Odvratne ustaše ponovo u antifašističkoj Rusiji
Naslov u srbijanskom Informeru: “I ova kurva je navijala za Hrvate: Ćerka Hilari Klinton bodrila ustaše!“. Pa onda, „Odvratne ustaše pobedu nad Rusijom proslavile fašističkim pozdravom slava Ukrajini“. A nakon pobjede „ustaške bojne“ naslov je bio- „Srbija tuguje zajedno sa Rusijom, samo se šaka kretena zajedno sa Milojkom Pantićem i Čedom Jovanovićem raduje pobedi Hrvata“.
Dobro, Informer je treš. No Informer je isto tako i (ne)službeno glasilo Aleksandra Vučića i njegovih „naprednjaka“, time i glasilo vlasti za koju je glasovala velika većina Srba. Sve što Informer piše, Vučić misli, tako da je to ujedno i stav službene Srbije o Hrvatskoj i Hrvatima.
Usto, da ne bude dvojbe o tome kako se na Hrvate gleda u susjednoj, prijateljskoj i nesvrstanoj Srbiji, poslanik u Skupštini Srbije, Vladimir Đukanović, je one koji su navijali za Hrvatsku – uključujući Novaka Đokovića za kojeg je rekao da je „idiot i psihopata“ – oprao slijedećim riječima: “Kad odete tamo na letovanje, obavezno proslavite Oluju i veličajte ustaštvo“.
Šešelj, pak, kaže da „ne razume srpska govna što navijaju za Hrvate“, a među Hrvatima ima puno onih koji ne razumiju „ustaška govna“ koja navijaju za svoj narod. Pa tako „fini“ Hrvati, intelektualci, ne razumiju Hrvate koji nisu navijali za Srbiju protiv Švicarske i Brazila, i još manje razumiju Hrvate koji navijaju za Hrvatsku, k tome pjevaju neke ustaške pjesme i raduju se s ustaškom predsjednicom ustaškim pobjedama u ustaškim dresovima.
Dok Srbi sebe bez razloga cijene, dotle Hrvati sebe bez razloga preziru. Hrvatski intelektualci – odakle krenuti? Od Gordana Duhačeka, koji u stihovima navijačke „Neka pati koga smeta, Hrvatska je pravak svijeta“ vidi „sublimaciju uskogrudne i nacionalističke verzije hrvatskog identiteta“? Koliki idiot trebate biti da idete raditi filozofsku, psihološku i sociološku analizu navijačke himne, pa još zaključite da je nacionalistička? Pa to je za IG-Nobela! Uz što on navija, koncerte Ive Josipovića?
Ili od Šerloka Puhovskog, kojem je navijanje za reprezentaciju i držanje ruke na srcu „prožeto nacionalističkim nabojem“? „Branitelja“ Ercega (koji nikad nije bio ni u HV-u ni u HVO-u, jest u pročetničkoj Dalmatinskoj akciji, ali svejedno glumi HRVI), kojem „govor tijela“ naših nogometaša govori da im je bilo „neugodno“ kad je predsjednica došla proslaviti s njima pobjedu?! Čin je to koji je simpatičan cijelom svjetskom tisku, pa i onom koji ne podnosi Hrvatsku inače, samo je seronjama u Hrvata „sramotan“! Što govori njegov govor tijela, na fotografijama s njegovog facebooka gdje pleše step bez štaka, visi iz helikoptera bez štaka, čisti maslinik bez štaka i penje se na planinu bez štaka, a onda gostuje u studiju HRT-a sa štakama, o njegovoj invalidnosti?
Stvarno, koja je razlika između srpskih krkana i seljačina poput Šešelja, Vučića, Đukanovića i hrvatskih intelektualaca poput Jurice Pavičića, Tomića, „branitelja“ poput Ercega, zastupnika poput Stazića? Nikakva, u osnovi, samo što su oni prvi otvoreniji i iskreniji i jasno i glasno govore ono što ovi drugi moraju umotati u celofan ispraznog intelektualiziranja, praveći se pristojni. Srbin jednostavno skreše mater ustašku, a oni to moraju malo na finjaka.
Jovo pokopao Srbe
Poruka koju šalju Šešelj i Pupovac, Đukanović i Ante Tomić, Vučić i Jurica Pavičić – je ista. Za pobjedu Hrvatske zaslužan je „Srbin“ (iako je sam Suba rekao da to nije!) i to je ono što je svima njima u fokusu. Ako je Hrvatska, nedajbože, u nečem uspješna, za to je zaslužan Srbin, a taj Srbin je ujedno ugrožen i treba dušebrižnike s obje strane Drine koji će ga zaštititi od ustaškog srbosjeka.
Nadalje, Hrvati su ustaška crnokošuljaška govna, srbofobi, srbohejteri i srbomrsci, svaka pobjeda Hrvatske je tragedija za pošten antifašistički svijet, ako ništa drugo ono zato jer „odvraća pažnju s pravih problema“.
Usto, svi koji navijaju za „ustaše“ su, jasno, i sami ustaše i neprijatelji srpstva i čovječanstva, a dokaz je suspektna boja gostujućih dresova u kojima, stjecajem okolnosti, uglavnom igramo. Valjda će ubuduće Hrvati i na sprovode morati dolaziti u ružičastom, da netko od antifa ne pomisli da su ustaše. Paranoja.
No, ima i jedna dobra stvar u tome. Kad god pomislim da nema iskompleksiranije nacije od Hrvata, Srbi mi dokažu suprotno. I to s velikom marginom. Koliko jadan iskompleksiran mora netko biti da se tješi time, da za Hrvatsku igra „Srbin“, koji se k tome niti ne izjašnjava kao Srbin? Uostalom, da želi biti Srbin, igrao bi za Srbiju, a to je ono bitno – na čijoj si strani, ne čiji si. Iako je, naravno, to dvoje često povezano.
I onda se nakon svog tog beskonačnog niza žalopojki o tužnoj sudbi Srbina Sube („tast ga nije voleo jer je Srbin“) pojavi intervju Danijelovog oca, Jove Subašića, u „Zadarskom“, gdje on kaže: „Iskreno, noć poslije velikog i stresnog okršaja s Dancima, nisam mogao oka sklopiti od uzbuđenja. Zvali su nas prijatelji iz svih krajeva svijeta, čestitali nam. I kako onda da ne budem ponosan na sina koji je od svoje šeste godine uz nogomet i sport koji mu je donio toliko radosti. Glavno da se mi svi veselimo radi Hrvatske. I još ćemo…”
Sad, kad bi Jovini dušebrižnici imali stida i srama, nakon ovog bi se pokrili ušima i šutjeli. Ali, nemaju…
Ma klali bi Hrvati Srbe, ali…
Za razliku od Tomića koji se obraća niže kapacitiranima, Pavičić je u epehaziji zadužen za one „načitane“, obrazovane. No, kao i svi liberali, fokusiran je na samo jednu jedinu, posve nebitnu i u osnovi „fake“ vijest – a to je da je vratar naše reprezentacije, navodno, etnički Srbin.
Kao i svi ostali liberalni komentatori, uključujući one poput Dežulovića ili Ivančića koji žive ili su živjeli u Beogradu, ni on se niti jednom riječju nije osvrnuo na srpsko ludilo prouzročeno ulaskom Hrvatske u polufinale. Njega najviše muči to, što Hrvate ne muči to, što je Suba Srbin. Pa ga smeta to licemjerje, zašto pobogu ne zakoljemo lijepo čovjeka srbosjekom, nego se nešto kao pravimo da nam nije važno što je Srbin?
Tu se radi o ozbiljnom poremećaju, ali i o zamjeni teze tipičnoj za hrvatske ljevičare. Dakle, nije problem što Srbima očito jako smeta što je njihov najuspješnjiji sportaš, Đoković, nekakav poluhrvat (bar po njihovom tribalno-srednjevjekovnom etnocentričnom shvaćanju srpstva i hrvatstva, koje je opet zajedničko četnicima u Srbiji i intelektualcima u Hrvatskoj), ili bar ako i nije, ne mrzi Hrvate pa zato nije pravi Srbin; mrziti Hrvate je i njima i četnicima normalno, jer ustaše, i jer Jasenovac, i jer branitelji, i jer Thompson, i jer Tuđman, i jer antifašizam…
Dakle, liberal i intelektualac Jurica se raspisao o tome kako je jadni Suba u Hrvatskoj bio diskriminiran, kako ga punac nije volio jer je Srbin, kako bidan ne bi mogao posao dobit u državnoj službi ustaške Hrvatske jer je Srbin i kako ga nismo zaklali samo zato jer, eto, zna branit, ali je zato jadan ugroženi Suba morao dijeliti svlačionicu s ustašom, Joeom Šimunićem.
Pa tako, kaže, nije u redu da diskriminiramo Srbe, prihvaćamo one poput Sube, a diskriminiramo neke druge. Ne, stvarno nije u redu. Ja stvarno ne razumijem zašto su Hrvati svojim, recimo, smatrali jednog Iliju Miloševića, vukovarskog branitelja koji se borio rame uz rame s „ustašama“, a nisu svojim smatrali jednog Ratka Mladića, koji je uostalom „hrvatski zet“. To ostavljam na promišljanje velikom intelektualcu Jurici, kojem još uvijek nije jasno zašto se godinama nije znalo tko je tko, pa onda najednom – jest, pri čemu je naravno povukao znak jednakosti između srpskog (anti)fašizma i hrvatskih težnji za neovisnošću i oslobođenjem od polukolonijalnog odnosa u SFRJ.
Naime, Iliji nitko nije brojio krvna zrnca jer je bio – naš. Jer se opredijelio za našu političku stranu i stranu u ratu. Kao što je jasno da razni Tomići, Šprajcevi, Pupovci i Pavičići nisu naši, neovisno o krvnim zrncima. Subašić je izabrao svoju hrvatsku stranu, a Tomići i Pavičići svoju srpsku, i to je sve. Njihova strana je ista ona strana na kojoj su i Vučić i Šešelj, iako oni, možda, to ne vide tako.
A što se pitanja iz naslova kolumne tiče, „A što da nije znao braniti?“, kojim se insinuira da bi jadni Suba, bio on Srbin ili ne, završio u nekom Jasenovcu ili bar kao socijalni slučaj, jer se Srbe u Hrvatskoj diskriminira, treba jasno poručiti: Da nije znao braniti, možda, bi Suba postao profesionalni Srbin poput Stazića, Pupovca, Jovanovića i brojnih drugih kojih su postali političari, TV voditelji i koješta drugo, bez da su imali ikakvog talenta i bez da su znali – braniti. Jer, jedino se od nogometa u Hrvatskoj živi bolje nego od statusa ugroženog Srbina, ili njihovog odvjetnika, poput Pavičića. A i to je pitanje, kad se pogleda neke od njih.
A opet, možda i ne bi. Jer, realno, Suba je davno dokazao da je malo prevelik čovjek da bi se spuštao na razinu moralnih ništica tipa Jurice. Jurica bi, vjerojatno, i da zna braniti, odbio biti u reprezentaciji s ustašom Joeom. Kao što je odbio braniti Hrvatsku s ustašama ’91., ali se nakon pobjede „ustaša“ u ratu posvetio borbi protiv klerofašizma. Što ga kvalificira za intelektualca u Hrvata, a po potrebi i političara, pa čak i „antifašista“, što je samo korak od punokrvnog Srbina.
Što je srpsko, to je samo srpsko, a što je hrvatsko je isto tako srpsko
Kad smo 1998., prošli u polufinale na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj, ipak nije bilo ovako; tada maligni i toksični mali gnomovi nisu tek tako gnojili protiv reprezentacije, tako se trudili omalovažiti hrvatske uspjehe na sve mile načine. Da, znam, i pisao sam tisuću puta, veliki problem Hrvatske je što neki „Hrvati“ ne mogu sunarodnjacima oprostiti uspjeh, a još je više onih koji mrze Hrvatsku iz dna duše i svaki uspjeh Hrvatske kao nacije, doživljavaju kao „ustaški atak na vascelo srpstvo“ i osobnu uvredu. Pa i uspjeh u nogometu.
Možda je to do toga što tada nije bilo društvenih mreža, pa nije svaki kreten mogao tako javno demonstrirati „urbi et orbi“ koliki kretren može biti. Možda su bili drugi kriteriji na HRT-u i u medijima općenito, s izuzetkom oduvijek malignog Ferala. A možda ih je bilo malkice strah Tuđmana, tko će ga znati… Kažu, dobar je strah kome ga je Bog dao. A dobar je očito bio i Tuđman za Hrvatsku, sa svim svojim brojnim manama. Jer, ovo kmečanje se više ne da slušati. Jasno je i jadno, da kmeče Vučić i (neki) Srbi u Srbiji. To se od njih očekuje, to tako treba biti. Jasno da u srednjoj Bosni, Bošnjaci navijaju za svakog tko igra protiv Hrvatske; i to se očekuje, i dobro je dok je izvor njihovih frustracija.
No ovaj put je ulazak Hrvatske u polufinale odličan lakmus preko kojeg se točno i bez greške može vidjeti tko ne može Hrvatsku smisliti, a mislim da je po njihovoj brojnosti, Hrvatska jedinstven fenomen u svijetu. Naime, u svim državama svijeta, svi građani navijaju za reprezentaciju te države, osim, eventualno, etničkih manjina koje ponekad navijaju za svoju matičnu državu uz onu u kojoj žive (Turci u Njemačkoj, recimo). U Hrvatskoj, pak, možete slušati kako Klauški hiperventilira na N1 televiziji, gledati kako medij gade Predsjednicu RH jer se drznula sići među narod i navijati.
Tuđman je broj takvih, koji nikad nisu željeli da se ova zemlja dogodi i ne kane joj oprostiti, procijenio na tridesetak posto nacionalnog korpusa. Ja bih rekao da je to čak možda preuveličan broj – no, problem je što su po njegovoj smrti zauzeli pozicije, preuzeli medije, spriječili lustraciju, raširili se brzinom virusa. Dodatni problem je mentalni sklop u Hrvatskoj, gdje se sve hrvatsko uvijek među „intelektualcima“ i malograđanštinom iz naših većih gradova doživljavalo kao ruralno, zaostalo, ili bar – ustaško. Za glumatanje intelektualca u Hrvatskoj, nikad nije bilo potrebno neko sustavno obrazovanje, dovoljno je bilo naučiti par općih fraza, ali je uvijek bilo nužno pokazivati naklonost Srbiji i prezir spram hrvatstva. Biti prohrvatski orijentiran je tradicionalno, među hrvatskim „intelektualcima“, način da se diskreditirate kao „intelektualac“.
No, kad jedan takav „intelektualac“, koji je to uglavnom po šeširu, Tomić, krene uvjeravati naciju kako samo Srbin Hrvatsku spašava, odnosno kako je najbolji naš igrač, zapravo, Srbin „a ne netko od pola milijuna branitelja“ – koji, usput rečeno, imaju pedesetak, šezdeset godina i više nisu u nekoj reprezentativnoj formi – onda je to i više od omalovažavanja, onda je to, zapravo, na granici rasizma. Ne samo zato što je takvo brojanje krvnih zrnaca igračima nešto za što bi mu FIFA dala ban, i ne samo zato jer je Subašić, kako sam prošlog tjedna naveo, Srbin u najboljem slučaju onoliko koliko je Novak Đoković Hrvat (pri čemu se ne sjećam da se Ante kad smijao Srbima jer im je „najbolji sportista Hrvat“).
Nego, jer je i Tomićeva kolumna na tragu četničke i velikosrpske politike po kojoj je sve što je hrvatsko „naše, zajedničko, jugoslavensko“ ili čak samo „srpsko“, pa su tako Srbima, pored Subašića, kroz povijest proglašavani i ljudi poput Boškovića. To je bolest, to su kompleksi, i to treba tako i tretirati. S druge strane, ono što je srpsko je samo i jedino srpsko, pa i kad je pokupljeno od bilo koga – od Turaka preko Austrijanaca do Hrvata. To je temeljni princip na kojem su, uostalom, bile zasnovane obje Jugoslavije i osnovni razlog njihove propasti.
No da, na kraju, zašto se ponovo osvrtati na Tomića kad je spomenut i prošlog tjedna? Jer, nešto tako glupo, maliciozno, podlo i pokvareno poput njegove zadnje kolumne, nisam davno pročitao nigdje, bar dok dva dana kasnije Puhovski nije usporedio Plenkovića s Vidom, u smislu da Vida “skuplja lopte i baca ih u aut, osim ako ne zabije autogol”.
U redu, možda Puhovski nije namjerno maliciozan kao Tomić, kod njega je to više stvar duboko usađenih pogrešnih ideja na kojima je socijaliziran, a prestar je da bi se mijenjao, ali je svakako ekstremno glupo, čak i za jednog hrvatskog intelektualca, reći kako „druge zemlje imaju igrače i crne boje kože … kod nas imamo još uvijek tu čvrstu ideju da smo svi bijeli, da smo svi Hrvati, pa i Subašić i svi smo isti i svi jedinstveni, pa se drugo zaboravlja. Hrvatska reprezentacija bi mogla biti idol onima koji sad u Europi rastu”. Oni koji u Europi rastu su, jasno, tzv. „desničari“, u stvarnosti političke opcije realista. Što Puhovski predlaže, da uvezemo jedno milijun Afrikanaca da bismo bili „napredni“ poput Šveđana?
A što se tiče njegovih navoda da “oko reprezentacije imamo nacionalistički naboj, ne samo patriotski“ i da „imamo reprezentaciju koja nastupa kao reprezentacija HDZ-a, ne Hrvatske, jer pozdravljaju himnu na način na koji pozdravljaju članovi HDZ-a“, s rukom na srcu, njih ne treba niti komentirati. Samo zabilježiti za buduće generacije. Da vide što socijalizam i sustavno plašenje nacionalizmom mogu učiniti od inače, relativno, inteligentnog čovjeka.
‘Kafana Beograd’ u Kijevu
Sasvim je sigurno da će izbacivanje Ognjena Vukojevića iz stožera, izazvati brojne polemike. Ivan Zvonimir Čičak je već pojasnio da pozdrav „Slava Ukrajini“, kojeg antifašistički „osloboditelji“ Krima smatraju fašističkim, zapravo, potječe od Tarasa Ševčenka, oca ukrajinske nacije, pjesnika, profesora i slikara, odnosno iz jedne njegove pjesme.
Sigurno je isto tako da će potaknuti sukobe između „rusofila“ i „prozapadnih“, pa i po svim drugim linijama.
No, gledajte ovako. Da smo mi domaćini i da izgubimo od Rusa, i da njihovi reprezentativci nakon toga snime video „Slava Srbiji“ i posvete pobjedu Srbiji, mi to baš ne bismo smatrali ni sporstkim, ni fer, ni kulturnim ponašanjem, zar ne?
Čemu onda čuđenje? Rusi nisu napravili preveliku dramu od svega, a vjerojatno upravo zato jer su dobili neka jamstva da ćemo to riješiti sami i zato jer se reprezentacija ogradila od Vukojevića i Vide, a Vukojevića čak i poslala kući. Jasno, Englezi će pokušati maksimalno kapitalizirati taj događaj – i imaju pravo – to se zove oportunizam i legitimno je u sportu i biznisu.
No, zašto davati protivniku priliku, materijal koji može iskoristiti protiv nas? Zašto okrenuti stadion pun Rusa protiv sebe u polufinalnom dvoboju? I, na kraju, zašto atmosferu iz „Kafane Beograd“ u Kijevu prenositi tamo gdje joj nije mjesto? Jer, posljedice nepromišljenog čina će, svakako, biti loše za Hrvatsku, a kako nismo kao nacija nimalo popularni na zapadu, niti to možemo skoro postati dok se tamo neke stvari ne promijene, dosta je bitno da budemo barem donekle popularni na istoku.
I, na kraju, ako je politika nastavak rata drugim sredstvima, sport je nastavak politike drugim sredstvima. A Vukojevićev i Vidin ispad nije Hrvatskoj donio nikakvu političku korist nigdje, ali je donio dosta štete.
Zaostali Japan i napredna Hrvatska
Japanci su 7. ovog mjeseca pogubili sedmero ljudi. Vješanjem. Ta nacija, u svijetu poznata po visokoj tehnologiji, istodobno je, zapravo, i vrlo tradicionalna, tako da tamo još uvijek možete kupiti kartu za vlak kod konduktera, obično umirovljenika koji ne može podnijeti da bude beskoristan, a ako ste zločinac – još uvijek možete završiti na konopcu. Ne usmrćeni injekcijom, kako se to radi u Americi 21. stoljeća, niti sprženi na električnoj stolici, kako se to radilo u onoj dvadesetog, nego baš – obješeni.
Kakve to veze ima s Hrvatskom? Istog dana kad su Japanci odlučili objesiti lidera nekakve idiotske sekte koja je pred dvadesetak godina trovala ljude bojnim otrovima po podzemnoj željeznici u Tokiju, i njegove suradnike, nakon što su im odbijene sve žalbe i molbe za pomilovanje, Hrvatska je odlučila smanjiti ionako malu zatvorsku kaznu ratnom zločincu, Draganu Vasiljkoviću – s blagih 15 godina zatvora na još blažih trinaest i pol. A kako je dotični dobar dio prošlog desetljeća proveo po pritvorima u Australiji, boreći se protiv izručenja „ustaškoj“ Hrvatskoj, ispada da je već odslužio najveći dio kazne, pa bi za koji mjesec mogao biti na slobodi.
Ako se kazna od 15 godina i mogla pravdati time da strožu nije bilo moguće zakonski izreći, jer se, ako se zakon mijenjao od izvršenja (ne)djela do presude uvijek mora suditi po zakonu koji je najpovoljniji za optuženika – i ne samo to, nego po pojedinim odredbama koje su najpovoljnije za optuženika – čime se može pravdati smanjenje kazne? Baš ničim. Samozvani „Kapetan Dragan“, „antifašista“ i borac protiv ustaša koji je za kratko imao i svoj strip serijal u Srbiji u kojem je bio nešto poput srpskog Velikog Bleka, je osobno (Srbi bi rekli, lično) premlaćivao i usmrćivao zarobljene hrvatske vojnike u zatvoru u Kninskoj tvrđi, naređivao mučenja, premlaćivanja, izgladnjivanja.
Kasnije, kad je završio u hrvatskom zatvoru sa četiri zvjezdice, televizorom i toliko vrsta voća „da nije ni sam znao da ih toliko postoji“, svejedno se žalio jer je tražio i računalo i pristup internetu.
Uglavnom, lijepo je znati da mi ne živimo u zaostalom, zatucanom i srednjevjekovnom Japanu u kom još uvijek vješaju ubojice i teroriste, nego u jednoj naprednoj, humanoj zemlji koja nema niti doživotnu zatvorsku, a kamoli smrtnu kaznu i koja lijepo tretira čak i ratne zločince neprijateljske države… Doduše, ne i vlastite, jer se ne mogu sjetiti da je ikom od njih ikad skraćena zatvorska kazna. A kad bi i bila, siguran sam da bi to bila tema svih medija idućih godinu dana i da bi se sve pjenilo od pisanja o pravosudnim sramotama, ustašama i tko zna čemu sve ne.
Ovako, skraćenje kazne je prošlo praktički nezamijećeno u medijima. A ni razne „documente“, koje su se uvijek pjenile oko suđenja Merčepu ili Glavašu i tražile najstrože moguće kazne, strože od onih zakonom mogućih, ovaj put su proglaslie silenzio stampa. Jer, principi su za budale. Oni, ipak, ne diraju u svoje antifašiste. Borio se čovjek protiv „ustaša“, pa ne može biti skroz loš.