STJEPAN JAVOR – istinski borac i mučenik za slobodnu Hrvatsku!

7DNEVNO

Javor, kao korijeniti rodoljub, bio je gorljivi pristaša Stranke prava, jer je nedvosmisleno odbacivala i prezirala jugoslavensku političku ideju i misao, te je bila perjanica pravedne borbe potlačenoga hrvatskog naroda za hrvatsku državnu samostojnost. Pravaška stranka, u tim hudim vremenima nesmiljenoga velikosrpskog terora, nije okupljala samo radnike i seljake. Brojni vrsni intelektualci bili su u vrhu stranke: dr. Ante Pavelić, dr. Milan Šufflaj, prof. dr. David Karlović, dr. Mile Budak, prof. dr. Fran Milobar, prof. dr. Bare Poparić…

Časnom nizu naših mučenika za hrvatsku slobodu, što su se iz naraštaja u naraštaj posve svjesno žrtvovali i bili nedvojbeno spremni platiti najskuplju cijenu vlastita života da bi Hrvatska opstala i živjela, jamačno pripada i Stjepan Javor. Rođen je 27. studenoga 1877. u Brinju, u Lici, u toj našoj smišljeno opustošenoj pokrajini – koja je vazda hrvatskim duhom disala i opravdanim narodnim buntom gorjela. Vlastitim primjernim domoljubnim životom, Javor je potvrdio već rečenu činjenicu: da je naša Lika oduvijek bila hrvatska dika čestitih muževa i gorljivih bojovnika, koji ni vlastitu krv nisu žalili proliti za sveti ideal hrvatske državne neovisnosti…

Premda Javor nije bio visoko obrazovana osoba, već običan Hrvat iz puka sa završenom pučkom školom – plemenitim domoljubnim djelima pokazao je i dokazao što za vječnu Hrvatsku može učiniti jedan bistar, moralno neiskvareni i požrtvovan seoski mladić. Do šesnaeste godine života – živio je na selu. Potom je krenuo u svijet u potrazi za poslom. Radio je teške fizičke poslove u Austriji, Mađarskoj, Češkoj, Srbiji i Rumunjskoj. Naporan rad nije ga spriječio istodobno učiti i stjecati nova praktična znanja, ne samo političke naravi, nego i poduzetničko-trgovinske provenijencije.

Prožet rečenim životnim iskustvima u inozemstvu, vratio se 1913. u tuzemstvo. Od 1920., njegovo stalno prebivalište bilo je u glavnomu hrvatskom gradu – Zagrebu. Budući je vrijedno radio, s ušteđenim novcem je upravo u Zagrebu otvorio trgovinu vatrogasne opreme, koja mu je omogućila poslovanje u svim hrvatskim krajevima. Tako je postao ugledan i poznat čovjek i izvan zagrebačkog okružja.

Javorov pravaški politički put

Netom po dolasku u Zagreb, Javor se kao uvjereni pravaš i nedvosmisleni borac za samostalnu Hrvatsku, djelatno uključio u onodobni politički život. Glede vlastitih domoljubnih uvjerenja je izjavio: „Ja sam pripadao Stranci prava od 1920. godine, a inače sam kao sin staroga stekliša (pravaša – op. I. K.) simpatizirao sa Strankom prava, od malih nogu.“

Javor, kao korijeniti rodoljub, bio je gorljivi pristaša Stranke prava, jer je Hrvatska stranka prava nedvosmisleno odbacivala i prezirala jugoslavensku političku ideju i misao, te je bila perjanica pravedne borbe potlačenoga hrvatskog naroda za hrvatsku državnu samostojnost. Pravaška stranka, u tim hudim vremenima nesmiljenoga velikosrpskog terora, nije okupljala samo radnike i seljake. Brojni vrsni intelektualci bili su u vrhu stranke: dr. Ante Pavelić, dr. Milan Šufflaj, prof. dr. David Karlović, dr. Mile Budak, prof. dr. Fran Milobar, prof. dr. Bare Poparić…



S rečenim i nekim drugima onodobno najistaknutijim pravaškim prvacima, Javor je skupa politički djelovao. Za njega pravaštvo nije bilo tek osobno uvjerenje, već sveta obiteljska tradicija i baština, s kojom se od rođenja živi i s kojom se srasta i koja se ni pod koju cijenu ne smije iznevjeriti. Zbog osobnog odrješita držanja i vlastita poštenja, hrvatstvo do smrti nije iznevjerio ni izdao. Zbog moralnih kvaliteta koje je posjedovao – brzo je postao veoma ugledan član pravaške stranke i izabran je za predsjednika Građanskog kluba Hrvatske stranke prava.

Javorovo revolucionarno djelovanje

Politička kapitulacija Stjepana Radića 1925., kada je priznao Vidovdanski ustav, teško je pogodila hrvatsku nacionalnu borbu. Vodstvu Hrvatske stranke prava tada je bilo posve razvidno, da za hrvatski narod stižu još crnji dani, u kojima se valja pripravljati za rad u tajnosti – štoviše i za oružani ustanak protiv nesmiljenoga velikosrpskog režima.

S rečenim pripremama započelo se već prije atentata na Stjepana Radića i druge prvake Hrvatske seljačke stranke 1928. u beogradskoj skupštini – i to uspostavom političkih sveza s nekim inozemnim državama, te potlačenim narodima unutar Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca: Makedoncima, Mađarima i Albancima.

Hrvatska stranka prava je pojačala politički rad s mladeži pravaške orijentacije, kao vlastitom stožernom snagom u pravičnoj hrvatskoj borbi za nacionalno oslobođenje hrvatskog naroda. Pravaška sveučilišna mladež bila je ustrojena pri Hrvatskomu akademskom pravaškom klubu „Kvaternik“ – pod vodstvom dr. Branimira Jelića. Zacijelo je zanimljivo pripomenuti da Udruga štovatelja dr. Branimira Jelića djeluje dandanas – sa središtem u Omišu.

Od 1926., dr. Jelić vlastiti je politički domoljubni utjecaj proširio i na srednjoškolsku mladež. Prije toga, utemeljena je Hrvatska pravaška mladež, koja se granala u dva krila: građansko i radničko krilo pravaške mladeži. Osim rečenih organizacija pravaške mladeži, pri stranci je utemeljena Hrvatska revolucionarna mladež, koja se od 1927. naoružavala, budući je bilo jasno da se potlačeni hrvatski narod, bez uporabe oružja, neće moći osloboditi teške beogradske čizme.

Pročelnik Hrvatske stranke prava, zadužen za rad s mladeži, bio je upravo Stjepan Javor. Koordinirao je djelovanje svekolike pravaške mladeži, tj. svih pravaških udruga mladeži. Stoga je bio nedvojbeno izvrsno upućen u cjelokupni tajni rad revolucionarno raspoložene mladeži, kao jedan od vodećih ljudi Hrvatske stranke prava.

Javor među utemeljiteljima Ustaškog pokreta

Poslije lipanjskoga atentata 1928. u Beogradu na Radića i prvake HSS-a, pale su – ne samo sve maske lažnoga parlamentarizma – već su se pravaške političke prosudbe stanja u Hrvatskoj pokazale posve točnima. Prvaci HSP-a pokušali su legalno objaviti prvi broj domoljubnog glasila „Hrvatski domobran“. Budući da im jugoslavenske vlasti to nisu dopustile, onodobni pravaški prvaci – Pavelić, Javor, Perčec i Kruhak – 16. studenoga 1928. ilegalno su otiskali glasilo.

Šestosiječanjska diktatura jugoslavenskog kralja Aleksandra Karađorđevića je odmah sutradan, 7. siječnja 1929., dovela do osnutka Ustaškoga pokreta u Zagrebu, čiji su pripadnici bili redom članovi HSP-a. Među utemeljiteljima Ustaškog pokreta bio je i Stjepan Javor. Imenovan je glavnim povjerenikom tuzemnoga krila Ustaškog pokreta, netom poslije odlaska ustaša u političku emigraciju.

Osnutkom Ustaškoga pokreta, dinamizirana je oružana borba protiv jugoslavenske, stalno velikosrpske, protuhrvatske i posve nedemokratske beogradske vlasti. Na bezprizorne zločine srpskih vlasti, o kojima sam u najčitanijem hrvatskom političkom tjedniku 7Dnevno više puta potanko pisao, ustaše su odgovorili također silom oružja. Jugoslavenskog masona, Tonija Schlegela ustrijelili su ustaše 22. ožujka 1929., ustaše su aktivirali eksploziv 6. kolovoza iste godine u zgradi jugoslavenske vojarne u Zagrebu, a također u glavnom hrvatskom gradu Zagrebu pokušali su, naposljetku, neuspješnu izvedbu atentata na kralja Aleksandra Karađorđevića.

Stjepan Javor, koji je tih godina znao govoriti da „bez krvavih gaća nema slobode“ – glede poboljšavanja revolucionarne učinkovitosti, često je nakon utemeljenja Ustaškoga pokreta odlazio u inozemstvo, gdje se sastajao i razgovarao s dr. Branimirom Jelićem, Markom Hranilovićem i dr. Antom Pavelićem.

Javorovo suđenje i smrt u zatvoru

Preko razgranate mreže uhoda, jugoslavenske redarstvene službe pozorno su pratile Hrvate, koji su se isticali domoljubnim radom. Stjepana Javora, Marka Hranilovića, Matiju Soldina i još nekoliko drugih hrvatskih rodoljuba, 31. listopada 1929. jugoslavenska policija je uhitila zbog „antidržavnog djelovanja“. Uhićenici su bili optuženi za poduzimanje ilegalnih poduhvata za izdvajanje Hrvatske iz monarhističke Jugoslavije, zbog raspačavanja oružja, te sprječavanja pohoda kralja Aleksandra Karađorđevića, Zagrebu – miniranjem mostova koji su vodili do dvorca u Brezovici.

Svi uhićeni podvrgnuti su u Zagrebu zatvorskoj tortuuri. Strahovitim mučenjima osobito su bili podvrgnuti Javor, Hranilović i Soldin. Po grozomornim mučenjima političkih uznika osobito se isticao zapovjednik zagrebačke policije – dr. Janko Bedeković.

Javor je preživio nesmiljena mučenja u istražnom zatvoru, u trajanju od osamnaest mjeseci, zahvaljujući samo iznimno dobrom zdravlju. Javora su u zatvoru godinu i pol lomili i mučili na razne bestijalne načine, ali njegov hrvatski duh nisu uspjeli slomiti. Štoviše, Javorov duh bio je jači od njihove bolesne mržnje i protuhrvatske opačine i ostao je neslomljiv u vjernosti vlastitim hrvatskim idealima.

Skupini optuženika suđenje je počelo 4. svibnja 1931. u Zagrebu, a okončano je 22. lipnja iste godine. Javor je na suđenje doveden s razvidnim tragovima policijskoga mučenja. Na njegovim nogama vidne su bile žive rane… Netom poslije ulaska u sudnicu, prvoga dana suđenja, Javor je nepokolebljivo pokliknuo: „Živjela slobodna i nezavisna država Hrvatska!“ Kada ga je predsjednik Sudskoga vijeća upitao za državljanstvo, Javor mu je, poput drugih optuženika – odrješito, ponosno i podignuta čela odgovorio: „Ja sam državljanin države Hrvatske!“

Sudska osuda pročitana je 30. lipnja 1931.: Hranilović i Soldin su obješeni. Drugi domoljubi osuđeni su sveukupno na 114 i pol godina teške robije. Javor je osuđen na dvadeset godina zatvora. Onodobna hrvatska javnost bila je zgrožena sudskim presudama.

S okovima na nogama, Javor i drugi osuđenici, provedeni su najprije u Lepoglavu. Javor je kasnije premješten izdržavati robiju u Srijemskoj Mitrovici. I u toj kaznionici nastavio je s borbom za ljudska prava političkih zatvorenika.

Stoga je bio stalno tjelesno mučen i duševno zlostavljan, ali nije se dao pokoriti neprijateljima hrvatskog naroda. Štoviše, nekoliko puta prosvjedovao je štrajkom glađu. Tako je nekoć snažno njegovo tijelo osjetno oslabilo. Poslije posljednjega štrajka glađu, Javor se razbolio od teške upale pluća, te umro 27. ožujka 1936. u Srijemskoj Mitrovici

Sto tisuća ljudi na Javorovu sprovodu

Javorova mučenička smrt u zatvoru ujedinila je onodobno hrvatski narod. Jer, zbog vlastite nesebične žrtve za slobodu Hrvatske, Javor je već za života postao živom hrvatskom legendom, a to je ostao pogotovo nakon mučeničke smrti. Čak je i dr. Vladko Maček, premda Javorov politički oponent, uputio cijelomu hrvatskom narodu pismenu sućut u povodu „mučeničke smrti borca za slobodu Hrvatske – Stjepana Javora“.

Javorovo umrlo tijelo pokopano je 30. užujka 1936. u znamenitim arkadama, na glavnomu zagrebačkom groblju Mirogoju. Pokopan je u istu grobnicu skupa s dr. Milanom Šufflayem – također žrtvom velikosrpske mržnje, jer je mučki ubijen u atentatu 19. veljače 1931. u Zagrebu.

Na Javorovu veličajnom posljednjem oproštaju u Zagrebu, okupilo se više od sto tisuća hrvatskih domoljuba. Iskazivanje tako velebne počasti Javoru, jugoslavenske vlasti nisu mogle (o)trpjeti, pa su, ničim objektivno izazvani, srpski oružnici zapucali na sprovodnu kolonu. Nekoliko je osoba teže i lakše ranjeno, a Dragutin Kraljić, maloljetni radnik, u dobi od 17 godina, od posljedica teškoga ranjavanja, 31. ožujka 1936. je i umro…

Zaključno slovo

Današnja Praška ulica u Zagrebu do 1945. nosila je naziv – Ulica Stjepana Javora. Danas, nažalost, Javor nema svoju ulicu u glavnomu hrvatskom gradu. To je nedvojbena sramota grada Zagreba, ali i Republike Hrvatske. Još veća je sramota da s druge strane, primjerice – Keršovani. Žaja, Adžija i drugi „crveni drugovi“ imaju svoje ulice u Zagrebu, premda su bili protivnici hrvatske države i borci za komunističku Jugoslaviju.

Javorova mučenička smrt, kao ni žrtve drugih hrvatskih domoljuba u monarhističkoj Jugoslaviji, nisu bile uzaludne, jer se iz njihove borbe, dva puta u burnom 20. stoljeću, rodila hrvatska država. Svijetli primjer žrtvovanja vlastita života za sveti ideal hrvatske slobode, koji je iza sebe Javor ostavio, istodobno je hrvatskom narodu trajna pouka da „narod koji ne poštuje svetost svoje prošlosti – osuđen je biti porobljen u budućnosti…“ Narod koji dopušta da mu (u)kradu prošlost, ruši mostove svoga boljitka i siječe korijene svoga opstanka.

Facebook Comments

Loading...
DIJELI