih da baš Tito ustane iz groba i preuzme vođenje stranke, tako da novi spin doktor HDZ-a ne mora o njima niti brinuti.
Stav SDP-a je da arbitraža – može biti temelj za pregovore!
I ne samo njih, već i Glas-a i nekih drugih stranaka koje nemaju osjećaja za domoljubne osjećaje upravo u onoj mjeri u kojoj imaju osjećaja za gay i slične osjećaje. I onda će se čuditi zašto narod glasa za HDZ, ruševni Most, čak i za one cigle i stupove iz Živog Zida, radije nego za njih!
Možda bi netko Berinoj ekipi trebao poručiti kako Slovenci žele razgovore samo i jedino o implementaciji arbitražne presude, a nipošto razgovore o tome gdje je granica, po njima je to več riješeno. Već su to i ucrtali na karte i u zemljišne knjige. Time je dokazao da je nadaren za politiku koliko i ja za operno pjevanje.
Stoga nikog ne treba čuditi što ni u SDP-u nema mira, i što i tamo vrije. Mirando Mrsić se buni, kaže da je SDP “ideološki izgubljen u današnjim političkim i gospodarskim okolnostima”. A mogao bi komotno reći i da je HDZ politički izgubljen i gospodarski propao u današnjim ideološkim okolnostima, ili bilo kako drukčije. Kako god okrenete, uvijek je istina.
No Bernardića to ne dira, on živi u svom privatnom mjehuriću i daje intervjue u kojima tvrdi kako je sa SDP-om sve u redu, i kako SDP ima jasne politike. Jedino nije jasno kome su jasne, brojnim SDP-ovcima očito nisu, pa nije čudo da nisu ni nama ostalima. Berislavić međutim kaže da je učinio jako puno na njihovom definiranju, ali se rezultati ne mogu vidjeti preko noći. Hoće li SDP dočekati dan, vidjet ćemo.
Duga iznad Hrvatske
“U vrtiće i škole stiže prva hrvatska slikovnica namijenjena istospolnim obiteljima”, oduševljeno pišu mediji. Radi se o tipičnom propagandom uratku za ispiranje mozga, ništa posebno, izdala ju je “Dugine obitelji”, koja okuplja istospolne parove koji podižu djecu, pretpostavljam uglavnom jednog od partnera s nekom osobom suprotnog spola iz njihove prošlosti. Jer, iako kod nas samac može usvojiti dijete, praksa je da se daju parovima, i to onim katolibanskim muško-ženskim, ako je moguće.
“Željeli smo da i naše obitelji budu vidljivije. Kao što ima obitelji s jednim roditeljem, s posvojenom ili udomljenom djecom, tako postoje i obitelji u kojima su roditelji istoga spola”, rekao je koordinator udruge. Lijepo, no zašto misli da bi njihove obitelji trebale biti vidljivije? Ljudi obično obitelj drže po strani od javnosti i svog javnog djelovanja, pametnije je.
Prvo što me je zgranulo kad sam vidio ilustracije je koliko je ta slikovnica užasno rasistička, islamofobna, i zaostala. Jer prikazuje dva para, jedan u kom su dvojica muškaraca koji imaju curicu, i jedan u kom su dvije lezbijke s dečkićem, i nitko od njih nije niti crnac niti musliman. Predlažem izdavaču da za iduće izdanje ubaci jednu crnu “gender fluid” transseksualku s muškim tendencijama udanu za lezbijku islamske vjere u burki. Ovo s dva dečka i dvije cure je tako zaostalo, tako dvadeseto stoljeće! Možda bi netko autorima trebao reći da je ovo 21, stoljeće, i da je vrijeme da naprave korak dalje kako bi napredak i dalje mogao napredovati.
Inače uz taj članak nema uobičajenog naslova tipa “Pogledajte kakvim gadostima truju građane” koji se stavlja u medije kad pronađu u školskim udžbenicima nešto s religijskom tematikom ili nešto o Domovinskom ratu što nije na tragu “ko nas bre zavadi” filozofije. Kad se stvarno radi o indoktrinaciji djece i socijalnom inženjeringu onda se nitko ne pita koja je koja je motivacija onih koji stoje iza udruga tog tipa, njihovih sponzora, u pravilu beskrupoloznih milijardera s javnim imageom humanista.
Zanimljivo je i da je u svim slikovnicama tog tipa uvijek curica usvojena kod muškog para, a dječak kod ženskog, pa je i ovdje tako. Zašto, zaključite sami.
I da ne bude zabune, nije da imam nešto protiv zakonskog prava tzv. “istospolnih” na posvajanje djece, imam svakako protiv toga da se njihova zajednica zove “brak” jer ona to nije a ne volim laž i lažno predstavljanje, ali smatram da bi u interesu djece bilo da ih ako je ikako moguće ne podižu oni – u zemljama gdje postoji dugogodišnja praksa s tim, djeca istospolnih parova su se, kad su odrasla, često žalila da su ona kao heteroseksualna patila u okruženju, primjerice, lezbijki gdje su im svi govorili kako su muškarci nešto grozno i fuj. Pa i ta djeca imaju svoju udrugu.
Slučaj vjeroučitelja Bagarića
Krešimir Bagarić, učitelj vjeronauka u školi Matija Gubec, završio je u zatvoru nakon što je portalu Index netko od klinaca dosatavio snimku onog što je lupetao na satu.
“Mi smo budale, trebali smo pustiti dva koridora. Jedan do Zagreba, a drugi do Rijeke. Pa kad im ponabijaju glave na kolac, onda da uđemo. Tako je trebalo biti finoj gospodi zagrebačkoj koja misli da Hrvatska završava u Karlovcu. Debili i kreteni. Kratkovidni”, rekao je Bagarić, nakon presude Praljku koja je revotirala brojne Hrvate.
Spomenuo je i Mladića: “Ispada da je đeneral bio u pravu. On je svoje zaštitio. Đeneral je bio u pravu za srpske interese. A mi imamo dudeke. Uz sve poštovanje prema dudekima. Može i učitelj biti lud ponekad”, a komentirajući presudu u Haagu rekao je i “Za ovo bi trebalo objesiti dva bivša predsjednika i jednu bivšu ministricu vanjskih poslova, ali odmah. Po kratkom postupku. Čovjek je otvorio predsjednički sef i transkripte je dao. Prokleto ti do sedmog koljena bilo, izdajniče. Prljavi, smrdljivi izdajniče. Nikad mira ne imao … Imaš ministricu vanjskih poslova Vesnu Pusić koja otvoreno po svijetu govori. To nigdje nema. Probaj zamisliti da francuska ministrica jednu stvar napravi protiv Republike. Samo te nema. Možeš birati, srčani udar, moždani udar, samoubojstvo s tri metka u leđa, kako to već ide. Jedino mi svoje prostitutke i izdajnike stavljamo na važna mjesta. Jedino smo mi tako bijedan narod, nema bjednijeg naroda od hrvatskog naroda”.
Jasno je da takav govor ne spada u učionicu i da je u najmanju ruku neukusan, jasno je i to da se za takve stvari dobiva otkaz u školi, škole su mjesta gdje takav vokabular ne spada. Jasno je da likovanje što je čovjek u zatvoru na portalu Index i to na bar dva tjedna licemjerje, jer su oni objavljivali i odvratnije stvari pa su se pokrivali “slobodom govora”, što je uostalom u redu, ne vidim zašto bi itko zbog ičeg što je izrekao, a nije vjerodostojna prijetnja (što Bagarićev govor nije, već samo lupetanje!) išao u zatvor. Uostalom i zakon definira da prijetnja mora biti vjerodostojna da bi bila utuživa.
DORH je odmah pokrenuo istragu radi utvrđenja elemenata kaznenog djela za koje se progon poduzima po službenoj dužnosti. Bagarić je potom završio u istražnom zatvoru, u kojem će po odluci suda provesti najmanje 15 dana.
Najbolju definiciju situacije je dao kolega Marin Vlahović naslovivši svoj komentar “Bagarić, budala, a ne zločinac”. No najviše se za smještaj dotičnog u zatvor na dulje vrijeme – zbog nečeg što je ipak samo verbalni delikt – zalaže potal Index. Čiji je vlasnik pronevjerio 6 milijuna kuna, od čega je dio ukrao od svojih novinara, dio od poreznih obveznika. I nikad nije išao ni dana u zatvor, oprošteno mu je ako vrati novac. Usput, taj isti portal je više puta pokretkao javni linč javnih osoba i političara, puno ozbiljiniji i organiziraniji nego Bagarić. Pa i cijelih grupa ljudi poput katolika (slučaj sv. Leopolda Mandića).
To je otprilike i slika hrvatskog pravosuđa, koje će vas poslati u zatvor za lupetanje gluposti na satu vjeronauka – s tim da neke stvari, iako neprimjerene školi, nisu netočne (u Francuskoj, gdje izrazito drže do patriotizma, Vesna Pusić bi stvarno jako brzo stradala zbog svojih izjava, tamo se i kolonijalistički rat u Alžiru smatra nečim što je praktički izvan kritike, što je i Macron iskusio na svojoj koži). lgbtq propaganda u vrtićima je naravno dozvoljena, mi smo demokratska i liberalna zemlja, ne klerofašistička Rusija u kojoj je zli kepec Putin zabranio takvu propagandu u školama.
Najgore je što se protiv tog pravosuđa opet najviše bune oni koji od njega najviše profitiraju. A da ne govorim da je žalosno furati se na neko buntovništvo a onda cinkati policiji ljude koji govore nešto što nije u skladu s njihovim viđenjem morala, nema tužnije stvari od kvaziljevičara i kvaziliberala kojima svaka druga počinje s “Trebalo bi zabraniti… ” ili “Treba najstrože kažnjavati… “